Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: P-2383/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužiteljice UM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Heleni Zudenigo, odvjetnici iz Zadra protiv tuženika ČM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marini Skorić Rojc, odvjetnici iz Zadra, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene 23. veljače 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženog, dana 11. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužiteljica kao zakonska nasljednica sada pok LM stekla pravo vlasništva za cijelo na stanu na prvom katu zgrade površine 61,16 m2 koji se sastoji od predsoblja kuhinje s blagavaonicom spavaće sobe dnevnog boravka ostave kupaonice sa WC-om balkona i spremišta u suterenu sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade [adresa] koji stan se nalazi u zgradi izgrađenoj na č.z 2380/28 k. o. [katastarska općina] zk. ul. [broj ZK uloška] suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-22) što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužiteljica temeljem ove presude nakon pravomoćnosti izvrši uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za cije lo uz istovremeni upis brisanja tog prava sa imena tuženika sve u roku od 15 dana. "
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 437,50 Eura, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi da je zakonska nasljednica sada pok. LM koja je bivša supruga tuženika, a koja da je bila u braku sa tuženikom koji je zaključen 3. svibnja 1975.g., a razveden 2015.g. s time da je bračna zajednica faktični prestala 2009.g. kada je ista otišla u mirovinu i vratila se živjeti u [adresa]. Prednica tužiteljice da je živjela i radila u Njemačkoj od 17. prosinca 1968.g. gdje je i upoznala tuženika koji je došao u Njemačku 5. veljače 1970.g. Tuženik da je nakon zaključenja braka radio cca 10 g kao tokar u Siemensu sa prosječnom plaćom od 1500-2000 tadašnjih DEM. 1994.g. te da se tvornica Siemens odselila u drugi grad iz Munchena u kojem je tuženik imao dva izbora odseliti iz Munchena ili dobiti otpremninu. Tuženik da je dao otkaz i dobio otpremninu od 60.000,00 DEM, a od navedenog iznosa da je odmah kupio automobil Mercedes (cca 45.000,00 DEM) a nakon toga više nije bio u nikakvom radnom odnosu već je u Njemačkoj pokušavao dobiti invalidsku mirovinu. Prednica tužiteljice da je od prvog dana dolaska u Njemačku (1968.g.) bila u radnom odnosu u raznim zvanjima i na raznim poslovima s tim da je zadnjih 15 g. prije mirovine (a to je bilo 2009.g.) radila u domu za starije osobe plaćom od 1.500 -1.800 DEM, a poslije radnog vremena da je čistila urede te je dobivala 200,00 DEM tjedno.
1.1. Tijekom trajanja braka stranke da su kupile stan u [adresa] i stan u [adresa] te su uložili znatna sredstva u adaptaciju kuće tuženika u BIH koja je bila upisana u k. o. [katastarska općina] koja je nakon rata i prodana, a tuženik da je u cijelosti zadržao cijeli iznos kupoprodajne cijene. Također da je kupljeno više automobila (Mercedes i džip) s tim da je zadnji bio marke Golf koji je nakon faktičnog razvrgnuća bračne zajednice koji da je ostao kod tuženika koji je preselio u Srbiju u stan kupljen u [adresa] površine 46 m2 upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tuženik i prednica tužiteljice su se nakon preseljenja tuženika u Srbiju dogovorili da njoj u cijelosti pripadne stan u [adresa], a njemu stan u [adresa] te auto i da ista neće potraživati isplatu uloženih sredstava u objekt u BIH . Tuženik nakon što je otišao u Srbiju dolazi u Zadar 2013.g. na sahranu majke tužiteljice i njene prednice te tuženik pred obitelji tužiteljice ponavlja postignuti dogovor. Nakon toga prednica tužitelja se teško razboljela (alzhaimer), a tuženik svoju obvezu nije ispunio već je 2015.g. pokrenuo izvanparnični postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice koji postupak je obustavljen, a isti je upućen u parnicu. Što se tiče stana u [adresa] koji se nalazi na adresi [adresa] za istaći je da je isti kupljen 1989. g. isključivo sredstvima prednice tužiteljice da tuženik u istog nikad nije uselio niti ga koristio niti je plaćao bilo kakve režijske troškove ili održavanje stana. Tijekom Domovinskog rata prednica tužiteljice je nakon napada na [adresa] (rujan 1991.g. ) do veljače 1992.g. živjela sa tužiteljicom u njenom stanu u U [adresa]. U tom razdoblju su u stan provalili treće osobe koje su stan devastirale te isti više nije bio podoban za stanovanje , te je za adaptaciju istog kako bi se stan mogao uopće koristiti utrošeno 45.000 - 50.000 eur.
1.2. Tužiteljica ističe da je njena prednica usmenom diobom sa tuženikom te dosjelošću stekla pravo vlasništva cijelog stana u [adresa] te da je u trenutku smrti ista bila vlasnica za cijelo.
2. Tuženi u svom odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor presuđene stvari, s obzirom da je između prednice tužiteljice i tuženika vođen postupak pred ovim sudom posl.br. P-142/2016 kojim je pravomoćno utvrđeno da su prednica tužiteljice i tuženik, svatko za ½ dijela, vlasnici predmetnog stana. Tužiteljica u ovoj tužbi opetuje one iste činjenične navode i poziva se na istu pravnu osnovu kao i njezina prednica prije, pa je tako i ona tvrdila kako je od vlastitih sredstava kupila predmetni stan, kako tuženik u njemu nikad nije boravio, niti je plaćao režije, a također se i navodi o navodnom usmenom dogovoru između prednice tužiteljice i tuženika da predmetni stan pripadne prednici tužiteljice. Za ukazati je kako se, dakle, o istim činjeničnim navodima već vodio spor u kojem je pravomoćno utvrđeno da su takvi navodi neosnovani i bespredmetni pored činjenice da su prednica tužiteljice i tuženik kao kupci stekli predmetni stan kupoprodajom, u jednakim udjelima, svaki za ½ dijela, te da je tuženik i upisan u zemljišnoknjižnoj evidenciji za navedeni suvlasnički udio. Iz istog su razloga neosnovani i za predmet ovog spora nebitni navodi iz toč. II tužbe o tome tko je gdje bio zaposlen i kolika je primanja imao, kao i navodi iz toč. III o tome tko je i koliko ulagao u kuću u [adresa], kao i ostali navodi npr. o automobilima koje su tadašnji bračni drugovi kupovali. Navodi da nije točno da je dogovor između prednice tužiteljice i tuženika bio da stan u [adresa] pripadne tuženiku, a njoj da pripadne predmetni stan u [adresa]. Da je tomu tako, onda bi se takav dogovor zasigurno i realizirao na način da bi prednica tužiteljice zatražila od tuženika ispravu / izjavu koja bi bila podobna za njegovo brisanje iz zemljišnoknjižne evidencije, a što ovdje nije bio slučaj. Takvo bi postupanje bilo jedino logično s obzirom da je tuženik upisan u zemljišnoj knjizi i da je jedini način za njegovo brisanje bilo sklapanje ugovora u pismenoj formi. Ideja o navodnom usmenom dogovoru iskonstruirana je za potrebe ovog postupka i onog prethodnog koji se vodio pod posl. br. P-142/2016. No međutim, sukladno odredbama Obiteljskog zakona, a prije i Zakona o braku i porodičnim odnosima, ugovor ili sporazum o diobi bračne stečevine valjan je jedino ako je zaključen u pismenoj formi i ako su potpisi stranaka ovjereni kod javnog bilježnika. Nadalje, bespredmetni su za ovaj postupak navodi tužiteljice kako tuženik u predmetnom stanu nije nikad boravio niti plaćao režije, dok navode o navodnom renoviranju stana ne potkrepljuje nikakvim vjerodostojnim dokazima. Naslovna stranica Procjembenog elaborata iz 2022.g., koja se jedino dostavlja uz tužbu, nije dokaz navodno učinjenoj renovaciji u vrijednosti od 50.000,00 eura. Isto tako da je promašena tvrdnja tužiteljice da je predmetni stan stekla dosjelošću jer pored činjenice da je tuženik upisan u zk evidenciji kao suvlasnik, te s obzirom na prethodno vođene postupke, proizlazi da nisu ispunjeni zakonski uvjeti da bi prednica tužiteljice mogla vlasništvo steći dosjelošću. Tužiteljica je sa svojim suvlasničkim udjelom od ½ dijela raspolagala 2022. godine na način da je isti darovala RM protiv kojeg je tuženik pokrenuo izvanparnični postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice, koji se pred ovim sudom vodi pod posl.br. R1-169/2024. U navedenom postupku, RM je izjavio da je 2022. godine uložio 50.000,00 eura za renoviranje stana, a što onda ukazuje na neistinite navode tužiteljice koja u tužbi potrebu renoviranja stana povezuje s boravkom trećih osoba u periodu od rujna 1991.g. – veljače 1992.g. Od 1992.g. do renoviranja prošlo je 30 godina pa je očito da do potrebe renoviranja nije došlo zbog boravka trećih osoba, nego vjerojatno zbog uobičajenog habanja stana uslijed njegovog korištenja. No, ovdje je posebno bitno ukazati na navod RM u kojem tvrdi da se prije renoviranja stana obratio tuženiku i tražio da ovaj sudjeluje u troškovima renoviranja, pa se nameće očito pitanje: zbog čega je od tuženika tražio sudjelovanje u troškovima ako su on i njegove prednice smatrali da stan nije u njegovom suvlasništvu već da je vlasnica isključivo prednica tužiteljice? Očito je da se ovim postupkom smjera na bespotrebno odugovlačenje razvrgnuća suvlasničke zajednice, umjesto da se tuženiku odmah odgovorilo na dopis kojim je predložio mirno rješavanje spora. Tuženik je i nadalje voljan spor riješiti mirnim putem, no ukoliko ne bude imao druge opcije bit će prisiljen pokrenuti i sudski postupak radi isplate naknade za korištenje tuđe imovine. U svakom slučaju, a kako se radi o presuđenoj stvari, najprije se predlaže odbaciti tužbu, a podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate.
3. Tužitelj u odnosu na navode tuženika u odgovoru na tužbu navodi da se ne bi radilo o pravomoćnoj presuđenoj stvari budući ne postoji ni subjektivni ni objektivni identitet spora. Naime, u presudi donesenoj pod poslovni brojem P-142/16 Općinskog suda u Zaderu, Stalne službe u Benkovcu, tamo tuženica nije postavila tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao već je sud primjenom čl. 213. ZPP-a sam odlučio i to samo kroz iskaz svjedoka provjeriti činjenične navode odgovora na tužbu. Dakle, tamo donesena presuda ne sadrži odluku o tužbenom zahtjevu prednice tužiteljice kojim bi ista tražila donošenje presude na utvrđenja prava vlasništva na jednoj polovini stana na kojem je upisan ovdje tuženik, a tamo tužitelj pa se navedena presuda ne može odnositi niti primjenjivati u ovom postupku. Osim toga, u ovoj pravnoj stvari kao osnov postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljica ističe i dosjelost, pa s obzirom na navedenog ne postoji identitet tužbenog zahtjeva.
3.1. Tužena tijekom postupka i dalje ostaje kod prigovora presuđene stvari s obzirom da je ovdje tužiteljica univerzalni sukcesor svoje prednice koja je bila stranka u postupku pod posl.br. P-142/2015, pa da proizlazi da je u ova dva predmeta ispunjen uvjet identiteta stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta činjenične osnove. U odnosu na dosjelost kao osnovu stjecanja vlasništva tuženik ističe da za isto nisu ispunjeni zakonski uvjeti.
4. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to procjembeni elaborat (l.s. 4, predan uz tužbu), Presudu Županijskog suda posl. br. Gž-1002/2021 od 06. rujna 2021 (l.s. 26-29), dopis tuženika RM (l.s. 30), saslušao svjedoke ŠM i RM (l.s. 48-51), ŽM (l.s. 53) te tužiteljicu kao stranku (l.s. 55), pribavio spise ovog suda posl. br. P-142/16 i R-169/2024.
5. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
6. Predmet ovog spora zahtjev je tužiteljice da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva stana u [adresa], za cijelo i to temeljem nasljeđivanja svoje sestre, a ova diobom sa tuženikom, odnosno dosjelošću.
7. Odredbom čl. 159. st. 1. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom, te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, dok iz st. 2. te odredbe proizlazi da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a iz st. 3. te odredbe proizlazi da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.
8. Sud je izvršio uvid u priklopljeni spis posl. br. P-142/16 u kojem je dana 31. svibnja 2021. godine donijeta presuda u kojem je stavkom I utvrđeno da je tužitelj ČM, (ovdje tuženi) i tužena LM (prednica ovdje tužiteljice) svatko za ½ dijela, vlasnici stana na prvom katu u [adresa] (preciznije opisan u izreci, a ovdje predmetnog). Stavkom II. odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da je tuženica dužna trpjeti razvrgnuće suvlasničke zajednice stana civilnom diobom, dok je stavkom III. odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženica na ime nemogućnosti ostvarenja zarade iznajmljivanjem stana u periodu od siječnja 2013. pa ubuduće do predaje stana u suposjed ili do razvrgnuća suvlasničke zajednice plaća iznos od 1.000,00 kuna mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom.
8.1. Odlučujući po žalbi Županijski sud u Puli je donio Presudu pod posl. br. Gž - 1002/2021 dana kojim je odbio žalbe tužitelja i tuženika i potvrdio netom citiranu presudu. Iz prvostupanjske presude proizlazi da su tužitelj i tuženi već bili upisani suvlasnici predmetnog stana te da je LM u izvanparničnom postupku radi razvrgnuća suvlasničke zajednice ČM osporila pravo vlasništva stana navodeći da je stvarna i izvanknjižna vlasnica stana za cijelo, da je stan kupljen za trajanja njihova braka ali njenim sredstvima, i da tužitelj u njemu nikad nije živio, ni boravio, već ga isključivo koristi tuženica i plaća sve redovite i izvanredne troškove , kao i da je među njima postignut dogovor da taj stan pripadne njoj, a da tužitelj od novčanih sredstava stečenih zajednički, u braku, je kupio stan i automobil u Republici Srbiji i tamo se preselio. Takve navode tužene sud je u cijelosti odbio kao neosnovane, a što je u točki 9. županijski sud i potvrdio, koje se ovdje i citiraju, budući da u ovom postupku tužiteljica prednica LM navodi iste činjenične navode kao i njezina sestra u već pravomoćnom dovršenom postupku, pa tako iz županijske odluke slijedi: "…nije iz ničega utvrđeno da bi stranke postigle pravnovaljani sporazum koji bi bio osnov za stjecanje vlasništva tuženice na predmetnom stanu u cijelosti. Naime taj stan, osim što je i upisan na svaku od stranaka u jednoj polovini dijela, stečen je za vrijeme trajanja braka stranaka pa je on i bračna stečevina za koju postoji presumpcija da je vlasništvo supružnika u jednakom dijelu. To što tužitelj nikada u stanu nije živio ne utječe na njegovo suvlasništvo kao i činjenica da stan koristi tuženica i za isti plaća režije. Također i činjenica da je tužitelj kupio stan u [adresa] ne može biti od značaja za odluku o predmetnom stanu s obzirom da ukoliko je stan u [adresa] kupljen za vrijeme trajanja braka ili sredstvima koja su stečena za vrijeme trajanja braka i taj stan je bračna stečevina stranaka, a ne proizlazi da su stranke postigle pravnovaljani ugovor o diobi svoje imovine kako predmetnog stana tako i eventualno druge imovine stečene tijekom braka".
9. Nije sporno da je ovdje tužiteljica stekla ½ dijela predmetnog stana nasljeđivanjem svoje sestre LM, te da je ista svoj suvlasnički dio darovala RM, koji je sada upisani suvlasnik svatko za ½ dijela zajedno sa ovdje tuženim ČM.
10. Iz priklopljenog spisa ovog suda posl. br. R1- 169/2024 proizlazi da je ČM pokrenuo prijedlog radi razvrgnuća suvlasničke zajednice predmetnog stana protiv RM, koji postupak je još uvijek u tijeku. Na prijedlog predlagatelja predloženik RM se očitovao da je stan renovirao i da je u stan uložio 50.000,00 Eura, a o čemu ga je već izvijestio i priložio procjembeni elaborat, a kasnijim podneskom je izvijestio da je ovdje tužiteljica pokrenula parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva na cijelom stanu i dostavio predmetnu tužbu.
10.1. Iz dopisa (l.s. 30) ČM proizlazi da se isti dana 02. veljače 2024 godine obratio RM da pokušaju mirnim putem riješiti razvrgnuće suvlasničke zajednice inače da će biti primoren pokrenuti prijedlog radi razvrgnuća.
11. Slijedom navedenog a u odnosu na pravnu osnovu, da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu nasljeđivanjem svoje sestre a ova diobom sa tuženim potrebno je navesti da je prema odredbi čl. 333. st. 1. Zakona o parničnom postupku, sud ne može ponovno raspravljati o istoj pravnoj stvari o kojoj je već pravomoćno odlučeno u prethodnom postupku među istim strankama, a da bi postojala pravomoćno presuđena stvar (res iusdicata) moraju biti kumulativno ispunjena tri uvjeta i to identitet stranaka, predmet spora i pravna osnova.
12. Ovaj sud smatra da identitet stranaka u konkretnom slučaju postoji jer je nova stranka ovdje tužiteljica nastupila kao pravni sljednik iz prethodnog postupka svoje sestre LM (pravo vlasništva nekretnine stekla u diobi sa mužem, koji navod i osnov je odbijen i obrazložen citiranom presudom ovog suda P-142/16) odnosno singularnog sljedništva, pa u tom slučaju, predmetni postupak se, iako formalno vođen između različitih osoba, smatra vođenim između istih stranaka u procesnom smislu, jer sljednik ulazi u pravni položaj svog prednika i time preuzima i pravne učinke presude.
13. Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZV-a proizlazi da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), iz st. 2. te odredbe proizlazi da je posjed istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, iz st. 3. te odredbe proizlazi da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjedni sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, dok iz st. 5. te odredbe proizlazi da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.
14. U odnosu na pravnu osnovu u kojem tužiteljica navodi da je predmetnu nekretninu stan u [adresa], stekla temeljem dosjelosti, ovaj sud utvrđuje da tužiteljica tijekom postupka nije ovom sudu dokazala bi temeljem zakonitog, istinitog i poštenog posjeda stekla predmetnu nekretninu za cijelo. Naime tužiteljica je stekla već temeljem nasljeđivanja svoje sestre 1/2 dijela stana, s kojim dijelom je već pravnim poslom darovanjem raspolagala u korist RM, dok ovom sudu nije dokazala niti da je sada u posjedu predmetnog stana, a niti da je drugu polovinu stana stekla na zakonit način, a isto tako ona kao i njena prednica, pok. sestra LM nisu bili pošteni posjednici, dakle znali su (zbog svih netom citiranih odluka) da im ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu, a najmanje od trenutka donošenja odluke županijskog suda posl. br. P-1002/2021, a znali su i ranije.
15. Iz iskaza saslušanih svjedoka predloženih od strane tužiteljice i to ŠM , RM i HM proizlazi u bitnom da su nakon smrti majke tužiteljice (2013) na podušju bili prisutni kada su se pok. LM i ČM dogovorili oko podjele bračne stečevine, na način da predmetni stan u cijelosti pripadne LM, a druge nekretnine i pokretnine ČM. Sud iako smatra takve iskaze istinitim i vjerodostojnim budući su svjedočili da su supružnici vodili takav razgovor pred njima nije imao razloga posebno cijeniti jer se o takvim navodima pravne prednice tužiteljice već raspravljalo u pravomoćno dovršenom parničnom postupku P -142/16. U odnosu na iskaz svjedoka HM u dijelu u kojem iskazuje da je pok. LM u vrijeme Domovinskog rata dala ključ stana u [adresa], obitelji prognanika sa dvoje male djece, na besplatno korištenje, bez naknade uz suglasnost svog supruga, ovaj sud cijeni kao istinit jer takvo što i proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, budući se dogovor oko podjele bračne stečevine dogodio tek 2013. godine.
16. Naposlijetku za navesti je da je upravo UM, ovdje tužiteljica pa se i postavlja pitanje zašto ako je smatrala da je vlasnica stana za cijelo naručila u 2022 godini od građevinskog vještaka procjenu utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnine predmetnog stana, koji je dostavljen uz tužbu.
17. Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka a i cijeneći sve dokaze provedene u parničnom predmetu posl. br P-142/16 i donesenu pravomoćnu presudu, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj Sud drži da tužiteljica nije uspjela dokazati tužbeni zahtjev da je stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu opisanom u izreci, slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude.
18. Tuženom je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne 155/23 - dalje: ZPP). i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika , i to za odgovor na tužbu (Tbr.7.1.), za zastupanje na ročištu od 03. ožujka 2025., 07. travnja 2025., 16. svibnja 2025., 16. listopada 2025., 26. siječnja 2026. i 23. veljače 2026, svaki u iznosu od po 25 bodova,(1 bod /2 EUR) uvećano za PDV od 25 % (85,50 Eura) što sveukupno iznosi 437,50 Eura.
Zadar, 11. ožujka 2026.
Sutkinja
Maja Nevešćanin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženom po punomoćniku
