REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-1471/2019-52

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Biljani Grozdanić Pilat, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, zastupane po Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 5. veljače 2026. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 12. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike preplaćene kamate, isplati ukupan iznos od 604,20 sur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi preplaćenog tečaja, isplati ukupan iznos od 12.915,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2015.godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi neplaćene zatezne kamate na pretplatu kamate i na pretplatu s osnova rasta tečaja, isplati ukupan iznos od 9.243,46 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike u nedospjelim glavnicama, isplati ukupan iznos od 4.472,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II Odbija se eventualnokumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike preplaćene kamate, isplati ukupan iznos od 604,20 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče:

na iznos od 0,01 euro počev od 04. travnja 2008. godine,

na iznos od 0,01 euro počev od 04. srpnja 2008. godine,

na iznos od 0,01 euro počev od 11. kolovoza 2008. godine,

na iznos od 0,01 euro počev od 04. rujna 2008. godine,

na iznos od 0,01 euro počev od 03. listopada 2008. godine,

na iznos od 0,01 euro počev od 05. studenog 2008. godine,

na iznos od 0,01 euro počev od 05. siječnja 2009. godine,

na iznos od 0,01 euro počev od 09. travnja 2009. godine,

na iznos od 30,10 eura počev od 08. svibnja 2009. godine,

na iznos od 30,10 eura počev od 16. lipnja 2009. godine,

na iznos od 30,10 eura počev od 09. srpnja 2009. godine,

na iznos od 30,10 eura počev od 06. kolovoza 2009. godine,

na iznos od 30,10 eura počev od 01. rujna 2009. godine,

na iznos od 30,09 eura počev od 12. listopada 2009. godine,

na iznos od 30,09 eura počev od 05. studenog 2009. godine,

na iznos od 30,09 eura počev od 10. prosinca 2009. godine,

na iznos od 30,09 eura počev od 25. siječnja 2010. godine,

na iznos od 30,09 eura počev od 01. veljače 2010. godine,

na iznos od 30,09 eura počev od 04. ožujka 2010. godine,

na iznos od 30,08 eura počev od 21. travnja 2010. godine,

na iznos od 30,08 eura počev od 20. svibnja 2010. godine,

na iznos od 30,08 eura počev od 02. lipnja 2010. godine,

na iznos od 30,08 eura počev od 21. srpnja 2010. godine,

na iznos od 30,08 eura počev od 04. kolovoza 2010. godine,

na iznos od 30,07 euro počev od 20. rujna 2010. godine,

na iznos od 30,06 euro počev od 05. listopada 2010. godine,

na iznos od 8,94 euro počev od 04. studenog 2010. godine,

na iznos od 8,94 euro počev od 02. prosinca 2010. godine,

na iznos od 8,94 euro počev od 12. siječnja 2011. godine,

na iznos od 8,94 euro počev od 01. veljače 2011. godine,

na iznos od 8,93 euro počev od 04. ožujka 2011. godine,

na iznos od 8,93 eura počev od 04. travnja 2011. godine,

na iznos od 8,93 euro počev od 04. svibnja 2011. godine, do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike preplaćenog tečaja, isplati ukupan iznos od 12.915,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče:

na iznos od 5,81 euro počev od 01. veljače 2008. godine,

na iznos od 17,30 euro počev od 04. ožujka 2008. godine,

na iznos od 16,49 eura počev od 04. travnja 2008. godine,

na iznos od 5,40 euro počev od 11. lipnja 2008. godine,

na iznos od 2,89 euro počev od 04. srpnja 2008. godine,

na iznos od 7,80 euro počev od 03. listopada 2008. godine,

na iznos od 38,51 euro počev od 05. studenog 2008. godine,

na iznos od 26,84 eura počev od 04. prosinca 2008. godine,

na iznos od 57,38 euro počev od 05. siječnja 2009. godine,

na iznos od 72,77 euro počev od 18. veljače 2009. godine,

na iznos od 71,17 euro počev od 11. ožujka 2009. godine,

na iznos od 49,85 euro počev od 09. travnja 2009. godine,

na iznos od 50,61 eura počev od 08. svibnja 2009. godine,

na iznos od 42,15 eura počev od 16. lipnja 2009. godine,

na iznos od 48,21 eura počev od 09. srpnja 2009. godine,

na iznos od 43,49 eura počev od 06. kolovoza 2009. godine,

na iznos od 50,53 eura počev od 01. rujna 2009. godine,

na iznos od 40,32 eura počev od 12. listopada 2009. godine,

na iznos od 44,93 eura počev od 05. studenog 2009. godine,

na iznos od 45,14 eura počev od 10. prosinca 2009. godine,

na iznos od 64,42 eura počev od 25. siječnja 2010. godine,

na iznos od 67,78 eura počev od 01. veljače 2010. godine,

na iznos od 66,33 eura počev od 04. ožujka 2010. godine,

na iznos od 78,18 eura počev od 21. travnja 2010. godine,

na iznos od 92,60 eura počev od 20. svibnja 2010. godine,

na iznos od 85,02 eura počev od 02. lipnja 2010. godine,

na iznos od 115,46 eura počev od 21. srpnja 2010. godine,

na iznos od 104,26 eura počev od 04. kolovoza 2010. godine,

na iznos od 136,53 euro počev od 20. rujna 2010. godine,

na iznos od 129,04 euro počev od 05. listopada 2010. godine,

na iznos od 109,82 euro počev od 04. studenog 2010. godine,

na iznos od 147,87 euro počev od 02. prosinca 2010. godine,

na iznos od 181,58 euro počev od 12. siječnja 2011. godine,

na iznos od 163,73 euro počev od 01. veljače 2011. godine,

na iznos od 161,87 euro počev od 04. ožujka 2011. godine,

na iznos od 148,87 eura počev od 04. travnja 2011. godine,

na iznos od 163,92 euro počev od 04. svibnja 2011. godine

na iznos od 202,82 euro počev od 02. lipnja 2011. godine,

na iznos od 205,21 euro počev od 08. srpnja 2011. godine,

na iznos od 295,24 euro počev od 09. kolovoza 2011. godine,

na iznos od 208,31 euro počev od 21. rujna 2011. godine,

na iznos od 205,36 euro počev od 05. listopada 2011. godine,

na iznos od 184,26 euro počev od 17. studenog 2011. godine,

na iznos od 184,96 euro počev od 08. prosinca 2011. godine,

na iznos od 201,90 euro počev od 10. siječnja 2012. godine,

na iznos od 209,20 euro počev od 09. veljače 2012. godine,

na iznos od 210,60 euro počev od 09. ožujka 2012. godine,

na iznos od 205,09 euro počev od 09. travnja 2012. godine,

na iznos od 206,98 euro počev od 07. svibnja 2012. godine,

na iznos od 212,92 euro počev od 10. lipnja 2012. godine,

na iznos od 208,26 euro počev od 02. srpnja 2012. godine,

na iznos od 208,80 euro počev od 08. kolovoza 2012. godine,

na iznos od 200,09 euro počev od 07. rujna 2012. godine,

na iznos od 197,12 euro počev od 03. listopada 2012. godine,

na iznos od 206,86 euro počev od 06. studenog 2012. godine,

na iznos od 202,60 euro počev od 06. prosinca 2012. godine,

na iznos od 209,15 euro počev od 08. siječnja 2013. godine,

na iznos od 200,01 euro počev od 06. veljače 2013. godine,

na iznos od 194,08 euro počev od 11. ožujka 2013. godine,

na iznos od 207,95 euro počev od 09. travnja 2013. godine,

na iznos od 198,36 euro počev od 07. svibnja 2013. godine,

na iznos od 190,67 euro počev od 08. lipnja 2013. godine,

na iznos od 185,58 euro počev od 06. srpnja 2013. godine,

na iznos od 186,26 euro počev od 06. kolovoza 2013. godine,

na iznos od 194,90 euro počev od 05. rujna 2013. godine,

na iznos od 204,06 euro počev od 09. listopada 2013. godine,

na iznos od 201,22 euro počev od 06. studenog 2013. godine,

na iznos od 206,08 euro počev od 10. prosinca 2013. godine,

na iznos od 198,35 euro počev od 08. siječnja 2014. godine,

na iznos od 174,33 euro počev od 07. veljače 2014. godine,

na iznos od 176,49 euro počev od 08. ožujka 2014. godine,

na iznos od 173,88 euro počev od 08. travnja 2014. godine,

