REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2744/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić&Vrdoljak d.o.o. Split, Sukojišanska 4, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 36514183925, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, d.o.o. Zagreb, D.T. Gavrana 13, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. siječnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja ZL, odvjetničkog vježbenika i punomoćnika tuženika Nikole Božića, odvjetnika, dana 12. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti i da ne proizvodi pravni učinak Ugovor o kreditu broj 00107 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini sklopljen između tužitelja i tuženika dana 12. veljače 2007. godine zajedno s Uvjetima ugovora o kreditu koji su sastavni dio Ugovora o kreditu, pa isti ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane osim u dijelu ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franaka i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te se odbija tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa u visini od 200.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana 12. veljače 2007. godine do isplate.

II. Utvrđuje se da su u odnosu na tužitelja nepoštene i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 00107 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini sklopljen između tužitelja i tuženika dana 12. veljače 2007. godine i Uvjeti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren povrat obveza iz Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Velimira Škorpika 21, Zagreb, isplatiti tužitelju OL, iz [adresa], iznos u visini od 3.393,69 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom kako slijedi:

-na iznos od 0,65 EUR od 28. veljače 2007. godine do isplate,

-na iznos od 2,48 EUR od 31. ožujka 2007. godine do isplate,

-na iznos od 0,09 EUR od 30. travnja 2007. godine do isplate,

-na iznos od 1,06 EUR od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 6,01 EUR od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

-na iznos od 1,09 EUR od 30. travnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 6,85 EUR od 31. listopada 2008. godine do isplate,

-na iznos od 10,29 EUR od 30. studenog 2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,38 EUR od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

-na iznos od 22,18 EUR od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 23,71 EUR od 28. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 15,37 EUR od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 17,76 EUR od 30. travnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 18,54 EUR od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 14,75 EUR od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 15,80 EUR od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 14,06 EUR od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

-na iznos od 14,06 EUR od 30. rujna 2009. godine do isplate,

-na iznos od 12,08 EUR od 31. listopada 2009. godine do isplate,

-na iznos od 16,06 EUR od 30. studenog 2009. godine do isplate,

-na iznos od 15,05 EUR od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

-na iznos od 19,45 EUR od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 21,05 EUR od 28. veljače 2010. godine do isplate,

-na iznos od 22,35 EUR od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

-na iznos od 24,89 EUR od 30. travnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 29,61 EUR od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 32,81 EUR od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 37,86 EUR od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 40,74 EUR od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

-na iznos od 44,72 EUR od 30. rujna 2010. godine do isplate,

-na iznos od 43,25 EUR od 31. listopada 2010. godine do isplate,

-na iznos od 45,44 EUR od 30. studenog 2010. godine do isplate,

-na iznos od 56,16 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

-na iznos od 55,69 EUR od 31. siječnja 2011. godine do isplate;

-na iznos od 55,09 EUR od 28. veljače 2011. godine do isplate;

-na iznos od 60,44 EUR od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

-na iznos od 53,89 EUR od 30. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 60,20 EUR od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 70,60 EUR od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 85,86 EUR od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 96,09 EUR od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 77,07 EUR od 30. rujna 2011. godine do isplate,

-na iznos od 70,20 EUR od 31. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 70,28 EUR od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 75,39 EUR od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

-na iznos od 80,01 EUR od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 80,95 EUR od 29. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 78,95 EUR od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 78,17 EUR od 30. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 80,80 EUR od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 81,01 EUR od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 79,00 EUR od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 77,52 EUR od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

-na iznos od 72,09 EUR od 30. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 78,82 EUR od 31. listopada 2012. godine do isplate,

-na iznos od 79,66 EUR od 30. studenog 2012. godine do isplate,

-na iznos od 78,92 EUR od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

-na iznos od 70,97 EUR od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 74,64 EUR od 28. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 75,34 EUR od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

-na iznos od 79,53 EUR od 30. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 70,49 EUR od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 71,12 EUR od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 72,36 EUR od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 71,75 EUR od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 74,13 EUR od 30. rujna 2013. godine do isplate,

-na iznos od 76,26 EUR od 31. listopada 2013. godine do isplate,

-na iznos od 76,38 EUR od 30. studenog 2013. godine do isplate,

-na iznos od 78,98 EUR od 31. prosinca 2013. godine do isplate,

-na iznos od 76,39 EUR od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je u odnosu na tužitelja ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika.

V. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Velimira Škorpika 21, Zagreb, isplatiti tužitelju OL, iz [adresa], iznos u visini od 448,48 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom kako slijedi:

-na iznos od 4,89 EUR od 29. studenog 2007. godine do isplate,

-na iznos od 5,02 EUR od 24. siječnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 4,93 EUR od 28. veljače 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,09 EUR od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,05 EUR od 28. travnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,22 EUR od 02. lipnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,09 EUR od 02. srpnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 4,97 EUR od 17. srpnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,03 EUR od 17. srpnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,04 EUR od 29. srpnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 4,97 EUR od 02. rujna 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,05 EUR od 22. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 5,22 EUR od 24. listopada 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,31 EUR od 26. studenog 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,12 EUR od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,61 EUR od 19. siječnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,64 EUR od 17. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,43 EUR od 17. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,49 EUR od 17. travnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,51 EUR od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,42 EUR od 08. rujna 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,45 EUR od 28. rujna 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,57 EUR od 06. listopada 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,57 EUR od 05. studenog 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,52 EUR od 09. prosinca 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,62 EUR od 08. siječnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 4,25 EUR od 04. veljače 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,22 EUR od 09. ožujka 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,26 EUR od 07. travnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,29 EUR od 07. svibnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,35 EUR od 17. lipnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,46 EUR od 26. srpnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,53 EUR od 23. kolovoza 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,65 EUR od 22. rujna 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,72 EUR od 25. listopada 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,81 EUR od 22. studenog 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,78 EUR od 23. prosinca 2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,83 EUR od 25. siječnja 2011. godine do isplate;

-na iznos od 6,08 EUR od 21. ožujka 2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,07 EUR od 27. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,06 EUR od 28. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,18 EUR od 28. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,03 EUR od 29. lipnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,18 EUR od 25. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,42 EUR od 12. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,78 EUR od 12. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 7,02 EUR od 18. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,58 EUR od 18. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,41 EUR od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,42 EUR od 16. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,54 EUR od 16. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,64 EUR od 16. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,67 EUR od 18. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,62 EUR od 26. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,60 EUR od 26. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR od 26. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,67 EUR od 26. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,62 EUR od 19. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,59 EUR od 21. studenog 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,46 EUR od 18. prosinca 2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,62 EUR od 23. siječnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,64 EUR od 19. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,62 EUR od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,43 EUR od 16. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,52 EUR od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja isplatom za iznos od 1.466,74 EUR sa zateznom kamatom s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te se odbija tužbeni zahtjev s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika za iznos od 71,73 EUR.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti i da ne proizvodi pravne učinke ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na sudužnike i založne dužnike.

VIII. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 12. veljače 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 00107 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini (dalje: Ugovor o kreditu). Tužitelj nadalje navodi da je tuženik kao kreditor u Ugovoru o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli kojim je kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, a koja odredba je nepoštena i ništetna, a takav stav zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-6632/2017. Navodi da je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik vezivanju uz valutnu klauzulu u CHF daleko već jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj valute CHF. Ističe da se o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene pa samim time i ništetne. Navodi da je člankom III. Ugovora o kreditu točkama 6.2. i 9.1. ugovorena kamatna stopa od 7,80% te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci tuženika, da je tijekom ugovornog razdoblja otplate kredita tuženik samoinicijativno mijenjao visinu kamatne stope, da Ugovorom o kreditu nisu određeni kriteriji prema kojima se mijenja kamatna stopa, pa se stoga radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stanaka na štetu ovdje tužitelja. Navodi kako ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Tužitelj predlaže da sud utvrdi da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj 00107 od 12.02.2007. godine, a podrednim tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu zajedno s Uvjetima ugovora o kreditu koji su sastavni dio Ugovora o kreditu i to u dijelu odredbi kojim je ugovorena valutna klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika u odnosu na tužitelja i sudužnike i založne dužnike te se nalaže da tuženik isplati tužitelju iznos od 40.000,00 kn uvećan za zatezne kamate koje teku od 12.02.2007. godine do isplate. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, da tuženik nije bio stranka u kolektivnom sporu pa se tužitelj neosnovano poziva na stajališta sudova zauzeta u navedenom sporu i da tuženik kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. Tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navodi da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako da nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 00107 od 12.02.2007.g. (list 15-18 spisa), Ugovore o kreditu sklopljene s tuženikom (list 19-22 spisa), odluke općinskih sudova, odluke Županijskih sudova (list 23-25, list 221-224, list 234-260 spisa), nalozi za plaćanje, potvrde o transakcijama (list 36-108 spisa), Izjavu DL, iz [adresa] (list 157-159, list 208-210 spisa), Plan otplate kredita (list 174-192 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava prigovor zastare. Nadalje navodi da je tuženik financijska ustanova, koja je u pravnom prometu izjednačena s bankom, a što je sasvim jasno i iz poslovanja tuženika kao i iz registracije tuženika kod nadležnog suda. Ističe kako se na tuženika kao trgovca obzirom da je tužitelj potrošač primjenjuje odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakon po zaštiti potrošača. Tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja .

5. Na okolnost činjeničnih navoda tužbe sud je saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je njegov prijatelj imao kredit za vozilo koje je predmet Ugovora o kreditu i kako je odlučio zatvoriti kredit i kupiti drugo vozilo ponudio mu je da kupi ovo vozilo od tuženika, kupovao je vozilo za osobne potrebe i isti je otkupio od tuženika nakon 7 godina. Navodi da se javio kod tuženika i oni su mu predali napisani Ugovor o kreditu te je samo potpisao Ugovor o kreditu, da je po struci tehničar za željeznički promet SSS, pročitao je Ugovor prije potpisivanja ali ga baš nije razumio, a djelatnik tuženika mu nije pojašnjavao ugovorne odredbe niti mu je rečeno da bi se mogao povećavati tečaj u CHF i da bi se povećavala kamatna stopa te iz kojih razloga bi se ista povećavala, nije pitao da li se mogu ugovorne odredbe mijenjati niti je znao da se to može, ali ne bi sklopio ovaj Ugovor da je znao da će mu narasti rata za 600,00 do 700,00 kn. Iskazuje da je cijeli ovaj postupak potpisivanja ugovora trajao 5 do 10 minuta, time da je morao odmah potpisati ugovor, bilo je uzmi ili ostaviti, nije bilo mogućnosti sklopiti Ugovor u valuti EUR, jer je ugovor bio pripremljen u CHF. Osobno je otplaćivao kredit, bio je nositelj obrta, ali nije trebao vozilo za obrt već za svoje osobne potrebe, bio je zaposlen u Jadranskoj pivovari iako je imao svoj obrt. Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedoka DL. U tijeku postupka tuženik dostavlja Izjavu Arsena Mladenića, iz Rijeke. Tužitelj se protivi korištenju Izjave Arsena Mladenića koja prileži na listu 208-210 spisa. Sud nije posebno ocjenjivao u dokaznom postupku Izjavu DL, djelatnika tuženika, budući da sud neposredno provodi dokaze (čl. 4 ZPP-a), a iz samog sadržaja izjave ne proizlazi da bi svjedok neposredno sudjelovao u pregovorima i sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem.

6. Sud je na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu. Tužitelj predlaže provesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja osnova i visine tužbenog zahtjeva

Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću te je sud na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu.

Vještak u nalazu i mišljenju od 04.02.2025.g. (list 193-202 spisa) navodi da točkom 5.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da će se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavati plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Vještak u zaključku navodi:

- da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 609,31 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 3.381,97 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 448,84 EUR, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos,

- da ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 25.569,61 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.393,69 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, predlaže dopunu vještačenja tako da vještak izračuna te iskaže sve uplate u valuti EUR jer je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu (podnesak tužitelja od 02.04.2025.g. - list 213 spisa). Tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

Budući je tužitelj dokaz u vidu dopune vještačenja u smislu izračuna svih uplata tužitelja po Ugovoru o kreditu nedvojbeno mogao predložiti do zaključenja prethodnog postupka imajući u vidu da je zahtijevao tužbom i tužbenim zahtjevom povrat iznosa kredita u visini od 200.000,00 kn, ili ga predložiti u tužbi, a ne tek u podnesku od 02.04.2025.g., to je sud odbio takav nepravovremeni dokazni prijedlog tužitelja, jer iz navedenog slijedi da se ne radi o dokaznom prijedlogu kojeg tužitelj bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti u tužbi.

7. Nakon provedenog vještačenja tužitelj podneskom od 08.04.2025. godine usklađuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik se protivi usklađenju tužbenog zahtjeva odnosno smanjenju podrednog tužbenog zahtjeva što je djelomično povlačenje tužbe.

8. Tuženik tijekom postupka ostaje kod istaknutog prigovora zastare. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je isti ocijenio kao neosnovan iz razloga što je sud u utvrdio ništetnost odredba o kreditu u pogledu valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa slijedom toga na ovaj slučaj se i primjenjuje pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na izneseni prigovor zastare u ovoj konkretnoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.

9. Sud je navode tuženika da se ne primjenjuje stajališta viših sudova iz kolektivnog spora u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ocijenio kao osnovane. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo na subjektivno pravo potrošača u parnici koja je pokrenuta protiv osam banaka, ali ne i protiv tuženika.

Sud je odlučivao o ništetnosti Ugovora o kreditu i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem činjenica koje je sud utvrdio na temelju provedenih dokaza.

10. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 00107 dana 12. veljače 2007. godine, radi financiranja troškova kupnje osobnog vozila, visina kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa 22,272,36 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedeći na dan plaćanje, iznos mjesečnog obroka 342,73 CHF, godišnja stopa ugovorne kamate 7,80% i realna godišnja kamatna stopa na kreditu visini od 8,91% time da je kamatna stopa promjenjiva (točka III. Ugovora o kreditu - list 15-18 spisa).

11. Tužitelj navodi da je ništetan Ugovor o kreditu broj 00107 od 12. veljače 2007. godine budući su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da je i ništetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i Uvjeti tuženika koji su sastavni dio Ugovora o kreditu. Tužitelj zahtjeva povrat iznosa u visini od 200.000,00 kn uvećan za zateznu kamatu tekuću od 12. veljače 2007. godine.

Prema stajalištu ovog suda ne proizlazi da bi utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franaka (CHF) imalo za posljedicu ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i Uvjeta ugovora o kreditu koji je u ovoj konkretnoj pravnoj stvari tužitelj sklopio s tuženikom. To iz razloga jer Ugovor o kreditu proizvodi pravne učinke iako su određene ugovorne odredbe ništetne (kamatna stopa i valutna klauzula), a koje su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Sud pri tome ističe kako je Sud Europske unije u odluci broj C-118/17 od 14. ožujak 2019. godine zauzeo stajalište da ugovori koji sadrže nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače a da ugovor pod tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih ugovornih odredaba. U konačnici tužitelj utvrđenjem ništetnosti može samo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa a ne i ukupan iznos uplate po kreditu nakon pokrića iznosa isplaćenog kredita u visini od 200.000,00 kao što to zahtjeva svojim tužbenim zahtjevom jer posljedica ništetnosti pravnog posla je da svaka stranka vrati ono što je primila, što bi značilo da je tužitelj u obvezi vratiti ukupan iznos odobrenog kredita za vozilo tuženiku kao i vozilo koje je otkupio, a tuženik bi bio u obvezi vratiti preplaćene iznose s osnova jednostrane promjene kamatne stope i s osnova valutne klauzule. Kako dakle Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora može opstati i bez ništetnih ugovornih odredbi, a koja ništetnost je utvrđena za određena vremenska razdoblja, a ne od dana sklapanja Ugovora o kreditu do dana otplate kredita to je sud stajališta kako nije u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu, niti je osnovan zahtjeva za isplatom iznosa od 200.000,00 kn koju visinu tužitelj nije niti dokazao.

Slijedom navedenog sud je dobio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

12. Tužitelj ističe kako su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz razloga jer da tuženik ga nije upozorio na rizike sklapanju ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, te da je tuženik tužitelja propustio obavijestiti o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, a naročito o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR te da mu tuženik nije pojasnio na temelju kojih parametara se mijenja kamatna stopa. Tužitelj navodi kako je ugovaranje valutne klauzule koja je vezana uz glavnicu u valuti CHF u konkretnom slučaju ugovorena protivno cilju i svrsi njezine dopuštenosti tj. ista je protivna načelu savjesnosti i poštenja, a da o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika tužitelj i tuženik nisu pregovarali niti je tužitelj bio upoznat o parametrima temeljem kojih bi se mijenjala kamatna stopa. Slijedom navedenog tužitelj ističe da je ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna jer je protivna prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik osporava da bi bilo koja odredba iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora bila ništetna a pogotovo da bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je istima uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj pročitao ugovor o kreditu, da mu nisu tumačili ugovorne odredbe djelatnici tuženika te da nije bio upoznat s rizicima vezanim uz ugovaranje kredita u CHF niti parametrima temeljem kojih će se mijenjati kamatna stopa i da je prije sklapanja ugovora o kreditu bilo mu poznato da se tečaj može mijenjati i da mu je tuženik ponudio samo Ugovor o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

Iz naprijed navedenog razvidno je da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute i parametri temeljem kojih bi tuženik mijenjao visinu kamatne stope, a tuženik je o tome ni na koji način nije informirao.

14. U ovoj pravnoj stvari sporno je između stranaka je li odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

Sud je u konkretnom slučaju ispitivao jesu li konkretne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika i kojom je ugovorena valutna klauzula uz glavnica u valuti švicarski franaka te kojim je ugovorena otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

15. Za utvrđenje je li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo potrebno je provesti test poštenja spornih ugovornih odredaba. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim.

Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test koji logički slijedi, tek ako je prvi pozitivan sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" tek ako su oba podtesta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

16. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 80/23, 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

17. Tužitelj je ugovoreni iznos prema Ugovoru o kreditu otplatio. Ugovoreni iznos koji je tužitelj bio u obvezi platiti bio je vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužitelj je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a platio znatno više iznose odnosno preplatio je ugovoreni iznos kredita po Ugovoru po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati.

Da je riječ o špekulativnoj valuti proizlazi i iz činjenice da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF- a u odnosu na EUR, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik i to: rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Rast tečaja CHF-a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i skorog uvođenja Euro zone bio je gotovo potpuno izvjestan. CHF je valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao. Iz iskaza tužitelja proizlazi da on nije odabrao kredit s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezanu uz valutu u CHF jer je bio stabilan tečaj već je to jedina vrsta kredita koja mu je ponuđena radi kupnje vozila. Pored takvih utvrđenja životno je logično da ugovorne strane odabiru kredit s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz stabilnu valutu, a valuta CHF nije mijenjala tečaj do dana sklapanja ugovora, time da je životno logično da stranke se opredijele za kredite ako se ugovora i niža kamatna stopa.

18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Odredbe ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

19. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice iz ugovora, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni kreditori ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci kreditora, dakle vjerovnika.

Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita što je sud utvrdio uvidom u promet po kreditu.

Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, a isto tako tuženik švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju niti to dokazuje kao što niti dokazuje da bi se zaduživao za valutu u CHF. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

21. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja, iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava i iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba te iz čl. 7. ZOO-a, kao i načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), odnosno čl. 96. ZPP/07 a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja tužitelja dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

22. Druga nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

23. Sud pri tome ističe kako jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO- a.

24. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

25. Da je takvo postupanje kreditora nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 O i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

26. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio dovoljno informiran o ekonomskom riziku u odnosu na ugovor o kreditu koji je sklopio s tuženikom u valuti švicarski franak i da kao potrošač nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi čime je povrijeđeno pravo tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku postupka nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorne odredbe tužitelju kao potrošaču bile razumljive i jasne.

27. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je bitna odredba Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetna od samog početka, tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost kao pod točkom II. i točkom IV. izreke ove presude.

28. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i odredba o jednostrano promijenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne u odnosu na sudužnike i založne dužnike. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari sudužnici i založni dužnici nisu stranke u postupku. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 00107 utvrđeno je da je ĐL u svojstvu jamca platca potpisala Ugovor o kreditu broj 00107, a koji ugovor je predmet ovog spora. Sud na temelju iskaza tužitelja nije mogao sa sigurnošću utvrditi da bi jamcu platcu ĐL, iz [adresa] ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora bile nejasne, nerazumljive, te da ista nije bila upoznata sa rizikom u odnosu na ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, ili da ne bi bila upoznata s parametrima na temelju kojih bi se mijenjala kamatna stopa odlukom tuženika. Kako tužitelj nije dokazao takve činjenice u odnosu na ĐL koja nije stranka u ovom postupku te kako je utvrđeno da Ugovor o kreditu nisu potpisali založni dužnici to je sud odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom VII. izreke presude.

29. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovorena naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da mu navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu bile jasne. Kako dakle tužitelj nije dokazao da mu navedene odredbe nisu bile jasne, to je sud ocijenio kao neosnovane navode tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita.

30. Sud je visinu preplaćenih iznosa s osnova odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka pa je stoga usvojen tužbeni zahtjev za povrat preplaćenih iznosa s osnova valute klauzule u CHF kao pod točkom III. izreke presude.

Sud je usvojio tužbeni zahtjev za povrat iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika u visini iznosa od 377,11 EUR, a koji iznos čini ukupan zbroj pojedinačnih iznosa prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja (točka IV. izreke presude). Naime ukupan iznos svih preplaćenih iznosa s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope čini iznos od 448,84 EUR prema nalazu i mišljenju vještaka (točka 1. Mišljenja, stranica 8-9 Nalaza i mišljenja, list 200- 201 spisa). Tužitelj je zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa do svibnja 2013. godine, pa kako tužitelj nije zahtijevao isplatu daljnjih preplaćenih iznosa do veljače 2014. godine zaključno to je sud odbio zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 71,73 EUR (od iznosa 377,11 EUR do iznosa od 448,84 EUR), sve kao pod točkom VI. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđene iznose utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

31. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i ugovorenoj naknadi za obradu kredita. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita radi kupnje vozila na leasing kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

32. Tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Tužitelj je zahtijevao isplatu podrednim tužbenim zahtjevom u visini iznosa od 5.308,91 EUR (40.000,00 kn), a končano uređenim tužbenim zahtjevom zahtjeva isplatu ukupno u iznosu od 3.842,17 EUR. Kako je tužitelj djelomično povukao tužbu, a tuženik se protivi povlačenju tužbe, to je sud odbio tužbeni zahtjev za iznos od 1.466,74 EUR sa zateznom kamatom kao pod točkom VI. izreke presude.

33. Tužitelj zahtijeva trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je uspio 012,%, dočim je razmjerno uspjehu u parnici tuženik uspio 99,75%. Sud nije priznao trošak parničnog postupka tuženiku, buduće da nije u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužitelju kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni temeljem nepoštene ugovorne odredbe jer ishod postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava ( Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020.g.). S druge strane tuženik je trgovac koji se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega, prema stajalištu ovog suda, financijski teret snašanja troškova postupka, za njega ne bi bio posebno nepravedan, niti bi predstavljao pretjerani teret. Slijedom navedenog sud je odstupio od mehaničke primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer bi nametanje obveze tužitelju kao potrošaču da snosi troškove postupka ovisno o iznosu koji joj je vraćen s osnova nepoštene ugovorne odredbe, odnosno razrezivanje troškova postupka prema uspjehu u sporu, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene čl. 154. st. 2. ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret. Obzirom na navedeno u okolnostima ove pravne stvari legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postigao bi se tako da se obveže tuženika na snašanje parničnog troška tužitelju samo u odnosu na tužbeni zahtjev s kojem je uspio u sporu i to prema vrijednosti predmeta spora tog zahtjeva (3.842,17 EUR) dok će u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev svaka stranka snositi svoj trošak.

Kako je tužitelj uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva to mu sud nije dosudio trošak postupka, te je odlučeno kao pod točkom VIII. izreke presude.

U Zagrebu, 12. ožujka 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku