Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska, Kralja Petra Krešimira IV br. 2

P-449/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Angeli Koštro kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EH, [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP Banke d.d., Domovinskog rata 3, Split, (OIB: 52508873833), zastupane po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić i Anić iz Splita, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. veljače 2026. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Bojana Filipovića, odvjetnika, tužiteljice osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 12. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I/ Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1.Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu br. 050728243342 NG od dana 27.07.2005.g. koji su sklopili tužitelj EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA d.d., Domovinskog rata, Split, OIB 52508873833 kao kreditor, a koja glasi:

“ TROŠKOVI KREDITA

Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita ( troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava , kao i administrativnih i drugih radnji ) - jednokratno 2,99 % ( slovima : dva cijelih devedeset i devet posto ) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

2.Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 202,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.07.2005. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.600,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Tužiteljica EH podnijela je tužbu protiv tuženika OTP banke d.d, radi utvrđenja i isplate, dana 23. travnja 2025. godine u kojoj navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila dana 27. srpnja 2005. godine Ugovor o kreditu broj 050728243342 na iznos od 7.000,00 eura. Navodi da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 7.000,00 eura obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica ističe da se obvezala navedeni iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen spomenutim ugovorom, te navodi da su ugovorne strane čl. 5.1. ugovorile naknadu na ime troškova odobravanja kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,99 % od iznosa kredita.

Navodi da je predmetni kredit sklopila kao potrošač, te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača, a koji da je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe, tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. ZOO-a propisano da opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe stavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se ugovor na njih poziva, a obvezuju ugovorne strane. Tužiteljica navodi da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/07 koji odredbom čl. 96. st.1. propisuje da se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, a st. 2. je propisano da se o pojedinoj ugovornoj odredni nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca dok je čl. 102 ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica ističe da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik može potpisati ili ne odnosno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedeni ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita se obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kredita u iznosu od 2,99 % od iznosa kredita, ali u navedenom ugovoru da nije navedeno od čega se sastoji spomenuta naknada niti zašto je određena baš u određenom iznosu. Tužiteljica ističe da potrošač kao fizička osoba nije sklopila navedeni ugovor o kreditu u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da isti nema dovoljno znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i razumljiva za razliku od prednika tuženika koji je sklapanja navedenog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Nadalje, tužiteljica navodi kako je premetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da navedeni ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te da stranke o spornim odredbama nisu po jedinačno pregovarale, a tome da ide u prilog i okolnost što je tuženik sebi na dispoziciju ostavio slobodu određivanja visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Navodi da u odnosu na potraživanje tužitelja nije nastupila zastara jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što se u primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 2. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odlike kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe, osporava činjenične navode tužbe, te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno ističe i prigovor zastare, te prigovara vrijednosti predmeta spora. Smatra da je tužiteljica isuviše visoko označila vrijednost predmeta spora obzirom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 202,62 eura, dok kao vrijednost predmeta spora označava iznos od 1.330,00 eura. Navodi da deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti istaknut uz tužbeni zahtjev radi isplate u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva radi isplate pa da se isti ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, a na što da ukazuje sudska praksa Vrhovnog sud RH. Nadalje, navodi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da i samo izračunavanje iznosa te naknade nikome ne bi predstavljao osobiti problem. Navodi da je ta ugovorna odredba lako uočljiva jer se nalazi na drugoj stranici Ugovora o kreditu i to u čl. 5.1. s velikim podebljanim slovima „troškovi kredita“. Navodi da je ključna pretpostavka za utvrđivanje nepoštenosti ugovorne odredbe okolnost da sporna odredba uzrokuje ne bilo kakvo nego baš značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je odredbom čl. 1022 ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Navodi da su ugovorne strane postupile u skladu s prethodno navedenom odredbom te su suglasno sklopile ugovor o kreditu kojim su uredili sve uvjete tog obvezno pravnog odnosa, te su ugovorili i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih strana u vezi naknada. Nadalje, tuženik ističe da tužiteljica su skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bi la dužna pristupiti sklapanju ugovora o kreditu, ali kada je ugovor jednom sklopljen da se tada prava i obveze stranaka mogu prosuđivati isključivo u skladu sa sadržajem ugovora i preuzetim obvezama, pa i sa spornom odredbom koja da nije u suprotnosti niti sa jednom odredbom ZOO-a ili ZZP-a, jer u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti jednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknada, a da nije niti danas. Nadalje, ističe da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali ističe prigovor zastare jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena skoro 20 godina računajući od dana kada je tužiteljica naknadu platila. Ističe da premda je odredbom čl. 328 ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništavnosti ne gasi, što znači da stranka može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvariti restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovara da kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev se mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u listu plasiranja kredita (list 7), otplatni plan (list 8-14), ugovor o kreditu broj 050728243342 (list 15-19), te izveo dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke (list 108-109).

Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan

Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je dana 07. srpnja 2005. sklopila ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu sa tadašnjom Novom bankom, a danas OTP bankom, i to za iznos od 7.000,00 eura. Taj kredit da je bio namijenjen za njene tekuće troškove i isti je sklopljen na razdoblje od sedam godina. Tužiteljica da je taj ugovor pročitala prije potpisivanja, ali da od službenika banke nije dobila konkretnije pojašnjenje oko bitnih stavki ugovora. Utvrđeno je da je njena financijska pismenost u to vrijeme bila ravna nuli, ali da joj je taj kredit tada bio nužno potreban, te da je stoga pristala na sve ono što joj je banka tada ponudila. Tužiteljica da je prihvatila sve ono što je banka tim ugovorom nudila obzirom da se radilo od tome da se ponuđeno uzme ili ostavi. Iz iskaza je utvrđeno da je iznos naknade za obradu kredita bio 2,99 %. Iskazu saslušane tužiteljice ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da je isti iskazivao životno, logično, te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu. Među parničnim strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu dana 27. srpnja 2005. godine broj050728243342 na iznos od 7.000,00 eura.

Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita tzv. „ulazna naknada“ u visini od 2,99 % kao i činjenica da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.526,64 kn (202,62 eura) koji iznos je razvidan iz priložene liste plasiranja kredita (list 7).

Naprotiv, sporno je pitanje je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, te je sporan i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81 st. 1 i st. 2, Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 70/07 - dalje ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87 st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da i odredbom čl. 4 Direktive st. 2. 93/13 EEZ od 05.travnja 1993 godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene

Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv . tipskim unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi čl. 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22-udaljnjem tekstu ZOO) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Sud je analizirajući odredbu čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužiteljice kao korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu u visini od 2,99 % od iznosa kredita, stava da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“ što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

Obzirom da pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Naime, Sud Europske unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine utvrdio da je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena2 u smislu odredbe čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se stoga naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog i bez kojih to ne bi bio taj ugovor za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koji ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe svakako se ubraja i odredba o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu iako ulaze u ukupne troškove kredita za potrošače.

Isto tako u presudi broj C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine Sud EU je utvrdio da je čl. 3. stavak 2 1 Direktive 93/123 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Nadalje, u presudi broj C-84/19, C-229/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020 godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbama čl. 4. st. 2 Direktive EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. Stoga analizirajući provedene dokaze ovaj sud je utvrdio da je odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 2,99 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući u vidu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njen sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Naime, za pitanje je li ugovorna odredba pa tako i odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade već prvenstveno činjenica da je ta ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi lili ostavi“, a ujedno je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Naprotiv, ne samo da je ugovorenom tzv. ulaznom naknadom nisu pokriveni , plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita obzirom da svi troškovi odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala i slično, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, te tužitelju nije jasno niti nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada i što se tom naknadom zaista plaća. Naime, ukoliko bi se iz tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se ujedno pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o kreditima, kao i sama obrada kredita, a što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta.

Ujedno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ( Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetu ugovornu odredbu o naknadi za kredit o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja.

Nadalje, bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 03/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje i iskustvo pojedinog potrošača, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kao kreditora, koji se primjenjuju na kredite koji se sklapaju, pa stoga svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači, koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, obzirom da su plaćanja učinjena temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je tuženik isticao tijekom postupka, ovaj sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog dojela Vrhovnog suda RH od 30 siječnja 3020 godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, ovaj sud je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Osim toga treba naglasiti da tužiteljica u svakom slučaju ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi s time da se sukladno odredbi čl. 328 ZOO- a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

Imajući u vidu da je tuženik na prethodno opisani način povrijedio interes i prava tužiteljice jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada i to u visini od 2,99 % od iznosa kredita o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je stoga ta odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

Visinu utuženog potraživanja ovaj sud je utvrdio uvidom u priloženu dokumentaciju, a u koju je ovaj sud imao uvid i koju u cijelosti smatra mjerodavnom i vjerodostojnom, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom I. Obzirom da tuženik nije sporio visinu utuženog potraživanja , a imajući u vidu sve prethodno navedeno ovaj sud je prihvatio tužbeni zahtjev, te tužiteljici dosudio na ime plaćene ulazne naknade za obradu kredita iznos od 202,662 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. srpnja 2005. godine do isplate.

U odnosu na prigovor tuženika o visini predmeta spora , treba navesti da se tuženik neosnovano poziva na to da se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a i ne deklaratornog zahtjeva budući da takav stav nije u skladu s odredbama čl. 35 dočl.40 ZPP -a koje reguliraju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora. Pored toga, upravo je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, a obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Osim toga, upravu se o deklaratornom tužbenom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva, a posljedično tome i kondemnatornog, te su se u svezi toga provodili dokazi zbog čega je pretežiti dio troškova nastao upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Stoga bi priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, kako to smatra tuženik, prema mišljenju ovog suda bilo povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda zbog čega je ovaj sud i prihvatio vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi.

Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 325 st. 1. ZPP-a u svezi d odredbom čl. 81 st. 1 i st. 2 ZZP-a, čl. 84 ZZP-a , odredbom čl. 87 st. 1 ZZP-a odredbom čl. 2, 4 st.2 i čl. 5 Direktive Vijeća 93/13EEZ, odredbom čl. 295 ZOO-a, čl. 323 st. 1. ZOO-a i čl. 1115 ZOO-a ovaj sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu od 31. svibnja 2003. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade u visini od 2,99 % od iznosa kredita.

Tužiteljici je dosuđen parnični trošak sukladno čl. 154, st. 1. ZPP-a imajući u pri tome u vidu vrijednost predmeta spora i važeću odvjetničku tarifu i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. toč1., za sastav podnesaka od 17. rujna 2025., dana 22. studenog 2025. i dana 02. siječnja 2026., svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 8. toč..1, te za zastupanje na ročištima dana 24. studenog 2025. i dana 25. veljače 2026., svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 9. toč.1., koji iznosi uvećani za 25 % PDV-a čine trošak od 1.500,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 100,00 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama što čini ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.600,00 eura.

Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05)53/96., 29/99., 173/03. i 88/05) počevši od dana dospijeća tj. svakog pojedinog iznosa do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05).

Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a u svezi s čl. 30. Ovršnog zakona (narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14). Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak obzirom je tužitelj ica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Makarska, 12. ožujka 2026. godine

Sudac

Angela Koštro

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348 ZPP-a).

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335 ZPP-a).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. u spis