na iznos od 170,99 euro počev od 10. svibnja 2014. godine,

na iznos od 169,68 euro počev od 11. lipnja 2014. godine,

na iznos od 172,03 euro počev od 07. srpnja 2014. godine,

na iznos od 176,07 euro počev od 04. kolovoza 2014. godine,

na iznos od 180,17 euro počev od 06. rujna 2014. godine,

na iznos od 178,83 euro počev od 10. listopada 2014. godine,

na iznos od 184,66 euro počev od 10. studenog 2014. godine,

na iznos od 186,04 eura počev od 09. prosinca 2014. godine,

na iznos od 186,77 euro počev od 09. siječnja 2015. godine,

na iznos od 187,18 euro počev od 08. veljače 2015. godine,

na iznos od 187,18 euro počev od 10. ožujka 2015. godine,

na iznos od 187,18 euro počev od 17. travnja 2015. godine,

na iznos od 187,18 euro počev od 21. svibnja 2015. godine,

na iznos od 187,18 euro počev od 08. lipnja 2015. godine,

na iznos od 187,18 euro počev od 02. srpnja 2015. godine,

na iznos od 187,18 euro počev od 10. kolovoza 2015. godine,

na iznos od 187,18 euro počev od 04. rujna 2015. godine. do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike u nedospjelim glavnicama, isplati ukupan iznos od 4.472,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

III Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Dana 17. lipnja 2019. tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnome navodi da su parnične stranke 6. studenog 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu. broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103720688, a kojim je ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 143.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (dalje u tekstu: Ugovor). Odredbom članka 8. st. 1. Ugovora parnične su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5.250%. Rok otplate kredita ugovoren je na razdoblje od 300 mjeseci od puštanja kredita u tečaj. Tužitelj je Ugovor iz točke 1. sklopio radi kupnje stana, odnosno rješavanja stambenog pitanja. Prilikom sklapanja ugovora, tužitelju je uručen otplatni plan iz kojeg je proizlazila visina mjesečnog anuiteta od 947,39 CHF ili 4.188.32 kune u kunskoj protuvrijednosti. Ubrzo je tuženik jednostranim odlukama povećao kamatnu stopu. Rast kamatne stope utjecao je na rast mjesečnih anuiteta. Jačanje tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu također je utjecalo na značajni rast anuiteta. Navedene okolnosti utjecale su na rast mjesečnih anuiteta u mjeri da su isti povećani do čak 5.900,00 kuna. Ugovorom su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima, a koje su odredbe ništetne. Odredbama članka 8. Ugovora iz točke I. tužbe određeno je da je kamatna stopa tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva te da je tuženik ovlašten vršiti promjene ugovorene kamatne stope. kao i način obračuna i naplate u skladu sa vlastitim „važećim odlukama". Točkom 11. presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a u kojem su razdoblju sklopljeni ugovori o namjenskom kreditu iz ove tužbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača — korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužitelj, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015), ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 56/13). Imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, nesporno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji su sklopile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci. Ista ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u navedenoj presudi i rješenju istaknuo da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. ovdje tužitelja. Tuženik je jednostrano odredio tužiteljevu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a tužitelj nijednu tuženikovu odluku o promjeni nije mogao predvidjeti, niti je pravilnost iste mogao provjeriti jer su nedostajali egzaktni kriteriji. Potonji nisu niti ugovoreni, niti su tužitelju ikad predočeni. Predmetne su ugovorne odredbe u ugovoru uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik predložio sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i sklapanja istih nije tužitelju pružio dovoljno informacija za donošenja odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ga je upozorio na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, ništetna je odredba čl. 8. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

1.1. Točkom 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. Iipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, uključujući i tužiteljeve interese, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužitelja, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao ni tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/13 i dr.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužitelj, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014. 1 10/2015), ranije čI. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 56/13). Parnične stranke su predmetnim ugovorima ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF, u fazi pregovora i sklapanja ugovora tužitelju je od strane tuženikovog zastupnika predočeno da je riječ o za njega najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja. Međutim, istovremeno tuženik ga nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj zbog navedenog nije bio svjestan rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnih kredita. Tužitelj nije utjecao, niti je uopće mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti mu je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženiku je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro te da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženiku je itekako bilo poznato (str. 59. presude VTS R1I, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio tužitelja. lz obrazloženja predmetne presude (str. 56.) jasno proizlazi da je tuženik bio svjestan da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice sklopljenih ugovora i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora o kreditu s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu CFH. Tužitelj je bio doveden u položaj „uzmi ili ostavi", tj. bio je, radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelj, prisiljen sklopiti tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju nije bio u mogućnosti pregovarati. On je, istovremeno, imao povjerenja u tuženika i njegove zaposlenike, nimalo ne sumnjajući da će ga rješavanje stambenog pitanja dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Slijedom navedenog, ništetna je odredba Ugovora u dijelu čl. 3. i čl. 7. Kao posljedicu znatnog rasta anuiteta uslijed jednostranog povećanja kamatne stope te rasta tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu, tuženik je od tužitelja neosnovano stekao iznos od 78.195,42 kune. Dana 26. lipnja 201 8. tužitelj je izvršio prijevremeno vraćanje kredita, čime je otplatio, a time je u cijelosti isplatio i glavnicu koja je za iznos od 40.824,42 kune veća od glavnice po početnom otplatnom planu. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi tužitelju vratiti ukupan iznos od 119.019,84 kuna.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 21. srpnja 2025. uredila tužbeni zahtjev na način opisan u točki I, a podneskom kojega je predala na ročištu 5. studenoga 2025. postavila je eventualnokumulirani tužbeni zahtjev pobliže opisan u točki II izreke ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare i osporava tužitelju status potrošača obzirom je stan kupljen u svrhu iznajmljivanja. Nadalje, u binome navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 30.09.2015. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15-dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 ("sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana....-) pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano.

2.1. Odluke VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i to odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrdena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrduje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak smatra da su nepravilne i nezakonite. Smatra kako je, u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porast vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovora, a kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i to u reklamnom materijalu i oglasima: gdje je u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USC u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada...) u kunama. Korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili su informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnji- šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune odnosu na Euro. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.2. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 01.05.2011. snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,250%, a dana 01.05.2011. snižena je na 5,05%, dok je dana 01.10.2011. dodatno snižena na 4,70% te je kao takva vrijedila sve do 01.01.2014. godine kada je tužitelju kamatna stopa još snižena i to na 3,23%. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 01.05.2011. bila snižena ispod početno ugovorene. Sve promjene kamatne stope tuženi je izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik osporava i navode tužitelja kako bi predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena odnosno neodrediva. Naime, ovakvo zaključivanje tužitelja ne samo da nije pravno utemeljeno, nego je isto nelogično i u cijelosti neuvjerljivo, osobito iz razloga što se pojmovi odredenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, a sve sukladno odredbama kako slijedi. Stoga, tuženik polazi od činjenice kako je odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje odredni iznos novčanih sredstava, na odredeno ili neodredeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, tuženik upire i na odredbu čl. 270. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Dakle, objekt ugovorne obveze na strani tužitelja je činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. lz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, tuženik ističe kako se ne može govoriti o neodređenosti odnosno o neodredivosti činidbe iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na Ugovor o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 5,250%. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke. Naime, odredbom čl. 272.st.1. ZOO-a propisano je kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, a što je predmetni ugovor i sadržavao. Stoga, budući da predmetni Ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju se ne može govoriti o neodredivosti činidbe. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Intervencijom zakonodavca stranke su regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Pored svega gore navedenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 217,29 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), koji prigovor je uredio nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 19. kolovoza 2025. Predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Anex broj 1 Ugovora o kreditu, otplatne planove, pregled prometa po kreditu, dopisa Istarske županije, nalaz i mišljenje vještaka MARIMAR_FIN d.o.o. te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja nisu osnovani.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno:

- da je 6. studenog 2007. zaključen Ugovor o kreditu za iznos kredita od 143.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu kamatu od 5,25% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da su 5. siječnja 2016. zaključile Anex ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro na dan 30. rujna 2015. te sačinile novi otplatni plan za preostali iznos kredita u eurima,

- da je sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu namjena kredita kupnja stana.

6. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj, nakon što je sklopljen Anex ugovora o kreditu, osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženi od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporan je prigovor zastare, visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora radi prijeboja.

7. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.

8. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i stav da tužitelj nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu više nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i posl.br. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Anexa ugovoru o kreditu od 5. siječnja 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

8.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tužena, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.3. Navedena je presuda, u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

8.4. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tužene, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.5. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.6. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

8.7. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9.1. Upravo na te okolnosti je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

9.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit uzeo kod tuženika iz razloga što je poduzeće u kojem je radio surađivalo sa tom bankom i financiralo izgradnju zgrade u kojoj je predmetni stan kreditom i kupio. Kada je došao u banku ponuđene su mu dvije opcije kredita u valuti euro i chf. Kako je kredit u valuti chf bio povoljniji u smislu iznosa mjesečnog anuiteta, a smatrao je da kretanje jednog i drugog tečaja u to vrijeme je otprilike podjednako odlučio se na kredit u chf. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, no nije mu rečeno na koji način će se ona mijenjati i od čega će zavisiti promjena kamatne stope. U odnosu na valutu chf nije dobio neka posebna upozorenja, znao je da tečaj varira, ali ni on pa ni banka nisu mogli pretpostaviti da će toliko porasti. Ugovor je sastavila banka. Ugovor je pročitao, sve mu je bilo jasno. Bitna mu je u vrijeme sklapanja kredita bila visina anuiteta, kamatna stopa i vrijeme otplate. Bio je kod javnog bilježnika radi solemnizacije, bilježnik je ugovor pročitao ali bez nekih posebnih upozorenja. Stan je uzeo za rješavanje stambenog pitanja. U tom stanu stanovao je godinu, godinu i pol dana. Obzirom je firma u kojoj je radio iz Pazina preselila u [adresa], a njegova djevojka imala je riješeno stambeno pitanje u Puli, preselio se zbog posla u [adresa] a taj stan je dao u trajni najam. Početna rata je bila 4.300,00 kuna a narasla je na oko 6.000,00 kuna. Da je u vrijeme sklapanja ugovora znao da će se dogoditi takav rast tečaja i da će doživjeti ovo što je doživio ugovor zasigurno ne bi sklopio. Osobni bankar nije ga nagovarao da uzme kredit u chf već mu je ponudio kredit i u euru i ostavio njemu da izabere koji kredit ću uzeti. Radi sklapanja tog ugovora u banci je bio svega dva puta. Zbog tog odnosa njegovog poduzeća i banke kada je došao je sve praktički bilo spremno. Poznaje institut valutne klauzule koji služi da se banka zaštiti u slučaju promjene tečaja, no nije ni slutio da do ovakve situacije može doći ali očekivao je da će banka kao partner njegove firme u svemu tome ga u situaciji u koju je bio doveden zaštiti, a ne uzeti novac koji joj ne pripada. Na odredbe ugovora nije imao primjedbe, očekivao je da može doći do promjene i kamate i valute ali ponavlja ne ovako. Na adresi tog stana nikada nije bilo prijavljeno trgovačko društvo ili obrt. Nakon završetka studija prvo je radio kao komercijalista, onda je 6 mjeseci bio direktor jedne manje firme, a u vrijeme sklapanja ugovora bio je voditelj projekta izgradnje nekretnine. Ti poslovi obuhvaćali su praćenje projekta od izrade projekta pa do finalizacije. Ti poslovi nisu bili vezani sa međunarodnim tržištem kapitala.

9.3. Iz dopisa Istarske županije, Upravnog odjela za turizam od 9. listopada 2020. utvrđeno je da tužitelj ne dolazi upisan u Upisnik o obavljanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu.

9.4. Iskaz tužitelja sud prihvaća, jer je iskazivao iskreno i uvjerljivo, a njegovi navodi su realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je u trenutku sklapanja ugovora isti imao svojstvo potrošača, obzirom je stan kupljen radi rješavanja stambenog pitanja, da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljem, niti mu je dano detaljno pojašnjenje valutne klauzule, odnosno egzaktni parametri o načinu promjene kamatne stope, a tuženi suprotno u postupku nije dokazao.

10. Valja također napomenuti da tuženi u tijeku postupka nije predlagao dokaze (osim dokaza saslušanjem tužitelja) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tužene u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tužene, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena kao profesionalac – banka nije dala tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

12. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku MARIMAR_FIN d.o.o. radi utvrđenja:

- razlike preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, primjenom početnog tečaja CHF,

- razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju,

- prilikom izrade izračuna u razdoblju od 01. siječnja 2014. pa nadalje primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima primijeniti kamatna stopa od 3,23%,

- prilikom izračuna uzeti u obzir i odvojeno prikazati i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije,

- negativne razlike s osnova ugovorene kamate za razdoblje od 1. svibnja 2011. do 02. rujna 2015., odnosno iznose koje je tužitelj manje platio u razdoblju kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene, u odnosu na početni otplatni plan,

- na temelju čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) izvrši uračunavanje pretplate priznate Dodatkom ugovora o kreditu (konverziji) na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata prilikom konverzije. te se očitovati

- da li je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12.1. U nalazu i mišljenju vještak MARIMAR-FIN d.o.o. navodi da je tužitelj zaključio u svojstvu korisnika kredita s tuženikom 05.11.2007. Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103720688, a koji je solemniziran od Javnog bilježnika Marije Blečić iz Pazina dana 06. studenog 2007. a kojim je u čl. 2. ugovoren iznos kredita od 179.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF banke kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. U čl. 3. ugovorena je namjena kredita: stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu-stambeni kredit. U čl. 6. ugovoren je rok vraćanja kredita od 360 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. U čl. 7. ugovoren je način vraćanja kredita; otplata u 360 mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos mjesečnog obroka je 947,39 CHF. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti. Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice u visini od 143.200,00 CHF. Glavnica u anuitetskoj otplati vraća se u 360 mjesečnih anuiteta od 790,76 CHF. Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 35.800,00 CHF i vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Na iznos ostatka vrijednosti mjesečno se obračunava redovna kamata u iznosu od 156,63 CHF. U čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,250%. Dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita u valutu EUR. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Dana 05.01.2016. zaključen je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR kojim je u čl. 3.1. ugovoren izračun konverzije na način da se otplata obveza po ugovoru veže valutnom klauzulom uz EUR i otplaćuje prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR. U čl. 3.3. usuglašeno je da je banka kreditor dostavila korisniku kredita izračun konverzije. U čl. 5.2. ugovoreno je da obveza korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30.09.2015. godine na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 98.004,22 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja. U čl. 5.3. utvrđeno je da po provedbi konverzije kredita na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa postoji više uplaćen iznos (preplata) u iznosu 8.761,78 HRK čije korištenje će se regulirati sporazumom iz čl. 7. te da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 01.10.2015. godine do dana potpisa ovog Aneksa uzete u obzir pri izračunu ovog iznosa.

12.2. Temeljem podataka iz dokumenata Pregled prometa po partiji kredita 5103720688 za razdoblje od 26.10.2007. do 30.09.2015. (list 19-24 spisa) i Izračun konverzije kredita broj 5103720688 na dan 30.09.2015. (list 127-134, 301-308 spisa) vještak je utvrdio da je kredit isplaćen dana 14.11.2007. godine u iznosu od 179.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Iz dokumenta Izračun konverzije kredita broj 5103720688 na dan 30.09.2015. (list 127-134, 301-308 spisa) vještak je utvrdio da je tuženik pri isplati kredita primijenio tečaj 1 CHF= 4,46260 HRK. Kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosila je 798.805,40 HRK. Temeljem podataka iz dokumenata Pregled prometa po partiji kredita 5103720688 za razdoblje od 26.10.2007. do 30.09.2015. (list 19-24 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 5114202664 za razdoblje od 01.09.2015. do 08.07.2018. (list 16-18 spisa) i Izračun konverzije kredita broj 5103720688 na dan 30.09.2015. (list 127-134, 301-308 spisa) vještak je utvrdio da je kredit konvertiran s danom valute 30.09.2015. (temeljem ZID ZPK (NN 102/15). Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5103720688 za razdoblje od 26.10.2007. do 30.09.2015. (list 19-24 spisa) vještak je utvrdio da je po kreditu izvršena uvećana otplata glavnice u prvom obroku u iznosu od 2.093,13 CHF, u kunskoj protuvrijednosti s reobračunom prvog sljedećeg anuiteta. U Tabeli br. 1 vještak daje projekciju početnog otplatnog plana kredita do obračuna konverzije kredita dana 30.09.2015. sa simulacijom uvećane otplate glavnice kredita. U Tabeli br. 3 vještak daje pregled kamatnih stopa po kreditu s vk u CHF s razdobljima važenja istih, kao i iznose anuiteta u valuti kredita s datumima njihove primjene. Kod kredita s valutnom klauzulom – ovdje u CHF promjenom kamatne stope mijenja se iznos obroka, a u obroku se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u obroku se otplaćuje više kamate, a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga, u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute, kunska razlika obroka koji je uplaćen i kunskog obroka po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote u CHF (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog obroka u CHF obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog obroka u CHF obračunatog po tečaju na dan isplate kredita.

12.3. Izračunom je vještak utvrdio razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,25% godišnje, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 604,20 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5.

12.4. Izračunom je vještak utvrdio pozitivne preplate nastale na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom CHF tečaju, kao novčane razlike između svakog plaćenog obroka po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i plaćenog obroka obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike u ukupnom iznosu od 12.915,50 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6.

12.5. Izračunom je vještak utvrdio manje plaćene kamate tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,25% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 1.310,93 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8.

12.6. Izračunom je vještak utvrdio negativne razlike s osnova ugovorene kamate za razdoblje od 1. svibnja 2011. do 02. rujna 2015. godine, odnosno iznose koje je tužitelj manje platio u razdoblju kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene, u odnosu na početni otplatni plan, sve iskazano primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 4.539,74 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9.

12.7. Izračunom je vještak utvrdio manje plaćene obroke s osnova tečajnih razlika kao manje plaćenu razliku između plaćenog obroka po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog obroka po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. u ukupnom iznosu od 26,26 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 10.

12.8. Zatezna kamata obračunata na preplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. ukupno iznosi 10.915,66 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 7.

12.9. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015., razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 4.472,00 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. kredita utvrdio preplatu u iznosu od 1.672,20 EUR koju je tužitelj iskoristio za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s vk u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kako je to detaljno analizirano i obrazloženo u nalazu i mišljenju.

12.10. Ukupna tužiteljeva tražbina na dan 30.09.2015. godine s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za preplatu iz konverzije je sljedeće specifikacije preplata kamata u obrocima ukupno iznosi 604,20 EUR, preplata obroka s osnova rasta tečaja ukupno iznosi 12.915,50 EUR, zatezna kamata na preplatu kamate i preplatu s osnova rasta tečaja do 30.09.2015. umanjena za preplatu iz konverzije ukupno iznosi 9.243,46 EUR, razlika u nedospjelim glavnicama iznosi 4.472,00 EUR, sve specificirano u Tabeli br. 13.

12.11. Tužitelj je nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na izračun tzv negativnih razlika prigovorio navodeći da je vještakinja prilikom izračuna pogrešno uračunala i razdoblje od 1. siječnja 2014. do kolovoza 2015. obzirom na zakonodavnu intervenciju kojom je fiksirana kamatna stopa na 3,23% pa tužitelj ne može biti u obvezi platiti tuženiku iznos koji bi prelazio tu stopu. U odnosu na izračun pozitivne razlike nije imao primjedbi te je postavio tužbeni zahtjev na način kako je isti opisan u točki I i II izreke presude. Tuženi je svoje primjedbe iznio u podnesku od 19. kolovoza 2025. navodeći kako je vještak sačinio dvije varijante izračuna te da stoga nije potrebno provoditi dopunu nalaza i mišljenja, ukazuje da se nalog vještaku temelji na pogrešnoj premisi kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa i tečaj. Osporava pravo na isplatu glavnice te je u skladu sa nalazom vještaka uredio prigovor radi prijeboja. Ističe kako tužitelj nakon sklopljenog Anexa nema pravo ni na kakvu isplatu.

12.12. Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda.

13. Međutim, u ovome je postupku nesporno da su stranke 5. siječnja 2016. sklopile Anex Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.

13.1. Taj Anex ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

13.2. U konkretnom slučaju predmetni Anex ugovoru o kreditu sačinjen je u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

13.3. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

13.4. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

13.5. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Anex nije više u imovini tuženika bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u EUR i to radi namirenja postojećih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

13.6. Sklapanjem predmetnog Anexa ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

13.7. Tužitelj je kao potrošač prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Anexa ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te stoga nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu od 6. studenog 2007., zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

14. Tužitelju nadalje ne pripada ni pravo na isplatu iznosa od 4.472,00 eura na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valuti CHF, a sve obzirom je je 5. siječnja 2016. između stranaka u postupku sklopljen navedeni Anex Ugovora o kreditu. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj je sklapanjem navedenog Anexa prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Anexa nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, sve na način na koji je to i prethodno obrazloženo. Imajući u vidu sve naprijed navedeno odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom, a o prigovoru tuženika radi prijeboja posljedično sud nije odlučivao.

15. Prilikom donošenja odluke o trošku uzeta je u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda U i Đ od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom, obzirom nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP kao i da bi bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Puli, 12. ožujka 2026.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. tuženiku po punomoćnicima