Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1658/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3490/2024-9 od 2. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3490/2024-9 od 2. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je: I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 12. listopada 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: "0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", te je točkom II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 194,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1.12.2007. do isplate.

1.1. Pobijanom odlukom u točki III. izreke odlučeno je: “Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 10. Ugovora o [broj kredita] od 12. listopada 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.", dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 978,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25.3.2011. do isplate.

1.2. U točki V. izreke osporene odluke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 2.7.2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu na naknadu parničnih i žalbenih troškova tuženiku, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi članka 3. i članka 10. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (tzv. ulazna naknada) i naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) te restitucijski zahtjev po tim osnovama.

6. Među strankama nije sporno da su 12.10.2007. sklopile Ugovor o kreditu broj:

[broj kredita] prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 66.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je člankom 3. toga Ugovora određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita, a člankom 10. je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

6.1. Također je nesporno da je tužitelju 26.10.2007. naplaćena naknada temeljem odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u iznosu od 194,88 eur, dok mu je temeljem čl. 10. Ugovora o kreditu prilikom prijevremene otplate kredita 24.3.2011. naplaćena naknada u iznosu od 978,77 eur kao i status potrošača tužitelja.

7. Sporno je jesu li odredbe čl. 3. i čl. 10. sklopljenog Ugovora nepoštene posljedično čemu i ništetne te je li nastupila zastara za isplatu traženih iznosa po tim osnovama.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu radi dovršetka izgradnje kuće za stanovanje, da o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovarao s tuženikom već mu je od strane zaposlenice tuženika predočen već pripremljen standardni ugovor o kreditu, da su navedene ugovorne odredbe sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te su bile uvjet sklapanja istog, a da tužitelju nije bilo pojašnjeno na što se iste zapravo odnose i zašto ih mora platiti niti su mu bili pojašnjeni uvjeti uz koje može izvršiti prijevremenu otplatu kredita te da nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade i zašto iznose određeni postotak od sredstava koji su tužitelju odobreni odnosno od preostalog duga.

9.1. Citirajući odredbe članka 96. stavak 1. i 2. u svezi članka 99. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 – dalje ZZP/07) sud prvog stupnja zaključuje da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nerazumljive i nedorečene te ih utvrđuje ništetnima i obvezuje tuženika na povrat iznosa koje je od tužitelja primio na temelju istih pozivom na odredbu članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) sa zateznim kamatama kao nepošteni stjecatelj tekućim od stjecanja do isplate prema odredbi članka 1115. ZOO-a.

9.2. Sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor zastare pozivajući se na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj SuIV-47/2020-2 od 30.1.2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, prvostupanjski sud zaključuje da opći zastarni rok od pet godina još nije niti počeo teći.

9.3. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odmjerenim za poduzete radnje punomoćnika tužitelja prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) te nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.079,64 eur sa zakonskim kamatama tekućim od presuđenja do isplate prema odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a u visini kamatne stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u svezi primjene odredbe čl. 326. ZPP-a koja regulira dospjelost tražbine do zaključenja glavne javne rasprave iz razloga što se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela na utvrđenje ništetnosti i posljedično tome, od kondemnatornog dijela na restituciju tj. isplatu, a koji zahtjevi su međusobno vezani, obzirom da je zahtjev za isplatom ovisan o odluci za utvrđenjem ništetnosti. Stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 186.c stavak 1. ZPP-a ima pravni interes tražiti donošenje presude kojom će se naložiti isplata i prije dospjelosti tražbine.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u svezi razjašnjenja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je pravilno zaključio da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se to troškovima koji ulaze u sporne naknade radi te da tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada jer istima nisu pokriveni stvarni troškovi tuženika pri obradi zahtjeva i odobravanja odnosno prijevremene otplate kredita.

11.1. Polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja i pozivajući se na mjerodavne odredbe materijalnog prava pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada te da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini) radi čega tužitelj kao potrošač, iako je mogao izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije mogao zaključiti o uvjetima i visini naknade o prijevremenoj otplati kredita, a niti je mogao razumjeti krajnju svrhu tih naknada. Tako utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da tuženik - banka o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za dovršetak izgradnje kuće za osobne potrebe tužitelja, nedvojbeno ukazuje da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje i utjecaj na sadržaj spornih odredbi kao niti njihovog (ne)prihvaćanja te mu nije bilo pojašnjeno na što se iste uopće odnose, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni razlozi o neprovođenju testa poštenosti spornih ugovornih odredbi.

12. Nadalje, obzirom na žalbene navode tuženika, također treba reći da uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada za obradu i odobravanje kredita te prijevremenu otplatu, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

12.1. Stoga protivno navodima žalitelja prvostupanjski sud je analizom svi relevantnih čimbenika izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a time i nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem istih. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da se radilo o tipskom ugovoru te je tuženik znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o tim ugovornim odredbama niti je bio upoznat na što se naknade odnose i zašto se baš u toj visini naplaćuju te je tuženik znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknada ne opravdavaju stvarne troškove. Slijedom toga pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetnih naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženih iznosa.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava treba reći da u situaciji kao u ovom slučaju, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tako da se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu s svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 102. st. 1. citiranog Zakona ništetna te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost iste.

14. Neosnovano tuženik u žalbi osporava i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi. Polazeći od sadržaja sporne ugovorene odredbe iz članka 10. Ugovora o kreditu prema kojoj: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu prednje citiranih odredbi ZZP-a/07 posljedično čemu i utvrđenju njezine ništetnosti. Osim toga, prema pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 112/18, Rev 43/22), treba reći da u smislu odredbi čl. 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a (koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti), tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

15. Također su neosnovani navodi tuženika u žalbi da se spornim ugovornim odredbama radi o povredama manjeg značaja u smislu odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, budući da spornim odredbama nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (npr. Rev 112/18 od 9.3.2022.).

16. Neutemeljeno žalitelj osporava neosnovanost prigovora zastare koje se pravilno zasniva na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30.1.2020., sukladno kojem utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. i 10. Ugovora koje se odnose na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremene otplate kredita.

17. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a te dosudio tužitelju troškove zastupanja po odvjetniku za poduzete radnje prema odredbama Tarife kao i zatražene kamate primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a.

18. Slijedom navedenoga te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Rijeci 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić