Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1021/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Nevena Oulovski u Pakracu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu od 10. srpnja 2025. broj P-773/2024-16, u sjednici vijeća 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu od 10. srpnja 2025. broj P-773/2024-16:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.750,23 EUR

- preinačuje pod toč. I. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.005,14 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate i odbija zahtjev tužitelja u tom dijelu.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu od 10. srpnja 2025. broj P-773/2024-16 preinačuje pod toč. III. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijana toč. II. izreke presude ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 8.755,37 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.750,23 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.393,53 EUR sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pod toč. I. i III. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu sukladno žalbenim navodima, odnosno ukinuti presudu u pobijanim dijelovima i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za isplatu iznosa od 8.755,37 EUR s osnova nepoštenih ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, te zatezne kamate koja je obračunata na pojedinačne iznose koji su plaćeni temeljem nepoštenih ugovornih odredaba od plaćanja do 30. rujna 2015., ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu broj 9011106383 koji je sklopljen između stranaka 26. ožujka 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 56.642,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećeg na dan korištenja kredita (čl. 1.), da je kredit odobren za kupnju stambenog objekta i garaže (čl. 2.), da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama tuženice koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25% godišnje (čl. 4.) i ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 7.)

- da je 10. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011106383 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora o kreditu)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. za koje je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, a da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužitelju ostale nerazumljive, a što potvrđuje tužitelj koji u iskazu opisuje da mu nitko nije objasnio parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope niti je upozoren na rizik koji je vezan uz primjenu valutne klauzule u CHF, te da su sporne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa su kao takve ništetne

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamate i tečaja CHF s obzirom da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba, pa kako je tužba podnesena 13. lipnja 2019. to nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO/05) od pravomoćnosti presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.)

- da je nalazom financijskog vještaka Josipa Rašića iz Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. utvrđeno da je tužitelj do 30. rujna 2015. preplatio na ime kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznos od 3.005,62 EUR, da je na ime tečajne razlike do 30. rujna 2015. u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme plasiranja kredita isplatio iznos od 3.999,52 EUR, da obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose od dana plaćanja pojedinačnih anuiteta do 30. rujna 2015. iznose 3.352,50 EUR, da je u postupku konverzije tužitelju priznata preplata u iznosu od 1.602,27 EUR i da je tim iznosom djelomično zatvorena zatezna kamata pa je po osnovu zatezne kamate preostao iznos od 1.750,23 EUR, te da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen za ukupni iznos od 8.755,37 EUR

- da nije osnovan procesno pravni prigovor radi prebijanja koji je tuženica istakla u odnosu na priznati iznos preplate od 1.602,27 EUR jer je tužitelj svoje potraživanje umanjio za taj iznos, dok nije uzeta u obzir tzv. negativna tečajna razlika jer tuženica nije postavila određen prigovor radi prijeboja u novčanom iznosu, prihvaćajući stajalište koje je VSRH izrazio u odluci od 5. ožujka 2024. broj Rev-649/2023-2,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje, kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, da su odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF ništetne ugovorne odredbe primjenom čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) pa tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO te je naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 8.755,37 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 7.005,14 EUR od 1. listopada 2015. primjenom čl. 1115. ZOO (toč. I. izreke presude), dok je nepobijanom toč. II. izreke presude odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.750,23 EUR počevši od 30. rujna 2015. do isplate. Pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.393,53 EUR sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2025. do isplate primjenom čl. 154. st. 5., čl. 155. i čl. 164. ZPP.

6. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud unatoč tome što je između stranaka zaključen Dodatak i što je tuženica prilikom konverzije postupila sukladno ZID ZPK/15 pogrešno zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, ukazujući da je takvo pravno stajalište zauzeto u odlukama Županijskog suda u Zagrebu od 25. ožujka 2025. broj Gž-253/2023 te od 28. siječnja 2025. broj Gž-2819/2023, kao i na intenciju zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 u izjednačavanju položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR što je naglasio u svojoj odluci Županijski sud u Splitu broj Gž-1487/2022-3 od 6. listopada 2022. Nadalje, tuženica ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je u rješenju od 4. travnja 2017. broj U-I-3685/2015 i dr. ocijenio ZID ZPK/15 usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, na rješenje koje je VSRH don io u oglednom postupku od 4. ožujka 2020. broj Gos-1/2019, zaključno ukazujući da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nastala nova pravna osnova temeljem koje su plaćeni anuiteti po osnovnom Ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje ugovorne obveze iz Dodatka Ugovora o kreditu i kojim je u cijelosti otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, smatrajući ujedno da tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu. Radi navedenog smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno p ravo, ali i da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u obrazloženju presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama u smislu prava na obeštećenje i isticanje ništetnosti. Osporava ocjenu prigovora zastare i prava tužitelja na isplatu zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO. U vezi svega navedenog smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije s obzirom da ima pravo od suda zahtijevati i ostvariti djelotvornu sudsku zaštitu i u tom smislu pravo na obrazloženu sudsku odluku, a što se prije svega odnosi na tvrdnje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu i da tuženica nije stekla novčane iznose koje zahtjeva tužitelj na temelju stečenog bez pravnog osnova.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

7.1. Tuženici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i s tim u vezi pravo na obrazloženu sudsku odluku jer je prvostupanjski sud u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja kako to nalaže čl. 338. st. 4. ZPP, a niti je onemogućena u raspravljanju u smislu čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica jer je sudjelovala ravnopravno s tužiteljem u postupku i bila u mogućnosti isticati činjenice i predlagati dokaze koje suprotstavlja tvrdnjama tužitelja.

8. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužitelja djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju koji ovisi promjena kamatne stope, da su sporne odredbe Ugovora o kreditu formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 i da su navedene ugovorne odredbe ništetne primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03. Stoga je sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnost navedenih ugovornih odredaba odlučujući kao o prethodnom pitanju o kojem ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva za isplatu.

9.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

9.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka a da su informativni letci i brošure bili predmetom analize u kolektivnom sporu i nisu dokazna sredstva da je tužitelj u potpunosti obaviješten (informiran) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba (kao o prethodnom pitanju) pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i PŽ-Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama.

10. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu proizvode pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

11. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

12. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu niti odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7.2. Ugovora o kreditu s obzirom da su obje ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom i da su u obračun konverzije uzeti svi iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

15. Zaključno, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u n jegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznos radi promjene kamatne stope u iznosu od 3.005,62 EUR i radi tečajne razlike u iznosu od 3.999,52 EUR, nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

16. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu. VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

17. Stoga prema ocjeni ovoga suda tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od kada su plaćeni pa do 30. rujna 2015. koje su obračunate u nalazu vještaka u iznosu od 3.352,50 EUR. Navedeni iznos tužitelj je umanjio za iznos od 1.602,27 EUR koji mu je priznat u postupku konverzije s osnova preplate te na ime zatezne kamate u tužbenom zahtjevu potražuje isplatu iznosa od 1.750,23 EUR na koji, s obzirom na prethodno navedene razloge, po ocjeni ovoga suda ima pravo.

18. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer od donošenja pravomoćnih presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj Pž-7129/2013 te od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/2017 do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije nastupila zastara u smislu čl. 225. ZOO.

19. Prvostupanjski sud je pod toč. 49. i 50. obrazloženja valjanim razlozima obrazložio zašto tuženica nema pravo na isplatu iznosa od 1.602,27 EUR koji je tužitelju priznat u postupku konverzije na ime preplate i koji je iskorišten za namirenje budućih anuiteta uz valutnu klauzulu u EUR, kao i razloge zašto o prigovoru radi prijeboja koji se odnosi na tzv. negativnu tečajnu razliku nije donosio odluku prihvaćajući pravno stajalište koje je VSRH izrazio u odluci od 5. ožujak 2024. broj Rev-649/2023-2,

20. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 7.005,14 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, dok je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.750,23 EUR.

21. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

22. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke), a tuženica u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu glavnice (toč. I. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

23. Stoga je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženice odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenom čl. 154. st. 4. ZPP.

24. Razlozi na temelju kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu pa je stoga odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 12. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek