Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: Pr-111/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Ratkoviću, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Klinički bolnički centar Osijek, J. Huttlera 4, Osijek, OIB 89819375646, radi isplate razlike plaće, izvan ročišta, 11. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba od 10. srpnja 2025. povučena.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu 10. srpnja 2025. protiv tuženika radi isplate razlike plaće. U tužbi je navela da je djelatnica tuženika na radnom mjestu zdravstveni radni- zdravstveno-laboratorijski tehničar u Bolnici 2 u Zavodu za kliničku mikrobiologiju i bolničke infekcije, Klinike za infektologiju. Navela je i da učestvuje u dijagnosticiranju pacijenata pri dijagnosticiranju koji se pojavljuju biološke štetnosti na radu. Nadalje, navela je da je Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike u Narodnim Novinama br. 129/2020 donijelo je Pravilnik o zaštiti radnika od rizika zbog izloženosti biološkim štetnostima na radu od 23. studenog 2020., koji je u hrvatskom zakonodavstvu usklađen s Direktivom 2000/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. rujna 2000. o zaštiti radnika od rizika povezanih s izlaganjem biološkim agensima na radu. S obzirom da je izložena biološkim agensima, navela je, na nju se primjenjuje navedeni Pravilnik. Tužiteljica je navela da je prilikom obavljanja svojeg posla imala doticaja u dijagnostici s biološkim agensima primjerice SARS-CoV-2 virusom, zaraznim hepatitisom HBV i HCV i dr., te da joj sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja – Dodatak II. NN 92/19, odnosno čl. 21. Dodatka, kao zdravstvenoj radnici koja sudjeluje u liječenju i dijagnostici za koji je potreban 3. i 4. stupanj biozaštite ima pravo na dodatak za uvjete radnog mjesta u visini od 23% na plaću, što tuženik od dana stupanja na snagu nije primjenjivao, već joj je isplaćivao dodatak na plaću od 17%. Slijedom navedenog predložila je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno utvrditi da je radila na poslovima za koje je potreban 3. i 4. stupanj biozaštite te naložiti tuženiku da joj isplati razliku svakomjesenčno manje isplaćene bruto plaće u ukupnom iznosu od 2.313,60 EUR-a za utuženo razdoblje uvećano za zatezne kamate, a potraživala je i naknadu troškova postupka.
2. Tuženik je 31. srpnja 2025., podnio odgovor na tužbu, kojim je osporavao osnovu tužbenog zahtjeva, ali ne i visinu te nije osporavao da je tužiteljica radnica tuženika. Naveo je i da nije sporno niti važenje propisa na koje se pozvala tužiteljica, ali je sporno tužiteljičino tumačenje istih. Tuženik je naveo kako tužiteljica ne radi na dijagnostici i liječenju pacijenata za koje je potreban 3. i 4. stupanj biozaštite da bi joj, sukladno članku 55. Dodatka II Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ( NN 92/2019), mogao pripadati dodatak na plaću od 23 %. Isto tako, anveo je da u Republici Hrvatskoj postoje samo 2 laboratorija koji se bave 3. stupnjem biozaštite te da to nije niti jedan klinički bolnički centar, kao i da u RH ne postoji niti jedan laboratorij koji se bavi 4. stupnjem biozaštite. Naveo je i da nije sporno da je tužiteljica, između ostalog, u svom radu u doticaju sa virusima Hepatitis B, Hepatitis C, SARV-CoV-2, HIV, HCV, VZN te TBC, nego su sporne metode kojima se ona koristi u svom radu. Naglasio je i da se 3. i 4. stupanj biozaštite odnosi na one pravne subjekte koji uzgajaju/proizvode cjepivo, u kojoj kategoriji tuženik nije niti je ikada bio. Istaknuo je kako bi utuženi dodatak na plaću od 23 %, pripadao samo onim radnicima koji 4. metodu primjenjuju u svom radu tj. laboratoriji 3. i 4. stupnja biozaštite, u koji se ulazi u posebnoj odjeći (zaštitni skafanderi sa dovodom kisika) i obući, što kod njega nije slučaj, istaknuvši da tužiteljica nema potrebna zaštitna sredstva, kao ni zaštitnu opremu za bavljenje tim poslovima, jer tuženik nije akreditiran i registriran za poslove za koje je potreban 3. i 4. stupanj biozaštite. S obzirom na navedeno, tuženik je predložio da sud odbije, tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naloži tužiteljici da naknadi prouzročeni parnični trošak.
3. Tužiteljica je podneskom od 17. prosinca 2025. obavijestila sud da povlači tužbu u ovoj pravnoj stvari te nije zahtijevala naknadu troškova postupka.
4. Sud je dopisom 22. prosinca 2025. obavijestio tuženika o povlačenju tužbe te ga je pozvao da se očituje pristaje li na povlačenje. Tuženik je navedeni dopis zaprimio istog dana te tuženik istoga dana očitovao da pristaje na povlačenje.
5. Budući da je tužiteljica povukla tužbu, a da je tuženik pristao na povlačenje, ovaj sud je na temelju čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., i 155/23. u nastavku: ZPP) utvrdio da je tužba povučena te je odlučeno kao u izreci rješenja.
Osijek, 11. ožujka 2026.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja stranke imaju pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka ovog rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
- Pun. tužiteljice
- Tuženiku
