REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7528/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Matku Novinc, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika IMPULS-LEASING d.o.o. Zagreb, Ulica Vladimira Škorpika 24/1, OIB: 65918029671, zastupan po punomoćniku Hrvoju Arko, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Matka Novinca, odvjetnika i punomoćnika tuženika Marijana Perice, odvjetnika, dana 12. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 00262 od dana 03.01.2008.g. koji su sklopili tužiteljice GO, iz [adresa], kao korisnice kredita i prednik tuženika IMPULS-DELTA d.o.o., kao kreditora, u dijelu ugovora u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku IMPULS-LEASING d.o.o. Zagreb, Ulica Vladimira Škorpika 24/1, isplatiti tužiteljici GO, iz [adresa], iznos u visini od 4.927,54 EUR sa zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim:

-na iznos od 4,50 EUR od 23. veljače 2008. godine do isplate,

-na iznos od 9,83 EUR od 27. ožujka 2008. godine do isplate,

-na iznos od 9,24 EUR od 25. travnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,16 EUR od 28. svibnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,05 EUR od 21. lipnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,68 EUR od 20. srpnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,13 EUR od 27. kolovoza 2008. godine do isplate,

-na iznos od 1,37 EUR od 28. rujna 2008. godine do isplate,

-na iznos od 11,50 EUR od 25. listopada 2008. godine do isplate,

-na iznos od 21,88 EUR od 28. studenog 2008. godine do isplate,

-na iznos od 11,64 EUR od 23. prosinca 2008. godine do isplate,

-na iznos od 30,68 EUR od 01. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 30,52 EUR od 21. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 33,33 EUR od 01. travnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 26,61 EUR od 25. travnja 2009. godine do isplate;

-na iznos od 26,74 EUR od 01 lipnja 2009. godine do isplate;

-na iznos od 24,35 EUR od 30. lipnja 2009. godine do isplate;

-na iznos od 25,17 EUR od 28. srpnja 2009. godine do isplate;

-na iznos od 21,20 EUR od 22. kolovoza 2009. godine do isplate;

-na iznos od 24,48 EUR od 29. rujna 2009. godine do isplate;

-na iznos od 21,63 EUR od 27. listopada 2009. godine do isplate;

-na iznos od 24,56 EUR od 01. prosinca 2009. godine do isplate;

-na iznos od 23,74 EUR od 22. prosinca 2009. godine do isplate;

-na iznos od 27,24 EUR od 28. siječnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 30,15 EUR od 23. veljače 2010. godine do isplate;

-na iznos od 28,41 EUR od 01. travnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 31,89 EUR od 27. travnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 38,12 EUR od 22. lipnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 39,82 EUR od 22. lipnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 45,39 EUR od 27. srpnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 45,40 EUR od 25. kolovoza 2010. godine do isplate;

-na iznos od 58,88 EUR od 21. rujna 2010. godine do isplate;

-na iznos od 50,44 EUR od 30. listopada 2010. godine do isplate;

-na iznos od 52,30 EUR od 10. prosinca 2010. godine do isplate;

-na iznos od 64,20 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate;

-na iznos od 63,51 EUR od 29. siječnja 2011. godine do isplate;

-na iznos od 57,96 EUR od 22. veljače 2011. godine do isplate;

-na iznos od 62,71 EUR od 19. ožujka 2011. godine do isplate,

-na iznos od 61,15 EUR od 22. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 67,08 EUR od 24. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 73,07 EUR od 26. srpnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 91,56 EUR od 23. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 107,62 EUR od 24. rujna 2011. godine do isplate,

-na iznos od 84,01 EUR od 25. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 75,72 EUR od 29. studenog 2011. godine do isplate,

-na iznos od 77,10 EUR od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

-na iznos od 79,44 EUR od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 86,93 EUR od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 87,05 EUR od 01. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 84,23 EUR od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 84,09 EUR od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 85,70 EUR od 03. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 85,38 EUR od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 83,48 EUR od 01. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 83,10 EUR od 29. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 78,73 EUR od 01. studenog 2012. godine do isplate,

-na iznos od 82,58 EUR od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

-na iznos od 85,71 EUR od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 84,42 EUR od 01. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 82,94 EUR od 02. ožujka 2013. godine do isplate,

-na iznos od 80,75 EUR od 03. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 80,17 EUR od 30. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 85,89 EUR od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 79,27 EUR od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 77,52 EUR od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 77,88 EUR od 03. rujna 2013. godine do isplate,

-na iznos od 77,43 EUR od 01. listopada 2013. godine do isplate,

-na iznos od 80,70 EUR od 01. studenog 2013. godine do isplate,

-na iznos od 81,46 EUR od 01. prosinca 2013. godine do isplate,,

-na iznos od 82,80 EUR od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 84,12 EUR od 01. veljače 2014. godine do isplate,

-na iznos od 83,21 EUR od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

-na iznos od 86,26 EUR od 01. travnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 86,16 EUR od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 86,02 EUR od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 84,80 EUR od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 85,00 EUR od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

-na iznos od 86,93 EUR od 30. kolovoza 2014. godine do isplate,

-na iznos od 87,50 EUR od 01. listopada 2014. godine do isplate,

-na iznos od 87,33 EUR od 31. listopada 2014. godine do isplate,

-na iznos od 89,40 EUR od 29. studenog 2014. godine do isplate,

-na iznos od 91,08 EUR od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 92,05 EUR od 31. siječnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 91,31 EUR od 27. veljače 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku IMPULS-LEASING d.o.o. Zagreb, Ulica Vladimira Škorpika 24/1, naknaditi tužiteljici GO, iz [adresa], G [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.175,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 03. siječnja 2008. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 00262 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 21.800,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. Zagreb za CHF važećem na dan plaćanja, redovna kamata promjenjiva u skladu s odlukama tuženika. Tužiteljica navodi da je prednik tuženika s tužiteljicom koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je tuženik nije informirao o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Nadalje navodi kako su odredbe o valutnoj klauzuli kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franaka ništetne pa je obveza tuženika vratiti sve preplaćene iznose koje je tužiteljica platila s osnova ništetnih ugovornih odredbi. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da je pravni prednik tuženika sklopio ugovor s tužiteljicom kako se to navodi u tužbi, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da sporni po tužiteljici ugovor nije sadržavao ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje su protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu u suglasju s odredbama Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini te su iste sastavljene jasno i razumljivo. Nadalje navodi da tuženik nikada nije uvjerava tužiteljicu kao korisnika kredita u nekakvu nepromjenjivost tečaja CHF, kao valute ugovora u odnosu na kunu kao valutu plaćanja. Tuženik nadalje navodi kako odredbe o visini odobrenog kredita i načinu njegova vraćanja predstavljaju glavne odredbe ugovora o kreditu, te da u smislu odredbe članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07. – ispravak), nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe kako se o visini odobrenog kredita, valuti ugovora, te načinu njegova vraćanja između prednika tuženika trgovačkog društva IMPULS-DELTA d.o.o., kao davatelja kredita s jedne strane, i tužiteljice kao korisnika kredita s druge strane, vodili pregovori, da je prednik tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nudio i zaključivao također i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR, a odabir valute ugovora bila je isključivo stvar osobnog izbora tužiteljice. Ističe kako činjenicu pojedinačnog pregovaranja o bitnim odredbama ugovora o kreditu potvrđuje i informativna ponuda broj 3.181 od 28. veljače 2008. koja je tužiteljici dostavljena nekoliko dana prije sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik osporava navode tužitelja da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna, poziva se na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, ukazuje kako ugovaranje valutne klauzule uopće, pa tako i denominiranje potrošačkih ugovora u CHF ili njihovo zaključivanje s valutnom klauzulom u CHF nije bilo nepošteno u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ili u suprotnosti s bilo kojim drugim propisom. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 03.01.2008.g. i Ugovor o kreditu od 03.01.2008.g. (list 11-22 spisa), amortizacijski plan (list 22-29 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 30-41 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-18/417 (list 61-63 spisa), Sporazume radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini i Ugovore o kreditu (list 64-176 spisa), Informativnu ponudu od 24.12.2007.g. (list 177 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odluke suda EU (list 178-190, list 206-248, list 286-333 spisa), godišnja izvješća HNB-a (list 191-206 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušani su svjedoci RO, te je saslušana tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud nije ocjenjivao Sporazume rad osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini i Ugovore o kreditu dostavljene uz tužbu (list 64- 176 spisa), a koji nisu predmet ovog spora.

4. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava navode tuženika te prigovor zastare sadržajno kao u podnesku od 21. ožujka 2025. godine. U bitnom ističe kako nije upozorena na rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF, te da je sklopljen tipski ugovor.

Tuženik osporava navode tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 24. travnja 2025. godine i od dana 28.11.2025. godine, osporava navode tužiteljice u odnosu na istaknuti prigovor zastare, ističe da tuženik nije bio stranka u kolektivnom sporu. Nadalje navodi da nije bila obveza tuženika pojašnjavati bilo kakve rizike u odnosu na kredite u CHF koji niti tuženiku nisu bili poznati u času sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljicom.

5. Na okolnost činjeničnih navoda tužbe sud je saslušao svjedoka i tužiteljicu. Svjedok PO u svom iskazu navodi da je u to vrijeme radio kod tuženika na poslovima potpisivanja ugovora, nakon što bi se prikupila dokumentacija iz auto kuća tada bi istu predali njemu radi procjene boniteta klijenta i potpisivao je ugovore koji su ugovori trebali biti solemnizirani kod javnog bilježnika. Ne sjeća se da bi sudjelovao u pregovorima i sklapanju ugovora s tužiteljicom jer je bilo jako puno klijenata, nije sudjelovao u pregovorima s klijentima jer su kolege u prodaji dogovarali uvjete, a on bi dobio gotovu dokumentaciju temeljem koje bi sačinio ugovor koje su onda stranke potpisivale i solemnizirali ugovor. Navodi da na ugovoru koji je predmet ovoga spora ne prileži njegov potpis jer su ugovore potpisivali članovi uprave. Nadalje navodi da godine 2007./2008. ugovori su se sklapali s valutnom klauzulom u CHF i u valuti EUR, a koja će valutna klauzula biti ugovorena odlučivale su same stranke.

Tužiteljica GO iskazuje da je kupovala vozilo za osobne potrebe u auto salonu u Zagrebu, kada je odabrala vozilo djelatnici auto kuće rekli su joj da se može odobriti kredit, tražila je kredit u kunama ali su joj djelatnici auto kuće rekli da imaju samo formulare za kredite u CHF pa je pristala na tu vrstu kredita. Iskazuje da su joj u auto kući izračunali i visinu rate, a nakon toga otišla je u sjedište tuženika radi sklapanja ugovora. Navodi da je pročitala ugovor prije potpisivanja ali nije mogla dobiti drugu vrstu kredita osim ovoga u CHF, da je znala što znači valutna klauzula u smislu da će otplaćivati mjesečne obveze u kunama u odnosu na CHF ali je nitko nije upozorio da će toliko porasti tečaj CHF. Iskazuje da je početna rata bila 1.444,00 kn, a zadnje rate su bile 2.200,00 kn. Tužiteljica ističe kako joj je bilo poznato da se tečaj može mijenjati ali ne u tolikoj mjeri, pa nije obraćala pažnju na ugovornu odredbu da u slučaju porasta tečaja za više od 5% zaračunati će joj se tečajna razlika. Navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora radila kao medicinska sestra, nije bila nositelj obrta niti osnivač trgovačkog društva, osobno je otplaćivala kredit.

Iskazu saslušanog svjedoka i tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.

6. Sud je na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu te je proveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću.

Vještak u nalazu i mišljenju od 29. listopada 2025.g. (list 265-271 spisa) navodi u mišljenju da ukupna razlika između iznosa mjesečnih obroka prema ugovoru o kreditu u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka na dan isplate iznosi 37.126,42 kn odnosno 4.927,54 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe da nema primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, ostaje kod svih navoda kojim se osporava osnov tužbenog zahtjeva, ostaje kod prigovora zastare.

7. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka (podnesak tužitelja od 19.11.2025. godine). Tuženik se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 335,52 EUR.

8. Tuženik navodi da pravna utvrđenja iz presuda donesenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa i prava temelje se na povredi obveze tuženih banaka kao kreditnih institucija, a da tuženik nije, niti je ikada bio, kreditna institucija, odnosno banka, pa se stoga ne mogu primijeniti ni pravna utvrđenja donesena u predmetima zaštite kolektivnih interesa i prava temeljena upravo na povredi predmetnog zakona. Tuženik navodi da nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je navodno propustio informirati tužiteljicu o riziku kojeg prihvaća sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

9. Sud je navode tuženika da se ne primjenjuje stajališta viših sudova iz kolektivnog spora u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ocijenio kao osnovane. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo i na subjektivno pravo tužitelja kao potrošača koji su sklopili Ugovor o kreditu, a tuženik nije bio stranka u navedenom sporu. Slijedom navedenog sud je odlučivao o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem činjenica koje je sud utvrdio na temelju provedenih dokaza.

10. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 00262 i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenos vlasništva na pokretnini dana 03.01.2008.g. (list 11-21 spisa) radi kupnje motornog vozila, iznos kredita 21.800,41 CHF (točka A. i B. Ugovora o kreditu), da je ugovoreno 84 mjesečna obroka otplate kredita u iznosu od 325,31 CHF, te je ugovoren trošak Ugovora o kreditu u iznosu od 737,21 CHF, ugovorena kamatna stopa godišnja 8,42% (točka C.-G. Ugovora o kreditu), Stranke su ugovorile da će tužiteljica kao korisnik plaćati obvezu u kunama prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. Zagreb važećem na dan plaćanja, time da se tužiteljica obvezala plaćati kamatnu stopu promjenjivu.

11. Tužiteljica ističe kako je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz razloga jer da tuženik ga nije upozorio na rizike sklapanja Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te joj nije pojasnio na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa.

Odredbom čl. 4. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/02, 141/06) propisano je da Bankovne usluge može pružati banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga; banka države članice Europske unije iz članka 13. stavka 1. ovoga Zakona koja u skladu s ovim Zakonom osnuje podružnicu na području Republike Hrvatske ili koja je u skladu s ovim Zakonom ovlaštena neposredno pružati bankovne usluge na području Republike Hrvatske; podružnica strane banke iz članka 13. stavka 2. ovoga Zakona koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga na području Republike Hrvatske, dočim je člankom 3. citiranog Zakona propisano bankovne usluge su primanje novčanih depozita i odobravanje kredita i drugih plasmana iz tih sredstava u svoje ime i za svoj račun, kao i izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca. Članak 5. Zakona o bankama propisuje bankovne usluge smiju pružati samo osobe iz članka 4. ovoga Zakona, osim ako nije drukčije određeno drugim zakonom.

12. Nije sporno da je tuženik sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je vezana glavnica uz švicarski franak. Sud je navode tuženika kako je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu ali da se od 2008. godine znalo da je nestabilna valuta CHF i da je tužiteljica sklopila ugovor 2008. godine, pa kako je dvije godine bila općepoznata informacija da je valuta CHF nestabilna to tužiteljica se neosnovano poziva na tvrdnje da joj nisu pojašnjeni rizici vezani uz valutnu klauzulu u CHF ocijenio kao neosnovane imajući u vidu da sama činjenica da bi se u medijskim člancima navodilo kako postoji rizik od sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije dokaz da bi tužiteljica bila informirana o svim rizicima vezanim uz sklapanja ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzulu vezana uz glavnicu u švicarskom franku. Iz iskaza tužiteljice nesporno proizlazi da tužiteljici je ponuđen jedino kreditu u CHF radi kupnje vozila i da joj nisu pojašnjavane ugovorne odredbe.

13. Ugovorom o kreditu koji je predmet ovog spora tužiteljica i tuženik su ugovorili točkom A. i B da tuženik stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 21.800,41 CHF, broj mjesečnih obroka kredita 84 mjeseca, te su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane ugovorile specifikaciju otplate kredita planom otplate kredita (list 22-23 spisa).

14. U odnosu na valutnu klauzulu koja je sadržana u Ugovoru o kreditu sud ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj 1994. odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/94) te do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni, pa se kod sklapanja pravnih poslova ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužiteljicu, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Pri tome sud ističe kako Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-392-2011 navodi da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).….mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Valutna klauzula, dakle, dopuštena je prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

15. Tužiteljica navodi kako je ugovaranje valutne klauzule koja je vezana uz glavnicu u valuti švicarski franak u konkretnom slučaju ugovorena protivno cilju i svrsi njezine dopuštenosti, da je tekst ugovora pripremio tuženik koji po svojoj namjeni predstavlja i opće uvjete ugovora, čime je tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio očiglednu neravnopravnost stranka u ugovornom odnosu imajući u vidu čl. 296.i 320. ZO-a. Navodi kako sklapanjem ugovor u švicarskom franku tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09, dakle ZZP/07) i to članku 96. i 97. te suprotno odredbama čl. 322. ZOO-a tako da je povrijedio prava potrošača koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja tužiteljici kao potrošaču na rizike sklapanja ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz švicarski franak, da je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika.

Tuženik osporava da bi bilo koja odredba iz Ugovora o kreditu bila ništena a pogotovo da bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je istima uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da je upozorio tužiteljicu na sve rizike.

16. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz švicarski franak sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica radila kao medicinska sestra, da su joj djelatnici u auto kući rekli da oni imaju samo obrasce za kredite u CHF pa je pristala na sklapanje ugovora o kreditu kojim je valutna klauzula glavnice vezana uz valutu švicarski franaka, da joj je djelatnik tuženika predao ugovore o kreditu na potpis i da nju nitko nije upozorio na bilo kakve rizike sklapanja ugovora o kreditu kojim je valutna klauzula glavnice vezana uz valutu švicarski franak. Nadalje je utvrđeno da tužiteljici djelatnici tuženika kao niti djelatnici u auto kući nisu ponudili kredit u valuti EUR ili HRK, već je imala jedino mogućnost sklopiti ugovor o kreditu u CHF.

Iz naprijed navedenog razvidno je da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici niti je ona upozorena na bilo kakve rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF jer tužiteljica kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik je o tome ni na koji način nije informirao.

17. U ovoj pravnoj stvari sporno je između stranaka je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

Sud je u konkretnom slučaju ispitivao jesu li konkretne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

18. Za utvrđenje je li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo potrebno je provesti test poštenja spornih ugovornih odredaba. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim.

Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test koji logički slijedi, tek ako je prvi pozitivan sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" tek ako su oba podtesta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

19. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

20. Tužiteljica je ugovoreni iznos prema Ugovoru o kreditu otplatila 2015. godine. Ugovoreni iznos koji je tužiteljica bila u obvezi platiti bio je vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužiteljica je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a platila znatno više iznose odnosno preplatila je ugovoreni iznos ukupne vrijednosti vozila i naknada po Ugovoru po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati.

Da je riječ o špekulativnoj valuti proizlazi i iz činjenice da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF- a u odnosu na valutu EUR, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik i to: rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Rast tečaja CHF-a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i skorog uvođenja Euro zone bio je gotovo potpuno izvjestan. CHF je valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici jer tužiteljica kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik je o tome ni na koji način nije informirao.

21. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

Odredbe ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

22. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice iz ugovora, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni kreditori ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci kreditora, dakle vjerovnika.

Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršio u kunama, jer tužiteljica je primala plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici niti to dokazuje. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

24. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužiteljica plaćala znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužiteljici se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja, iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava i iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba te iz čl. 7. ZOO-a, kao i načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), odnosno čl. 96. ZPP/07 a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

25. Druga nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužiteljica u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužiteljice kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužiteljice, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužiteljica plaćala anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

26. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu čl. 295. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

Tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja, a što je utvrđeno iz iskaza tužiteljice koja navodi da je djelatnik auto kuće nudio samo ugovor koji je predmet ovog spora, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora.

27. Da je takvo postupanje kreditora nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 R i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

28. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila dovoljno informirana o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji je sklopila s tuženikom u valuti švicarski franak, da kao potrošač nije o postojećem riziku obaviještena uredno i u razumnoj mjeri da bi mogla razumjeti sporne odredbe čime je povrijeđeno pravo tužiteljice kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu u švicarskom franku.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku postupka nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorne odredbe tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna.

29. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost kao u izreci ove presude.

30. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je isti ocijenio kao neosnovan iz razloga što je sud u utvrdio ništetnost odredbe o kreditu u pogledu valutne klauzule, pa slijedom toga na ovaj slučaj se i primjenjuje pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na izneseni prigovor zastare u ovoj konkretnoj pravnoj stvari zastara nije nastupila jer uz primjenu zastarnog roka od pet godina, ista bi nastupila dana 18. prosinca 2029. godine (tužba podnesena dana 17. prosinca 2024. godine).

31. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužiteljica potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa s osnova valutne klauzule koji je tužiteljica trebala platiti i iznosa koje pretplatila imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da ukupno razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4.927,54 EUR te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

32. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je dospijeće utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Sud je dosudio zateznu kamatu imajući u vidu da je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita radi kupnje vozila na leasing kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužiteljica je zahtijevala tijek kamate nakon dana plaćanja što je sud utvrdio uvidom u nalaz i mišljenje vještaka i dokumentaciju koja prileži u spisu.

33. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 17.12.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podnesak od 21.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 19.11.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.12.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 28.01.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 29.01.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točka 3. OT-a), ukupno 1.500,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 375,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 2.175,00 EUR.

Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,19 EUR i presudu u iznosu od 92,37 EUR jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 12. ožujka 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku