REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-317/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice II, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu 178-50-3070544, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 29. rujna 2005., a koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 375,72 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. listopada 2005. do isplate, i to po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana po lugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 9. Ugovora o kreditu 178-50-3070544, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 29. rujna 2005., a koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 90,44 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 20. rujna 2011. do isplate, i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica podneskom od 20. siječnja 2026. djelomično povukla tužbu u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 10,53 eura sa zateznim kamatama od 4. listopada 2005. i u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 3,82 eura sa zateznim kamatama od 20. rujna 2011.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 178- 50-3070544 od dana 29. rujna 2005. (dalje: Ugovor) na iznos od 17.949,41 CHF. Ugovor je sklopljen za kupnju vozila za osobne potrebe tužiteljice kao potrošača. Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 17.949,41 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Predmetni kredit tužiteljica je cijelosti isplatila prijevremenom otplatom 19. rujna 2011. Ugovorne strane su člankom 3. ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratno i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica je iskoristila pravo ugovoreno člankom 9. Ugovora te je 19. rujna 2011. godine izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je tom prilikom temeljem istog članka Ugovora zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu Tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Tužiteljica napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica ističe da je odredba čl. 9. predmetnog Ugovora također ništetna u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženika i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Iako je odredba čl. 9. Ugovora lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno poziva na uvjete koje odredi Kreditor, a koji su to uvjeti i odluku tuženik nikada nije dostavio niti prezentirao tužitelju, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom Ugovoru. Također, tužitelj smatra da su sporne ugovorne odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe da je odredba čl. 3. Ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužiteljica je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mog la shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tužiteljica je potpisom Ugovora pristala na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavila da je upoznata sa sadržajem općih akata. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelj ici zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO.

3. U daljnjem tijeku postupka(nakon zaključenja prethodnog postupka) tuženik je osporio i naznačenu vrijednost predmeta spora iz tužbe, dok je kao nesporno priznao da je tužiteljici 4. listopada 2005. naplaćena naknada za korištenje kredita u iznosu od 375,72 EUR te 20. rujna 2011. naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 90.44 EUR.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 10-13 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 72-73 spisa).Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22. i 155/23 dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Među strankama nije sporno da su 29. rujna 2005. sklopile Ugovor i da je čl. 3. i 9. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita te da je 4. listopada 2005. naplaćena naknada za korištenje kredita u iznosu od 375,72 EUR, a 20. rujna 2011. naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 90.44 EUR.

7. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna. Sporan i je tijek zateznih kamata na zatraženi iznos naplaćene naknade s obzirom na to da tuženik osporava da bi bio nepošteni stjecatelj. Sporno je i to je li potraživanje tužitelja u zastari.

8.1. Iz sadržaja odredbe čl. 3. i 9. Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu za korištenje kredita i za prijevremenu otplatu kredita. Naknada za korištenje kredita iznosi 3,30% iznosa kredita, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita vezana uz uvjete tuženika.

8.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni Ugovor pročitala prije nego što ga je potpisala. Navedeni ugovor sastavio je djelatnik tuženika. Nisu joj bile poznate niti jasne odredbe o plaćanju ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, kao niti naknade za prijevremenu otplatu kredita. Djelatnik tuženika rekao joj je da mora platiti navedene naknade ako želi dobiti kredit za kupnju automobila. Htjela je podignuti kredit u kunama, ali takvu vrstu kredita za kupnju automobila nudili su joj samo u valuti CHF. Djelatnici tuženika nisu joj pojasnili gore navedene odredbe, a tužiteljica je kredit prijevremeno otplatila. Automobil je koristila za osobne potrebe. Nikada nije bila vlasnica trgovačkog društva, obrta ili OPG-a.

8.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 , dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

10.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužiteljici nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da joj je i pružena, ne bi mogla postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožava ju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade i prijevremene otplate kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenim ugovornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP.

10.2. Plaćanje troškova obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužiteljica bila informirana o svrsi spornih naknada te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu predmetnim odredbama Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za odobrenje i prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za korištenje i prijevremenu otplatu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

10.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članaka 3. i 9. predmetnog Ugovora, kojima je ugovorena jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, utvrdio da navedene ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na te ugovorne odredbe ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja ju i odredbe o naknadi za korištenje i prijevremenu otplatu kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

10.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporn ih odredbi čl. 3. i 9. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužiteljica nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna platiti naknadu. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10.5. Također, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj ica fizička osoba, dok je sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da ista ima položaj potrošača, pa je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.).

11. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbama čl. 3. i 9. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj niti je mogla ishoditi da se iste eliminiraju iz Ugovora, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP, pa su iste utvrđene ništetnim te je odlučeno kao u toč. I. i III. izreke presude.

12.1. Kako su sporne odredbe Ugovora ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takv ih ugovornih odredbi. U skladu s odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Imajući u vidu da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sud je tužitelj ici dosudio iznos plaćene naknade za korištenje kredita u zatraženom iznosu od 375,72 EUR i naknade za prijevremenu otplatu kreditu u iznosu od 90,44 EUR.

12.2. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja Ugovora bio nepošten s obzirom na to da je kao osoba, koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora nepoštene odnosno ništetne, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženih iznosa.

12.3. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate, dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

12.4. Zato je odlučeno kao u toč. II. i IV. izreke presude.

12.5. Tužiteljica je podneskom od 20. siječnja 2026. povukla dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu s osnove ništetn ih odredbi o naknadi za korištenje i prijevremenu otplatu kredit. S obzirom na to da se tuženik nije protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe, na temelju odredbe 193. st. 2. ZPP utvrđeno je da tužba u tom dijelu povučena pa je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja.

13. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.). Zato u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćenih naknada s obzirom na to da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora.

14.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.370,00 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe (1.370,00 EUR) nakon zaključenja pripremnog ročišta, pa je samim time u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP prekludiran u iznošenju navedenog prigovora (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-2047/20 od 10. studenoga 2020.). Slijedom navedenog, kao vrijednost predmeta spora uzet je iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi.

14.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 20. siječnja 2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) te trošak pristupa na ročišta 5. veljače 2026. i 2. ožujka 2026. u iznosu od 100 bodova za svako pojedinačno (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 EUR te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 1.000,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i na presudu u iznosu od 53,09 EUR. Tužitelju je priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.3. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 EUR te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 125,00 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.204,63 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki II. izreke rješenja.

U Zagrebu 12. ožujka 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po pun. s rj o plaćanju pristojbe na tužbu

2. tuženiku po pun.