Poslovni broj: Us I-2864/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja PARK BUDIHOVAC d.o.o. Split, OIB:07751334083, Solurat 3, zastupan po opunomoćeniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 3, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Zrinsko Frankopanska 60, radi utvrđenja naknade za nezakonito obavljanja djelatnosti bez koncesije, nakon javne rasprave zaključene 19. veljače 2026. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja i nazočnosti opunomoćenika tuženika ĐĐ, objavljene 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Klasa: UP/I- 471-01/24-07/38, Urbroj: 513-02-8008/18-24-15 od 15. studenog 2024. II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-471-01/24-07/38, Urbroj: 513-02- 8008/18-24-15 od 15. studenog 2024. tužitelju kao osobi koja je na dijelu pomorskog dobra bez dodijeljene koncesije obavljala djelatnost utvrđena je obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije za razdoblje od 1. siječnja do 13. kolovoza 2024. u ukupnom iznosu od 7.308,50 eura, te je utvrđena imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u navedenom razdoblju u iznosu od 88.475,89 eura, s nalogom za uplatu utvrđenog iznosa u roku od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba postupka, u bitnom navodi kako je netočno da bi tužitelj koristio pomorsko dobro na način kako mu se to stavlja na teret,odnosno u opisanom opsegu bavljenja ugostiteljskom djelatnosti na pomorskom dobru površine 225 m2 te naplaćivao korištenje WC kabina bez pravne osnove. Smatra kako je tuženo tijelo do zaključka o navodno nezakonitom postupanju tužitelja došlo zbog činjenice što je prilikom nadzora na terenu zatečen podest površine 225 m2 kao i navodno 5 WC što nije točno. Ističe kako tužitelj od ukupne površine drvenog podesta koristi 45 m2 za koliko mu je od Grada Visa dana 19. srpnja 2024. izdano odobrenje dok spremišta ne koristi na bilo koji način, jer zatečena spremišta koriste lokalni ribari za odlaganje opreme. Tvrdi kako drveni podest i spremišta za koja se tužitelj tereti su "objekti" koji se nalaze na opisanoj nekretnini više godina odnosno svakako prije 2019., što je vidljivo iz ortofotosnimke. Da je tome tako odnosno da je tužitelj koristio samo dio podesta u okviru izdanog odobrenja temeljem rješenja od 19. srpnja 2024., utvrđeno je od strane komunalnog, prometnog i pomorskog redara Grada Visa kako je to vidljivo iz zapisnika od 1. kolovoza 2024. i zapisnika od 13. kolovoza 2014. te od strane carinskih službenika prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora o čemu je sačinjen zapisnik od 9. kolovoza 2024. Nadalje, navodi kako su brojni inspekcijski nadzori (ukupno 57 u svega mjesec dana), tužitelju onemogućili rad pa i stjecanje bilo kakve zarade u okviru obavljanja djelatnosti za koje mu je izdano koncesijsko odobrenje i uredno plaćena naknada. Tvrdi kako je u skladu s ovlaštenjima iz koncesijskog odobrenja postavio objekt te koristio ukupnu površinu od 45 m2 postojećeg drvenog podesta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti kao što je postavio i tri kemijska zahoda u neposrednoj blizini 5 spremišta, koji mu se u konačnici stavljaju na teret. Prigovara kako iz obrazloženja pobijanog rješenja nije vidljivo na koji način je visina utvrđena, odnosno koji parametri su korišteni kod oduzimanja imovinske koristi. Tvrdi kako je obzirom na brojnost nadzora tužitelj bio onemogućen u obavljanju ugostiteljske djelatnosti na koji način mu je prouzročena šteta, odnosno onemogućen je u ostvarivanju bilo kakve zarade i samim time imovinske koristi. Naposljetku, navodi kako pomorsko dobro nije koristio za obavljanje ugostiteljske djelatnosti te navodi kako je dana 23. kolovoza 2024., opet po provedenom nadzoru, Grad Vis izdao rješenje kojim je naložilo tužitelju da Objekt

– kiosk koji služi za obavljanje ugostiteljske djelatnosti postavljen na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izmjesti što je tužitelj i učinio, dakle, očito je da je zbog te činjenice osnov po kojem se tereti tužitelj u pobijanom rješenju otpao. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja. U odnosu na navode tužitelja kako su drveni podest i spremišta za koja se tužitelj tereti "objekti" koji se nalaze na opisanoj nekretnini od prije 2019., što je vidljivo iz ortofotosnimke iz 2019., naglašava kako ista činjenica nije bila od presudne važnosti kod donošenja pobijanog rješenja budući je nadzorom utvrđeno kako iste objekte u razdoblju nadzora koristio tužitelj u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti. Vezano za navode tužitelja kako je koristio dio podesta u okviru izdanog odobrenja temeljem rješenja Grada Visa od 19. srpnja 2024. napominje kako je Carinska uprava obavila očevide na otoku Budihovac - zapadna plaža, dana 9. kolovoza i 13. kolovoza 2024., odnosno u trenutku kada je tužitelj već uklanjao odnosno uklonio dio terase za koju nema ishođenu koncesiju/dozvolu, a sve slijedom izdanog rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split od 7. kolovoza 2024., kojim mu se zabranjuje daljnje obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Tuženik se poziva na nadzorom utvrđene činjenice zapisnikom od 5. kolovoza 2024. i 6. kolovoza 2024. te zapisnikom o pečaćenju opreme na otoku Veli Budihovac od 7. kolovoza 2024. u kojim je nesporno utvrđeno kako je tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost suprotno izdanom rješenju Grada Visa od 19. srpnja 2024. Vezano za navod tužitelja o zatečenim WC kabinama ističe kako je nadzorom od 5. kolovoza 2024. i 13. kolovoza 2024. utvrđeno kako se pored ugostiteljskog objekta "Park Budihovac" Vis nalazi sanitarni čvor za goste i to 5 WC kabina koje su ograđene te se u njih pristupa preko kružnog rešetkastog ulaza pored kojeg se nalazi naplatni uređaj na kojem je istaknuto 2,00 eura, te je naknadnom provjerom utvrđeno da je na automatu za naplatu istaknuta oznaka poslovnog prostora "WC 1" s brojem ISU: 304215288 Ministarstva financija porezne uprave, te da istu koristi tužitelj, odnosno društvo Park Budihovac d.o.o.,a uvidom u poslovne knjige tužitelja utvrđen je prihod od naplate korištenja istih WC kabina. U odnosu na tvrdnje tužitelja kako iz obrazloženja pobijanog rješenja nije vidljivo na koji način je tuženo tijelo utvrdilo visinu imovinske koristi, odnosno koji parametri su korišteni prilikom utvrđivanja iste, tuženik u bitnom ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 19. veljače 2026., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. i 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je tuženo tijelo je obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju te obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija na pomorskom dobru kod tužitelja za razdoblje od 1. siječnja do 13. kolovoza 2024., o čemu je sastavljen Zapisnik, Klasa: 471-01/24-07/38, Ur.broj: 513-02-8008/18-24-4 od 8. listopada 2024.

8. U postupku je utvrđeno kako je tužitelj u ugostiteljskom objektu "PARK BUDIHOVAC" Vis, otok Veli Budihovac – zapadna plaža (na dijelu k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), koji posluje u sastavu trgovačkog društva Park Budihovac d.o.o. Split, obavljao ugostiteljsku djelatnost na pomorskom dobru površine 225 m2 bez pravne osnove i isključio ga iz opće upotrebe, a da mu za isto nije dodijeljena koncesija, te je utvrđeno kako je u sklopu obavljanja ugostiteljske djelatnosti vršio naplatu WC kabina postavljenih na pomorskom dobru na dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da mu za isto nije dodijeljena koncesija. Utvrđeno je kako je tužitelj ugostiteljsku djelatnost na pomorskom dobru bez pravne osnove obavljao do dana izdavanja rješenja Državnog inspektorata, Klasa: UP/I-334-01/24-02/519, Urbroj:

443-02-03-07-24-2 od 7. kolovoza 2024. kojim mu se zabranjuje daljnje obavljanje ugostiteljske djelatnosti u predmetnom objektu.

9. Kako je nadzorom utvrđeno da je tužitelj u promatranom razdoblju obavljao gospodarsku djelatnost za koju nije imao koncesiju za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, to je tužitelju utvrđena obveza na ime stalnog dijela naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije za razdoblje od 1. siječnja do 6. kolovoza 2024. i na ime promjenjivog dijela naknade temeljem podataka o prihodima ostvarenim u navedenom razdoblju u ukupnom iznosu od 7.308,50 eura, kako je to detaljno obrazloženo u osporenom rješenju, u skladu sa odredbama Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine"" broj: 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12 i 10/17,) kojom su utvrđeni kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade, te je utvrđena imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u navedenom razdoblju u iznosu od 88.475,89 eura, u skladu sa odredbom članka 89. stavka 7. Zakona o koncesijama.

10. Odredbom članka 4. stavkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj: 83/23.) propisano je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.

11. Odredbom članka 6. stavkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da pomorsko dobro čine: unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno, podzemlje i podmorje; dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi i koji je određen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje i čine ga nekretnine koje su po prirodnim obilježjima, izgledu, namjeni, položaju i načinu upotrebe:; morska obala, morske plaže, sprudovi, rtovi, hridi, grebeni, otočići koje za vrijeme nevremena prekrivaju najveći valovi, žala, luke, lukobrani, rive, molovi, valobrani, nasipi, privezišta, gatovi, morske solane, ušća vodotoka koji se izlijevaju u more i kanali spojeni s morem, uključujući i građevine koje su trajno povezane s pomorskim dobrom i njegova su pripadnost.

12. Odredbom članka 12. stavkom 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da pravna i fizička osoba koja je, na temelju akta koji predstavlja valjanu pravnu osnovu određenu ovim Zakonom, stekla pravo posebne upotrebe i/ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra, gradnje i/ili obavljanja drugih radova, ograničenja ili isključenja dijela pomorskog dobra od opće upotrebe te drugog ovlaštenja stečenog na temelju odredbi ovoga Zakona, dužna je to pravo koristiti na način, u opsegu i granicama određenim aktom kojim je to pravo stekla te u skladu s odredbama ovoga Zakona.

13. Odredbom članka 48. stavkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da koncesija na pomorskom dobru, u smislu ovoga Zakona, jest koncesija za gospodarsko korištenje općeg dobra. Stavkom 2. istog članka propisano je da koncesija na pomorskom dobru je vremenski ograničeno pravo gospodarskog korištenja pomorskog dobra, sa ili bez prava na gradnju, a koje se stječe ugovorom o koncesiji.

14. Odredbom članka 58. stavkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da naknada za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sastoji se od godišnjeg stalnog i promjenjivog dijela. Stavkom 2. istog članka propisano je da stalni dio naknade za koncesiju utvrđuje se prema površini pomorskog dobra (kopnenog i morskog dijela) danog u koncesiju. Stavkom 3. istog članka propisano je da promjenjivi dio naknade za koncesiju utvrđuje se u postotku prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti za koju je koncesija dana, s time da godišnji iznos promjenjivog dijela naknade za koncesiju za sve godine korištenja ne može biti manji od iznosa ponuđenog studijom gospodarske opravdanosti.

15. Nadalje, odredbom članka 12. stavkom 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17., 107/20) propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da koncesionaru koji izvršava ugovor o koncesiji zabranjeno je obavljanje djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji. Obavljanjem djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji smatra se svako prekoračenje ovlaštenja koja proizlaze iz ugovora o koncesiji, uključujući svaki oblik samovlasnog proširenja primjene tih ovlaštenja. Stavkom 3. istog članka propisano je da je zabranjeno obavljanje svake djelatnosti koja služi ili je izravno ili neizravno usmjerena na nezakonito iskorištavanje predmeta koncesije, uključujući korištenje dobra stečenog nezakonitim iskorištavanjem predmeta koncesije za obavljanje druge djelatnosti i/ili stjecanje materijalne koristi.

16. Odredbom članka 89. stavka 1. Zakona o koncesijama propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (u daljnjem tekstu: naknada s obilježjem naknade za koncesiju). Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz stavka 1. ovoga članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje se na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine naknade za koncesiju. Stavkom 4. istog članka propisao je da se na iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju obračunavaju se i plaćaju zatezne kamate, tekuće od dana dospijeća koji odgovara isteku roka od osam dana od dana nastanka obveze iz stavka 1. ovoga članka, do isplate. Stavkom 6. istog članka propisao je da utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti. Stavkom 7. istog članka propisano je da ako posebnim propisom nije drukčije propisano, imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti oduzet će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili ne može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procjeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

17. Odredbom članka 74. stavka 1. Zakona o koncesijama propisano je da politika koncesija koju provodi ministarstvo nadležno za financije, u smislu ovog Zakona, predstavlja sve mjere i aktivnosti usmjerene uspostavi i održanju učinkovitog sustava davanja koncesija, a osobito nadzor nad provedbom ugovora o koncesijama, nadzor obavljanja djelatnosti bez potrebne koncesije, vođenje Registra koncesija, sudjelovanje predstavnika ministarstva nadležnog za financije u postupcima davanja koncesija, praćenje provedbe ugovora o koncesijama s obilježjima javno-privatnog partnerstva, izobrazbu te praćenje međunarodne prakse iz područja koncesija.

18. Odredbom članka 84. stavka 1. Zakona o koncesijama propisano je da upravni nadzor nad provedbom ovoga Zakona i propisa donesenih temeljem ovoga Zakona obavlja ministarstvo nadležno za financije u okviru politike koncesija. Stavkom 2. istog članka propisano je da inspekcijski nadzor provode inspektori i drugi ovlašteni službenici ministarstva nadležnog za financije u skladu s uredbom kojom se uređuje unutarnje ustrojstvo tog ministarstva (u daljnjem tekstu: inspektori).

19. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava.

20. Prema ocjeni ovog Suda, obzirom kako je nadzorom nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj u razdoblju koje je predmet nadzora od 1. siječnja do 13. kolovoza 2024., odnosno do 6. kolovoza 2024. obavljao ugostiteljsku djelatnost na pomorskom dobru površine 225 m2 bez pravne osnove, odnosno obavljao je gospodarsku djelatnost za koju nije imao koncesiju za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, te kako je u sklopu obavljanja ugostiteljske djelatnosti vršio naplatu WC kabina postavljenih na pomorskom dobru na dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da mu za isto nije dodijeljena koncesija, čime je postupio protivno odredbi članka 12. Zakona o koncesijama, kako je to pravilno tuženo tijelo utvrdilo, slijedom čega je osnovano tužitelju utvrđena obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije i oduzeta imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti, u skladu sa citiranom odredbom članka 89. Zakona o koncesijama.

21. Prigovor tužitelja kako je tuženo tijelo pogrešno donijelo zaključak o navodno nezakonitom postupanju tužitelja i nezakonitom korištenju podesta površine 225 m2 kao i navodno 5 WC, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim, iz razloga što je temeljem nadzora obavljenog 9. kolovoza 2024. i temeljem nadzora Državnog inspektorata dana 5. i 6. kolovoza 2024. utvrđeno kako je tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost na pomorskom dobru površine 225 m2 bez pravne osnove i isključio ga iz opće upotrebe, odnosno za isto mu nije dodijeljena koncesija, te je utvrđeno kako je u sklopu obavljanja ugostiteljske djelatnosti vršio naplatu WC kabina postavljenih na pomorskom dobru na dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kako je to detaljno obrazloženo u osporenom rješenju, i kako proizlazi iz Zapisnika o nadzoru priloženih spisu predmeta.

22. U odnosu na navode tužitelja kako su drveni podest i spremišta za koja se tužitelj tereti "objekti" koji se nalaze na opisanoj nekretnini od prije 2019., što je vidljivo iz ortofotosnimke iz 2019., valja kazati kako se tužitelju ne stavlja na teret da bi on iste postavio, već da je iste koristio u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti, pa isti prigovor nije od utjecaja na predmetni spor.

23. Vezano za prigovor tužitelja o zatečenim WC kabinama, osnovano tuženik ističe kako je nadzorom od 5. kolovoza 2024. i 13. kolovoza 2024. utvrđeno kako se pored ugostiteljskog objekta "Park Budihovac" Vis nalazi sanitarni čvor za goste i to 5 WC kabina koje su ograđene te se u njih pristupa preko kružnog rešetkastog ulaza pored kojeg se nalazi naplatni uređaj na kojem je istaknuto 2,00 eura, te je naknadnom provjerom utvrđeno da je na automatu za naplatu istaknuta oznaka poslovnog prostora "WC 1" s brojem ISU: 304215288 Ministarstva financija, Porezne uprave, te da istu koristi tužitelj, odnosno društvo Park Budihovac d.o.o., te je uvidom u poslovne knjige tužitelja utvrđen prihod od naplate korištenja istih WC kabina. Stoga, navedeni prigovor ne može se uvažiti osnovanim iz razloga što iz činjenica utvrđenih nadzorom (očevidom) proizlazi drugačije činjenično stanje od tvrdnji tužitelja.

24. Prigovor tužitelja kako iz obrazloženja pobijanog rješenja nije vidljivo na koji način je tuženo tijelo utvrdilo visinu imovinske koristi, odnosno koji parametri su korišteni prilikom utvrđivanja iste, nije osnovan iz razloga što je tuženik u osporenom rješenju obrazložio izračun utvrđenja predmetne obveze, kao i visine ostvarene imovinske koristi. Također, spisu tuženog tijela prileži konto kartica tužitelja iz koje proizlazi visina ostvarene imovinske koristi, zbog čega je Sud odbio dokazni prijedlog tužitelja po vještaku financijske struke kao neosnovan i nepotreban.

25. Dokazne prijedloge tužitelja za njegovim saslušanjem, kao i saslušanjem komunalnog redara i carinskih službenika, te provođenje očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika, Sud je raspravim rješenjem od 19. veljače 2026. odbio kao nepotreban, iz razloga što odlučne činjenice u predmetnoj upravnoj stvari proizlaze iz dokumentacije priložene spisu predmeta. Osim toga, Sud je ocijenio kako se provođenjem očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice u predmetnom sporu obzirom na protek vremena (nadzor se provodio i činjenice su se utvrđivale u kolovozu 2024.).

26. U skladu sa navedenim, navodi tužitelja iz tužbe nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

27. Prema ocjeni ovog Suda, tuženo tijelo je u obrazloženju osporenog rješenja dalo obrazložene odgovore na tužiteljeve prigovore na Zapisnik o nadzoru, s kojim obrazloženjem je Sud suglasan.

28. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim.

29. Slijedom navedenoga, prema ocjeni Suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude (točka I).

30. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude (točka II).

U Splitu, 11. ožujka 2026.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja

2. Tuženiku

3. U spis

4. Kalendar 30 dana