Poslovni broj: P-3776/2024-35
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koga zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u [adresa], protiv Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 koga zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 26. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika AA, odvjetničkog vježbenika, 12. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.470,60 EUR, sa zateznim kamatama koje teku na iznos od
1,48 EUR od 2.10.2006
1,23 EUR od 31.10.2006
0,45 EUR od 30.11.2006
0,42 EUR od 1.4.2008
8,28 EUR od 3.11.2008
0,02 EUR od 1.12.2008
10,52 EUR od 31.12.2008
12,13 EUR od 3.2.2009
12,86 EUR od 2.3.2009
10,94 EUR od 22.4.2009
11,33 EUR od 7.5.2009
8,23 EUR od 4.6.2009
5,95 EUR od 6.7.2009
6,56 EUR od 26.8.2009
7,76 EUR od 12.9.2009
7,65 EUR od 5.10.2009
6,44 EUR od 2.11.2009
8,72 EUR od 7.12.2009
10,55 EUR od 14.1.2010
13,15 EUR od 15.2.2010
12,55 EUR od 24.3.2010
16,08 EUR od 15.4.2010
15,41 EUR od 17.5.2010
16,72 EUR od 18.6.2010
28,02 EUR od 22.7.2010
25,69 EUR od 4.8.2010
32,79 EUR od 15.9.2010
30,34 EUR od 18.10.2010
26,39 EUR od 2.11.2010
34,72 EUR od 14.12.2010
45,32 EUR od 12.1.2011
37,82 EUR od 3.2.2011
40,45 EUR od 14.3.2011
37,10 EUR od 18.4.2011
37,70 EUR od 18.5.2011
51,91 EUR od 15.6.2011
53,29 EUR od 14.7.2011
65,07 EUR od 13.8.2011
58,98 EUR od 14.9.2011
52,31 EUR od 15.10.2011
51,41 EUR od 15.11.2011
50,90 EUR od 15.12.2011
54,06 EUR od 5.1.2012
56,82 EUR od 3.2.2012
57,19 EUR od 6.3.2012
55,28 EUR od 12.4.2012
56,57 EUR od 14.5.2012
57,46 EUR od 13.6.2012
55,97 EUR od 13.7.2012
56,36 EUR od 13.8.2012
55,25 EUR od 6.9.2012
do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 91,13 eura zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.
III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.824,08 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj 13. travnja 2022. naveo da su tužitelj i tuženik sklopili 14. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj 188-50-3610093. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile su kako će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 14.892,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, citiranim Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,50% godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. Tužiteljev zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Tvrdi da je tuženik ništetnim ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih. Kao dokaze je predložio Ugovor o kreditu broj 188-50-3610093, početni otplatni plan, promet po kreditu, potvrdu o promjenama kamatnih stopa, financijsko-knjigovodstveno vještačenje, obračunsku tablicu i saslušanje tužitelja. Konačno specificiranim zahtjevom u podnesku od 22. rujna 2023. predložio je usvojiti tužbeni zahtjev kako je naveden u izreci ove presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da nije sporno da je ugovor o kreditu sklopljen, već je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Ističe prigovor zastare, tvrdi da u ovom sporu nema mjestu primjene utvrđenja iz postupka „Potrošač“. m ističe kako je Tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj odredbi. Tuženik predlaže da se prilikom izrade nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ističe uvjetni prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj. Tvrdi da tužitelj nije diostavio nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu, ističe prigovor zastare jer tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine. Predlaže kao dokaze saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor, saslušanje zaposlenika tužitelja, promotivne uvjete i izračun kreditnog zaduženja s tim da je na pripremnom ročištu odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem zaposlenika tužitelja. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Podneskom od 22. veljače 2023 tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev s obzirom da je smanjio glavnicu u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi i to na način da traži umjesto prvopostavljenog zahtjeva od 1517,36 eura iznos od 1.470,60 eura. Prema čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) smatra se da je tužbeni zahtjev povučen za iznos od 46,76 eura, što je razlika ta dva iznosa, jer se tuženik upustio u raspravljanje bez protivljenja smanjenju.
4. Ovaj je sud donio presudu i rješenje u ovom postupku 9. siječnja 2024. Županijski sud u Karlovcu je rješenjem od 15. svibnja 2024. ukinuo navedenu presudu i rješenje u odnosu na troškove postupka, dok je odluka u dijelu kojim je djelomično povučen tužbeni zahtjev postala pravomoćna.
5. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu broj 188-50-3610093 (strane 7-11 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (14-18), otplatni plan (19-26), promotivne uvjete tuženika (74), provedeno je financijsko vještačenje (83-86, 154) i saslušan je tužitelj (101).
6. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te su suglasno navele da ne treba nijedan dokaz izvoditi ili pribaviti, osim prijedloga tuženika da se sasluša javni bilježnik, te stoga radi ekonomičnosti postupka sud nije zvao vještaka da usmeno iznese nalaz i mišljenje. Sud nije saslušavao javnog bilježnika Ivana Malekovića budući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Sud nije provodio dokaz saslušanjem navedenog javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (takav je stav zauzet i u rješenju USRH broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).
7. Među strankama nije sporno da su da su tužitelj i tuženik sklopili 14. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj 188-50-3610093. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile su kako će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 14.892,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, citiranim Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,50% godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. kao i da je kredit otplaćen.
8. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje traži naknadu.
9. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
10. Pri tome sud nije posebno ocjenjivao dokaze koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne.
11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike u obračunatim anuitetima uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj valuti uz koju je vezana glavnica, a to je švicarski franak.
12. Tužitelj je na pripremnom ročištu odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja, s obzirom da je prema njegovim tvrdnjama pravomoćnom presudom ovoga suda posl. br. P-9968/19 već utvrđeno da je po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelj potrošač te da se radi o tipskom ugovoru o kojem stranke nisu posebno pregovarale. No tužitelj nije predložio kao dokaz priklapanje navedenog predmeta niti je dokazao da je u navedenom predmetu tužitelj tražio utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba koje su odlučne u ovom predmetu, i to u izreci, a ne kao prethodno pitanje. Stoga, bez obzira što je tužitelj odustao od svog saslušanja, s obzirom na to da u ovom predmetu sud po službenoj dužnosti ispituje ništetnost ugovora, a da na temelju predloženih dokaza sud nije mogao ispitati jesu li pojedine ugovorne odredbe ništetne, sud je saslušao tužitelja na navedenu okolnost, a u skladu s odlukama Europskog suda. Naime, bez tog iskaza sud ne bi po službenoj dužnosti mogao utvrditi je li riječ o ništetnom ugovoru, a što je dužan učiniti, posebno jer je riječ o pitanju zaštite potrošača. K tome se dodaje da kad je sud zakazao ročište radi saslušanja tužitelja, a ni na samom ročištu, stranke nisu prigovorile što će tužitelj biti saslušan.
13. U svom je iskazu tužitelj naveo da je 2006. kupovao auto za vlastite potrebe te je otišao u autokuću gdje su mu ponudili kredit u CHF na što je pristao jer mu je bilo svejedno. Misli da je išao i u banku, ali nije siguran. O ugovoru nije pregovarao, čitao ga je nešto malo, a bila mu je bitna jedino visina rate. O ugovoru se nije previse interesirao jer u tom području "nije doma". Ne sjeća se da mu je itko nudio kredit u drugoj valuti niti da ga je upozoravao da bi rata mogla porasti. Kako mu je rečeno, tako je i potpisao bez da se raspitivao o pojedinim odredbama ugovora. Rata mu je porasla oko 600 kn, a kredit je otplatio. Nije se interesirao kod drugih banaka već je uzeo kredit kako mu je i ponuđen u autokući.
12. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji fizičke osobe pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije ničim osporio valjanost danog iskaza niti je doveo u sumnju činjenicu da je tužitelj potrošač. Iz navedenog je iskaza utvrđeno da je tužitelj potrošač. Naime, tužitelj je kupio automobil za osobne potrebe, u banku ga je uputila autokuća. S obzirom na to da je dokazano da je tužitelj kupio automobil i iz iskaza proizlazi da je kupljen za osobne potrebe, na tuženiku je bio teret dokaza kojim bi dokazao da tužitelj nije potrošač, iz razloga jer iz provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri proizlazi da tužitelj jest potrošač, u skladu s čl. 3. t. 1. Zakona o potrošačima (Narodne novine 63/03) prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
13. U svom je nalazu i mišljenju vještak naveo da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadataka, mišljenja je kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do dana konačne otplate kredita (6. rujna 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 11.080,13 kn, odnosno 1.470,60 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u priloženim tablicama. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio jer je jasan i u skladu s priloženom dokumentacijom, a stranke mu nisu prigovorile. Nadalje, vještak je u dopuni nalaza od 20. svibnja 2020. naveo da manje plaćeni iznosi u razdoblju od dospijeća prve obveze do konačne otplate kredita (koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznose ukupno -91,13 EUR, s anuitetima kako su navedeni u tablici.
14. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja. U odnosu na navedeni prigovor ističe se da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među ostalim i prema tuženiku pa zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek pravomoćnošću te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene pa i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.
15. S obzirom na to da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. znači da do podnošenja ove tužbe 13. travnja 2022. nije protekao petogodišnji rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a te zastara utuženog potraživanja na ime isplate uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila. Stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.
16. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe.
17. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
18. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
19. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14. i 110/15. - dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.
20. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. To proizlazi i iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
21. Ovaj sud je utvrdio da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.
22. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.
23. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.
24. S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj poslovni Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenosti odredbe čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO). Stoga je kao prethodno pitanje utvrđeno da je ništetna odredba iz čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku.
25. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Bez obzira na eventualne negativne razlike otplate sud je stava da je u konačni obračun trebalo uzeti jedino razdoblja u kojima je tečaj bio viši od onog na dan korištenja kredita (pozitivne preplate). Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), ne dolazi do povrede interesa potrošača niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu parničnih stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji). Stoga izneseni prigovor prijeboja od strane tuženika nije osnovan.
26. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
27. S obzirom da je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, na temelju je citirane odredbe ZOO-a dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, zbog čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.
28. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno kasnijim izmjenama navedenog članka.
29. Još jednom se ističe da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
30. U odnosu za pitanje uračunavanja tzv. negativnih razlika manje plaćenih iznosa rata od početno ugovorenih i to prebijanjem, ističe se da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom na to da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos.
30. Nadalje, kad bi se i uzelo da tužitelj ima pravo izjaviti prigovor radi prijeboja, u ovom postupku se ne bi moglo postupiti po izjavljenom prigovoru radi prijeboja. Naime, članak 202. ZOO-a propisuje da kad između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, prijeboj će se obaviti po pravilima koja vrijede za uračunavanje ispunjenja. Nadalje, članak 172. ZOO-a određuje da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Odnosno, s obzirom na to da bi u ovom slučaju trebalo uračunati prvo kamate, a tek glavnicu, sud ne može uračunati u prijeboj tražbinu kako ju je tuženik naveo, samo u iznosu od 91,13 eura sa zateznim kamatama, bez specificiranja koji se iznos prebija s kojim, s kojim datumom pri čemu bi trebalo prvo prebiti iznos koji se stavlja s tijekom kamata, a tek onda s glavnicom. Pri tome se napominje da je dopuna nalaza vještaka određena prema prijedlogu tuženika s ročišta 4. ožujka 2025. koji nije predložio da se izračuna prijeboj u skladu s čl. 172. ZOO-a. Pri tome je sud, u ocjeni treba li po načelu otvorenog pravosuđenja upozoriti tuženika na koji bi način trebao staviti tražbinu u prijeboj, imao u vidu da je tuženik financijska ustanova - banka koja raspolaže potrebnim resursima, ljudstvom i znanjima da stavi valjani dokazni prijedlog u ovoj situaciji, odnosno, da pravilno specificira izjavljeni prigovor prijeboja.
31. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), sukladno troškovniku tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 24. studenog 2022. i 30. studenog 2023., 4. ožujka 2025 i 26. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1 Tarife), za sastav podneska od 22. rujna 2023. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) te za pristup na ročište za objavu 9. siječnja 2023. 100,00 eura (Tbr. 9/5 Tarife), odnosno ukupno 1.300,00 eura što uvećano za 25% PDV-a iznosi ukupno 1.625,00 eura. Navedenom iznosu valja pribrojiti i predujam za vještačenje u iznosu od 199,08 eura. Kad se navedeno zbroji dobije se 1.824,08 eura koliko je točkom II. izreke rješenje i naloženo tuženiku platiti tužitelju.
32. Tužitelju nije priznat trošak sastava ostalih podneska jer nisu bili nužni za donošenje odluke u ovom postupku. U njima tužitelj ponavlja pravne stavove koji su poznati sudu, a koje je ukratko mogao iznijeti i na ročištima za koje je dobio naknadu troška.
33. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 10. listopada 2023. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a.
34. S obzirom da nije uspio u sporu tuženiku nisu priznati troškovi postupka.
35. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.
U Zagrebu 12. ožujka 2026.
Sudac
Ivan Borković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana koji se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na ročište pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
