REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-515/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri, radi utvrđenja isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja, zz punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103600228 od 26.06.2007. sklopljenog između tužitelja ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, a koja:

- u dijelu čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 716,16 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29. kolovoza 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.213,77 EUR, u roku 15 dana.

IV Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za zakonskim zateznim kamatama na iznos uglavničenih kamata od 1.213,77 EUR od 29. kolovoza 2025. do isplate, kao neosnovan.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknade parnični trošak u iznosu od 977,32 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 26. lipnja 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103600228, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.700,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navodi da je odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ( tzv. ulazna naknada). Navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Navodi da tužitelj nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Ističe da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, te ga je prilikom isplate kredita teretio za iznos od 5.395,88 HRK (716,16 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manj i iznos kredita. Stoga tužitelj smatra da je na taj način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Navodi da se radi o nepoštenim odredbama, te da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetima Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Revd-1974/2023-2 od 14. lipnja 2023, Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 06. studenoga 2024., te sud EU u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19. Stoga predlaže da sud utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103600228 od 26. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi u dijelu čl. 10.: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.'', te da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 716,16 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28. lipnja 2007. do isplate, te da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj. Navodi da odredba članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti , pa smatra da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, te je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa smatra da je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Poziva se na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navodi da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, pa navodi da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navodi da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Poziva se i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala kredit s tužiteljem, gđa KD, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Navodi da je tužitelju ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Hipotekarni krediti bez jamca bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,50 % od odobrenog iznosa kredita. Također u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita, te ističe da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova i to trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl., materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ističe da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Smatra da je nesporno i logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Tuženik opisuje proces obrade kredita te ističe da je potrebno 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Stoga smatra da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. kojom se preinačuje prvostupanjska presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev, te se poziva i na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ČD protiv CIB Bank Zrt.). Također smatra da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a o čemu se također očitovao Sud EU. Također ističe da ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Ističe i prigovor zastare, jer je naknada naplaćena 27. lipnja 2007. te smatra da se ima primijeniti petogodišnji rok zastare od dana plaćanja. Što se tiče zahtjeva tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 28. lipnja 2007. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Poziva se i na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, odnosno smatra da bi jedino pravno osnovano bilo tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Navodi da se odluke Suda EU C-224/19 i C-84/19 uopće ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak, kako smatra tužitelj. Navodi da s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovome slučaju, jer u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade . Stoga predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka tužitelj ističe da se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu, te ističe da su ništetne sve odredbe i bilo kakvi opći uvjeti ili pravilnici ili odluke o naknadama koje je pisao tuženik. Ponavlja navode iz tužbe, te dodaje da mu je tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu imaju smatrati onim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetnih odredbi. Navodi da se tuženik ne trudi prikazati strukturu i visinu navodnih troškova koje ima prilikom obrade kredita, koji troškovi bi trebali opravdati naplaćivanje određene naknade od korisnika kredita, te smatra da posebnih i izvanrednih troškova u tom pogledu uopće nema. Smatra da je neosnovan tuženikov prigovor zastare, te se poziva na stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede početka tijeka zastare kod restitucijskih zahtjeva koji su postavljeni s osnove ništetnih ugovornih odredbi sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Ističe da tuženik paušalno prigovara statusu potrošača tužitelja, te navodi da je iz samog Ugovora o kreditu vidljiva namjena za koju je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom zaključio ugovor o kreditu te nije vidljivo da je tužitelj zaključio isti u poslovne svrhe. Smatra da nije na tužitelju teret dokaza negativnih činjenica da ugovor o kreditu nije zaključio u poslovne svrhe. Iz Ugovora o kreditu je razvidno da je tužitelj digao kredit upravo radi kupnje vozila, odnosno radi zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba pa je jasno da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, zaključen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužitelja. Tužitelj ističe da sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a, uglavničava iznos zateznih kamata u visini od 1.213,77 EUR, pa tako sada osim utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu traži isplatu iznosa od 716,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 29. kolovoza 2025., te traži uglavničenu kamatu u iznosu od 1.213,77 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od 29. kolovoza 2025. do isplate , te ustraje na troškovima parničnog postupka.

4. Tuženik tijekom postupka ističe da visina novopostavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja nije sporna, ali je sporna osnovanost tako postavljenog tužbenog zahtjeva. Vezano za procesne kamate na uglavničene zatezne kamate koje potražuje tužitelj ističe da tužitelj zanemaruje činjenicu da glavna tražbina još egzistira te se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1173/2015 od 7. svibnja 2019. i Rev 2364/2017 od 9. lipnja 2021. u kojima se u bitnome ističe da tužitelj nema pravo potraživati procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, sve dok nije podmireno glavno potraživanje. Ističe da je tužitelj podneskom od 29. kolovoza 2025. naznačio novu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.929,93 EUR, pa u cijelosti spori pravo tužitelja na izmjenu VPS-a smatrajući da se radi o povećanju VPS-a iskazivanjem sporedne tražbine u apsolutnom iznosu. Ponavlja da glavna tražbina još uvijek nije podmirena, te tužbeni zahtjev pod točkom II. navedenog podneska u smislu čl. 35. ZPP-a predstavlja sporedno potraživanje, i ne može se uzimati u izračun VPS - a. I dalje potražuje trošak parničnog postupka.

5. Tužitelj tijekom postupka osporava sve navode tuženika vezano uz uglavničenu zateznu kamatu, a smatra da su promašeni svi tuženikovi prigovori vrijednosti predmeta spora.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103600228 od 26. lipnja 2007. (list 6-11), pregled prometa po partiji kredita 5103600228 od 28. lipnja 2007. do 30. rujna 2015. (list 12-21), Odredbe o hipotekarnim kreditima bez jamaca tuženika (list 43), proces obrade kredita tuženika od 2004.-2011. u IBIS-u vrijeme po službama (list 44-45), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe od 21. svibnja 2007. uz Opće odredbe (list 46-52), obračun zakonskih zateznih kamata (list 109-110), te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

7. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

8. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.400,00 EUR, te sud ne zna kako je tužitelj uopće došao do navedenog iznosa s obzirom da vrijednost deklaratornog zahtjeva iznosi 1.327,01 EUR, a kondemnatornog zahtjeva 716,16 EUR. Također tužitelj tijekom postupka, a prije zaključenja prethodnog postupka uz isplatu glavnice od 716,16 EUR traži i isplatu uglavničenih zateznih kamata u visini od 1.213,77 EUR, te kao VPS označava 1.929,93 EUR, što bi predstavljalo zbroj ta dva navedena iznosa. S obzirom da iznos od 1.213,77 EUR predstavlja uglavničenu zakonsku zateznu kamatu, to se isti ne može uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, s obzirom da se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora u obzir uzima samo glavnica, a to je iznos od 716,16 EUR, pa je stoga sud utvrdio vrijednost predmeta spora u navedenom iznosu glavnice od 716,16 EUR.

9. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103600228 od 26. lipnja 2007. (list 6-11, dalje u tekstu Ugovor) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 5.395,88 HRK što iznosi 716,16 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE). Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te da li je tužitelj potrošač, da li je nastupila zastara, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata.

10. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to 26. lipnja 2007. Ugovor je sklopljen na iznos od 49.700,00 CHF, a radi se o hipotekarnom kreditu građana, gotovinski kredit uz hipoteku, radi se o kreditu uz valutnu klauzulu CHF, te je rok vraćanja kredita 216 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. Ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,250 % godišnje te se obračunava primjenom proporcionalne metode, te su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope. Sporna odredba sadržana je u čl. 10. Ugovora i glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

11. Tužitelj prilikom saslušanja navodi da je bio klijent tuženika i zato je podigao predmetni kredit kod tuženika. Navodi da se radi o gotovinskom hipotekarnom kreditu koji je iskoristio djelomično za adaptaciju stana, djelomično za troškove vezane uz otplatu kredita za automobil, te zatvaranje starih kredita. Kada je podizao navedeni kredit rečeno mu je da mora platiti ulaznu naknadu za troškove obrade kredita , te da to mora platiti da bi dobio kredit. Navodi da u slučaju da nije platio tu naknadu ne bi mogao dobiti kredit i o toj naknadi nije mogao pregovarati s tuženikom. Rečeno mu je da mora platiti 2,5 % od iznosa kredita, te je tu naknadu platio, ali se više ne sjeća koji je točno iznos bio.

12. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača čl. 3. (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je predmetnim hipotekarnim kreditom adaptirao stan te otplatio raniji kredit za automobil i druge stare kredite, odnosno isti je koristio za osobne potrebe. S time da ovdje valja reći da je i u samom Ugovoru između stranaka navedeno da se radi o hipotekarnom kreditu građana, dakle iz samog Ugovora o kreditu je razvidno da je predmetni hipotekarni kredit odobren tužitelju kao fizičkoj osobi, a ne za neku njegovu poslovnu djelatnost. Stoga je tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač neosnovan.

13. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

14. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

15. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

16. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81. st. 2. ZZP/03 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

17. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 716,16 EUR. U tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 Ugovora, kako je već rečeno, samo propisano ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i potom nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 716,16 EUR pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 716,16 EUR nije ni transparentno ni jasno.

18. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81. st. 1. ZZP/03, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

19. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

20. Tuženik svoju tvrdnju iz odgovora na tužbu da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita , te je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala kredit s tužiteljem tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita , te da je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita ničime ne potkrjepljuje. Naime, tuženik je u spis dostavio samo izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe od 21. svibnja 2007. uz Opće odredbe (list 46-52), u koji je sud izvršio uvid, te se u navedenim Općim odredbama navodi naknada za obradu kredita, međutim navodi se da se ista obračunava sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva, odnosno sukladno Odluci o naknadama za usluge o poslovanju s građanima, međutim navedene Odluke nisu dostavljene u spis. Uvidom u Odredbe o hipotekarnim kreditima bez jamaca tuženika (list 43) razvidno je da se navodi za takvu vrstu kredita naknada od 2,50 %. Također tuženik je odustao od saslušanja svojeg djelatnika koji je prema njegovom navodu pregovarao s tužiteljem i nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa sud tu tvrdnju smatra neutemeljenom. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 pa je zato ništetna.

21. Stoga je sud u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 10. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.

22. S obzirom na to da je odredba predmetnog Ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 716,16 EUR ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužitelju taj iznos.

23. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su -IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

24. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 716,16 EUR. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu sa čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništava.

25. Tužitelj u specificiranom tužbenom zahtjevu od 29. kolovoza 2025. potražuje zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 716,16 EUR od 29. kolovoza 2025. i potražuje obračunate zakonske zatezne kamate u nespornom iznosu od 1.213,77 EUR također sa zakonskim zateznim kamatama od 29. kolovoza 2025. do isplate.

26. Stoga je sud također u točci II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju na iznos glavnice od 716,16 EUR plati i zakonske zatezne kamate od dana do kada su obračunate uglavničene kamate, odnosno od 29. kolovoza 2025. do isplate.

27. Budući da među strankama nije sporan iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata od 1.213,77 EUR sud je u točki III izreke presude naložio tuženiku da tužitelju plati taj iznos. Također, tužiteljev zahtjev da mu tuženik na taj iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata od 1.213,77 EUR plati zakonske zatezne kamate od 29. kolovoza 2025. do isplate nije osnovan jer u ovom sporu glavnica još nije podmirena pa prema čl. 31. st. 1. ZOO-a na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate i tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na te neplaćene kamate sve dok glavno potraživanje iz kojeg one proizlaze ne bude podmireno. Stoga je sud u točki IV izreke odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.213,77 EUR od

29. kolovoza 2025. do isplate.

28. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 716,16 EUR, a imajući u vidu da tužitelj nije uspio samo u malom dijelu svog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonske zatezne kamate, pa je tuženik dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 977,32 EUR.

29. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podnesaka od 29. kolovoza 2025., 3. studenoga 2025., te pristup na ročišta od 10. studenoga 2025. i 26. siječnja 2026. po 75 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 375 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 750,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 187,50 EUR ukupno 937,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, odnosno u polovici iznosa koji tužitelj nije platio odmah u trenutku podnošenja tužbe sukladno čl. 4. t. 1. u vezi sa čl. 7. t. 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje u tekstu: ZSP), s obzirom da sud smatra da neplaćanje sudske pristojbe na tužbu u trenutku podnošenja u polovici iznosa sukladno čl. 7. t. 1. ZSP-a ne može ići na teret tuženika. Tužitelju je nadalje priznat i trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 2. ZSP-a priznata u iznosu od 13,27 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužan platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. S time da tužitelju kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.

30. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.

U Sesvetama 11. ožujka 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun. na znak: EP 4616