Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-253/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski ured za osiguranje, OIB: 38922958547, Martićeva 71, Zagreb zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Mađari & Lui u Zagrebu, protiv tuženika TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-261/2025-4 od 26. studenoga 2025., u sjednici vijeća 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-261/2025-4 od 26. studenoga 2025. preinačuje i sudi:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nikše Mozara iz Dubrovnika, posl. br. Ovrv-139/2019 od 28. veljače 2019. kojim se nalaže tuženiku TZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] da tužitelju Hrvatski ured za osiguranje solidarno sa IZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] namiri tražbinu u iznosu od 1.503,96 EUR (ranije 11.331,62 kuna) sa kamatama od 29. studenoga 2014. do isplate time da se zatezna kamata obračunava u periodu do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.168,06 EUR, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR u roku od 15 dana, a u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nikše Mozara iz Dubrovnika, posl. br. Ovrv-139/2019 od 28. veljače 2019. kojim je tuženiku naloženo da tužitelju namiri tražbinu sa pripadajućom zateznom kamatom te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14., dalje: ZPP). Predlaže ovome sudu preinačiti pobijanu presudu na način da održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi posl.br. Ovrv - 139/2019 od 28. veljače 2019. javnog bilježnika Nikše Mozara iz Dubrovnika i naloži tuženiku isplatu parničnih troškova tužitelju, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu radi donošenja pravilne i zakonite odluke.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama da je tuženik vlasnik teretnog vozila Mercedes reg. oznake [registarska oznaka], kojeg je odjavio na policiji te da iz presude Prekršajnog suda u Dubrovniku poslovni broj 3. Pp P-2310/14 od 23. veljače 2016. proizlazi da je ovdje tuženik tom presudom proglašen krivim što je dana 1. rujna 2014. u 15,45 sati njegovim teretnim vozilom marke Mercedes u mjestu Marinovići, na državnoj cesti D-102, općina Mljet, upravljala IZ, a da kao vlasnik vozila nije sklopio ugovor o osiguranju prije nego što je njegovo vozilo sudjelovalo u prometu na cestama, čime je počinio prekršaj iz čl. 65. st. 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu. Sud je nadalje utvrdio da tuženik nije znao niti je odobrio bilo kome da koristi njegovo vozilo, a da se njegovim vozilom koristila IZ tuženik je doznao naknadno, kada ga je ona obavijestila o prometnoj nezgodi. Po ocjeni prvostupanjskog suda tuženik ne može odgovarati zbog nesavjesnog i neodgovornog ponašanja IZ jer nije mogao znati ni očekivati da će se ona tako neodgovorno ponašati i koristiti njegovo vozilo, znajući da je isto neispravno i neregistrirano. Sud stoga iznosi stav da tuženik svojim ponašanjem nije IZ omogućio neovlašteno korištenje vozila jer je ona znala da je vozilo bilo neosigurano, neregistrirano, dotrajalo i neispravno. Sud prvog stupnja obrazlaže i da vozilo nije bilo ostavljeno tuženikovu sinu i nevjesti radi popravka već je vozilo bilo dotrajalo i pokvareno i nije bilo predviđeno za daljnje korištenje te kao takvo više nije predstavljao opasnu stvar, a imati ključeve od takvog vozila, prema ocjeni suda prvog stupnja, ne znači da je to vozilo dostupno za vožnju jer je vozilo bilo pokvareno i kao takvo nije u voznom stanju.

6. Tužitelj u žalbi ističe da je u konkretnom slučaju tuženik kao vlasnik neosiguranog vozila svojim postupcima omogućio neovlašteno korištenje vozila svojoj tadašnjoj snahi te je stoga sukladno čl. 1070. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.: 25/05., 41/08. i 125/11., dalje ZOO) zajedno s njom solidarno odgovoran za svu štetu koja je nastala trećim osobama, dakle, i tužitelju, uporabom neosiguranog vozila.

7. Obzirom na razloge radi kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, ista je prije svega ispitana u pravcu bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuje žalba te je utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka na koju ukazuje tužitelj, kao ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Međutim, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio bitne činjenice iz priloženih isprava i provedenih dokaza kada je našao da tuženik svojim postupcima davanja u posjed vozila i ključeva vozila svojem sinu i snahi nije omogućio korištenje vozila (koje nije prethodno osigurao od obvezne autoodgovornosti) i kada je našao da ovo vozilo nije bilo u voznom stanju pa niti nije predstavljalo opasnu stvar.

9. No, bez obzira na obrazložene propuste, s obzirom na sadržaj dokaza provedenih tijekom postupka ovaj drugostupanjski sud ima mogućnost za preinaku pobijane prvostupanjske presudu primjenom čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a.

10. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik svoje vozilo dao na korištenje svome sinu i snahi u razdoblju od dvije godine dok je bilo ispravno i registrirano, a kako je vozilo po proteku ovog vremena već bilo dotrajalo i neispravno, tuženik je vozilo odjavio u evidencijama MUP-a (2014.) ne uzevši vozilo u svoj posjed niti ga ne otpremajući na otpad kao neispravnu i neupotrebljivu stvar. Ovakvo postupanje tuženika koji nije poduzeo potrebne korake kako bi uopće provjerio da li je vozilo u njegovom vlasništvu još u voznom stanju i zatražio ključeve, odnosno na drugi način ga uklonio iz posjeda sina i snahe kako ga oni ne bi mogli koristiti, suprotno je njegovoj obvezi kao vlasnika vozila iz čl. 1070. ZOO-a da onemogući neovlašteno korištenje vozila. Pored toga, nepravilno sud prvog stupnja utvrđuje da vozilo nije bilo u voznom stanju kraj nedvojbene činjenice da je IZ, bivša snaha tuženika, sudjelovala sa predmetnim vozilom u prometu 1 . rujna 2014. lako motorno vozilo samo po sebi ne predstavlja opasnu stvar dok je u mirovanju, nesporna činjenica da ga je IZ stavila u pogon i sudjelovala s njim u prometu, čini motorno vozilo opasnom stvari jer je motorni pogon koji se koristi za njegovo kretanje taj koji čini vozilo opasnom stvari (stajalište da je motorno vozilo u pogonu opasna stvar iznijeto je i u odluci VSRH poslovni broj Rev-x 2/08-2 od 19. studenoga 2008.).

11. Slijedom navedenog prvostupanjski sud nije valjano ocijenio značaj činjenice da je tuženik dao u posjed i vozilo u svom vlasništvu i ključeve svome sinu i snahi na koji način je svojoj bivšoj snahi IZ učinio dostupnim svoje neregistrirano vozilo bez njegova nadzora, sve to imajući u vidu da je motorno vozilo u pogonu opasna stvar u smislu ZOO- a, pa kad je opisanim postupanjem učinio dostupnim svoje vozilo za koje je znao da nije registrirano i koje je prethodno odjavio na policiji, to tuženik pored BZ kao neovlaštene korisnice i solidarno s njom odgovara kao vlasnik motornog vozila u smisilu odredbe čl. 1070. ZOO-a.

12. Stoga nije prihvatljiv te je i pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda da ne postoji odgovornost tuženika kao vlasnika neregistriranog vozila , koje je njegovim krivnjom (propustom) stavljeno u promet i čijom uporabom je nastala šteta.

13. U konkretnom slučaju među strankama nije sporno da je oštećena osoba kojoj je šteta nanesena upotrebom predmetnog vozila podnijela odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje u smislu čl. 29. st. 1 . Zakona o obveznom osiguranju u prometu (Narodne novine br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. , dalje ZOOP) te tuženik nije osporio da je utuženi iznos i isplaćen. Kako Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova u smislu čl. 29. st. 5. ZOOP-a, a ovaj sud je utvrdio da je i tuženik zajedno sa BZ, kao neovlaštenom korisnicom neregistriranog vozila, solidarno odgovoran za naknadu štete, to je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nikše Mozara iz Dubrovnika posl. br. Ovrv- 139/2019 od 28. veljače 2019. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju solidarno sa IZ namiri tužitelju tražbinu u iznosu od 1.503,96 EUR (ranije 11.331,62 kn) sa kamatama od 29. studenoga 2014. do isplate, valjalo primjenom čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a preinačiti i suditi kao u izreci.

14. Kako je odluka preinačena na način da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom to mu je valjalo dosuditi i trošak parničnog postupka, prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa).

15. Tužitelju pripada pravo na troškove ovršnog postupka, a koji troškovi se odnose na trošak nagrade javnog bilježnika sa PDV-om prema čl. 6. i 8. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku ('Narodne novine” broj: 8/11., 112/12. i 114/12.) u iznosu od 54,75 EUR (ranije 412,50 kn), zatim trošak sastavljanja podneska od 21. kolovoza 2023. po Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 46. Tarife te trošak zastupanja na ročištu od 26. listopada 2023. po Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 46. Tarife u iznosima po 248,86 EUR, potom trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, trošak zastupanja na ročištu od 21. listopada 2025. po Tbr. 9. točka 1. i Tbr . 46. Tarife u iznosu od 250,00 EUR, kao i trošak sastava žalbe po Tbr. 10. točka 1 . i Tbr.46. Tarife u iznosu od 312,50 EUR, odnosno ukupno 1.168,06 EUR.

16. Ovaj sud nije našao osnovanim dosuditi tužitelju trošak poštarine u iznosu od 90,60 kn te PDV na ovaj iznos poštarine od 22,65 kn budući o plaćanju ove usluge nije dostavljen nikakav dokaz. Nadalje, sud nije priznao tužitelju niti zatraženi trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 106,18 EUR budući o plaćanju ovog troška u predmetu te u eSpisu ne postoji evidencija.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a i odredbi čl. 154. st. 1 . ZPP-a.

18. U konačnici je tužitelju, koji je uspio sa žalbom, valjalo dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu 312,50 EUR sukladno Tbr. 10. točka 1. i Tbr. 46. Tarife. Trošak sudske pristojbe nije dosuđen jer tužitelj nije dostavio potvrdu o plaćanju niti u predmetu, kao niti eSpis-u postoji bilo kakav dokaz o plaćanju.

U Varaždinu 12. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun