Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Daruvaru

Daruvar, S. Radića 27

Poslovni broj: P-655/2019-76

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru po sucu Damiru Palatinuš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZBŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatka Gregurića, Tatjane Figač-Gregurić i Hrvoja Mladinića iz Bjelovara, protiv tužene Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon dana 18. veljače 2026. godine održane i zaključene usmene glavne rasprave u nazočnosti tužitelja osobno, zamj. pun. tužitelja odvjetnica Lea Mladinić Njegovac te zamj. punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ZB, temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dana 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu od dana 29.05.2007. godine broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103573278 koji je solemiziran po javnom bilježniku Mariji Kustić u Bjelovaru, Dr. Ante Starčevića 5 pod brojem Ov - 10561/2007 dana 30. svibnja 2007. godine, zaključen između tužiteljice ZBŽ, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a. OIB: 23057039320 u dijelu članka 7 (sedam) koji glasi:

"VALUTNA KLAUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." i u dijelu članka 8 koji glasi:

"KAMATA: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 % (četiri cijelih pedeset posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke".

II Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici ZBŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 14.464,53 eura (četrnaest tisuća četiristo šezdeset četiri eura pedeset tri centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućima

na iznos od 21,77 € od dana 02.05.2008.

na iznos od 21,77 € od dana 02.06.2008.

na iznos od 21,77 € od dana 02.07.2008.

na iznos od 21,77 € od dana 02.08.2008.

na iznos od 21,77 € od dana 02.09.2008.

na iznos od 21,77 € od dana 02.10.2008.

na iznos od 21,77 € od dana 02.11.2008.

na iznos od 21,77 € od dana 02.12.2008.

na iznos od 21,77 € od dana 02.02.2009.

na iznos od 21,77 € od dana 02.02.2009.

na iznos od 21,77 € od dana 02.03.2009.

na iznos od 21,77 € od dana 02.042009.

na iznos od 34,39 € od dana 02.05.2009.

na iznos od 34,39 € od dana 02.06.2009.

na iznos od 34,39 € od dana 02.07.2009.

na iznos od 34,39 € od dana 02.08.2009.

na iznos od 34,39 € od dana 02.09.2009.

na iznos od 34,39 € od dana 02.10.2009.

na iznos od 34,39 € od dana 02.11.2009.

na iznos od 34,39 € od dana 02.12.2009.

na iznos od 34,39 € od dana 02.02.2010.

na iznos od 34,39 € od dana 02.02.2010.

na iznos od 34,39 € od dana 02.03.2010.

na iznos od 34,39 € od dana 02.04.2010.

na iznos od 34,39 € od dana 02.05.2010.

na iznos od 34,39 € od dana 02.06.2010.

na iznos od 34,39 € od dana 02.07.2010.

na iznos od 34,39 € od dana 02.08.2010.

na iznos od 34,39 € od dana 02.09.2010.

na iznos od 34,39 € od dana 02.10.2010.

na iznos od 26,90 € od dana 02.11.2010.

na iznos od 26,90 € od dana 02.12.2010.

na iznos od 26,90 € od dana 02.02.2011.

na iznos od 26,90 € od dana 02.02.2011.

na iznos od 26,90 € od dana 02.03.2011.

na iznos od 26,90 € od dana 02.04.2011.

na iznos od 26,90 € od dana 02.05.2011.

na iznos od 18,69 € od dana 02.06.2011.

na iznos od 18,69 € od dana 02.07.2011.

na iznos od 18,69 € od dana 02.08.2011.

na iznos od 18,69 € od dana 02.09.2011.

na iznos od 18,69 € od dana 02.10.2011.

na iznos od 9,77 € od dana 02.11.2011.

na iznos od 9,77 € od dana 02.12.2011.

na iznos od 9,77 € od dana 02.02.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.02.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.03.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.04.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.05.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.06.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.07.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.08.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.09.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.10.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.11.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.12.2012.

na iznos od 9,77 € od dana 02.02.2013.

na iznos od 9,77 € od dana 02.02.2013.

na iznos od 9,77 € od dana 02.03.2013.

na iznos od 2,19 € od dana 02.09.2007.

na iznos od 15,23 € od dana 02.02.2008.

na iznos od 27,01 € od dana 02.03.2008.

na iznos od 38,64 € od dana 02.04.2008.

na iznos od 11,62 € od dana 02.05.2008.

na iznos od 3,86 € od dana 02.06.2008.

na iznos od 12,34 € od dana 02.07.2008.

na iznos od 15,93 € od dana 02.10.2008.

na iznos od 94,95 € od dana 02.11.2008.

na iznos od 34,84 € od dana 02.12.2008.

na iznos od 106,02 € od dana 02.01.2009.

na iznos od 110,53 € od dana 02.02.2009.

na iznos od 115,09 € od dana 02.03.2009.

na iznos od 101,50 € od dana 02.04.2009.

na iznos od 101,92 € od dana 02.05.2009.

na iznos od 86,87 € od dana 02.06.2009.

na iznos od 69,23 € od dana 02.07.2009.

na iznos od 76,49 € od dana 02.08.2009.

na iznos od 89,06 € od dana 02.09.2009.

na iznos od 76,80 € od dana 02.10.2009.

na iznos od 75,62 € od dana 02.11.2009.

na iznos od 90,41 € od dana 02.12.2009.

na iznos od 102,27 € od dana 02.01.2010.

na iznos od 117,78 € od dana 02.02.2010.

na iznos od 114,03 € od dana 02.03.2010.

na iznos od 140,70 € od dana 02.04.2010.

na iznos od 134,94 € od dana 02.05.2010.

na iznos od 141,27 € od dana 02.06.2010.

na iznos od 212,28 € od dana 02.07.2010.

na iznos od 197,02 € od dana 02.08.2010.

na iznos od 253,87 € od dana 02.09.2010.

na iznos od 225,72 € od dana 02.10.2010.

na iznos od 199,39 € od dana 02.11.2010.

na iznos od 272,69 € od dana 02.12.2010.

na iznos od 310,07 € od dana 02.01.2011.

na iznos od 281,90 € od dana 02.02.2011.

na iznos od 290,72 € od dana 02.03.2011.

na iznos od 267,30 € od dana 02.04.2011.

na iznos od 269,90 € od dana 02.05.2011.

na iznos od 341,18 € od dana 02.06.2011.

na iznos od 353,37 € od dana 02.07.2011.

na iznos od 437,24 € od dana 02.08.2011.

na iznos od 425,38 € od dana 02.09.2011.

na iznos od 359,54 € od dana 02.10.2011.

na iznos od 354,55 € od dana 02.11.2011.

na iznos od 349,98 € od dana 02.12.2011.

na iznos od 366,85 € od dana 02.01.2012.

na iznos od 385,70 € od dana 02.02.2012.

na iznos od 386,14 € od dana 02.03.2012.

na iznos od 374,36 € od dana 02.04.2012.

na iznos od 378,23 € od dana 02.05.2012.

na iznos od 385,49 € od dana 02.06.2012.

na iznos od 378,59 € od dana 02.07.2012.

na iznos od 379,11 € od dana 02.08.2012.

na iznos od 372,48 € od dana 02.09.2012.

na iznos od 359,35 € od dana 02.10.2012.

na iznos od 374,46 € od dana 02.11.2012.

na iznos od 378,78 € od dana 02.12.2012.

na iznos od 379,11 € od dana 02.02.2013.

na iznos od 357,23 € od dana 02.01.2013.

sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 14. ožujka 2013. godine sve do isplate, po stopi koja do 31. prosinca 2007. godine teče u stopi i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate, u roku od 15 dana.

III Tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: "Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici ZBŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 17.002,17 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 14. ožujka 2013. godine sve do isplate, po stopi koja do 31. prosinca 2007. godine teče u stopi i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate, u roku od 15 dana."

IV Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju ZBŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 481,61 eura (četiristo osamdeset jedan euro šezdeset jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana 12. ožujka 2026. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužitelj ZBŽ podnesla je tužbu protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, podnio je tužbu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je kao korisnik kredita zaključila Ugovor o kreditu sa tuženom dana 29.05.2007. godine, broj Ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607- 5103573278. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Mariji Kustić u [adresa], pod brojem Ov-10561/2007 dana 30. svibnja 2007. godine. Navedenim Ugovorom tužena se kao kreditor obvezala tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj, kao rok korištenja kredita utvrđen je zaključno dan 05.06.2007. godine, a kredit je bio namijenjen za izgradnju nekretnine (stambeni kredit). Ugovorom o kreditu je člankom 8. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,500% godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Visina kamatne stope, kao i način obračuna i naplate je prema odredbi članka 8 st. 2 Ugovora mogla biti promijenjena, u skladu s odlukom Banke. Nadalje je ugovorena i interkalarna kamata u visini ugovorene kamate na iskorišteni dio kredita od početka korištenja do stavljanja kredita u otplatu, u roku od 15 dana od datuma zaduženja. Člankom 9. je ugovoreno da se na sva dospjela a nenaplaćena novčana potraživanja kao i na iznos kredita koji se koristi protivno ugovoru, zaračunava kamata u visini zakonom propisane zatezne kamate. Rok otplate kredita je iznosio 120 mjeseci, te se je imao otplatiti u 120 jednaka mjesečna anuiteta koji su dospijevali svakog prvog u mjesecu plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu švicarski franak / CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Po istoj je tablici predviđeno da tužiteljica treba ukupno platiti na ime primljene glavnice s kamatama 186.549,30 CHF. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 8. Ugovora korisnik kredita je trebao pristati da banka promijeni iznos anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete. Korisnik kredita je radi osiguranja plaćanja tražbine iz Ugovora uručila banci, jednu vlastitu mjenicu korisnika kredita indosiranu od strane sudionika u kreditu, te dvije osobne mjenice sudionika u kreditu, javnobilježnički ovjerene suglasnosti o zapljeni primanja svih sudionika u kreditu. Za osiguranje vraćanja kredita stranke su ugovorile upis založnog prava na nekretnini upisanoj u z. k. ul. broj [broj ZK uloška], PUL 2739 k. o. [katastarska općina], stan br. 12 / II trosobni u zgradi sagrađenoj na čkb r. 962 zemljišno knjižni odjel [adresa] te depozit u visini od 5 % od iznosa kredita, po ugovoru o oročenom depozitu br. [broj depozita]. Ugovorom o kreditu bila je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, koju je Banka bila ovlaštena mijenjati jednostranim odlukama. Tužiteljica nije bila unaprijed upoznata na osnovu kojih mjerila i parametara se mijenja kamatna stopa, niti je o izmjenama kamatnih stopa bila obavještavana pravodobno i na prikladan, jasan i razumljiv način. Tužiteljica je u dobroj vjeri i s povjerenjem u stručnjaka - Banku pristupila zaključenju ugovora, koji je bio tipski ugovor tužene, te tužiteljica nije imala utjecaja na sastavljanje sadržaja ugovora niti je sudjelovala u kreiranju sadržaja pojedinih ugovornih odredbi. Tužiteljici je ponuđen ugovor koji joj je prikazan kao najpovoljniji za nju i njezine potrebe, te nije bio upozorena na bilo koji mogući rizik koji nosi ugovorena promjenljiva kamatna stopa. Tužena nije upoznala tužiteljicu niti s rizicima vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja Švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan. Stoga je tužena postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Isto se odnosi i na odredbu čl. 8 Ugovora o kreditu kojom je tuženoj dopušteno da jednostrano mijenja kamatnu stopu bez valjanog, unaprijed ugovorom predviđenog razloga, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i to takvu koja se ogleda u tome da je rata kredita za tužiteljicu rasla sve do trenutka kada je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ista učinjena nepromjenljivom. Iz sadržaja ugovora nije razvidno koji su razlozi uslijed kojih bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, pa je odredba čl. 8 naprijed opisanog pravnog posla ostavljala mogućnost tuženoj da jednostrano i proizvoljno mijenja odredbu o visini kamatne stope. Stoga je ova odredba nepoštena jer takovo postupanje tužene uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čl. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 do 29/18), predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a Čl. 4 ZOO-a propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o jednostranim odlukama tužene, koja ona donosi autonomno i proizvoljno, bez bilo kakvog utjecaja bilo kojeg potrošača, pa tako i ovdje tužiteljice kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu ne odgovara načelu obveznog prava koja slijede iz naprijed citiranih odredaba ZOO-a. Naprotiv, iskorištavanje svoje pozicije jače ugovorne strane koja je unaprijed sastavila ugovor na svom standardnom, tipskom i unaprijed jednostrano pripremljenom obrascu, te koja je u tom ugovoru za sebe priskrbila mogućnost izmjena kamatnih stopa rukovodeći sa svojim vlastitim odlukama, na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, te kojoj nikada nisu niti uručene znači da tužiteljica s njima i razlozima kojima se tužena rukovodila prilikom njihovog donošenja nije bila upoznata pa je tuženik time postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ovo tim više jer u sadržaj Ugovora tužena nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojeg bi mogla jednostrano mijenjati odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom. Također tužiteljica nije inzistirala na kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF). Iz samog ugovora o kreditu razvidno je da se tužena Banka obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u CHF . Namjena kredita je bila izgradnju nekretnine u Hrvatskoj, što je sve isplaćeno u kunama. Dakle, uopće nije bilo potrebe da ugovor tužiteljice i tuženika bude vezan uz valutnu klauzulu i to uz valutu švicarski franak. Banka prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirala tužiteljicu o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica nije prilikom zaključenja ugovora upozorena na njoj jasan i razumljiv način niti je bila upoznata s mogućim rizicima rasta kamate na kredit kao ni rasta pojedine rate kredita uslijed promjene tečaja za švicarski franak i uslijed promjene kamate stope. Ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli za tužiteljicu su bile nejasne i nerazumljive, o njihovom značaju i posljedicama nije bila cjelovito informirana, u kreiranju sadržaja ugovora nije ni mogla sudjelovati, tako da je stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na Banku, što je za nju prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama. Stanje se očitovalo u porastu anuiteta koji je obuhvaćao i ratu i kamatu sa početnih 1.554,58 CHF što je iznosilo prema tečajnoj listi na dan početka otplate kredita 01.07.2007.g. 6.851,78 kuna, sve do 10.330,00 kuna. Tužiteljica smatra da su uglavci ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi i o primjeni valutne klauzule u švicarskom franku bili protivni važećim propisima, te da su te odredbe bile nepoštene, a posljedica nepoštenih ugovornih odredbi je ništetnost tih ugovornih odredbi. Tužiteljica kao potrošač se poziva na primjenu sudske prakse u kolektivnim sporovima i to na:

- presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. PŽ7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita tako što je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna;

- odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt.249/14 kojom je ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke proglašena kao nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora, a time i ništetna;

- presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. u kolektivnom sporu, kojom odlukom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana u valutu švicarski franak, tj. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

- presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu br.Rev-2245/17 kojom je potvrđen učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava na prekid zastare u pojedinačnom slučaju potrošača.

Sud je u donošenju odluke o pojedinačnim pravima tužiteljice vezan na zauzete stavove sudova koji su sudili u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa, sukladno Čl. 502c ZPP-a. Europski sud za ljudska prava ima ustaljenu praksu glede primjene Direktive 93/13 0 nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, a ista je direktno inplementirana u pravni sustav Republike Hrvatske, pa time i direktno primjenljiva.

Na temelju podataka pribavljenih od tužene i to „pregled prometa po partiji kredita 5103573278 za razdoblje 01.06.2007. do 15.03.2013.” tužiteljica je sama zatražila izračun od vještaka financijsko — knjigovodstvene struke i to : razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i tečajne razlike nastale uslijed primjene valutne klauzule za vrijeme otplate kredita, za valutu švicarski franak. Iz nalaza i miljenja vještaka dipl. oec Josipa Rašić proizlazi utvrđena ukupna preplata po navedenom ugovoru s osnova više plaćenih kamata, razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule i promjenljive kamatne stope u ukupnom iznosu od 108.795 65 kuna. Kako tužiteljica ne raspolaže cjelovitim podacima u vezi otplate kredita, predlaže da se u slučaju osporavanja, službenim putem zatraži od tužene da dostavi sudu svu dokumentaciju vezanu uz ugovor opisan pod toč. I ove tužbe, sve podatke o promjenama kamatne stope i o promjenama tečaja što je utjecalo na visinu zaduženja tužiteljice, te sve podatke i isprave vezane uz plaćanje kredita i način knjiženja primljenih uplata. U slučaju osporavanja obračuna po nalazu vještaka koji tužiteljica prilaže, predlaže provesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem kojim će biti potrebno utvrditi više plaćenu obvezu po kreditu, u pogledu previše plaćenih redovnih kamata i previše plaćenih anuiteta glavnice zbog promjene kamate i zbog valutne klauzule. Kako su otplatne rate dospijevale mjesečno svakog prvog dana u mjesecu, tužiteljica na svakomjesečni iznos preplate potražuje od tužene zakonske zatezne kamate tekuće od pojedine izvršene uplate do isplate. Obzirom da tužena nije u cijelosti otklonila štetne posljedice ugovora provođenjem konverzije a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužiteljica ustaje ovom tužbom i traži povrat preplaćenih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedini više plaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, po stopi propisanoj zakonom. Kako je radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa morala angažirati stručnu osobu, jer sama nije u mogućnosti niti zna izvršiti prikladni izračun, za nju je nastao trošak u iznosu od 1.000,00 kuna radi izrade preliminarnog vještačenja, prema računu Rašić d.o.o. u prilogu, koji potražuje od tuženika kao trošak postupka. Tužiteljica si pridržava pravo nakon provedenog vještačenja precizirati tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom sudskog vještaka, ukoliko tuženik ne prihvati priloženi nalaz. Slijedom svega navedenog tužiteljica, predlaže sudu koji je mjesno nadležan po odredbi čl. 19L Zakona o potrošačkom kreditiranju i čl. 59 Zakona o parničnom postupku da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP -a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 07.06.2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE IZRAŽENE U CHF

prijedlog za prekid ovog postupka do odluke Vrhovnog suda u pogledu tuženikove revizije. U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. U odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenila udruga Potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud RH (dalje: VT S) 14. lipnja 2018. presudom posl. br. Pž-6632/2017 potvrdio. Međutim, protiv navedene presude VTS-a tuženik je uložio izvanredni pravni lijek - reviziju osporavajući pravilnost i zakonitost takve odluke VTS-a, a o kojoj reviziji još uvijek nije odlučeno. Stoga tuženik predlaže prekid ovoga postupka do odluke Vrhovnog suda RH u pogledu tuženikove revizije, koji postupak se pred Vrhovnim sudom vodi pod posl.br. Rev-2221/2018. O odluci VTS-a

Tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik će samo kratko navesti iz kojih razloga smatra odluku VTS-a RH posl. br. Pž-6632/2017 nepravilnom i nezakonitom i to iz više razloga: VTS nije postupio sukladno odluci Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 575/16 od dana 03.10.2017. godine, a kojom odlukom je VSRH vratio predmet na ponovno odlučivanje te jasno naznačio da je u postupku potrebno utvrditi da li su potrošači bili u dovoljnoj mjeri informirani prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. VTS dolazi do pogrešnog zaključka da je odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu između banaka i potrošača na teret potrošača, jer su po stajalištu suda banke znale za posebni valutni rizik valute švicarski franak i to nisu iskomunicirale potrošačima. Pri tome VTS, a kao niti tužitelj, nigdje ne navodi koji bi to rizik bio, koje su karakteristike toga rizika i iz čega proizlazi da su banke znale da će doći do nepredvidih okolnosti koje su uzrokovale rast tečaja švicarskog franka. Stav VTS -a temelji se na informacijama koje on sada posjeduje odnosno sve zaključke je izveo na temelju zbivanja koja su se dogodila nekoliko godina nakon što su potrošači sklopili predmetne ugovore. Postavlja se pitanje kakvu bi odluku VTS donio kada su se prvi ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku sklapali (2004., 2005. itd.). Upravo nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora

U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

- u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

- ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

- težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

- na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada. ..) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. - . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753 ,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz ”Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.

iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od I CHF = 4,2 kune do I CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za I Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz va lutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe. TB (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. TB svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

O nepostojanju «ekstra profita» Banke

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od IO. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

- promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

- banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a)

- tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

Zaključno

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

O NIŠTETNOSTI ODREDBE O PROMJENJIVOJ KAMATNOJ STOPI

Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži ga o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to-ne znači da ih sud treba zanemariti.

Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa

Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

Kamatna stopa od 3,23%

ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske.

Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije[1] . Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva ' "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ČB, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju.

Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž -7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće ”nametnuti” Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez daje propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora.

Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora teme ljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. U pogledu prigovora tuženika mjesne nenadležnosti, sud je donesao rješenje broj P-655/2019-9 od 4. listopada 2019. (list 111-112) kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-403/2020-2 od 5. srpnja 2021. (list 137-142).

5. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je podneskom zaprimljenim 14. rujna 2023. (list 465-469) uredio tužbeni zahtjev, a sve na način naveden u izreci ove presude.

6. U svezi preinake odnosno povećanja tužbenog zahtjeva tuženik se istoj nije protivio, ista je dopuštena sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a sve s obzirom da je preinaka izvršena nakon provedenog vještačenja u ovom predmetu, te ju stoga tužitelj nije mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka.

7. Punomoćnik tuženika je odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka TB, te stoga sud nije izvodio dokaz njenim saslušanjem.

8. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 7-16, 334- 345), plan otplate (list 17-18), pregled prometa (list 19-23, 349-358), vještački nalaz (list 24-29), reviziju (list 50-72), brošuru tuženika (list 73-85), uputu tuženika zaposlenicima (list 86-88), dopis (list 89-90, 321-323, 348), obrazac VR-a (list 90), priopćenje za javnost (list 91-98, 103-104), metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 99-102), sudsku praksu (list 105, 115-119, 123-132, 150-189, 201-264, 272-314), prosječnu ponderiranu kamatnu stopu uz koju su Hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF (list 107), potvrda o prijavi boravišta (list 110), pisani iskaz (list 199-200, 556-557), aneks ugovora (list 329-331), otplatni plan (list 332-333, 364-365, 367-368, 370-371, 373- 374, 378-379, 382-383, 386-387, 390, 393, 396, 399, 402, 405, 408, 411-414), ugovor o zalogu oročenog depozita (list 346-347), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 359), obavijest o povećanju kamatne stope (list 360), obavijest o promjeni kamatne stope (list 361-363, 366, 369, 372), potvrdu o uvjetima otplate (list 375), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 376, 380-381, 384-385, 388-389, 391-392, 394-395, 397-398, 400-401, 403-404, 406-407, 409-410), obavijest o kreditu (list 377), uz suglasnost stranaka izvršen je uvid te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka Sanje Pernjak (list 437-458), uz suglasnost stranaka pročitani su iskazi vještaka Sanje Pernjak (list 568), svjedoka JB i HB (list 568-569).

9. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu svega što je pretplaćeno po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u pogledu kamatne stope i valutne klauzule sadržanih u ugovoru o kreditu od 29. svibnja 2007. (list 7-13).

11. Sporno je da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, te je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 29. svibnja 2007. (list 7-13) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 150.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita. U točki 7. određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan odobrenja žiro-računa, dok je točkom 8. navedenog Ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 % godišnje.

13. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena.

15. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

17. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U smislu odredbe članka 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

21. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

22. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu je naveo da je sporni kredit podignut za izgradnju kuće na moru, te isti nije korišten za nikakvu poslovnu ili poduzetničku djelatnost, već se trebao koristiti isključivo za stanovanje. Navedena kuća još nije dovedena u funkciju, već je samo stavljena pod krov. U pogledu sklapanja ugovora 2007. godine navodi da nije posebno pregovarala oko istog, već se radilo o tipskom ugovoru na osnovu kojeg je i realiziran kredit. Njoj nije posebno objašnjen pojam valutne klauzule, znala je da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali joj nisu objašnjeni parametri promjene te kamatne stope. Početna rata iznosila je oko 6.000,00 kn, a 2013. godine došla je do iznosa od 10.300,00 kn. 2013. godine nakon što je otplatila više od pola kredita obratila se banci s upitom da li postoji mogućnost promjene iz CHF u EURO, te su joj isto odobrili. Međutim, niti prilikom sklapanja tog aneksa nisu joj objašnjeni parametri, radilo se o tipskom ugovoru, rok za otplatu kredita produljen je na narednih 87 mjeseci i kredit je konačno otplaćen 2020. godine. Prilikom sklapanja aneksa nije joj priznata nikakva preplata, do sklapanja aneksa rata je bila 10.300,00 kn, a nakon sklapanja aneksa 787,00 eura.

23. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se je radilo o stambenom kreditu – kreditu za izgradnju u svezi nekretnine koja je služila isključivo za stanovanje, a za koju nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukama tuženika, te o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika, te s valutnom klauzulom u CHF potvrđene su pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako je to ranije navedeno. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli definitivno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli su jasno uočljive, no nisu lako razumljive. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u koj ima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se je mijenjala odlukama tuženika, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se je mijenjala odlukama tuženika na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja - sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelj ice na koju je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

25. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nepoštene, a time i ništetne.

27. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, te kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZOO.

28. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

29. Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila, ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa.

30. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, te činjenicu da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 29. svibnja 2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (4,500 %) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 1. siječnja 2014., od kada je u primjeni kamatna stopa od 3,23 % koja je određena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13), te ju je tuženik kao takvu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015., te tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

31. Naknadno stranke su svoj odnos regulirale Aneksom Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2013. (list 329-331), kojim je iznos kredita promijenjen iz CHF u EURO, a na takav njihov ugovorni odnos odnosno konverziju naknadno su primijenjene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK).

32. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

33. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

34. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu od 13. ožujka 2013. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Aneksu odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

35. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

36. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., MB protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

37. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“, a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

38. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište Vrhovni sud Republike Hrvatske iz oglednog postupka gdje se u slučaju dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom. Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapan je Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Osim toga, sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su samo izmijenile uvjete i način otplate kredita, što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo i pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao.

39. Tužitelj je u ovom postupku istaknuo deklaratorni i kondemnatori zahtjev, tj. zahtjev za isplatu, te nije sporan njegov pravni interes za vođenje ovog postupka . Osim toga, o postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu , Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

40. Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane temeljem članak 326. stavak 1. ZOO, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio u odluci Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

41. Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Sanji Pernjak iz Koprivnice (list 437-456), utvrđeno je da razlike zbog promjene kamatne stope iznose 1.328,10 eura, dok razlike zbog promjene tečaja bez uračunavanja negativnih razlika iznose 13.136,43 eura, a što ukupno predstavlja iznos od 14.464,53 eura. Pri tome je vještak utvrdio i od kada teku kamate za svaki pojedinačni iznos, a sve na način naveden u izreci ove presude.

42. Vještak Sanja Pernjak je i neposredno saslušana na glavnoj raspravi kod ovog suda 15. svibnja 2024., stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te ga je sud u cijelosti prihvatio s obzirom da se vještak očitovao o svim spornim okolnostima sukladno pravilima struke i znanosti, te je nalaz i mišljenje vještaka u skladu s ostalim provedenim dokazima i ni na koji način nije doveden u sumnju.

43. Uzimajući u obzir navedeno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši da je dao odgovore na postavljena pitanja u rješenju o određivanju vještačenja, da su nalaz i mišljenje sačinjeni sukladno pravilima struke imajući u vidu ostale provedene dokaze u ovome predmetu, te ne postoje razlozi za sumnju u njegovu ispravnost.

44. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Aneks ugovoru o kreditu od 13. ožujka 2013. kojim je izvršena konverzija, te se regulira promjena valutne klauzule iz CHF u EUR. Sklapanjem navedenog Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 30. rujna 2015. u pogledu ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, te promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, te da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

45. Tužiteljici su priznate kamate od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je navedeno u izreci presude, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. ZOO.

46. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u svezi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i u svezi novčanog iznosa od 14.464,53 eura uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu, te je odlučio kao u točkama I i II izreke ove presude.

47. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

48. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba predana na sud 7. lipnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.

49. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i iznos od 17.002,17 eura koji se odnosi na uvećanje glavnice nakon konverzije kredita sa zakonskom zateznom kamatom. Navedeni iznos predstavlja razliku kredita uz valutnu klauzulu u eurima nakon konverzije i iznosa kredita u CHF po početnom otplatnom planu.

50. S obzirom da predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa Ugovoru, sud smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu glavnice u iznosu od 17.002,17 eura sa zateznom kamatom od 14. ožujka 2013. do isplate. Naime, Aneks ugovora o kreditu isključen je iz ispitivanja nepoštenosti obzirom da je njegov sadržaj u cijelosti uređen zakonom, dok je računska ispravnost konverzije potvrđena provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Osim toga, Aneks je ocijenjen valjanim i odlukom Vrhovnog suda u oglednom postupku iz koje slijedi da je isti valjan i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora. Kako navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan radi isplate razlike glavnice jer bi se radi ocjene osnovanosti tog dijela zahtjeva, koji nije posebno činjenično obrazložen, morale preispitivati i odredbe Aneksa Ugovoru o kreditu, a obzirom da je Aneks Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja poštenosti te da se na takve tvrdnje ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude, te je odbijen zahtjev tužitelja radi isplate razlike glavnice u iznosu od 17.002,17 eura kao neosnovan (tako i Županijski sud u Bjelovaru Gž- 379/2024-2 od 3. listopada 2024., Gž-109/2023-2 od 23. kolovoza 2023.).

51. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP- a, u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. istog Zakona. Prilikom ocjene uspjeha tužitelja u postupku, sud je uzeo u obzir njegov uspjeh u pogledu tužbenog zahtjeva odnosno činjenicu da je u pogledu ukupnog tužbenog zahtjeva od 31.466,70 eura tužitelj uspio sa iznosom od 14.464,53 eura odnosno 45,97 %, dok nije uspio u pogledu novčanog iznosa od 17.002,17 eura, a iz čega proizlazi da je tuženik uspio s 54,03 %. Uzimajući u obzir prethodno navedeno tuženiku pripada pravo na naknadu troškova postupka od 8,06 % (54,03 % - 45,97 %), ali je pri tome tužitelju priznato pravo na cjelokupne troškove vještačenja iz razloga što su isti bili neophodni za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu te je tužitelju također priznato pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi sukladno uspjehu u parnici.

52. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad troškova odvjetnika pun. tuženika pripada pravo na nagradu za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 9. rujna 2021. godine 500,00 eura, za pristup ročištu 3. ožujka 2022. godine 250,00 eura (raspravljalo se samo o procesnim pitanjima), za neobrazloženi podnesak od 25. ožujka 2022. godine 125,00 eura, za ročište od 15. rujna 2022. godine 500,00 eura, za obrazloženi podnesak od 22. studenog 2023. godine 500,00 eura, za zastupanje na ročištu 15. svibnja 2024. godine 500,00 eura, za zastupanje na ročištu 18. veljače 2026. godine 500,00 eura, ukupno 3.375,00 eura, na ime PDV-a 843,75 eura, sveukupno 4.218,75 eura. Uzimajući u obzir ostvareni uspjeh tuženika u postupku istom pripada pravo na iznos od 340,03 eura (8,06 % od 4.218,75 eura). S druge strane tužitelj pripada pravo na cjelokupne troškove vještačenja u iznosu od 649,64 eura, razmjerni dio troškova sudskih pristojbi u iznosu od 172,00 eura (45,97 % od 374,15 eura), a što ukupno predstavlja iznos od 821,64 eura. Sukladno prethodno izloženom tuženik je obvezan da tužitelju isplati novčani iznos od 481,61 euro, a što predstavlja razliku između novčanih iznosa od 821,64 eura i 340,03 eura, te je stoga odlučeno ka u točki IV izreke ove presude. Pri tome je tužitelju priznato pravo na zakonsku zateznu kamatu u pogledu dosuđenih troškova postupka od dana presuđenja do dana isplate.

53. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Daruvaru, 12. ožujka 2026.

Sudac

Damir Palatinuš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Z.O.U. VB, TBŽ, FB, [adresa]

2. Odv. društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Vaš znak: EP 369