Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1381/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Ani Čule, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Alenu Vasiljeviću, odvjetniku u Kutini, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-118/2024-11 od 17. listopada 2025., na sjednici vijeća 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P- 118/2024-11 od 17. listopada 2025. u cijelosti.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 1.600,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od 9. rujna 2023. od isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR-a.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i li nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu te ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.600,00 EUR-a na ime naknade za korištenje nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu tužitelja u ½ dijela i tuženika u ½ dijela za razdoblje od rujna 2023. nadalje.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su stranke upisane u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici svaki u ½ dijela nekretnine koja se nalazi u [adresa], na adresi [adresa],

- da je suvlasništvo tužitelja upisano u zemljišnoj knjizi 2023. na temelju Ugovora o darovanju od 22. kolovoza 2022. sklopljenog između tužitelja i HT (majka tužitelja i bivša supruga tuženika),

- da je predmetna nekretnina u naravi obiteljska kuća u kojoj živi tuženik zajedno sa sadašnjom suprugom, kćerkom i supruginom sestrom,

- da tužitelj nije u suposjedu predmetne nekretnine te nije godinama u kontaktu s tuženikom,

- da iz iskaza tužitelja i tuženika, a koji su u tom dijelu suglasni i sud ih prihvaća kao istinite i vjerodostojne, proizlazi da tužitelj nije tražio od tuženika predaju predmetne nekretnine u suposjed, te da mu tuženik nije branio ulazak u kuću ,

primjenjujući odredbu čl. 18. st. 3., čl. 164. st. 1. i 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014 i 81/2015 – dalje u tekstu: ZV),

zaključuje da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe pokušao ostvariti svoje suvlasničko pravo na suposjed odnosno da je zahtijevao od tuženika predaju predmetne nekretnine u suposjed ili na drugi način pokazao volju za posjedovanjem iste, niti je dokazao da ga tuženik sprječava u korištenju predmetne nekretnine i ulasku u suposjed iste, radi čega se tuženik u utuženom razdoblju ima smatrati poštenim posjednikom tako dugo dok ga tužitelj ne pozove na predaju nekretnine u suposjed neovisno o činjenici što bi prema tvrdnji tužitelja suživot stranaka u predmetnoj kući bio nemoguć zbog ranijeg obiteljskog nasilja (prema navodima tužitelja počinjenog 2006. – opaska ovog suda), slijedom čega je odbio zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje predmetne nekretnine kao neosnovan.

7. Tužitelj u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno izreka presude je nerazumljiva te je proturječna razlozima presude, da uopće nema razloga i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno navedeni razlozi su nejasni i proturječni, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Daljnjim navodima žalbe ističe da nesporno kao suvlasnik ½ predmetne nekretnine nije tražio od tuženika predaju kuće u suposjed, te ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka da mu suživot u kućanstvu s nasilnim ocem i maćehom, s kojima nije imao nikakvih kontakata 20 godina, nije moguć, tim više što predmetna nekretnina nije etažirana, radi čega smatra da u takvoj situaciji nije niti trebao tražiti predaju nekretnine u suposjed. Navodi da je i sudska praksa u takvim situacijama zauzela jasan stav da traženje predaje u suposjed nije preduvjet za potraživanje naknade zbog korištenja nekretnine.

8. Ispitujući pobijanu presudu, u okviru istaknutog žalbenog razloga tužitelja, ovaj sud utvrđuje da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), te nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tužitelj u svojoj žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Protivno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je na temelju nesporne činjenice da tužitelj prije podnošenja tužbe nije zahtijevao od tuženika predaju predmetne nekretnine u suposjed odnosno na drugi način pokazao volju za posjedovanjem iste pravilno zaključio da tužitelj u ovom postupku nije dokazao nepoštenje tuženika u utuženom razdoblju.

10. Naime, za primjenu odredbe čl. 164. i čl. 165. ZV-a odlučno je pitanje kvalitete posjeda tuženika, a za koju kvalitetu posjeda je potrebno utvrditi je li tužitelj postavio zahtjev za posjed nekretnine prema tuženiku odnosno na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem te stvari, a kako to proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na drugoj sjednici Građanskog odjela 1. ožujka 2021., a koje glasi: "U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari."., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, a isto je izraženo i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1439/2024 od 11. prosinca 2024. i Rev-1128/2022 od 18. lipnja 2024.

11. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj kao suvlasnik predmetne nekretnine nije od tuženika kao suvlasnika zatražio predaju predmetne nekretnine u suposjed niti je na odgovarajući način izrazio volju za suposjedovanjem predmetne nekretnine, to i prema stavu ovog suda tuženik je u utuženom razdoblju bio pošten posjednik, pa stoga tužitelju ne pripada pravo na isplatu novčanog iznosa radi korištenja nekretnine.

12. Žalbeni navodi tužitelja o nemogućnosti suživota sa tuženikom u predmetnoj nekretnini nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, s obzirom da se navodi tužitelja o obiteljskom nasilju odnose na vrijeme od prije 20 godina, te da iz iskaza tužitelja proizlazi da se predmetna kuća sastoji od prizemlja i kata, a da na spoju kuće i garaže postoje stepenice koje vode na kat kuće, dok iz iskaza tuženika proizlazi da bi on tužitelju omogućio život u kući da je on iskazao želju za tim (prema podacima spisu predmetna kuća je prizemnica s tavanskim prostorijama površine 100 m2 svaka etaža, u prizemlju se nalazi hodnik, dnevna soba, kuhinja, blagovaonica, spavaća soba, dječja soba, kupaonica i wc, a u potkrovlju se nalaze dvije sobe, veliki dnevni boravak, kupaonica s wc-om i hodnik – napomena ovog suda), pa navedeno upućuje na zaključak da stranke ne moraju stanovati u istom kućanstvu.

13. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka II. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tužitelj u žalbi sadržajno uopće nije pobijao odluku o troškovima.

U Varaždinu 12. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun