Poslovni broj: Gž-383/2026-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Erceg Ćurić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kalauz, odvjetnik iz Vinkovaca, I. Gundulića 2, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-160/2025-10 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u točkama I. II. i IV. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-160/2025-10 od 13. siječnja 2026.

II. Preinačuje se rješenje o parničnom trošku sadržano u točki III. izreke pobijane presude tako da se nalaže tuženiku u roku 15 dana platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 693,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu tog troška u preostalom dijelu, za iznos od 593,75 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 11.1. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9010231987 od 27. svibnja 2004. godine zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju VO, [adresa],

OIB: [osobni identifikacijski broj]

iznos

od

348,40

eur

(tristotinečetrdesetosameuraičetrdesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. lipnja 2004. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008.godine, zatim u periodu od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.287,04 eur (tisućudvijestotineosamdesetsedameuraičetiricenta), sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2026. kao dana donošenja presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka."

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijjući prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev, te je zatražio trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama određenim člankom 365. ZPP odlučeno je kao u izreci zbog slijedećih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 27. svibnja 2004., a kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u visini 0,75% od iznosa kredita, te isplatu uslijed te odredbe neosnovano plaćenog iznosa.

6. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, te da je tuženik temeljem sporne ugovorne odredbe 24. lipnja 2004. naplatio od tužitelja utuženi iznos, pri čemu je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupao kao potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u nastavku ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

7. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:

- kako je riječ o ugovornoj odredbi koja je sadržana na unaprijed formuliranom obrascu ugovora i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti je tužitelju objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog za plaćanje sporne naknade, niti su mu prezentirani troškovi koje je navodno tuženik imao, kao ni zašto ta naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita,

- da navedena odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na pravilnoj ocjeni u postupku izvedenih dokaza, te ih tuženik žalbenim tvrdnjama u kojima navodi suprotno nije s uspjehom doveo u sumnju, a slijedom tih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

9. Odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Iako tuženik zasigurno imao određene troškove kod obrade kredita, kada isto naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to je prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

13. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi sporne ugovorne odredbe, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja.

15. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku sklapanja obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020 zauzeto na sjednici od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi, jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.

17. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u svezi s odredbom članka 323. ZOO kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi.

18. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom koja u skladu s člankom 1115. ZOO teče od dana stjecanja (plaćanja). U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

19. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP kada je odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

20. Slijedom navedenog, kako u odnosu na meritum u postupku pred prvostupanjskim sudom nisi počinjene ni bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se izrijekom poziva tuženik, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te kako je prvostupanjski sud pravilno odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, po odredbi članka 368. stavak 1. ZPP presuđeno je kao u izreci pod I.

21. S druge strane, s pravom tuženik u žalbi ističe kako je vrijednost predmeta spora po kojoj je tužitelju dosuđen parnični trošak suviše visoko utvrđena, jer je u konkretnom slučaju istaknuti deklaratorni zahtjev poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, pa je pravilno stajalište tuženika kako je vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi prema vrijednosti zahtjeva za činidbu. Prema tome, vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosi 348,40 eura.

22. Slijedom navedenog, iako je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak uzimajući kod primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 i 107/25 - u nastavku OT) kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora iznos od 1.675,41 euro, koji je tužitelj naznačio u tužbi, a kojem iznosu je tuženik pravodobno prigovorio. Naprotiv, suprotno pravnom shvaćanju tuženika, prema stajalištu ovog suda trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude predstavlja potreban trošak u smislu članka 155. stavka 1. ZPP.

23. Prema tome, kako tuženik u ostalom dijelu nije osporio da bi trošak koji je priznat tužitelju bio potreban za vođenje ovog postupka, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je prema vrijednosti predmeta spora od 348,40 eura trebalo priznati trošak angažiranja odvjetnika za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 20. studenog 2023. i to 25 bodova po Tbr. 36. točka 3. OT, po 50 bodova sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. OT), sastav jednog obrazloženog podneska (Tbr. 8. točka 1. OT) i zastupanje na ročištima od 11. rujna 2025. i 2. prosinca 2025. (Tbr. 9. točka 1. OT), te 12,5 bodova za pristup na ročište za objavu presude (Tbr.9. točka 3. OT), odnosno ukupno 237,5 bodova, što obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV iznosi 593,75 eura. Taj trošak trebalo je uvećati za priznati trošak sudskih pristojbi koji tuženik nije osporio u ukupnom iznosu od 99,54 eura i ukupno na taj način priznati tužitelju trošak u iznosu od 693,29 eura.

24. Iz navedenog slijedi kako je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju trošak u iznosu od 593,75 eura, pa je po odredbi članka 380. točke 3) ZPP trebalo preinačiti rješenje o parničnom trošku sadržano u točki III. pobijane presude i riješiti kao u izreci pod II.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška je odbijen jer je uspio sa žalbom samo u pogledu sporednog potraživanja (odluke o parničnom trošku) a u odnosu na taj dio nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP), pa je riješeno kao u izreci pod III.

Split, 11. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Ivan Tironi