Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska ulica 26d
Poslovni broj: Gž-1064/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AŽ iz [adresa] (ranije na adresi [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva VOLIĆ & RUŽIČKA & CABADAJ CAFUTA d.o.o. u Garešnici, V. Nazora 15 a, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, Ribnjak 40, radi isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: P-367/2023-46 od 10. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Djelomično se odbija i djelomično uvažava žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: P-367/2023-46 od 10. lipnja 2024.,
- potvrđuje u toč. I., II. i III. izreke u dijelu u kojem naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.918,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. lipnja 2024. do isplate,
- preinačuje u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u daljnjem iznosu od 500,00 EUR (iznad dosuđenog iznosa od 1.918,75 EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. lipnja 2024. do isplate te se zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.
r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika u dijelu u kojem pobija toč. IV. izreke presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: P-367/2023-46 od 10. lipnja 2024., odbacuje se kao nedopuštena.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 3.334,84 EUR (ranije: 25.126,13 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, u toč. II. izreke odbijen je prijebojni zahtjev tuženika da se utvrdi da postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici u visini od 144,43 EUR (ranije: 1.088,31 kn), kao preplata za isplate kada je tečaj bio niži zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, u toč. III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.418,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. lipnja 2024. do isplate, dok je u toč. IV. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 2.418,75 EUR i zatraženog iznosa od 2.706,81 EUR.
2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu u cijelosti i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 -odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu svih troškova tuženiku, a podredno da ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika djelomično nije osnovana, djelomično je osnovana, dok je djelomično nedopuštena.
5. Kako tuženik u žalbi izričito navodi da prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti, dakle i u toč. IV. izreke u kojoj je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 2.418,75 EUR i zatraženog iznosa od 2.706,81 EUR, a prema ocjeni ovoga suda tuženik nema pravni interes pobijati presudu u tom dijelu, to je primjenom odredbe čl. 367. st. 1. u vezi čl. 358. st. 3. ZPP-a, žalbu tuženika trebalo odbaciti u ovom dijelu i odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
6. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 3.334,84 EUR zajedno za zakonskim zateznim kamatama temeljem razlike između iznosa koje je uplatila tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica platila da je tečaj CHF u odnosu na kunu ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Predmet spora je i prijebojni zahtjev tuženika u iznosu od 144,43 EUR za iznos koji je tužiteljica eventualno manje platila zbog promjene tečaja (tzv. negativna razlika).
7. Prvostupanjski sud u obrazloženju konstatira da je bilo nesporno:
- da je tužiteljica s tuženikom 5. prosinca 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012143294, za iznos od 24.777,74 CHF i rokom otplate od 84 mjeseca (dalje: Ugovor o kreditu),
- da je tim Ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),
dok je bilo sporno je li nepoštena, a samim tim i ništetna, odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, odnosno vezanju glavnice uz valutu CHF i posljedično pripada li tužiteljici pravo na povrat utuženog iznosa uslijed vezanja glavnice uz valutu CHF, kao i visina tužbenog zahtjeva,
nakon čega ocjenom provedenih dokaza utvrđuje ove odlučne činjenice:
- da je u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da su nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija podnesena protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obrazloženjem da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl . 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 79/09; 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da se tužiteljica osnovano poziva na presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, koje se odnose i na tuženika Privrednu banku Zagreb d.d., jer je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, s obzirom da su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu švicarski franak (CHF), uz koju je vezana glavnica, imajući u vidu da odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b ZPP-a i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a,
- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta CHF, a tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjenjivost tečaja CHF, odnosno riziku vezanja glavnice kredita uz glavnicu u CHF, slijedom čega je utvrđeno da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka (čl. 87. ZZP/03) odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezana za švicarski franak (CHF), pa je tužiteljica stekla pravo zahtijevati od tuženika isplatu novčanih iznosa koje je tuženiku platila primjenom ništetne odredbe,
- da je u slučaju djelomične ništetnosti ugovora sukladno čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe,
- da nije osnovan prigovor zastare jer imajući u vidu da se u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a u kojem zastarijevaju tražbine restitucijskog zahtjeva temeljene na stjecanju bez osnove i da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. svibnja 2023., to je evidentno da od 14. lipnja 2018. do 22. svibnja 2023. nije protekao opći zastarni rok,
- da je tijekom dokaznog postupka određeno financijsko - knjigovodstveno vještačenje kojeg je provela sudska vještakinja mr. sc. Sanja Radoš, dipl. oec. iz Bjelovara, pri čemu je vještakinji dan nalog da sačini izračun pozitivnih razlika između iznosa koji je tužiteljica uplatila tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica platila da je tečaj CHF u odnosu na kunu ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, izraženo u kunama i po mjesecima te na okolnost tzv. negativnih razlika, tj. razlika za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početnog,
- da iz nalaza i mišljenja od 25. listopada 2023., proizlazi da je uslijed promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita tuženik od tužiteljice u utuženom razdoblju više naplatio iznos od 3.334,84 EUR (ranije: 25.126,13 kn),
- da tuženik neosnovano prigovara da je vještakinja u nalazu i mišljenju promijenila ugovorni odnos između stranaka i kreirala novi, kao i to da tužiteljica u ovom postupku ne može potraživati iznose kao da je sklopila ugovor u kunama, a ne ugovor s valutnom klauzulom, s obzirom da je svrha ovog postupka otkloniti učinak nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno vezanju glavnice uz valutu CHF te promjenjivosti tečaja CHF prema kuni,
- da su za prijebojni zahtjev tuženika (kojem se tužiteljica protivila) mjerodavne odredbe ZOO-a,
- da tuženik prijebojnim zahtjevom potražuje od tužiteljice isplatu iznosa po mjesecima u kojima je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni koji je vrijedio na dan korištenja kredita, a provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno je da je kod Ugovora o kreditu razdoblje nižeg tečaja trajalo od 31. siječnja 2007. do 30. studenog 2008. te je tužiteljica u tom razdoblju tuženiku manje platila iznos od 144,43 EUR (ranije 1.088,31 kn),
- da je ocjena suda kako potrošač (ovdje tužiteljica) plaćanjem rata kredita po nižem tečaju nije ništa stekla (stjecatelj je tuženik, tj. banka), slijedom čega nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove u odnosu na tužiteljicu,
tako da prvostupanjski sud na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, dok odbija prijebojni zahtjev tuženika.
8. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
9. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kod čega reproducira zakonski opis te bitne povrede. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknute bitne povrede i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud , protivno žalbi tuženika, utvrđuje da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud naveo dostatne razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude nisu nejasni niti proturječni i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i/ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.
9.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 260. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP -a na koju se tuženik poziva tvrdnjom da prvostupanjski sud nije naložio vještakinji da svoj nalaz i mišljenje izloži (i) usmeno, jer da zakon jasno propisuje da vještak mora svoj nalaz i mišljenje iznijeti usmeno. Naime, takva žalbena tvrdnja nema činjenično uporište u sadržaju prvostupanjskog spisa iz kojeg jasno proizlazi da je vještakinja na ročištu održanom 8. svibnja 2024. (i) usmeno obrazložila svoj pisani nalaz i mišljenje te se očitovala na prigovore koje je tuženik iznio tijekom postupka, kod čega ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je punomoćnica tuženika podneskom od 5. svibnja 2024. ispričala svoj nedolazak na to ročište i predložila da se isto održi u njezinoj odsutnosti. Nastavno, neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da vještakinja nije dala niti jedno stručno obrazloženje niti je odgovorila na njegove prigovore, s obzirom da se je vještakinja o tome očitovala u podnesku od 15. prosinca 2023., dok je izostankom s navedenog ročišta tuženik sam sebe onemogućio da od vještakinje neposredno zatraži objašnjenja u vezi pisanog nalaza i mišljenja i spomenutog očitovanja.
9.2. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju niti utvrđeno činjenično stanje odnosno primjena materijalnog prava jer je prema ocjeni ovoga suda u postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo na koje se prvostupanjski sud poziva u obrazloženju presude, kako u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredba o čemu je odlučio kao o prethodnom pitanju tako i u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu odnosno prijebojni zahtjev tuženika.
9.3. Tuženik u žalbi tvrdi da tužiteljica nije podnijela zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, već da je tužbom zahtijevala samo isplatu novčanog iznosa s osnove stjecanja bez osnove, osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare kao i primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a jer se tužbeni zahtjev ne odnosi na naknadu štete. Navodi da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i ugovornih odredbi u ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, da se iz ponašanja tužiteljice može zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe i njezina prava i obveze, time da je ista bila informirana o svim mogućim posljedicama i eventualnim rizicima, a što je tužiteljica potvrdila potpisom Ugovora o kreditu, da je ugovaranje valutne klauzule u smislu čl. 22. ZOO-a bilo dopušteno, da sud nije bio ovlašten retroaktivno primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a, obzirom da je ista izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19), osporava tužiteljici svojstvo potrošača, osporava nalaz i mišljenje vještakinje jer je tečaj fiksiran na dan isplate kredita, pa smatra da se više ne radi o kreditu s valutnom klauzulom već o kunskom kreditu, te ističe da je prvostupanjski sud promijenio ugovorni odnos između stranaka.
9.4. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom da se tužiteljica već u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, to valja zaključiti da sud u ovom postupku obvezuju odluke iz tog postupka kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, odnosno da presude navedene pod toč. 7. obrazloženja imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove.
9.5. S tim u vezi valja navesti da je pravno shvaćanje o primjeni odredbe čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Iako je točno da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. (NN br. 70/19) odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena tako da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, ukoliko je netko nešto, kao ovdje tuženik, stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada je ista prema odredbama koje reguliraju posljedice ništetnosti, dužna drugoj strani vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznim kamatama od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem takve ništetne odredbe. Stoga je neosnovana i žalbena tvrdnja tuženika da sud nije bio ovlašten retroaktivno primijeniti navedenu zakonsku odredbu jer je takva tvrdnja protivna cilju njenog donošenja.
9.6. Pritom je potpuno pogrešno stajalište tuženika da se pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan Ugovor o kreditu s obzirom da je isti prestao isplatom kredita, a to iz razloga što se odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju i na Ugovor o kreditu koji je zaključen u vremenskom periodu koje je obuhvaćeno kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između odredbi Ugovora o kreditu i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.
9.7. Zbog navedenog, prvostupanjski je sud prije nego je odlučio o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, prvo (kao prethodno pitanje) odlučio o pravnoj valjanosti odredbi Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, pozivajući se pritom na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-662/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
10.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, obzirom da isto nedvojbeno proizlazi kako iz njezinog iskaza, tako i iz Ugovora o kreditu u kojem je navedena kao korisnica kredita (fizička osoba), kod čega ovaj sud ima u vidu shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. da je teret dokaza tvrdnje u parnicama kakva je predmetna, u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, da tužitelj nema svojstvo potrošača - na tuženiku koji takav prigovor ističe. Međutim, u tom pravcu tuženik u provedenom postupku nije isticao nikakve dokazne prijedloge, pa imajući u vidu iskaz tužiteljice koji prvostupanjski sud reproducira u toč. 18. i 19., pravilan je zaključak da tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03.
10.2. Nadalje, imajući u vidu citirane odredbe ZZP/03 te da je prvostupanjski sud iz iskaza tužiteljice pravilno utvrdio da ona nije pregovarala s tuženikom o spornim odredbama i da joj nisu predočene nikakve informacije u vezi rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF, to je sud osnovano zaključio da način sklapanja Ugovora o kreditu ni po čemu ne odstupa od načina postupanja tuženika koji je bio osnova za donošenje presuda u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača. Kako tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi otklonile pravne učinke presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, to je prema ocjeni i ovoga suda pravilno utvrđena (kao prethodno pitanje) ništetnim odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.
10.3. Također, a protivno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu materijalnog prava otklonio tuženikov prigovor zastare jer je zastara na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu u CHF počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-662/2017-10, pa kako je tužiteljica podnijela tužbu prvostupanjskom sudu 22. svibnja 2023., to nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, pri čemu valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017).
10.4. Isto tako, neosnovano tuženik osporava nalaz i mišljenje vještakinje u odnosu na način njegove izrade, jer prema odredbi čl. 259. st. 1. ZPP-a sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet koji će razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem , pa su promašeni žalbeni navodi usmjereni na rad vještakinje, s obzirom da tuženik ne osporava matematički izračun vještakinje, već osporava način na koji je vještakinja izradila nalaz i mišljenje, iz kojeg je razvidno da je vještakinja izradila nalaz i mišljenje isključivo po nalogu prvostupanjskog suda i to na način kako je to rješenjem suda i zahtijevano.
10.5. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je Ugovorom o kreditu odredba valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ništetna sporna ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje valutnes klauzule u CHF.
11. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku s osnove tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF u vrijeme plasiranja kredita ukupni iznos od 3.334,84 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici utuženi iznos.
11.1. Tužiteljica ima pravo na zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tuženiku plaćala mjesečne anuitete jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem tih ugovornih odredaba.
12. Prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbi ZOO-a koje navodi u toč. 44. obrazloženja odbio prijebojni zahtjev tuženika, koji je tim zahtjevom potraživao od tužiteljice isplatu iznosa po mjesecima u kojima je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni koji je vrijedio na dan korištenja kredita , a provedenim financijsko
- knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je razdoblje nižeg tečaja trajalo od 31. siječnja 2007. do 30. studenog 2008. te je tužiteljica u tom razdoblju tuženiku manje platila iznos od 144,43 EUR (ranije: 1.088,31 kn). Međutim, ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da potrošač, u ovom slučaju tužiteljica, plaćanjem rate kredita po nižem tečaju nije ništa stekla (stjecatelj je tuženik, tj. banka) , slijedom čega nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove u odnosu na tužiteljicu.
13. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. i II. izreke. Stoga je odlučeno kao u toč. I. alineja prva izreke ove presude.
14. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. III. izreke presude, jer je prvostupanjski sud priznavanjem (i dosudom) troškova tužiteljici za sastav podnesaka od 25. rujna 2023. i 8. prosinca 2023. pogrešno primijenio materijalno pravo, na koji žalbeni razlog tuženik upućuje u žalbi, s obzirom da navedeni podnesci nisu bilo potrebni u ovoj parnici u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, u podnesku od 25. rujna 2023. tužiteljica ponavlja navode kojima je odgovorila na tvrdnje odnosno prigovore tuženika (tužiteljica u podnesku „skreće pažnju kako tuženik bespotrebno i bez ikakvog poziva suda na očitovanje dostavlja podneske u kojima u većini ponavlja iste navode koje je već ranije naveo, a isto tako i prigovore koje je ranije istaknuo“), dok u podnesku od 8. prosinca 2023. tužiteljica u bitnome (samo) ponavlja da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudske vještakinje (o čemu se je već očitovala u podnesku od 16. studenog 2023.).
14.1. Kako u ostalom dijelu ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda (toč. 55.-57.) u odnosu na opseg, vrstu i visinu priznatih troškova, to je uz pravilnu primjenu materijalnog prava tužiteljici trebalo priznati i dosuditi parnične troškove u iznosu od 1.918,75 EUR, dok ju je s daljnjim iznosom od 500,00 EUR trebalo odbiti.
14.2. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP -a žalba tuženika je djelomično odbijena i djelomično uvažena te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. III. izreke u dijelu u kojem naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.918,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. lipnja 2024. do isplate, dok je preinačena u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u daljnjem iznosu od 500,00 EUR (iznad dosuđenog iznosa od 1.918,75 EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. lipnja 2024. do isplate te je zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbijen. Stoga je odlučeno kao u toč. I. alineja prva i druga ove presude.
15. Tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP -a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, jer djelomični uspjeh kod odluke o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a ne utječe na drugačiju ocjenu uspjeha u sporu. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
U Varaždinu 12. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
