Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama – Buie
Buje, Istarska 1
Repubblica di Croazia
Tribunale comunale di Pisino
Sezione distaccata di Buje – Buie
Via dell'Istria 1, 52460 Buie
Posl. br. P-243/2025-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja RM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dario Čehić, odvjetnik u Poreču, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 18. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i njegova punomoćnika, 11. ožujka 2026., objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 356-139/2006 koji je ugovor solemniziran dana 24. studenog 2006. godine kod Snježane Nazarević, javnog bilježnika u Bujama pod brojem: OU-873/06, sklopljenog između tužitelja RM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kao kreditora, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedacijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita."
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, da isplati tužitelju RM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime ništetne ugovorne odredbe o jednokratnim troškovima u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, koji se odbijaju od iznosa kredita prije njegove isplate, iznos od 1.163,78 eura (tisućustošezdesettri eura i sedamdesetosam centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. studenog 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 657,41 eura (šestopedesetsedam eura i četrdesetjedan cent) u roku od 15 dana.
IV. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 21. ožujka 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 356-139/2006, kojeg su 22. studenog 2006. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita te pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank), kao kreditor, i to u čl. 5. st. 2. ugovora, te posljedično tome radi povrata iznosa od 1.163,78 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. studenog 2006. do isplate.
1. 1. U tužbi se navodi da je 22. studenog 2006. tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, sklopio s pravnim prednikom tuženikom Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 356-139/2006, kao kreditorom, a koji je 24. studenog 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Snježane Nazarević u Bujama pod brojem OU-873/06. Predmetnim ugovorom tužitelju je odobren kredit za kupnju stana u iznosu od 152.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a kako je definirano u čl. 2. ugovora o kreditu. U članku 5. ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje jednokratnih troškova, tzv. ulazne naknade u visini 1,25 % iznosa kredita.
1. 2. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, za kupnju stana za potrebe vlastitog stanovanja. Između tužitelja i tuženika sklopljen je ugovor prema tipiziranom tekstu kojega je tuženik unaprijed pripremio i dao ga na potpis tužitelju, te se nije posebno pregovarala o odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o jednokratnoj ulaznoj naknadi iz čl. 5. predmetnog Ugovora. Tužena banka nije tužitelju prigodom sklapanja Ugovora prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, a s obzirom na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (čl. 53. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2022, odnosno čl. 81. bivšeg ZZP/2003), uz okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito je prouzročena značajnu neravnoteža u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 96/03).
1. 3. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-620/17, C-84/19 i C- 224/19 – primjenom odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima – zauzeo pravno stajalište da su nepoštene i stoga ništetne odredbe ugovora o kreditu o ulaznim naknadama troškova obrade kredita, ukoliko nije kod toga ugovaranja na jasan i razumljiv način obrazloženo od čega se sastoje ti troškovi. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj:
Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024., zauzima pravno stajalište da su pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi da je ništetna „odredba Ugovora o kreditu… sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: ‘Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihddvadesetpet posto) iznosa kredita.…’”, te u kojem se ovdje tuženiku Addiko Bank d.d. nalaže da vrati iznose tih neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade. U odgovoru na pravno pitanje koje glasi „Je li sud povrijedio zabranu ocijene poštenosti ugovornih odredbi o cijeni, propisanu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), ocjenjujući poštenost ugovorne odredbe kojom je u ugovoru o kreditu propisana obaveza plaćanja naknade za obradu kredita, ako ta naknada predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade (tužiteljevog) kredita, a za koju odredbu je sud istovremeno utvrdio da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva?”, revizijski sud je dao odgovor: „Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.” Na odgovarajući način, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024., ocjenjuje pravilnim proglašenje ništetnosti posve slične odredbe ugovora o kreditu koju je potrošač sklopio s Erste & Steiermaekrische Bank d.d., a koja je glasila „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.” U toč. 24. - 28. obrazloženja te svoje rješidbe, revizijski sud iznosi: „U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog revizijskog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl. 10. st. 1. tog ugovora, tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova vezanih uz potvrđivanje (solemnizaciju), provedbu, osiguranje i naplatu tog ugovora (čl. 11. Ugovora). Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima. U odlukama ovog suda Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., zauzeto je, u podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama, slijedeće pravno shvaćanje: "Ocjenu je li odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita uzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, sud ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) ali i druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP… Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe (čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO)." Slijedom navedenoga, tužitelj smatra da valja ocijeniti kako je i u konkretnom slučaju tuženik neosnovano stekao utuženi iznos, u skladu s odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO, te je stoga dužan tužitelju vratiti ono što je na tako opisan način primio bez osnove – tj. na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi troškova obrade kredita od 1,25 %.
1. 4. Iz Izračuna konverzije kredita sačinjenog po tuženiku dana 5. studenog 2015. proizlazi da je kredit isplaćen dana 29. studenog 2006., s iznosom od 701.480,01 kuna s kojim danom je stoga izvršena i jednokratna obustava troškova obrade od 8.768,50 kuna (1,25 % od 701.480,01 kuna), prema čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj ugovora: 356-139/2006. Prema fiksnom tečaju konverzije od 1,00 EUR za 7,5345 kuna, taj iznos od 8.768,50 kuna se konvertira u 1.163,78 EUR.
1. 5. Slijedom navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kao u t. I. i II. izreke te potražuje naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbi i tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare te sve činjenične navode iz tužbe i iznesena tumačenja tužitelja. Tuženik ne spori visinu i datum isplaćene naknade.
2. 1. Kako je tužba podnesena 21. ožujka 2025., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 21. ožujka 2020., nastupila zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kako je kondemnatorni dio u zastari, to tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu, kako to određuje ZPP-a u članku 187. stavku 2. čl. 187. st. 2., što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Tuženiku su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od pet godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac ko ji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Člankom 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Rok od pet godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih pet godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU (C-33/76, C-255/00). Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke , a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Na navedeno ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, VTS RH sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323 . stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. prava koje priznaje pravni poredak EU-a. U tom smislu, zastarni rok od tri godine propisan nacionalnim pravom, koji teče od dana sporne isplate, smatra se razumnim.“ Upravo zbog navedenog, mišljenje je tog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b ) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.
2. 2. Tuženik ističe da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
2. 3. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, da osim obveznog informiranja potrošača na prethodno naveden način o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim, da se pod informacijama koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Naknade za obradu kredita propisuje i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014), izdan od Ministarstva financija. Dakle, radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Ujedno se navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave suk ladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. Presudom Europskog suda broj C-621/17 od 3. listopada 2019. navedeno je da kreditna institucija ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda. Tuženik ujedno ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana.
2. 4. Tuženik prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi, odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko je takvo što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošaka, dok tu znatnu neravnotežu tužitelj ničim nije dokazao. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako, tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao previdjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu.
2. 5. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Tako i Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.
2. 6. Imajući u vidu navedeno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev te zahtijeva da mu tužitelj naknadi troškove postupka.
3. Očitujući se navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužitelj je u podnesku od 20. svibnja 2025., povodom tuženikovog prigovora zastare (toč. IV. odgovora na tužbu), ukazao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2, koja glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". U pogledu sadržaja toč. V.-VII. odgovora na tužbu, tužitelj je istakao da je on u tužbi naznačio da smatra ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi od 1,25% iznosa kredita. Riječ je o odredbi koju je tuženik kao trgovac unio u sa svoje strane unaprijed pripremljeni tekst ugovora i o kojoj se nije posebno pregovaralo. Tužitelju nije kod ugovaranja na jasan i razumljiv način obrazloženo od čega se sastoje ti troškovi. Prema standardu dokazivanja činjenica na koji upućuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješidbi Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. potrebno je utvrditi je li se u pogledu odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi pojedinačno pregovaralo; kao i je li trgovac (tuženik) dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, a sud je prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora tužitelj je predložio da se izvede dokaz saslušanjem stranaka. U pogledu tijeka zastare kamata, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev onako kako proizlazi iz danas već ustaljene sudske prakse . Primjerice rješidbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-715/2024. od 22. svibnja, broj: Rev- 1298/2024-2 od 30. listopada 2024. i broj: Rev-1035/2023-2 od 1. listopada 2024.
4. U dokaznom postupku pročitani su djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 6-24), Ugovor o kreditu (str. 25-32), izračun konverzije (str. 33-35) i Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. (str. 104-131). Pored toga je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (str. 151-152).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova, tzv. ulazne naknade u visini 1,25 % iznosa kredita, naplativa prije isplate kredita prema Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d. d. (pravnog prednika tuženika) te zahtjev za povrat naplaćene ulazne naknade u iznosu 1.163,78 eura sa zateznim kamatama od 29. studenog 2006. do isplate.
7. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d. d., kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, sklopili 22. studenog 2006. ugovor o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupovinu stana u iznosu 152.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Snježane Nazarević pod posl. br. OU-873/06.
7. 1. U čl. 5. t. 2. ugovora o kreditu naslovljenog „troškovi“ bilo je ugovoreno: „„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedacijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita."
7. 2. Između stranaka nije sporno ni da je tuženik tužitelju naplatio jednokratne troškove obrade, tzv. ulazne naknade u visini 1,25 % iznosa kredita i to u iznosu 1.163,78 eura / 8.768,50 kuna dana 29. studenog 2006. kada je kredit isplaćen.
8. Sporno je da li je ugovorna odredba o obvezi plaćanja jednokratnih troškova obrade po odluci banke ništetna, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik naplatio na temelju čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje, sporno je da li je tužiteljeva tražbina zastarjela te je sporan njegov status potrošača.
9. Tužitelj tvrdi da je sporna odredba dio tipskog ugovora o kojoj s tuženikom kao bankom nije posebno pregovarao, da mu banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima radi, radi čega je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na njegovu štetu.
10. Tuženik tvrdi da je ugovaranje naknade za obradu kredita te naknade za osiguranje kredita bilo izrijekom dopušteno pozitivnim propisima i to tada važećem Zakonu o bankama, Zakonom o platnom prometu te Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite. Zatim, tvrdi da je sporna ugovorna odredba transparentna, da nije nepoštena, da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003., 46/2007., ZZP/03.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03., nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 2. ZZP/03.).
11. 1. Odredba članka 84. ZZP-a/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
11. 2. Odredba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
12. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o tipskom ugovoru koji u čl. 5. st. 2. sadrži spornu odredbu koja je transparentna, ali nije jasna i razumljiva.
13. Tužitelj je u iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu podigao radi kupnje stana. On kao korisnik kredita, a njegova mama JM kao sudužnik. Isplaćenim kreditom kupio je stan koji se nalazi na adresi njegova prebivališta u [adresa]. Stan je kupio za njegove osobne potrebe i potrebe članove njegove obitelji jer u njemu od dana kupnje pa do danas žive on, njegova majka i sestra. Stan nikada nisu iznajmljivali niti su ga koristili za neke druge potrebe. Tužitelj nije vlasnik obrta niti tvrtke. Ugovor je sklopljen u poslovnici [adresa]. Podigao je kredit u valuti švicarskog franka (CHF) jer je bio kreditno sposoban samo za kredit u CHF. Ne sjeća se jesu li mu u banci prije sklapanja ugovora objašnjavali bilo što vezano za jednokratne troškove obrade kredita. Taj iznos su mu odbili od kredita. Dobio je unaprijed pripremljen ugovor o kreditu. Prije potpisivanja on je pročitao ugovor o kreditu te ga je razumio koliko je mogao kao financijski laik. Kredit je konvertiran 2015., a to se dogodilo na ponudu banke.
13. 1. Iz iskaza tužitelja sud zaključuje da on s tuženikom u vezi sporne odredbe iz čl. 5. st. 2. nije pojedinačno pregovarao što znači da na nju nije imao utjecaj kao niti na njezin sadržaj. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim jer je iskazivao uvjerljivo i neproturječno.
14. Naime, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već potrošaču mora na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovornog mehanizma tako da se na temelju točnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
15. Nadalje, iz sporne ugovorne odredbe kao i iz cijelog ugovora ne proizlazi opravdanost ugovaranja plaćanja jednokratnih troškova, tzv. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva (u postotku od odobrenog iznosa kredita). Sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, kao ni pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U spornoj odredbi nije određeno na koji način i prema kojim točno parametrima se formira visina naknade za obradu kredita tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je platio naknadu za koju nije znao na koji se način formira njena visina. Visinu sporne naknade odredio je sam tuženik na temelju Odluka na koje tužitelj uopće nije mogao utjecati niti su mu uručene prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu
15. 1. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da takvom ugovorenom naknadom za obradom kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.
15. 2. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiju formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istima nije pregovarao, tužitelju nisu dane nikakve informacije te iste kao takve nisu sročene jasno i razumljivo, jer se ne može izvesti zaključak na što se one odnose i zašto se naplaćuju i upravo u postotku određenom u ugovoru.
16. Sve to ukazuje na činjenicu da je sporna odredba ništetna jer ju je kao i cijeli ugovor pripremio tuženik o kojoj odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, koja odredba nije bila jasna niti razumljiva i kao takva je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
17. Tuženik ističe, bespredmetno, da niti jednim propisom nije zabranjeno ugovaranje sporne naknade za obradu kredita, pritom zanemarujući da za utvrđenje nedopuštenosti pojedinih ugovornih odredbi nije nužno da zakonom bude izričito određeno da su nedopuštene.
18. Kako je tuženik paušalno osporio tužitelju statusa potrošača, valjalo je utvrditi da li se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuju odredbe ZZP/03.
18. 1. Prema čl. 3. ZZP/03. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
18. 2. U čl. 2. st. 1. i 2. ugovora o kreditu navedeno je da je tužitelju odobren stambeni kredit za kupovinu stana, što je u svom iskazu potvrdio i tužitelj. Naveo je da je sredstva ostvarena kreditom utrošio za kupnju stana u [adresa] za potrebe stanovanja njega i članova njegove obitelji. Predmetni stan nije nikad korišten u svrhe turističkog iznajmljivanja. Nikad nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Iskaz tužitelja prihvaćen je u tom dijelu kao istinit s obzirom na to da je iskazivao uvjerljivo i vjerodostojno, suglasno sadržaju ugovora o kreditu.
18. 3. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu rješavanja stambenog pitanja, on ima svojstvo potrošača. Na tuženiku je bio teret dokaza da su sredstva ostvarena kreditom bila transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a on to u postupku nije dokazao.
19. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru o kreditu od strane pravnog prednika tuženika te da se spornoj odredbi nije posebno pregovaralo pa tužitelj, kao korisnik kredita, nije imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena te posljedično ništetna u skladu s čl. 87. st. 1. ZZP/03.
20. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je navedena ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO -a/05. Osim toga, predmetna je odredbe nepoštena, time i ništetna u smislu čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke.
21. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Time potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa.
22. Tuženik je tužitelju na temelju čl. 323. st. 1. ZOO/05. dužan vratiti ono što je primio na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe o naplati jednokratnih troškova, tzv. ulazne naknade za obradu kredita zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja, kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.). Stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredbe ništetna te da, sve ono što na temelju nje bude primio, da mu ne pripada.
23. Neosnovano tuženik navodi da tužitelj u ovom slučaju ne uživa pravnu zaštitu. Naime odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO) kao ni tada važećem Zakonu o bankama ("Narodne novine" br. 84/02, 141/06) nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbama. Dakle, iako tuženik pravilno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita (naknadi za obradu kreditnog zahtjeva), isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
24. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.
24. 1. U skladu s čl. 328. ZOO/05. zahtjev za utvrđenjem bilo koje odredbe ništetnom ne zastarijeva.
24. 2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
24. 3. S obzirom na to da je ugovorna odredba o plaćanju jednokratnih troškova obrade kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijski zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tuž itelja.
25. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 1.163,78 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja bez osnove (od 29. studenog 2006.) do isplate, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a.
26. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22. i 156/22.) čl. 2. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 155/2023) 30. prosinca 2023., čl. 1. izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 114/22. i 156/22.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
27. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
28. S obzirom na to da je tužitelj cijelosti uspio u ovom postupku, tuženik mu je na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP) dužan naknaditi opravdane troškove postupka.
29. Tužitelj je zatražio naknadu troškova zastupanja i to kod sastava tužbe, sastava podneska od 20. svibnja 2025. te zastupanja na ročištima 1. srpnja 2025. i 18. rujna 2025., za svaku radnju u iznosu po 200,00 eura te sastava podneska od 15. svibnja 2025. u iznosu 50 eura, ukupno 850,00 eura. Zatražio je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 19,91 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu 19,91 eura.
29. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a te naznačene vrijednosti predmeta spra od 1.163,78 eura, tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe u visini 75 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava obrazloženog podneska od 20. svibnja 2025. u visini 75 bodova prema 8/1 Tarife, sastava podneska od 15. svibnja 2025. u visini 18,75 bodova prema Tbr. 8/4 Tarife te zastupanja na ročištima od 1. srpnja 2025. i 18. rujna 2025., za svaku radnju po 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife ili ukupno 318,75 bodova. S obzirom na to da vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife, tužitelju pripada trošak zastupanja u iznosu 637,50 eura.
29. 2. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 19,91 eura.
29. 3. Nije mu priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer nije u obvezi plaćanja te sudske pristojbe u skladu s čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) pa neće biti pozvan na plaćanje te sudske pristojbe.
30. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 657,41 eura, a u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova je odbijen kao neosnovan.
31. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak pa je njegov zahtjev za naknadu troška odbijen u cijelosti.
U Bujama 11. ožujka 2026.
Sutkinja
Pavica Gulišija Brečević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.
DNA:
- tužitelju p.p.
- tuženiku p.p.
