Poslovni broj: P-1547/2024-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja CN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnici Valentini Kučić odvjetnici iz OD Buterin i partneri odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika Vargon d.o.o., Kukuljanovo, Kukuljanovo 352, OIB 12345076041 zastupan po punomoćnici Belindi Čačić, odvjetnici iz OD Čačić i partneri odvjetnici u Zagrebu, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 04. prosinca 2025. u prisutnosti stranaka i punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj s tužbenom zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, društvu VARGON d.o.o., Kukuljanovo (Grad Bakar), Kukuljanovo 352, OIB 12345076041 da isplati tužitelju, CN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno EUR 220.000,00, zajedno sa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

- EUR 10.000,00 teku od 20.02.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.03.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.04.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.05.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.06.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.07.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.08.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.09.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.10.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.11.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.12.2024. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.01.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.02.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.03.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.04.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.05.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.06.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.07.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.08.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.09.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.10.2025. do isplate,

- EUR 10.000,00 teku od 20.11.2025. do isplate,

po stopi koja se, za svako polugodište, utvrđuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i koju je Hrvatska narodna banka objavila u Narodnim novinama za odgovarajuće polugodište, za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u visini od 9.220,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se, za svako polugodište, utvrđuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije, refinanciranja Europske središnje banke i koju je Hrvatska narodna banka objavila u Narodnim novinama za odgovarajuće polugodište, za tri postotna poena, tekućim od 11. ožujka 2026. do isplate u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tuženik odbija.

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnescima tužitelja od 18. rujna 2025 i 05. prosinca 2025.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj ovome sudu 26. rujna 2024 navodi kako je u svojstvu savjetnika sa tuženikom u svojstvu društva dana 19.09.2022. sklopio Ugovor o savjetovanju kojim se obvezao tuženiku pružati ugovorene usluge, a tuženik se obvezao tužitelju za to plaćati ugovorenu naknadu. Sukladno odredbama čl. 10.1., Ugovor o savjetovanju započeo je proizvoditi pravne učinke s danom 31.12.2023. budući je s tim danom prestao radni odnos tužitelja u društvu tuženika. Unatoč činjenici da je Ugovor o savjetovanju stupio na snagu dana 31.12.2023., tuženik tužitelju do dana podnošenja ove tužbe nije isplaćivao iznose ugovorene mjesečne naknade .Iznosi naknade za mjesece siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2024. su stoga dospjeli za plaćanje. Tužitelj je tuženika više puta pozivao na plaćanje ugovorene naknade. Na tužiteljev dopis od 22. svibnja 2024. tuženik je odgovorio putem punomoćnika 11. srpnja 2024., navevši kako tužitelj tuženiku nije isplaćivao ugovorene mjesečne obroke naknade stoga što mu tužitelj nije dostavljao mjesečne račune za pružene usluge. Nije sporno da tužitelj tuženiku nije ispostavljao račune za ugovorene usluge, a budući da tužitelj ne obavlja registriranu djelatnost i stoga nije u mogućnosti izdavati račune. O navedenom je tužitelj tuženika izvijestio dopisom od 19. srpnja 2024. Tužitelj je istovremeno pozvao tuženika da ga izvijesti o svim podacima potrebnim za vršenje isplata, ukoliko mu takvi podaci nedostaju (ističe se kako tuženik raspolaže svim podacima potrebnim za vršenjem uplata budući je tužitelj prethodno stupanju na snagu Ugovora o savjetovanju obnašao dužnost tuženikova Predsjednika uprave). Obzirom da tuženik nije izvršio plaćanje dospjelih mjesečnih iznosa ugovorene naknade niti po primitku dopisa od 19. srpnja 2024., to je tužitelj prisiljen ustati s ovom tužbom i predložiti sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 80.000,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 10.000,00 EUR teče od 20 u mjesecu za prethodni mjesec uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tužitelj je prema ugovoru o savjetovanju od 19. rujna 2022. Sukladno čl. 1. st. 1. Ugovora, preuzeo obvezu pružati usluge i savjetovati Tuženika u pogledu (pretežito) sljedećih pitanja: (i) postizanje zajedničkih zadanih volumena prodaje i marže s ključnim kupcima; (ii) upoznavanje s ključnim zainteresiranim stranama na regionalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj razini (ako to nije učinjeno tijekom razdoblja u kojemu je Tužitelj obavljao poslove izvršnog direktora Društva i kontinuiranog upravljanja odnosima); (iii) podržavanje rješavanja potencijalnih zahtjeva, te stvarnih ili prijetećih pravnih sporova; (iv) pružanje informacija i uvid u prošle događaje (posebno ali ne ograničavajući se na situacije kada to zatraže lokalne vlasti i Vladina tijela te pružanje pomoći u rješavanju svih potencijalnih problema koji se mogu pojaviti; (v) pomoć u rješavanju svakodnevnih problema ako je to zatraženo (misli se na Tuženika). Ujedno, prema čl. 1. st. 5 Ugovora, Tužitelj će pružati usluge i savjetovati Tuženika u trajanju koje je potrebno za pravilno izvršenje zadataka navedenih u Ugovoru (čl. 1. st. 1.). Tužitelj je navedenom odredbom iskazao suglasnost da će biti na raspolaganju na način i u vrijeme kako to bude zatraženo od Tuženika. Također, prema čl. 1. st. 4. Ugovora, Tužitelj se obvezao postupati sukladno odlukama i/ili uputama Tuženika (…).Prema tome, ugovorne strane su sklopile Ugovor prema kojem su ugovorile da Tuženik može koristiti usluge od Tužitelja ako ih zatraži, a Tužitelj ih je tada dužan pružiti u skladu s odredbama Ugovora. S obzirom da u dosadašnjem razdoblju Tuženik nije imao potrebe za korištenjem usluga iz Ugovora, nije ih zatražio od Tužitelja, prema tome nikakve usluge nisu pružene Tuženiku od strane Tužitelja, pa samim time nije niti nastala obveza za plaćanje bilo kakve naknade Tužitelju. Okosnicu Tužbe čini navod Tužitelja da mu Tuženik do dana podnošenja Tužbe nije isplaćivao iznose ugovorene mjesečne naknade za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2024. godine (dalje u tekstu: „Savjetničke naknade“), a koje su navodno dospjele za plaćanje.

Nadalje, Tuženik ističe da je za razumijevanje njegovih obveza, ali i obveza Tužitelja koje je preuzeo Ugovorom, potrebno analizirati odredbe samog Ugovora. U tom smislu relevantan je članak 2.2. Ugovora kojim je ugovoreno: 2.2. Savjetnik će izdavati račun za svoje usluge na mjesečnoj osnovi, do 5. u mjesecu za usluge pružene u prethodnom mjesecu. Društvo se obvezuje podmiriti tako izdane račune u roku od 20 dana po njihovom primitku. Sukladno navedenim odredbama Ugovora, Tužitelj se nesporno obvezao da će račune za Savjetničke naknade zajedno s evidencijom vremena utrošenog na pružanje usluga dostaviti Tuženiku, dok je obveza Tuženika tako izdane račune podmiriti tek po njihovom primitku. Međutim, tužitelj nije nikada dostavio račun tuženiku niti bilo kakvu evidenciju vremena utrošenog na pružanje Ugovorenih usluga. Dopisom od dana 22. svibnja 2024. godine tužitelj je uputio tuženiku opomenu za plaćanje kojom poziva Tuženika na isplatu navodno dugovanog iznosa, obzirom da Tužitelju navodno bez ikakvog obrazloženja nisu isplaćene Savjetničke naknade. U odnosu na zaprimljeni Dopis, Tuženik je tužitelju dostavio Očitovanje od 11. srpnja 2024. godine, a kojim se je očitovao da do dana sastavljanja Očitovanja nije zaprimio niti jedan račun za pružene usluge od tužitelja, te da stoga za Tuženika ne postoji nikakva obveza isplate Savjetničke naknade tužitelju. Nastavno na dopis tuženika, tužitelj je uputio Tuženiku Dopis od dana 18. srpnja 2024. godine kojim je prvi put obavijestio tuženika o tome da navodno nije u sustavu PDV-a i da shodno tome ne ispostavlja račune za pružene usluge, već da se isplate mjesečnih iznosa naknade navodno trebaju vršiti na temelju sklopljenog Ugovora.

Tuženik prije svega ističe da mu tužitelj nikakve usluge nije pružio, pa samim time tuženik od tužitelja nije zaprimio niti jednu evidenciju vremena utrošenog na pružanje usluga. Tužitelj u tužbi ni jednom riječju ne navodi niti dokazuje da je usluge tuženiku zaista i pružio. To iz razloga što Tužitelj navedeno ne može dokazati, jer ih nije pružio Tuženiku. Dodatno, tuženik ukazuje kako je prilikom potpisivanja Ugovora Tužitelj bio svjestan njegova sadržaja, kao i predviđene obveze izdavanja računa tuženiku. Međutim, tužitelj je svojevoljno takav Ugovor u njegovom sadržaju potpisao, ne spominjujući i prešućujući Tuženiku da ne obavlja registriranu djelatnost i da stoga ne može izdavati račune temeljem kojih bi mu Tuženik izvršio uplatu za Savjetničke naknade. Međutim, pitanje neregistrirane djelatnosti je čak i bespredmetno budući tužitelj nije pružio nikakve usluge tuženiku, pa samim time nije niti postojala potreba za izdavanjem računa. Navedeno ukazuje, da je tužitelj postupao u lošoj vjeri, prvenstveno skrivajući stvarno stanje stvari, a potom i samim time što, svjestan obveze koje preuzima, nije s tužiteljem dogovorio drugačiji način plaćanja koji će biti prije svega moguć i zadovoljavajući za obje strane. Tužitelj je morao upoznati tuženika s nemogućnošću izdavanja računa te je, uz predočenje evidencije vremena, bio dužan dostaviti drugi dokaz o pruženoj usluzi savjetovanja na temelju kojega bi tuženik tada mogao izvršiti isplatu ugovorene naknade. Pored navedenog, tužitelj koji je savjetnik te koji za savjetovanje naplaćuje uslugu morao je prilikom sklapanja Ugovora postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običaja, odnosno s pažnjom dobrog stručnjaka, te biti svjestan obveze koju preuzima. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: „ZOO“) definira osnovna načela obveznog prava, pa tuženik skreće pozornost na načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a te načelo dužnosti ispunjenja obveze, odnosno pacta sunt servanda, iz članka 9. ZOO-a. Tužitelj je svojim držanjem povrijedio navedena načela time što je svjesno sklopio Ugovor kojim se obvezuje izdavati račune za svoje usluge, iako zna da takvu obvezu ne može ispuniti. Nadalje, tuženik skreće pozornost na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. prosinca 2018. godine, posl. br. Rev 1367/2015-5, a prema kojoj „postupanje po načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od dvoličnog i proturječnog ponašanja, otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa, spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza i očekivanje takvog ponašanja pri zasnivanju, ispunjenju i ostvarivanju prava suugovaratelja i sl.“ Također, „zaključeni ugovor predstavlja zakon za ugovorne strane koje su dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obveza“. Na navedeno ukazuje Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 4. travnja 2022. godine, posl. br. Pž 1669/2021-3. Nesporno je da tužitelj nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kako je opisano u naprijed citiranoj Presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Uzimajući u obzir da tuženik nije zatražio pružanje usluga, niti je tužitelj dostavio bilo kakvu evidenciju vremena utrošenog na pružanje usluga iz Ugovora nije jasno kako je tužitelj mogao očekivati da će mu biti isplaćena naknada. Dakle, postavlja se pitanje kako i na temelju čega tužitelj može opravdano očekivati da mu tuženik plati naknadu. Svjestan da tuženik sve do primitka Dopisa od dana 18. srpnja 2024. godine nije znao da tužitelj nije u mogućnosti izdavati račune, te ujedno svjestan da nije dostavio tuženiku niti jednu evidenciju vremena, sasvim bezobzirno u Dopisu od dana 22. svibnja 2024. godine navodi da mu Savjetničke naknade „bez ikakvog obrazloženja“ nisu plaćene. Pored toga, tužbom neosnovano utužuje Savjetničke naknade od siječnja 2024. godine do kolovoza 2024. iako Tuženik nije zatražio pružanje usluga niti su one pružene tuženiku. Također se postavlja pitanje, obzirom da tužitelj u tužbi navodi da su Savjetničke naknade „dospjele za plaćanje“, na koji način je tužitelj utvrdio takvu navodnu dospjelost, obzirom da usluga nije pružena, pa je nesporno nepostojanje bilo kakvog računa za pružene usluge. Budući da je račun osnova za knjiženje i plaćanje, Tuženik u svojim poslovnim knjigama nema evidentiranu niti jednu dospjelu tražbinu prema tužitelju. Shodno tomu, Tuženik osporava svako navodno postojanje dugovanja prema tužitelju. Shodno svemu naprijed navedenomu, tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze u pogledu izdavanja računa sukladno članku 2.2. Ugovora i dostave evidencije vremena sukladno članku 2.3. Ugovora. Samim time ne postoji obveza tuženika na isplatu Savjetničke naknade, a koju tužitelj neosnovano zahtijeva. U skladu sa svim dosad navedenim, tuženik u cijelosti osporava navod tužitelja da bi tuženik bio dužan izvršiti plaćanje mjesečnih iznosa ugovorene naknade, te predlaže da se tužba i svi tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju u cijelosti kao neosnovani, te da se obveže tužitelja naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po tekućim od dana donošenja presude do isplate.

Tužitelj u podnesku od 09. prosinca 2024. navodi kao što je i navedeno u tužbi, tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o savjetovanju koji je započeo proizvoditi pravne učinke 31.12.2023., a temeljem kojeg ugovora se tužitelj obvezao tuženiku pružati usluge i savjetovati tuženika na njegovo traženje. Odredbom čl. 1. st. 5. cit. Ugovor o savjetovanju ugovoreno je da će: „Savjetnik pružati usluge i savjetovati Društvo u trajanju koje je potrebno za pravilno izvršenje zadataka navedenih u čl. 1.1. ovog Ugovor. Savjetnik je suglasan da će biti na raspolaganju na način i u vrijeme kako to bude zatraženo od strane Društva.“ Dakle, iz samog sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da ugovorne strane nisu htjele sklopiti klasičan ugovor o radu, nego upravo ugovor o savjetovanju, a temeljem kojega je tužitelj dužan svoje usluge staviti tuženiku na raspolaganje, dok tuženik iste koristi ovisno o potrebi. Nadalje, odredbom čl. 2. st. 1. cit. Ugovora o savjetovanju ugovoreno je da: „Za usluge pružene temeljem Ugovora savjetnik ima pravo na fiksnu naknadu u neto iznosu od EUR 120.000 koja će mu biti isplaćena u 12 jednakih mjesečnih obroka.“ Drugim riječima, neovisno o tome je li tužitelj pružao savjetodavne usluge ili ne, isti temeljem odredaba cit. Ugovora o savjetovanju polaže pravo na naknadu u fiksnom iznosu. Dakle, tužitelj pravo na naknadu polaže već samom činjenicom što je svoje savjetodavne usluge stavio na raspolaganje tuženiku, odnosno pravo na naknadu nije uvjetovano stvarno pruženim uslugama savjetovanja. Drugim riječima, da je volja stranaka bila takva da naknada ovisi o količini obavljenog posla, odnosno o stvarno pruženim uslugama savjetovanja, a ne samo stavljanju na raspolaganje, isto bi proizlazilo iz odredaba ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj je stavljanjem svojih znanja i vještina tuženiku na raspolaganje ispunio ugovornu obvezu te samim time polaže pravo na fiksnu naknadu iz odredbe čl. 2. st. 1. cit. Ugovora o savjetovanju, odnosno obveza tuženika na isplatu fiksne naknade nastala je sklapanjem samog ugovora. Neosnovane su i tvrdnje tuženika prema kojima tužitelj ne polaže pravo na isplatu fiksne naknade, a sve s obzirom da nije ispostavljao račune za pružene usluge. Naime, osim što tužitelj nije subjekt u sustavu PDV-a, pa isti niti ne može ispostavljati račune za pružene usluge, njegovo pravo na isplatu traženog iznosa proizlazi iz samog pravnog posla, a ne obavljene isporuke dobara ili usluga. Dakle, kako je odredbama cit. Ugovora o savjetovanju propisano da tužitelj ima pravo na fiksnu naknadu, tako je tuženik isplate mjesečnih iznosa bio dužan vršiti upravo temeljem samog ugovora, odnosno tražbine tužitelja dospijevale su mjesečno temeljem samog pravnog posla neovisno o stvarno pruženim uslugama. Kada bi se i uzelo da tražbina tužitelja nije dospjela temeljem samog ugovora, ista je dospjela u trenutku kada je tužitelj tuženiku uputio poziv na plaćanje .Naime, tužitelj je u dva navrata, i to dopisima od 22.05.2024. te 18.07.2024., pozvao tuženika na isplatu ugovorene naknade te time svoju tražbinu iz cit. Ugovora o savjetovanju učinio dospjelom. Kada se uzme u obzir ranije navedeno nesporno je da pravo tužitelja na isplatu tražene naknade ne može ovisiti o tome je li tužitelj ispostavio račune. Također, tužitelj u cijelosti odbacuje navode tuženika o postupanju u lošoj vjeri, odnosno postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljevo postupanje u potpunosti je u skladu odredbama cit. Ugovora o savjetovanju, odnosno isti je sukladno odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ispunio svoju ugovornu obvezu. Nadalje, tuženik je s tužiteljem sklopio cit. Ugovor o savjetovanju u okviru svoje profesionalne djelatnosti, slijedom čega je u trenutku sklapanja istog bio dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima. S tim u vezi, tuženik je morao biti svjestan posljedica ugovaranja fiksne naknade, obveza na isplatu koje ne ovisi o stvarno pruženim uslugama. Dakle, tuženikovo tvrdnje o tome da je tužitelj postupao u lošoj vjeri i suprotno temeljenim načelima obveznog prava očigledno su usmjerene isključivo na izbjegavanje obveze na isplatu ugovorene fiksne naknade. Konačno, da je tužiteljevo pravo na isplatu fiksne naknade ugovorno pravo koje ne ovisi o stvarno pruženoj usluzi savjetovanja, odnosno ispostavljenim računima, potvrđuje i odredba čl. 5. st. 4. cit. Ugovora o savjetovanju. Predmetnom odredbom ugovoreno je da: „Društvo može otkazati ovaj Ugovor bilo kada, bez ikakvog razloga i s trenutnim učinkom u kojem slučaju će Savjetnik imati pravo na savjetničku naknadu za cjelokupno 2-godišnje razdoblje Ugovora umanjeno za savjetničku naknadu plaćenu do otkaza…“ Navedena odredba potvrđuje da je tužiteljevo pravo na isplatu fiksne naknade ugovorno pravo, odnosno da isto proizlazi iz samog pravnog posla sklopljenog između tužitelja i tuženika te isto ne ovisi niti o stvarno pruženim uslugama niti o isporučenim računima. Dakle, iz sadržaja cit. Ugovora o savjetovanju proizlazi da je volja ugovornih strana bila takva da tužitelj u svakom slučaju polaže pravo na fiksnu naknadu, pa su s tim u vezi u potpunosti neosnovane tvrdnje tuženika prema kojima isti nije dužan isplatiti naknadu, a sve zato što nije koristio tužiteljeve savjetodavne usluge.

Tužitelj je podneskom od 18. rujna 2025 prije zaključenja prethodnog postupka povisio tužbeni zahtjeva na način da od tuženika potražuje dospjele naknade po ugovoru o savjetovanju za mjesece rujan do prosinac 2024 te siječanj do srpnja 2025 pa ukupno sada potražuje 190.000,00 EUR čemu da se tuženik pozivom na odredbu čl. 191 st. 2 ZPP ne može protiviti. .

Podneskom od 02. prosinca 2025. tužitelj ponovno povisuje tužbeni zahtjeva za naknade dospjele u kolovozu, rujnu i listopadu 2025. pa sada ukupno potražuje 220.000,00 EUR.

Tuženik se protivio učinjenim preinaka, no sud je iste dopustio i to iz razloga jer je preinaka (povišenje) tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku od 18. rujna 2025. učinjena prije zaključenja prethodno postupka pa je ista sukladno čl. 190 st. 1 ZPP-a dopuštane, a glede preinake učinjene u podnesku od 05. prosinca 2025. nakon zaključenja prethodnog postupka ista je dopuštena pozivom na odredbu čl. 191 st. 2 ZPP-a jer su naknade po navedenog ugovoru o zastupanju koje tužitelj potražuje dospjele na naplatu tijekom trajanja postupka, pa se takvoj preinaci tuženik ne može protiviti stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i zz tuženika VN.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužbu temelji na ugovoru o savjetovanju sklopljen 19.09.2022. s početkom važenja od 1.1.2024. Prema tom ugovoru nije pružao usluge savjetovanja jer ga nitko nije tražio usluge. Naknadu potražuje prema ugovoru jer je bio na raspolaganju i još uvijek je na raspolaganju tuženiku. Ovim ugovorom mu je zapriječeno radio ono što je prethodno radio 20 godina. Ugovor je poštivao, nisam otišao kod konkurencije. Prethodno ovom ugovoru u društvu Vargon bio je suvlasnik i predsjednik uprave. O sklapanju ovog ugovora se razgovaralo kada je strana firma odlučila kupiti tuženika. Kupac je bila tvrtka Pipe life i tada mu je sugerirano od njih da ostane predsjednik uprave, oni su tražili da to bude 3 godine, na to nije pristao pa je predsjednik uprave bio do 31.12.2023. Ostavili su mu sve benefite, rekli su da će dovesti svoje ljude, sve mu je bilo na raspolaganju. Tada se počelo pričati da ne ode konkurenciji, to je bio njihov uvjet i slijedom toga je došlo do sklapanja ovog ugovora o savjetovanju. Misli da je trebalo sklopiti ugovor o lojalnosti ali je na njihov prijedlog sklopljen ovaj ugovor o savjetovanju. Na raspolaganju im je još ovo kratko vrijeme koliko ugovor vrijedi. Nije mu poznato je li nadzorni odbor odobrio ovaj ugovor, ali pretpostavlja da je jer su ga oni molili da sklopi ovaj ugovor. Ugovor je potpisan od predsjednice nadzornog odbora EN. Nakon što je ugovor stupio na snagu nazvao je tuženika i pitao što je s plaćanjem. Usmeno mu je rečeno da treba ispostaviti račun, a revizori koji su u to vrijeme radili na tom poslu su rekli da kao fizička osoba ne može ispostavljati račun s PDV-om jer bi morao imati godišnji prihod od preko 40 000 eur. Kada su dogovarali prodaju tvrtke Vargon rečeno mu je od predsjednice nadzornog odbora gđe. EN da ne treba ništa brinuti, da će mu biti plaćeni doprinosi i da će dobivati onoliku naknadu kolika mi je bila neto plaća. Do pokretanja ovog spora nije bilo prigovora da nije pružio ugovorenu uslugu Ovaj ugovor je potpisao i kao savjetnik i kao tadašnji direktor tvrtke Vargon. U odnosu na ugovornu odredu iz čl. 2.3. to je bilo pro forma navedeno on je tuženiku uvijek bio na raspolaganju. Čekao je da mu daju radni zadatak a to nisu od njega tražili. Te su usluge trebale biti pružene od 1.1.2024. od dana kada je prestao biti predsjednik uprave.

ZZ tuženika FN u iskazu navodi da je na dužnost zakonskog zastupnika tuženika stupio travnju ili svibnju 2024. Kao zz tuženika bio je upoznat s postojanjem ovog ugovora o savjetovanju. Što se tiče ovog ugovora nije jasno kada počinje pružanje usluga tužitelja. To u istome nije vidljivo. Tvrtka Vargon nikada od tužitelja nije tražili nikakvo savjetovanje. U društvu Vargon zadužen je i odgovora za područje financija. Po tom ugovoru nisu postupali jer nije bilo niti ispostavljenog računa, niti specifikacije usluga, niti bilo koje druge komunikacije po kojoj bi mogao. Po njegovom saznanju taj ugovor je još na snazi

Tužitelj ovom tužbom traži isplatu naknade u ukupnom iznosu od 220.000,00 EUR za razdoblje od siječnja 2024. do listopada 2025. pozivajući se na ugovor o savjetovanju koji je zaključen između stranaka 19. prosinca 2022. Smatra da mu naknada pripada bez obzira je li stvara pružao uslugu o savjetovanju, pozivajući se na odredbu čl. 2.1 ugovora, dakle samim stavljanjem na raspolaganje tuženiku da ima pravo na naknadu iz navedenog ugovora o savjetovanju, a ugovor započinje važiti s 01. siječnja 2024. kada mu je prestala funkcija predsjednika uprave kod tuženika sve prema čl 10 .

Tuženik osporava potraživanje tužitelja u cijelosti, navodi kako od tužitelja nikada nisu tražili pružanje usluge prema navedenom ugovoru, niti je tužitelj ikada ispostavio račun, dostavio evidenciju utrošenog vremena za pružanje usluge pa nije jasno temeljem čega tužitelj očekuje da mu se naknada isplati. Sporno je i kada počinje pružanja usluga jer to iz ugovora nije jasno.

Uvidom u ugovor o savjetovanju utvrđeno je kako je isti zaključen između stranaka 19. prosinca 2022. te se istim tužitelj kao savjetnik obvezao pružati ugovorene usluge popisane u čl. 1. st.1 ugovora, a tuženik se obvezao za to plaćati ugovorenu godišnju fiksnu naknadu od 120.000,00 EUR koja će biti isplaćena u 12 jednakih mjesečnih obroka. U govor je zaključena na rok od dvije godine. Čl. 1 toč.2 jen ugovoreno kako će tužitelja kao savjetnik početi pružati usluge od datuma navedenog u čl. 5.1 ugovora, a dužan je pružati usluge i savjetovanja koja se od njega kao savjetnika traže s dužnom pažnjom i znanjem i prema svojim najboljim sposobnostima te na visokoj profesionalnoj i kvalitetnoj razini. Nadalje čl.1 toč. 5 ugovora tužitelj je iskazao suglasnost kako će biti na raspolaganju na način i u vrijeme kako to tuženik bude od njega zatražio. Prema čl. 2.2 Savjetnik je dužan voditi u svako doba ažuriranu evidenciju utrošenog radnog vremena za pružanje usluga iz ovog ugovora s detaljnim opisom pružene usluge i utrošenog radnog vremena. Navedena evidencija ima se predočiti društvu zajedno s računom-čl.2.2. izdanim od strane savjetnika za te usluge. Prema čl. 5.1. ugovor je sklopljen na određeno vrijeme od dvije godine.

Prema čl. 10 ugovor stupa na snagu trenutkom prestanka ugovora o radu tužitelja kao člana uprave pod uvjetom da ugovor o radu člana uprave nije valjano otkazan zbog povrede od strane savjetnika ili otkazan od strane savjetnika zbog neke druge osobito važne činjenice. Kako je tužitelj prestao biti predsjednik nadzornog odbora 31.12.2023., jasno je ugovor stupa na snagu s 01.01.2024.

Analizirajući odredbe navedenog ugovora o savjetovanju uz primjenu odredbe čl. 319 ZOO-a ovaj sud zaključuje kako ne postoji obveza tuženika za plaćanje savjetničke naknade tužitelju to iz razloga jer tuženik nikada nije niti zatražio pružanje usluga od tužitelja. Naime iz odredbi ugovora jasno je da će tuženik koristiti usluge tužitelja ako ih zatraži (čl.1.2. i čl.1.5 ugovora), a tužitelj je tada iste dužan pružiti u skladu s odredbama ugovora te voditi ažuriranu evidenciju utrošenog radnog vremena s detaljnim opisom pružene usluge i utrošenog radnog vremena za usluge koje tuženik od njega zatraži te ispostaviti i račun za pruženu uslugu.

Tužitelj niti ne spori da tuženik od njega nije zatražio pružanje usluga savjetovanja, ali smatra da samim sklapanjem ugovora o savjetovanju odnosno početkom roka njegove primjene, dakle svojim stavljanjem na raspolaganje tuženiku, postoji obveza tuženika na isplatu savjetničke naknade bez obzira je li tužitelj uslugu stvarno pružio ili ne. Tužiteljevo pozivanje na čl.2.1 ugovora o savjetovanju da mu fiksna naknada pripada bez obzira je li pružao uslugu savjetovanja ili ne, nije osnovano, naime kako je već naprijed rečeno samim čl.1.2 i čl.1.5. jasno je definirano da će tužitelj kao savjetnik pružati uslugu savjetovanja kada to od njega bude zatraženo od strane društva-tuženika, stoga nisu točne tvrdnje tužitelja kako iz sadržaja Ugovora o savjetovanju proizlazi da je volja ugovornih strana bila takva da tužitelj u svakom slučaju polaže pravo na fiksnu naknadu, pozivajući se pritom i na odredbu čl. 5.4. koja se odnosi na otkaz ugovora od strane društva i način isplate ugovorene naknade u tom slučaju. No i tu odredbu treba tumačiti sagledavajući cijeli ugovor te istaći kako su ugovorne strane sklopile Ugovor prema kojem su ugovorile da tuženik može koristiti usluge od tužitelja ako ih zatraži, a tužitelj ih je tada dužan pružiti u skladu s odredbama Ugovora. S obzirom da u tuženik u cijelom ugovornom razdoblju nije imao potrebe za korištenjem usluga iz Ugovora, nije ih nikada zatražio od tužitelja, dakle nesporno nikakve usluge nisu pružene tuženiku od strane tužitelja, samim time nije niti nastala obveza tuženika za plaćanje bilo kakve naknade tužitelju stoga je valjalo u cijelosti, pa primjenom odredbi čl. 4, čl. 9 i čl. 10 ZOO-a odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona parničnom postupu pa je tuženiku zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrije poduzimanja radnji, priznat je trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 603 bodova (Tbr. 7, toč.1) -VPS 80.000,00 EUR, za zastupanje na ročištima održanima 22.09.2025. u visini do 1430 bodova (VPS 190.000,00 EUR) i 04.12.2025. u visini od 1655 bodova (VPS 220.000.00 EUR) vrijednost boda 2,00 EUR, uz priznanje 25 % PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika što sveukupno iznosi 9.220,00 EUR. Tuženik neosnovano potražuje trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer obveza na plaćanje iste dospijeva tek pravomoćnošću postupka srazmjerno uspjehu stranaka u sporu-čl 4.toč. 2 Zakona o sudskim pristojbama, a sudska pristojba na presudu nije niti obveza tuženika već tužitelja.

Na dosuđeni iznos troška tuženiku pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a Slijedom toga odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci 11. ožujka 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika