REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1327/2025-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Matija Sučević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Sučević i partneri iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, Slavonska avenija 6, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja LU i zamjenice OGDO-a u Zagrebu UU, na ročištu za objavu presude 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici da nadoknadi tužitelju imovinsku štetu u iznosu 58.925,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 339,13 eura od 10. veljače 2005.

- na iznos od 339,13 eura od 10. ožujka 2005.

- na iznos od 339,13 eura od 10. travnja 2005.

- na iznos od 339,13 eura od 10. svibnja 2005.

- na iznos od 339,13 eura od 10. lipnja 2005.

- na iznos od 339,13 eura od 10. srpnja 2005.

- na iznos od 346,58 eura od 10. kolovoza 2005.

- na iznos od 346,58 eura od 10. rujna 2005.

- na iznos od 346,58 eura od 10. listopada 2005.

- na iznos od 346,58 eura od 10. studenog 2005.

- na iznos od 346,58 eura od 10. prosinca 2005.

- na iznos od 346,58 eura od 10. siječnja 2006.

- na iznos od 352,09 eura od 10. veljače 2006.

- na iznos od 352,09 eura od 10. ožujka 2006.

- na iznos od 352,09 eura od 10. travnja 2006.

- na iznos od 352,09 eura od 10. svibnja 2006.

- na iznos od 352,09 eura od 10. lipnja 2006.

- na iznos od 352,09 eura od 10. srpnja 2006.

- na iznos od 363,55 eura od 10. kolovoza 2006.

- na iznos od 363,55 eura od 10. rujna 2006.

- na iznos od 363,55 eura od 10. listopada 2006.

- na iznos od 363,55 eura od 10. studenog 2006.

- na iznos od 363,55 eura od 10. prosinca 2006.

- na iznos od 363,55 eura od 10. siječnja 2007.

- na iznos od 368,28 eura od 10. veljače 2007.

- na iznos od 368,28 eura od 10. ožujka 2007.

- na iznos od 368,28 eura od 10. travnja 2007.

- na iznos od 368,28 eura od 10. svibnja 2007.

- na iznos od 368,28 eura od 10. lipnja 2007.

- na iznos od 368,28 eura od 10. srpnja 2007.

- na iznos od 377,88 eura od 10. kolovoza 2007.

- na iznos od 377,88 eura od 10. rujna 2007.

- na iznos od 377,88 eura od 10. listopada 2007.

- na iznos od 377,88 eura od 10. studenog 2007.

- na iznos od 377,88 eura od 10. prosinca 2007.

- na iznos od 377,88 eura od 10. siječnja 2008.

- na iznos od 387,55 eura od 10. veljače 2008.

- na iznos od 387,55 eura od 10. ožujka 2008.

- na iznos od 387,55 eura od 10. travnja 2008.

- na iznos od 387,55 eura od 10. svibnja 2008.

- na iznos od 387,55 eura od 10. lipnja 2008.

- na iznos od 387,55 eura od 10. srpnja 2008.

- na iznos od 403,23 eura od 10. kolovoza 2008.

- na iznos od 403,23 eura od 10. rujna 2008.

- na iznos od 403,23 eura od 10. listopada 2008.

- na iznos od 403,23 eura od 10. studenog 2008.

- na iznos od 403,23 eura od 10. prosinca 2008.

- na iznos od 403,23 eura od 10. siječnja 2009.

- na iznos od 412,47 eura od 10. veljače 2009.

- na iznos od 412,47 eura od 10. ožujka 2009.

- na iznos od 412,47 eura od 10. travnja 2009.

- na iznos od 412,47 eura od 10. svibnja 2009.

- na iznos od 412,47 eura od 10. lipnja 2009.

- na iznos od 412,47 eura od 10. srpnja 2009.

- na iznos od 418,06 eura od 10. kolovoza 2009.

- na iznos od 418,06 eura kn od 10. rujna 2009.

- na iznos od 418,06 eura kn od 10. listopada 2009.

- na iznos od 418,06 eura kn od 10. studenog 2009.

- na iznos od 418,06 eura od 10. prosinca 2009.

- na iznos od 418,06 eura od 10. siječnja 2010.

- na iznos od 418,06 eura od 10. veljače 2010.

- na iznos od 418,06 eura od 10. ožujka 2010.

- na iznos od 418,06 eura od 10. travnja 2010.

- na iznos od 418,06 eura od 10. svibnja 2010.

- na iznos od 418,06 eura od 10. lipnja 2010.

- na iznos od 418,06 eura od 10. srpnja 2010.

- na iznos od 376,25 eura od 10. kolovoza 2010.

- na iznos od 376,25 eura od 10. rujna 2010.

- na iznos od 376,25 eura od 10. listopada 2010.

- na iznos od 376,25 eura od 10. studenog 2010.

- na iznos od 376,25 eura od 10. prosinca 2010.

- na iznos od 376,25 eura od 10. siječnja 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. veljače 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. ožujka 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. travnja 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. svibnja 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. lipnja 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. srpnja 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. kolovoza 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. rujna 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. listopada 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. studenog 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. prosinca 2011.

- na iznos od 376,25 eura od 10. siječnja 2012.

- na iznos od 379,47 eura od 10. veljače 2012.

- na iznos od 379,47 eura od 10. ožujka 2012.

- na iznos od 379,47 eura od 10. travnja 2012.

- na iznos od 379,47 eura od 10. svibnja 2012.

- na iznos od 379,47 eura od 10. lipnja 2012.

- na iznos od 379,47 eura od 10. srpnja 2012.

- na iznos od 384,05 eura od 10. kolovoza 2012.

- na iznos od 384,05 eura od 10. rujna 2012.

- na iznos od 384,05 eura od 10. listopada 2012.

- na iznos od 384,05 eura od 10. studenog 2012.

- na iznos od 384,05 eura od 10. prosinca 2012.

- na iznos od 384,05 eura od 10. siječnja 2013.

- na iznos od 388,82 eura od 10. veljače 2013.

- na iznos od 388,82 eura od 10. ožujka 2013.

- na iznos od 388,82 eura od 10. travnja 2013.

- na iznos od 388,82 eura od 10. svibnja 2013.

- na iznos od 388,82 eura od 10. lipnja 2013.

- na iznos od 388,82 eura od 10. srpnja 2013.

- na iznos od 392,69 eura od 10. kolovoza 2013.

- na iznos od 392,69 eura od 10. rujna 2013.

- na iznos od 392,69 eura od 10. listopada 2013.

- na iznos od 392,69 eura od 10. studenog 2013.

- na iznos od 392,69 eura od 10. prosinca 2013.

- na iznos od 392,69 eura od 10. siječnja 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. veljače 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. ožujka 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. travnja 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. svibnja 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. lipnja 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. srpnja 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. kolovoza 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. rujna 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. listopada 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. studenog 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. prosinca 2014.

- na iznos od 353,42 eura od 10. siječnja 2015.

- na iznos od 353,42 eura od 10. veljače 2015.

- na iznos od 353,42 eura od 10. ožujka 2015.

- na iznos od 353,42 eura od 10. travnja 2015.

- na iznos od 353,42 eura od 10. svibnja 2015.

- na iznos od 353,42 eura od 10. lipnja 2015.

- na iznos od 353,42 eura od 10. srpnja 2015.

- na iznos od 355,73 eura od 10. kolovoza 2015.

- na iznos od 355,73 eura od 10. rujna 2015.

- na iznos od 355,73 eura od 10. listopada 2015.

- na iznos od 355,73 eura od 10. studenog 2015.

- na iznos od 355,73 eura od 10. prosinca 2015.

- na iznos od 355,73 eura od 10. siječnja 2016.

- na iznos od 359,32 eura od 10. veljače 2016.

- na iznos od 359,32 eura od 10. ožujka 2016.

- na iznos od 359,32 eura od 10. travnja 2016.

- na iznos od 359,32 eura od 10. svibnja 2016.

- na iznos od 359,32 eura od 10. lipnja 2016.

- na iznos od 359,32 eura od 10. srpnja 2016.

- na iznos od 362,02 eura od 10. kolovoza 2016.

- na iznos od 362,02 eura od 10. rujna 2016.

- na iznos od 362,02 eura od 10. listopada 2016.

- na iznos od 362,02 eura od 10. studenog 2016.

- na iznos od 362,02 eura od 10. prosinca 2016.

- na iznos od 362,02 eura od 10. siječnja 2017.

- na iznos od 359,63 eura od 10. veljače 2017.

- na iznos od 359,63 eura od 10. ožujka 2017.

- na iznos od 359,63 eura od 10. travnja 2017.

- na iznos od 359,63 eura od 10. svibnja 2017.

- na iznos od 359,63 eura od 10. lipnja 2017.

- na iznos od 359,63 eura od 10. srpnja 2017.

- na iznos od 367,17 eura od 10. kolovoza 2017.

- na iznos od 367,17 eura od 10. rujna 2017.

- na iznos od 407,96 eura od 10. listopada 2017.

- na iznos od 407,96 eura od 10. studenog 2017.

- na iznos od 407,96 eura od 10. prosinca 2017.

- na iznos od 407,96 eura od 10. siječnja 2018.

- na iznos od 413,10 eura od 10. veljače 2018.

i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 16.515,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2026. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. ožujka 2021. podnio tužbu u kojoj navodi da mu je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) od 7. ožujka 2008. utvrđena invalidska mirovina za razdoblje od 1. siječnja 2005. pa nadalje u iznosu 4.820,02 kuna, a navedeni iznos mirovine je utvrđen na temelju Potvrde Ministarstva obrane Republike Hrvatske (dalje: MORH) od 3. ožujka 2008. kojom je utvrđeno da ima osobni čin vojnika i ustrojbeno mjesto vozača. Tužitelj tvrdi da je tijekom rata imao čin i ustrojbeno mjesto satnika, pa je podnio žalbu protiv rješenja o invalidskoj mirovini, a žalba mu je odbijena kao neosnovana rješenjem HZMO-a od 14. travnja 2008. U svrhu dokazivanja osobnog čina i ustrojbenog mjesta tužitelj je pred MORH-om pokrenuo postupak te mu je rješenjem od 10. siječnja 2018. utvrđeno da je obnašao zapovjednu dužnost pomoćnika zapovjednika za psihološko propagandne aktivnosti u sastavu 74. samostalnog bataljuna Petrinja u razdoblju od 6. siječnja 1992. do 28. veljače 1992. Sukladno tome MORH je 14. ožujka 2018. izdao Potvrdu da je tužitelj obnašao ustrojbeno mjesto satnika. Nakon toga, a temeljem zahtjeva tužitelja, HZMO je 21. svibnja 2018. donio rješenje kojim je od 1. veljače 2018. utvrđena mirovina prema ustrojbenom mjestu satnika u iznosu 8.954,90 kuna, a odbijen je zahtjev za utvrđenje i isplatu razlike mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. siječnja 2018. Tužitelj tvrdi da mu je uslijed pogrešnog utvrđivanja čina i ustrojbenog mjesta došlo do pogrešnog izračuna visine mirovine te mu je time nastala šteta u vidu razlike između mirovine koja mu je isplaćivana i mirovine koju bi primao da nije došlo do pogreške MORH-a. Do pogreške je došlo zbog nezakonitog i nepravilnog obavljanja poslova državne uprave, pa tužitelj potražuje naknadu imovinske štete u iznosu 443.970,37 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose razlike mirovine teku od 10-og u mjesecu za prethodni mjesec, kao i naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe da u konkretnom slučaju ne postoji protupravan, nepravilan i nezakonit rad tijela, niti je tužitelj dokazao da su se kumulativno ispunile sve pretpostavke odštetne odgovornosti. Činjenica da je tužitelj nakon upravnog spora i po nalogu Upravnog suda u Zagrebu ishodio poništenje odluka tijela državne uprave nije dokaz nezakonitog i nepravilnog rada jer sama greška u radu sama po sebi ne znači da postoji odgovornost države za naknadu štete. Rješenje MORH-a od 10. siječnja 2018. na temelju kojeg je tužitelj ostvario dvostruku veću mirovinu doneseno je po nalogu iz presude Upravnog suda u Zagrebu broj Usl- 4376/15-8 od 8. prosinca 2007. koja je utemeljena na naknadno pribavljenim izjavama svjedoka, odnosno tužiteljevih zapovjednika iz 1992. godine. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1783/2021- 52 od 24. srpnja 2024. pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi imovinsku štetu u iznosu od 58.925,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 10.265,45 eura sa zateznim kamatama tekućima od 24. srpnja 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka s obrazloženjem da je osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica nadoknadi imovinsku štetu (obična šteta) zbog umanjenja njegove imovine koja mu je nastala isplatom manjeg iznosa mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 31. siječnja 2018., a koja je uzrokovana nezakonitim i nepravilnim radom službenika MORH-a, jer da su propustili evidentirati zapovjednu dužnost koju je tužitelj obnašao, te su Potvrdom od 3. ožujka 2008. pogrešno utvrdili čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "vozač", a ta pogreška ispravljena je izdavanjem Potvrde od 14. ožujka 2018. kojom je tužitelju utvrđen osobni čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "satnik".

4. Povodom žalbe tuženice protiv navedene presude rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1365/2024-9 od 16. siječnja 2025. ukinuta je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1783/2021-52 od 24. srpnja 2024. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz obrazloženje da sud nije razmatrao istaknuti prigovor zastare tuženice zbog čega da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati kao i da je odredbom članka 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 48/99, 15/00., 59/01 i 190/03) propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne samouprave) odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska, te da donošenje akata tijela državne uprave protiv kojih je osigurana kontrola zakonitosti mogućnošću podnošenja pravnih lijekova, odnosno žalbe ili pokretanja upravnog postupka (članak 16. ZSDO-a), pa i kada se u konačnici povodom pravnih lijekova utvrdi da osporavane odluke nisu osnovane, nema karakter nezakonite radnje, odnosno nepravičnog suđenja i donošenja nepravičnih odluka. Štetna radnja bila bi nepravilan ili nezakonit rad državnih tijela, pri čemu se nepravilan rad općenito definira kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načina obavljanja djelatnosti, dok se nezakoniti rad definira kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu sa zakonom i drugim propisom ili općim aktom. Također, valja ukazati i da je HZMO rješenjem od 21. svibnja 2018. tužitelju utvrdio pravo na isplatu većeg iznosa invalidske mirovine od 8.954,90 kuna počevši od 1. veljače 2018., dok je za raniji period, a koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, zahtjev tužitelja odbijen, pa da je za ukazati sudu prvog stupnja i na odredbu čl. 12. ZPP -a.

5. Stoga je ovaj sud u ponovnom postupku u skladu sa odredbom čl. 377. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) proveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koje je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

6. Zbog izmjene raspravnog suca glavna rasprava je u smislu odredbe čl. 315. st. 3. ZPP počela iznova te su se stranke suglasile da se ponovno izvedeni dokazi ne izvede ponovno već je sud izvršio uvid u isprave priložene spisu.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora s povratnicom o preporučenoj pošiljci (stranica 9-16 i 44 spisa), rješenje HZMO-a od 7.3.2008. (stranica 18-21 spisa), rješenje HZMO-a od 14.4.2008. (stranica 22-24 spisa), Potvrdu MORH-a od 5.2.2005. (stranica 25 spisa), rješenje MORH-a od 10.1.2018. (stranica 26-28 spisa), Potvrdu MORH-a od 14.3.2018. (stranica 29 spisa), rješenje HZMO-a od 21.5.2018. (stranica 30-32 spisa), podatke HZMO-a o isplaćenim mirovinama (stranica 33-34 i 111 spisa), izvršio je uvid u spis Upravnog suda u Zagrebu Usl-4376/15 (stranica 92 spisa), spis MORH-a UP/II-805-07/15-05/2 (stranica 92 spisa), uvid u provedeno financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 122-135 spisa), pročitao je pisano očitovanje vještaka od 26.10.2023. (stranica 147 spisa) i pisano očitovanje vještaka od 20.2.2024. (stranica 169 spisa).

8. Tužitelj je podneskom od 15. studenoga 2023. (stranica 150 -157 spisa), a nakon provođenja financijskog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje naknadu štete u iznosu 58.925,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose razlike mirovine teku od 10-og u mjesecu za prethodni mjesec, kao i naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate

9. Tužitelj se podneskom od 06. listopada 2025. očitovao na dotadašnji tijek postupka navodeći da utvrđenja drugostupanjskog suda nisu u skladu sa dokumentacijom u spisu i navodima tužitelja te da se u konkretnom slučaju suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda ne radi o aktu državne uprave protiv koje je osigurana kontrola zakonitosti mogućnošću podnošenja pravnih lijekova, odnosno žalbe ili pokretanja upravnog postupka kako je to propisano odredbom čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave. Tužitelj u postupku ne tvrdi niti je tvrdio da bi protupravna radnja, odnosno nezakonit ili nepravilan rad bilo donošenje rješenja od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, već da se nezakonit i nepravilan rad očituje u činjenici da Ministarstvo obrane nije na pravilan i zakonom i podzakonskim propisima predviđen i propisan način vodilo evidenciju o osobnim podacima tužitelja na temelju kojih je izdalo potvrdu nužnu za obračun mirovine. Naime, tužitelj je kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata i HRVI ostvarivao pravo na mirovinu sukladno odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine br. 174/04, 92/05; dalje ZOPHBDR), koji se primjenjivao u postupku Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Klasa: 141-02/08- 02-OB 03103347842 kojim se utvrđivala mirovina tužitelju za razdoblje od 01. srpnja 2005. pa nadalje. Sukladno čl. 16. ZOPHBDR vrijednosni bod radi određivanja invalidske mirovine V iz Domovinskog rata za invalidnost (opća ili profesiona lna nesposobnost za rad) koja je u cijelosti ili u dijelu nastala kao posljedica ranjavanja, ozljede, zatočeništva u logoru, bolesti, pogoršanja bolesti odnosno pojavom bolesti zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske utvrđuje se na temelju pripadajuće osnovice za čin i ustrojbeno mjesto V iz Domovinskog rata iz članka 20. Zakona, tako da se osnovica utvrđena za godinu koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje pravo na mirovinu podijeli s prosječnom godišnjom plaćom svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj za tu kalendarsku godinu. Odredbom čl. 3. st. 4. ZOPHBDR, bilo je propisano da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i status dragovoljca iz Domovinskog rata dokazuje potvrdom Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova. Odredbom čl. 109. ZOPHBDR bilo je propisano da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i status dragovoljca iz Domovinskog rata utvrđuje Ministarstvo obrane, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju ili nakon provedenoga upravnog postupka, ukoliko osoba nije upisana u službenoj evidenciji te o tome izdaje potvrdu. Odredbom čl. 10. st. 1. toč. 31. Zakona o obrani koji je tada bio na snazi (Narodne novine br. 33/02, 58/02, 100/04, 174/04) propisano je da Ministarstvo obrane vodi službenu evidenciju o vojnim osobama i državnim službenicima i namještenicima u službi u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama. Činjenicu da je Ministarstvo obrane bilo dužno voditi evidenciju o podacima o vojnim osobama je razvidna i iz odredaba čl. 2. i čl. 4. Pravilnika o jedinstvenom registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine 94/01; dalje Pravilnik) kojima je bilo propisano da Jedinstveni registar vodi Ministarstvo hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata na temelju podataka o sudjelovanju u Domovinskom ratu koje dostavljaju Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova, a koji podaci trebaju sadržavati ime, prezime, JMBG, datum i mjesto rođenja hrvatskog branitelja, čin, oznaku postrojbe, odnosno ustrojstvene jedinice ukoliko se radi o pripadniku Ministarstva unutarnjih poslova koja je izdala potvrdu o sudjelovanju, dužnosti koje je obnašao u postrojbi, vrijeme sudjelovanja u Domovinskom ratu i, ukoliko je poginuo, datum i mjesto smrti. Isto je bilo propisano i u Pravilniku o načinu vođenja očevidnika vojnih obveznika i obrascu vojne iskaznice (Narodne novine 24/2003) koji je u čl. 3. izričito propisivao da se u očevidnik vojnih obveznika unose sljedeći podaci: ime i prezime, očevo ili majčino ime; dan, mjesec, godina, mjesto i općina rođenja; adresa stanovanja; ocjena sposobnosti za vojnu obvezu; vrijeme i mjesto služenja vojnog roka odnosno civilne službe; temelj reguliranja služenja vojnog roka; vojnostručna specijalnost; čin; broj vojne iskaznice; služba tijekom rata; datum upisa i ispisa; razlozi o ispisu i naknadnom, ponovnom, upisu; ostali podaci. U konkretnom slučaju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je utvrđivalo visinu mirovine tužitelju za razdoblje od srpnja 2005. nadalje prema potvrdi koju je izdalo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Navedena potvrda je sadržavala pogrešne podatke o činu i ustrojbenom mjestu koje je obnašao tužitelj jer nadležno ministarstvo nije na zakonit način vodilo očevidnike i registre, uslijed čega je utvrđena mirovina u znatno nižem iznosu nego ona na koju bi tužitelj imao pravo. Nezakonitost i nepravilnost postupanja tuženika se očituje u činjenici da je bila dužnost tuženika da vodi evidencije i registre na zakonit i pravilan način sukladno propisima i sa dužnom pažnjom i da u iste unosi točne podatke o statusu tužitelja, a što tuženik nije učinio. To proizlazi iz činjenice da je vođenje očevidnika i evidencija u kojima je bilo propisano da je nužno evidentirati podatke o činu i službi tijekom rata određeno cijelim nizom zakonskih i podzakonskih propisa, a koje propise je tuženik nedvojbeno povrijedio. Ujedno na te evidencije i očevidnike tužitelj nije mogao utjecati niti provjeravati što se u istima navodi. Dakle, do pogrešne isplate mirovine nije došlo zbog krivnje ili propusta na strani tužitelja, već zbog propusta tuženika da vodi evidencije kako je propisano propisima. U svakom slučaju valja ukazati da primjena iznimke od odgovornosti Republike Hrvatske iz čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave ne može rezultirati nerazmjernom povredom prava građana jer je i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama (npr. presuda od 17.09.2013. br. 59601/09, Esim c/a Turska) izrazio pravno shvaćanje da je pravo na pristup sudu narušeno kada pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja i čine neku vrstu prepreke koja sprječava tužitelja da o meritumu njegovog predmeta odluči nadležni sud. III. Odredbom čl. 12. Zakona o parničnom postupku, na koji se u svojoj odluci poziva drugostupanjski sud, propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. U ovom konkretnom slučaju odluka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ne predstavlja prethodno pitanje. Naime, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je temeljem zahtjeva tužitelja rješenjem klasa:

140-02/18-02/03103347842 od 21. svibnja 2018. utvrdio mirovinu prema ustrojbenom mjestu satnika u iznosu od 8.954,90 kn mjesečno, počevši od 01. veljače 2018. pa nadalje, dok je odbijen zahtjev za utvrđenje i isplatu razlike mirovine za razdoblje od 01. siječnja 2005. do 31. siječnja 2018. Naime, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je temeljem zahtjeva tužitelja rješenjem klasa: 140-02/18-02/03103347842 od 21. svibnja 2018. utvrdio mirovinu prema ustrojbenom mjestu satnika u iznosu od 8.954,90 kn mjesečno, počevši od 01. veljače 2018. godine pa nadalje, dok je odbijen zahtjev za utvrđenje i isplatu razlike mirovine za razdoblje od 01. siječnja 2005. do 31. siječnja 2018. Zahtjev za utvrđenje i isplatu razlike mirovine za razdoblje od 01. siječnja 2005. do 31. siječnja 2018. je odbijen temeljem odredbe čl. 134. Zakona o mirovinskom osiguranju (2013) ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., 96/25., dalje ZOMO) koji propisuje: (1) Ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. (2) Prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, prema stavku 1. ovoga članka, pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, odnosno od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovljenom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti. Dakle, prislnom odredbom čl. 134. ZOMO izričito je propisano da se mirovina ne može određivati retroaktivno, te je zato zahtjev tužitelja za određivanje mirovine odbijen za razdoblje koje je prethodilo podnošenju zahtjeva. Upravo iz tog razloga je tužitelj i ustao tužbom radi naknade štete jer nema mogućnost ostvariti svoja prava na razliku mirovine za vrijeme prije podnošenja zahtjeva čime je tužitelju nastala šteta. Stoga odlučivanje o zahtjevu tužitelja za određivanje mirovine u upravnom postupku ne predstavlja prethodno pitanje u parničnom postupku radi naknade štete, jer postojanje štete je upravo izravna posljedica toga što zahtjev tužitelja za određivanje mirovine retroaktivno nije mogao biti usvojen. Tužitelj se tijekom postupka očitovao na prigovor zastare tuženika. Sukladno odredbi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. Tužitelj za štetu i visinu štete saznao i štetu mogao potraživati najranije nakon zaprimanja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje klasa: 140 -02/18- 02/03103347842 od 21. svibnja 2018. kojim je utvrđena mirovina prema ustrojbenom mjestu satnika u iznosu od 8.954,90 kn mjesečno, počevši od 01. veljače 2018. pa nadalje, dok je odbijen zahtjev za utvrđenje i isplatu razlike mirovine za razdoblje od 01. siječnja 2005. do 31. siječnja 2018. jer je tada tužitelj sa sigurnošću mogao znati da da neće primiti razliku mirovine na koju bi imao pravo, koja je posebno zaštićena jer o istoj ovisi egzistencija pojedinca i koja predstavlja njegovu imovinu. Prema tome, tužitelj je tek po dovršetku upravnog postupka, u kojem je njegov zahtjev odbijen, saznao za štetu i njezinu visinu, stoga mu je u tom trenutku nastala šteta budući da je tek tada odlukom nadležnog tijela utvrđeno da mu neće biti isplaćena mirovina na koju ima pravo. Europski sud za ljudska prava je u svojoj odluci u predmetu Carbonara i Ventura protiv Italije (zahtjev br. 24638/94) prilikom odlučivanja o tijeku zastare zauzeo stav da je za početak tijeka zastare kod naknade štete za oduzetu imovinu (što se može primijeniti i u konkretnom slučaju) pravno relevantan trenutak kada osoba primi odluku temeljem koje sa sigurnošću može utvrditi da joj je imovina oduzeta, odnosno šteta nastala, pa navodi: Sud smatra da se ova situacija ne može smatrati "predvidivom" budući da se tek u konačnoj odluci, presudi Kasacijskog suda moglo smatrati da je pravilo o konstruktivnom izvlaštenju djelotvorno primijenjeno. O tom pitanju Sud upućuje na razvoj sudske prakse (vidi stavke 21. -31. ove presude) i na činjenicu da pravilo sudske prakse ne obvezuje sudove glede njegove primjene (vidi stavak 53. ove presude). Sud stoga nalazi da podnositelji zahtjeva sve do 26. studenoga 1993. godine, kad je tajništvu dostavljena presuda Kasacijskog suda, nisu znali sa sigurnošću da im je oduzeto njihovo zemljište. Kako je zahtjev za mirno rješenje spora u ovoj pravnoj stvari podnesen 04. prosinca 2020. čime je prekinuta zastara, a tužba je podnesena 11. ožujka 2021., prigovor zastare je neosnovan. Situacija u kojoj bi se zastara određivala od svakog pojedinog mjeseca kada bi mirovina bila isplaćena iako tužitelj to ne bi mogao potraživati bi značilo da je država svojom pogreškom nanijela štetu tužitelju, a na tužitelja kao građanina bi se prebacilo sav teret posljedica pogreške države. Takvo utvrđenje bi bila povreda prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Ustavni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka utvrdio da tijela javne vlasti moraju postupiti osobito pažljivo kad je riječ o postupcima kojima u konačnici ovisi materijalna egzistencija 8 pojedinca, kao što je to u konkretnom slučaju pravo na mirovinu (Ustavni sud RH U- III-11/18 od 8. studenog 2018.). Takvo utvrđenje se ne smije tolerirati i jer je takvim postupanjem cijeli teret greške u radu tuženika prenesen na tužitelja. Pogreške koje se isključivo mogu pripisati državnim tijelima ne mogu se u pravilu ispravljati na teret pojedinca, pogotovo ako nije u pitanju drugi sukobljeni pravni interes (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev-1165/2022-3 od 27. veljače 2024.). Također, prema presudi Europskog suda za ljudska prava (Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007., zahtjev broj 32457/05) propusti državnih tijela moraju ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes, odnosno da rizik svake greške što je napravilo državno tijelo trebalo bi snositi država i propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građanina, a takvo postupanje se protivi i načelu pravne sigurnosti koje je citirano u članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.), koji stav je i zauzet i u presudi Vijatović protiv Hrvatske od 21. rujna 2017.(zahtjev broj 502 -00/13). Dakle, nepravilnost i nezakonitost postupanja tuženika i uzročno posljedična veza između postupanja tuženika i nastale štete se očituje: - u propuštanju tuženika još 1992. da sa dužnom pažnjom i na uobičajen način evidentira promjene u dužnosti koje je tužitelj kao djelatna vojna osoba obnašao; - u propuštanju tuženika da prilikom vođenja evidencije i podataka o braniteljima točno evidentira sve podatke koje je sukladno Zakonu o obrani dužan voditi; - u činjenici da je tuženik Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje izdao potvrdu sa pogrešnim podacima o činu i ustrojbenom mjestu tužitelja; - da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje temeljem prisilnih odredbi ZOPHBDR mirovinu morao utvrđivati temeljem podataka iz potvrde koju je izdalo Ministarstvo obrane; - da je činjenica pogrešnih podataka u potvrdi kao posljedicu imalo da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje utvrdilo mirovinu u znatno nižem iznosu nego ona na koju bi tužitelj imao pravo; - da se nakon utvrđenja stvarnog čina nije mogla ostvariti razlika u mirovini za proteklo razdoblje (nemogućnost retroaktivnog utvrđenja i isplate mirovine); - da je time tužitelju nastala šteta u visini razlike između mirovine koju bi tužitelj ostvarivao da je tuženik valjano vodio evidenciju i dostavio točne podatke o činu i ustrojbenom mjestu tužitelja i mirovine koju je ostvarivao.

10. Tuženica se očitovala podneskom od 24. listopada 2025. navodeći da nesporna je činjenica da je tužitelj ishodio u upravnom sporu povoljnije rješenje o mirovini na temelju iskaza svjedoka o usmenoj zapovijedi, koji dokaz tužitelj prvi puta koristi u postupku 18 godina nakon rata i koji dokaz nikada prije nije niti spominjao prilikom rješavanja svog status te da sud mora imati u vidu činjenicu ratnog stanja u kojem vremenu nije postojala niti je bila propisana „evidencija usmenih zapovijedi” i u kojem stanju djelatnici koji vode evidencije nisu uvijek imali saznanja o usmenom prenošenju zapovjedi. Pravilnik iz 2003. na koji se poziva tužitelj, nije postojao tijekom Domovinskog rata, a isti se odnosi na uvođenje ročnika u evidenciju te nema nikakve veze sa evidencijama branitelja za vrijeme Domovinskog rata. Imajući u vidu navedenu činjenicu ratnog slanja jasno je u konkretnom slučaju nema govora o bilo kakvoj protupravnosti niti objektivnoj odgovornosti na strani tužene. Podredno tuženica ističe da obnašanje zapovjedne dužnosti u pravilu mora bili isključivo u pisanom obliku te ukoliko je ovlaštena osoba tijekom Domovinskog rata tužitelju usmeno naredila obnašanje takve dužnosti, onda se ta činjenica trebala pisano evidentirati. Međutim, ne može se ovlaštenoj osobi ili poslodavcu, odnosno personalnoj ustrojbenoj cjelini koja vodi evidencije rasporeda i obnašanja dužnosti, pripisati protupravno postupanje ukoliko je ovlaštena osoba-zapovjednik u ratnim prilikama to propustila učinili. Protupravno postupanje bi eventualno postojalo kada bi tužitelj dokazao da je ta ovlaštena osoba ili poslodavac namjerno propustio pisano evidentirati usmenu zapovijed. Ključna je stvar da je tužitelj još za vrijeme Domovinskog rata na platnim listama morao jasno vidjeti da mu nije isplaćen dodatak za obavljanje zapovjedne dužnosti, odnosno veća plaća, te je imao priliku do upravnog spora, kojeg je pokrenuo tek nakon 18 godina, reagirati i tražili zaštitu svojih prava. Dakle, tužitelju je bila poznata činjenica da nije primio plaću za dužnost koju je navodno obavljao još tijekom Domovinskog rata, od kada teče subjektivni rok zastare za potraživanje naknade štete. Nadalje, čl. 126. Zakona o radu (NN 38/1995) bilo je propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku petnaest dana od dostave zahtjeva zaposlenika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Isto tako, člankom 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 33/2002) propisano je da su akti kojima se odlučuje o prijmu u službu, raspoređivanju, plaćama, pravima, obvezama i odgovornosti te prestanku službe upravni akti koji se mogu mijenjati u upravnom postupku odnosno protiv kojih se može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Tužitelj nikada, do pokretanja upravnog spora 2015. od poslodavca nije zatražio zaštitu svojih prava niti je prigovarao rješenju svog statusa u upravnom postupku. To je učinio pokretanjem upravnog spora tek 2015. koristeći se dokazom kojeg nikada prije nije koristio niti se ikada pozivao na spornog svjedoka. Postavlja se pitanje zašto tužitelj, u vrijeme donošenja osporavanog rješenja o rasporedu i statusu, prije upravnog spora i obnovljenog postupka, nije predložio dokaz saslušanja istih svjedoka, te zašto nije prigovarao inicijalnom rješenju. Ako je navedeni svjedok iskazivao na okolnosti za vrijeme rata, zašto se tek u ponovljenom postupku vrednuje njihov iskaz, i što je sprječavalo tužitelja da koristi iskaz u postupku koji je prethodio prijašnjem rješenju o statusu. Tuženica je u cijelosti ostala kod svih prijašnjih očitovanja te, s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki odštetne odgovornosti, osporava osnovanost tužbenog zahtjeva posebno uz isticanje prigovora zastare potraživanja naknade štete.

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica nadoknadi imovinsku štetu (obična šteta) zbog umanjenja njegove imovine koja mu je nastala isplatom manjeg iznosa mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 31. siječnja 2018.

13. Tužitelj i nadalje tvrdi da mu je šteta nastala zbog nezakonitog i nepravilnog rada službenika MORH-a, a koji se sastoji u tome da su propustili evidentirati zapovjednu dužnost koju je tužitelj obnašao te su Potvrdom od 3. ožujka 2008. pogrešno utvrdili čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "vozač", a ta pogreška ispravljena je izdavanjem Potvrde od 14. ožujka 2018. kojom je tužitelju utvrđen osobni čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "satnik".

14. Članak 186.a ZPP-a propisuje da se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, te da zahtjev mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Uvidom u Zahtjev za mirno rješenje spora i povratnicu o preporučenoj pošiljci (stranica 9-16 i 44 spisa) utvrđeno je da je tužitelj 4. prosinca 2020. podnio zahtjev Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu koji je taj zahtjev zaprimio 8. prosinca 2020. Dakle, tužitelj je postupio sukladno članku 186.a ZPP-a.

15. Između stranaka nije sporno da je rješenjem HZMO od 7. ožujka 2008. tužitelju utvrđeno pravo na isplatu invalidske mirovine od 1. siječnja 2005. zbog opće nesposobnosti za rad u iznosu 4.820,02 kuna, a od 1. srpnja 2007. u iznosu 5.370,73 kune. Visina mirovine određena na temelju osnovice za određivanje vrijednosnog boda koja ovisi o osobnom činu i ustrojbenom mjestu, a za tužitelja je uzeta u obzir Potvrda MORH-a od 3. ožujka 2008. za čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "vozač" (stranice 18-21 spisa).

16. Tužitelj je podnio žalbu protiv ovog rješenja, ali mu je žalba odbijena rješenjem Središnje službe HZMO-a od 14. travnja 2008. uz obrazloženje da je visina mirovine ispravno određena s obzirom da tužitelj prema Potvrdi MORH-a od 3. ožujka 2008. ima čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "vozač" (stranica 22-24 spisa).

17. Nakon toga je tužitelj MORH-u podnio zahtjev za priznavanjem obnašanja zapovjedne dužnosti u sastavu 74. Samostalnog bataljuna Petrinja, pa je tako sud uvidom u spis Ministarstva obrane RH Klasa: UP/II-805-07/15-05/2 utvrdio:

- da je VU **.**.2015. podnio žalbu protiv rješenja Klasa: UP/I- 805-07/14-05/9, Ur.broj: 512M2-50-2-14-4 od 22. prosinca 2014. kojim mu je odbijen zahtjev za priznavanjem obnašanja zapovjedne dužnosti u sastavu 74. Samostalnog bataljuna Petrinja,

- da je rješenjem Klasa: UP/II-805-07/15-05/2, Ur.broj: 512M-020201-15-2 od 24. veljače 2015. poništeno ožalbeno rješenje od 22. prosinca 2014. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak,

- da je rješenjem od 25. svibnja 2015. Klasa: UP/I-805-07/14-05/9, Ur.broj: 512M2-50-2-15-9 ponovno odbijen zahtjev tužitelja za priznavanjem obnašanja zapovjedne dužnosti u sastavu 74. Samostalnog bataljuna Petrinja u razdoblju od 6. siječnja 1992. do 28. veljače 1992. i izdavanje potvrde o navedenoj dužnosti kao neosnovan. Protiv ovog rješenja tužitelj je 17. lipnja 2015. podnio žalbu te 6. srpnja 2015. dopunu žalbe.,

- da je rješenjem od 18. studenoga 2015. Klasa: UP/II-805-07/15-05/2, Ur.broj: 512M-020201-15-5 odbijena žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.,

- da je tužitelj protiv rješenja od 18. studenoga 2015. podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu te je postupak vođen pod poslovnim brojem UsI-4376/15.,

- da je 10. siječnja 2018., a nakon donošenja presude Upravnog suda u Zagrebu, doneseno rješenje UP/II-805-07/15-05/2, Ur.broj: 512M-020201-18-14 kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje od 25. svibnja 2015. te je utvrđeno da je tužitelj obnašao zapovjednu dužnost pomoćnika zapovjednika za psihološko propagandne aktivnosti u sastavu 74. Samostalnog bataljuna Petrinja,

18. Uvidom u spis Upravnog suda u Zagrebu posl. broj UsI-4376/15 utvrđeno je:

- da je VU **.**.2015. podnio tužbu protiv Ministarstva obrane RH radi poništenja rješenja Klasa: UP/II-805-07/15-05/2, Ur.broj: 512M- 020201-15-5 od 18. studenoga 2015.,

- da je sud 8. prosinca 2017. donio presudu poslovni broj UsI-4376/15-8 kojim je poništio rješenje Ministarstva obrane RH od 18. studenoga 2015. te naložio Ministarstvu obrane (kao tuženiku) da u roku 60 dana od zaprimanja presude donese odluku o žalbi izjavljenoj protiv rješenja Klasa: UP/I-805-07/14-05/9, Ur.broj: 512M2-50-2-15-9 od 25. svibnja 2015.,

- da je Ministarstvo obrane ovu presudu zaprimilo 2. siječnja 2018.

19. Iz navedenog slijedi da je MORH nakon više puta poništenih rješenja i na kraju po nalogu Upravnog suda u Zagrebu (presuda poslovni broj Usl-4376/15-8 od 8. prosinca 2017.) donio rješenje Glavnog tajništva MORH-a od 10. siječnja 2018. kojim je utvrđeno da je tužitelj obnašao zapovjednu dužnost pomoćnika zapovjednika za psihološko propagandne aktivnosti u sastavu 74. Samostalnog bataljuna Petrinja u razdoblju od 6. siječnja 1992. do 28. veljače 1992. (stranice 26-28 spisa).

20. Nakon toga je MORH izdao Potvrdu od 14. ožujka 2018. kojom je utvrđeno da tužitelj ima osobni čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "satnik" (stranica 29 spisa).

21. Na temelju konačno utvrđenog čina i ustrojbenog mjesta HZMO je rješenjem od 21. svibnja 2018. tužitelju utvrdio pravo na isplatu većeg iznosa invalidske mirovine od 8.954,90 kuna počevši od 1. veljače 2018. pri čemu je visina mirovine određena na temelju osnovice za određivanje vrijednosnog boda koja ovisi o osobnom činu "vojnik" i ustrojbeno mjesto "satnika" (stranice 30-32 spisa).

22. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da mu je šteta nanesena nezakonitim i nepravilnim radom djelatnika MORH-a koji su propustili s dužnom pažnjom evidentirati dužnost koju je tužitelj obnašao kao djelatna vojna osoba te su izdali potvrdu s pogrešnim podacima o činu i ustrojbenom mjestu tužitelja, a na temelju podataka iz te potvrde je HZMO donio rješenje o iznosu invalidske mirovine.

23. Člankom 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 150/11., 12/13., 93/16. i 104/16.) propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

24. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci br. U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. („Narodne Novine“ br. 36/07 od 4. travnja 2007.), izrazio shvaćanje da za javno-pravnu odgovornost Republike Hrvatske za štetu nije bitno postojanje volje ili pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi trećeg. Sud pritom smatra da i bez ispunjenja voljnog elementa postoji nezakoniti odnosno nepravilan rad tijela državne uprave, kao pretpostavka odgovornosti za štetu u smislu čl. 13. ZSDU-a. U tom se smislu ističe da je Zakonom o sustavu državne uprave ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne upravi, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne na načelu krivnje (culpe). Stoga, prema toj odluci Ustavnog suda za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu čl. 13. ZSDU-a, trebale bi bili kumulativno ispunjenje ti pravne pretpostavke:

1. nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave,

2. postojanje štete koja je zbog toga nastala podnositeljima i

3. uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale tete podnositeljima. Pri tome je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države uprave, tj. da šteta ne bi nastala da njega nije bilo.

24.1. Iz naprijed navedenog razvidno je da je ovakvom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske pojačana odgovornost države za nepravilan i/ili nezakonit rad njezinih tijela, pa stoga prema načelu uzročnosti (cause), na koji se poziva Ustavni sud, država odgovara na temelju objektivne činjenice što je šteta prouzročena. Budući da su redovni sudovi vezani pravnim stajalištem Ustavnog suda, pri donošenju budućih odluka, odgovornost države prema ZSDU-u, valja stoga prosuđivati samo prema načelu uzročnosti (cause).

25 .Nezakonit rad je postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, a nepravilan rad je činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

26. Da bi postojala odgovornost tuženice za štetu potrebno je dokazati nezakonit ili nepravilan rad MORH-a te opće pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) tj. potrebno je da budu utvrđene sve pretpostavke odgovornosti: štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost i krivnja.

27. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je kod donošenja rješenja od 7. ožujka 2008. i izračuna visine invalidske mirovine uzeo u obzir Potvrdu MORH-a od 3. ožujka 2008. prema kojoj tužitelj ima osobni čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "vozač", a što je od odlučnog značaja jer se prema osobnom činu i ustrojbenom mjestu utvrđuje vrijednosni bod u odnosu na osnovicu za određivanje mirovine.

28. U postupku kojeg je pred MORH-om pokrenuo tužitelj kako bi mu se priznalo obnašanje zapovjedne dužnosti (a time i više ustrojbeno mjesto) u više navrata je doneseno rješenje kojim mu je odbijen zahtjev, pa su ta rješenja poništavana, na kraju potvrđena, s tim da je Upravni sud u Zagrebu presudom posl.br. Usl-4376/15 od 8. prosinca 2017. naložio MORH-u da donese odluku o žalbi protiv rješenja od 25. svibnja 2015., pa je na kraju doneseno rješenje kojim je priznato pravo tužitelju da je obnašao dužnost pomoćnika zapovjednika u sastavu 74. Samostalnog bataljuna Petrinja te je izdana Potvrda da tužitelj ima osobni čin vojnik i ustrojbeno mjesto satnik.

29. Slijedom navedenog, ovaj sud nalazi utvrđenim da MORH vodi evidenciju o podacima o vojnim osobama te je istu dužan voditi na potpun, pravilan i zakonit način što znači da je MORH dužan unositi točne podatke o činu i ustrojbenom mjestu tužitelja. U konkretnom slučaju MORH je propustio unijeti potpune i točne podatke o činu i ustrojbenom mjestu tužitelja što je za posljedicu imalo da je HZMO donio rješenje kojim je tužitelju utvrđena mirovina u manjem iznosu nego što mu ista u stvarnosti pripada. Navedeni propust ispravljen je po zahtjevu tužitelja nakon više ponovljenih postupaka (u kojima su poništavana rješenja MORH-a) i to nakon donošenja presude Upravnog suda u Zagrebu. Dakle, propust je ispravljen tek rješenjem od 10. siječnja 2018. kojim je utvrđeno da je tužitelj obnašao zapovjednu dužnost u sastavu 74. Samostalnog bataljuna Petrinja i tek izdavanjem Potvrde od 14. ožujka 2018. kojom je utvrđen tužitelju osobni čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "satnik".

30. Tužitelj je tek nakon donošenja rješenja MORH-a od 10. siječnja 2018. i Potvrde MORH-a od 14. ožujka 2018. imao osnovu podnijeti HZMO-u zahtjev za ponovno utvrđivanje mirovine i taj zahtjev je podnio 25. siječnja 2018. (nakon što je zaprimio rješenje MORH-a od 10. siječnja 2018.). Po tom zahtjevu utvrđena mu je mirovina u visini prema činu "vojnik" i ustrojbenom mjestu "satnik" prema rješenju HZMO od 21. svibnja 2018. za razdoblje od 01. veljače 2018. nadalje.

31. Prema tome, tužitelj prije nego što je u upravnom postupku, a nakon upravnog spora pred Upravnim sudom u Zagrebu, ishodio rješenje kojim mu je utvrđeno da je obnašao zapovjednu dužnost, nije mogao tražiti utvrđenje prava na veći iznos mirovine zbog čega prema ocjeni ovog suda rješenje HZMO od 21. svibnja 2018. kojim je tužitelju utvrđena isplate mirovine prema osobnom činu „vojnika“ i ustrojbenom mjestu „satnika“ ne predstavlja prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP. Naime, tužitelj je tek u upravnom sporu mogao iznijeti dokaze u odnosu na svoje tvrdnje o zapovjednoj dužnosti koju je obnašao u sastavu 74. Samostalnog bataljuna Petrinja, pa tuženica neosnovano prigovara da se radi o novim činjenicama zbog kojih nema propusta u radu MORH-a. Ovo iz razloga što je bila obveza MORH-a da utvrdi potpuno i istinito koju je dužnost tužitelj obnašao, pa se ne radi o nekim novim činjenicama koje MORH- u nisu bile poznate budući su mu one trebale biti poznate da je s dužnom pažnjom i savjesno vodio podatke o dužnosti koju je obnašao tužitelj.

32. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je u radu službenika MORH-a došlo do propusta u utvrđivanju odlučnih činjenica u odnosu na čin i ustrojbeno mjesto tužitelja, odnosno da je došlo do štetne radnje u vidu nepravilnog rada MORH-a. Predmetna štetna radnja (propust) je u uzročnoj vezi sa štetom budući je HZMO visinu mirovine obračunao prema Potvrdi MORH-a za osobni čin "vojnik" i ustrojbeno mjesto "vozač", pa je time tužitelju nastala šteta u vidu isplate manjeg iznosa mirovine od iznosa koji mu stvarno pripada.

33. Dakle, postoji odgovornost tuženice da tužitelju nadoknadi imovinsku štetu u smislu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave i članka 1045. ZOO-a.

34. Radi utvrđivanja visine štete provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. koji je u nalazu i mišljenju naveo da je tužitelju u razdoblju od 1. veljače 2005. do 28. veljače 2018. isplaćena invalidska mirovina u iznosu 840.399,27 kuna. Pod pretpostavkom da bi tužitelj imao pravo na invalidsku mirovinu za osobni čin vojnik i ustrojbeno mjesto satnik prema rješenju HZMO-a od 25. svibnja 2018., tada bi mu u istom razdoblju bila isplaćena invalidska mirovina u iznosu 1.281.814,49 kuna. Vještak je mišljenja da razlika manje isplaćenih invalidskih mirovina iznosi 58.585,87 eura te je vještak dao tabelarni prikaz mjesečnih razlika mirovine.

35. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju u odnosu na mjesec veljaču 2018. jer je vještak naveo da u tom mjesecu nema razlike mirovine, a treba uzeti u obzir da se uplata u veljači 2018. odnosi na mirovinu za siječanj 2018., a tek isplatom u ožujku 2018. je isplaćena mirovina za veljaču 2018. Također predlaže da vještak nadopuni nalaz budući je razliku mirovine izračunao u bruto iznosu, a treba uzeti u obzir porez na dohodak i doprinose.

36. Sud je odredio pisano očitovanje vještaka radi odgovora na prigovore tužitelja te vještak ponavlja da u veljači 2018. nije bilo razlike u očekivanoj i isplaćenoj mirovini budući je mirovina po novom iznosu utvrđena od 1. veljače 2018. U odnosu na prijedlog za dopunu nalaza s obzirom na izračun u bruto iznosu, vještak je naveo da se tužitelju obračunati porez na dohodak u utuženom razdoblju umanjuje za 100% s obzirom da mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, dok doprinosi idu na teret sredstava Državnog proračuna, što znači da utvrđena razlika između isplaćene mirovine i očekivane mirovine je jednaka u bruto i neto iznosu.

37. Tužitelj je nadalje prigovorio nalazu i mišljenju u odnosu na mjesec siječanj 2005. koji dospijeva u veljači 2005. budući je vještak mirovinu obračunao počevši od veljače 2005. koja dospijeva u ožujku 2005. te je predložio da se vještak očituje o iznosu razlike mirovine za siječanj 2005. te je sud rješenjem od 8. prosinca 2023. odredio saslušanje vještaka radi dopune vještačenja s obzirom na prigovore tužitelja te pozvao tužitelja da uplati trošak pristupa vještaka za glavnu raspravu u iznosu od 33,18 eura. Tužitelj je u podnesku od 24. siječnja 2024. predložio da se vještak očituje pisano jer je to ekonomično.

38. Rješenjem od 29. siječnja 2024. određena je dopuna vještačenja u kojoj je vještak naveo da razlika isplaćene mirovine za siječanj 2005. iznosi 339,13 eura (stranica 169 spisa) te su prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka, kao i pisana očitovanja vještaka, jer su ocjenjena stručnim, jasnim i obrazloženim te sukladnim članku 258. ZPP-a. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelju u razdoblju od 1. veljače 2005. do 1. veljače 2018. manje isplaćen iznos od 58.585,87 eura, dok iz dopune nalaza od 20. veljače 2024. proizlazi da je tužitelju za mjesec siječanj 2005. manje isplaćen iznos od 339,13 eura. Dakle, tužitelju je za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2005. do 1. veljače 2018. manje isplaćena invalidska mirovina u iznosu 58.925,00 eura.

39. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženice isti se prema ocjeni ovog suda ukazuje neosnovanim.

39.1. Odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

39.2. Odredbom čl. 230. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), ali u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za 5 godina od kad je šteta nastala (st. 2.).

39.3. Odredbom čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

39.4. Odredbom čl. 245. st. 1. ZOO-a je propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Nadalje stavkom 3. istog članka je propisano da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

40. Ovaj sud ocjenjuje da je tužitelju nastala šteta isplatom svake mirovine u manjem iznosu nego što mu pripada te je on kontinuirano u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 31. siječnja 2018. trpio štetu u vidu manje isplaćenih mirovina s time da prilikom ocjene zastare potraživanja treba poći od činjenice da je tužitelju rješenjem HZMO-a klasa 141-02/08-OB, 03103347842 od 07. ožujka 2008. utvrđena invalidska mirovina za razdoblje od 01. siječnja 2005. nadalje u iznosu od 4.820,02 kn i to na temelju potvrde Ministarstva obrane klasa 141.02/08-01/20 od 03. ožujka 2008. kojom je utvrđeno da je tužitelj imao osobni čin vojnika, a ustrojbeno mjesto vozača nakon čega je tužitelj protiv navedenog rješenja izjavio žalbu koja je odbijena te je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje tek rješenjem od 21. svibnja 2018. Klasa: 140-02/18- 02/03103347842 utvrdio mirovinu prema ustrojbenom mjestu satnika u iznosu od 8.954,00 kuna počevši od 01. veljače 2018. koje su poduzete radnje za utvrđivanje tražbine (od 2008. do 2018.) dovele do prekida zastare potraživanja sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je zastara ponovno počela teći dostavom rješenja HZMO -a tužitelju, a kada je tužitelj i doznao za visinu štete.

40.1. U vrijeme isplata, iako je tužitelj sumnjao u pogrešan izračun, nije mogao zahtijevati isplatu razlike mirovine, odnosno štete u vidu manje isplaćenih mirovina jer mu ta razlika u to vrijeme nije bila ni određena pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela.

40.2. Iako u spisu nema dokaza kada je tužitelj zaprimio rješenje HZMO-a od 21. svibnja 2018., po prirodi stvari nameće se zaključak da ga je mogao najranije zaprimiti na dan njegova donošenja (21. svibnja 2007.), a kako je zahtjev za mirno rješenje spora i isplatu naknade štete zbog pogrešno određenog iznosa invalidsk mirovine tužitelj uputio tuženici u 04. prosinca 2020. koji je tuženica zaprimila 9. prosinca 2020., prem a ocjeni ovoga suda nije protekao trogodišnji rok zastare potraživanja iz odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a zbog čega nije osnovan prigovor zastare.

41. Slijedom navedenog sud je dosudio tužitelju imovinsku štetu u zatraženom iznosu 58.925,00 eura na ima razlika mirovina za razdoblje od 1. siječnja 2005. (s isplatom u 10. veljače 2005.) do 31. siječnja 2018. (s isplatom 10. veljače 2018.).

42. Člankom 1086. ZOO-a propisano je da se obveza naknade imovinske štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

43. Tužitelju je šteta nastala u trenutku kada mu je trebao biti isplaćen veći iznos invalidske mirovine, što znači da mu je šteta nastala trenutkom isplate mirovine. Stoga su tužitelju na mjesečne iznose razlika mirovina koje je vještak tabelarno prikazao u nalazu i mišljenju, dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće 10 -og u mjesecu za prethodni mjesec. Visina stope zakonskih zateznih kamata dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

44. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora (Tbr. 32-500 bodova), sastav tužbe (Tbr. 7/1-500 bodova), sastav podneska od 5.9.2021. (Tbr. 8/1-500 bodova), zastupanja na ročištu od 13.9.2021. (Tbr. 9/1-500 bodova), zastupanja na ročištu od 10.11.2022. (Tbr. 9/1- 500 bodova), sastav podneska od 17.4.2023. (Tbr. 8/1-500 bodova), sastav podneska od 15.11.2023. (Tbr. 8/1-500 bodova), zastupanja na ročištu od 3.7.2024. (Tbr. 9/1- 500 bodova), sastava odgovora na žalbu (Tbr. 10/1 500 bodova), sastava podneska od 06.10.2025. (Tbr. 8/1- 500 bodova), zastupanja na ročištu od 14.10.2025. (Tbr. 9/1-500 bodova), sastava podneska od 18.01.2026. (Tbr. 8/1-500 bodova), zastupanja na ročištu od 26.01.2026. (Tbr. 9/1-500 bodova) odnosno ukupno 6500 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura, 13.000,00 eura i uvećano za 25% PDV-a od 3.250,00 eura, tužitelju je priznat trošak u iznosu 16.250,00 eura.

45. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura, pa ukupno dosuđeni trošak iznosi 16.515,45 eura. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP -a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

46. Ističe se da sud trošak određuje primjenom članka 155. ZPP -a i prilikom odlučivanja o troškovima određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave. Stoga tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20. srpnja 2022., 24. siječnja 2024. i 5. ožujka 2024., jer istim ponavlja već iznesene navode te ovi podnesci nisu bili potrebni za raspravljanje i odlučivanje. Također mu nije priznat sastav podneska od 21. studenoga 2022. kojim dostavlja dokaz o uplati troška financijskog vještačenja, jer su raspolaže evidencijom uplata i dostava dokaza o tome nije potrebna zbog čega je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

47. Zahtjev tuženice za naknadom parničnih troškova je odbijen u cijelosti primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. OGDO u Zagrebu, na broj P-DO-225/2021