Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj P-1288/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 08.08.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 16.08.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-1820/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 08.08.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 16.08.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-1820/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

- “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 749,16 eura (sedamstočetrdesetdeveteurašesnaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 11. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 294,52 eura (dvjestodevedesetčetirieurapedesetdvacenta) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 18. rujna 2025. podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom koji glasi kao u izreci pod I.II., uz zahtjev za naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama. Tužbu obrazlaže navodeći da je dana 08.08.2005. sa prednicom tužene sklopio Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog dana 16.08.2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-1820/2005, prema kojem mu je kao korisniku kredita prednik tužene odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 54.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, na rok otplate u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,00% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Prilikom isplate kredita dana 09.09.2005. tužena mu je naplatila naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.604,77 kn (pravilno 2.604,74), a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 345,71 EURA. Odredbom čl. 8. st. 2. predmetnog ugovoreno je da može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tužena. Tužena mu je dana 26.04.2021. naplatila naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 5.564,77 kn, koja protuvrijednost prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 738,57 EUR. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“, nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, nije mu bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tužena temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatila i time stekla ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od dana 28. listopada 2025. tužena se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare na tužiteljevo eventualno potraživanje povrata sporne naknade za obradu kredita s obzirom da je ista naplaćena 2005. jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, a prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.340,50 EUR kao suviše visoko naznačenoj, smatra da je po predmetnom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, zajedno u ukupnom iznosu od 1.084,28 EUR (po fiksnom tečaju konverzije) iz čega je razvidno da je vrijednost predmeta spora za deklaratorni zahtjev određena u nerazmjerno visokom iznosu. Dodatno, budući da tužitelj ni ne postavlja kondemnatorni zahtjev, za pretpostaviti je da namjerava po okončanju ovog postupka podnijeti tužbu radi isplate. Slijedom navedenog, radi se o obijesnom parničenju jer je tužiteljev isključivi cilj u ovom postupku ostvarivanje prava na odvjetničku nagradu. Ne spori da je dana 08. kolovoza 2005. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 5140030242-60010448746/2005 (dalje: „Ugovor“) te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u tužbi. Nadalje ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 6. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14. dalje: ZZP/07). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, predmetnu ugovornu odredbu je sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,00 % (ugovorna transparentnost). Kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita tužena ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tužena se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva, te naglašava da kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Nadalje, da se sporna naknada ima smatrati dijelom ukupne cijene kredita proizlazi i iz definicije instituta efektivne kamatne stope Hrvatske narodne banke. Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96. ZZP/07 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Ne spori da je korisniku kredita prilikom prijevremene otplate kredita dana 26. travnja 2021. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu naznačenom u tužbi. Međutim, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako je ugovorena naknada tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa bila jasna, lako razumljiva, uočljiva te odrediva u smislu članka 269. Zakona o obveznim odnosima (dalje: „ZOO“). Naime, visinu naknade bilo je moguće utvrditi pregledom važećih Odluka o naknadama tuženika koje su bile javno dostupne za predmetno razdoblje. Ukazuje kako je odredba o prijevremenoj otplati kredita ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Ugovorom je za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, njemu nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tužena (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tužena u trenutku prijevremene otplate mogla plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), nije mogla predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tužena trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužna plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženoj nastaje materijalna šteta. Dapače, njeno pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit, te ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga napominje kako stvarna šteta koja je tuženoj nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim stavkom 2. članka 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Prilaže ovjerene izjave g. ZZ, izvršnog direktora riznice tuženika te gđe DZ, voditeljicu administracije kredita tuženika i to na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita. Izlazna naknada je dozvoljeni, unaprijed ugovoreni iznos naknade štete. Naime, ugovornim strankama je dozvoljeno u naprijed ugovoriti iznos naknade štete u slučaju raskida, neispunjenja ili nastupa neke druge okolnosti. Dakle, i u ovom slučaju su ugovorne strane unaprijed dogovorile iznos štete, i koji nije potrebno posebno dokazivati, već samo nastup okolnosti predviđene ugovorom kojim nastupa dospijeće plaćanja iste.

3. Podneskom od dana 4. studenog 2025. tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu u odnosu na tzv. ulaznu naknadu i osporava prigovor zastare, pozivajući se na pravno shvaćanje VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost pregovaranja sa prednicom tužene o spornim odredbama Ugovora, te je li od prednice tužene dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na sporne ugovorne odredbe, izvršio uvid u dopis tužene od 2.08.2024. (list 4. spisa), Ugovor o kreditu broj: 5140030242-60010448746/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 8.08.2005. (list 6.13. spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27.02.2009. i broj Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. (list 14.-15.), Odluku o naknadama za razdoblje od 18.07.2005. (prilog uz odgovr na tužbu u e-Predmetu), Izračun kamate od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate (list 29. -33.), ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodraskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“ (list 35. -41.), Izjavu svjedoka ZZ iz [adresa] od 27.06.2023. (list 42.-43.), Izjavu svjedoka DZ iz [adresa] od 12.12.2023. (list 45.-47.), Izvadak iz Odluku o naknadama za usluge Addiko bank d.d. od 19.11.2018. (list 59.-68.) i dopis tužitelja od 10.06.2024. (list 69. spisa).

4.1. Sud nije izvršio uvid u web stranicu Hrvatske narodne banke – Kamate, efektivna kamatna stopa, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovom sporu.

5. Na pripremnom ročištu sud je prihvatio kao osnovan prigovor tuženice u odnosu na naznačenu vrijednosti predmeta spora, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 1.084,28 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/25.), budući je upravo u tom iznosu naplaćena ukupna naknada (ulazna i izlazna) po ugovornim odredbama čije utvrđenje ništetnim tužitelj u ovom postupku zahtijeva.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu, koji je tužitelj kao Korisnik kredita sklopio dana 8.08.2005. sa pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek kao Bankom, kojom je ugovorena naplata naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,00% jednokratno i unaprijed, kao i odredbe čl. 8. st. 2. kojom je ugovoreno da se Korisnik kredita kod prijevremene otplate kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

7. Među strankama nije sporno:

- pasivna legitimacija tužene, odnosno da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek (Banka) dana 8. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030242-60010448746/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 16.08.2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-1820/2005., radi adaptacije kuće, na iznos od 54.000,00 CHF s rokom vraćanja 30 godina;

- da je prednica tužene tužitelju dana 9.09.2005. naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtijeva (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 2.604,74 kn / 345,71 eura,

- da je tužena naplatila tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlaznu naknadu) dana 26.04.2021. u iznosu od 5.564,77 kn / 738,57 eura.

8 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim su ugovorene jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00%, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, je li nastupila zastara, te je li tuženici nastala šteta prijevremenom otplatom kredita.

9. Iako tužena nije osporila pasivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, ipak valja napomenuti da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne sa tuženom, te da iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d., pa je slijedom navedenoga, tuženica sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, i kao takva je pasivno legitimirana u ovom postupku.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba 8.08.2005., radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj i sada živi, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, kuću nije iznajmljivao niti davao u zakup. Kredit je podigao u predmetnoj banci jer je već bio njen klijent, međutim, prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima nitko mu nije rekao da će morati platiti bilo kakve naknade, a niti na što se naknade odnose, a iako je Ugovor prije potpisivanja pročitao, nije uočio tih 1,00% među ugovornim odredbama, a misli da bi znao sam izračunati taj iznos, u to vrijeme je bio zaposlen u bolnici kao pomoćno osoblje. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama jer mu je Ugovor dan na potpis unaprijed sačinjen u Banci, te mu je bilo čudno kada su mu rekli prilikom prijevremenog zatvaranja kredita da će morati platiti naknadu, jer su baš u to vrijeme bile reklame da se naknade za prijevremeno zatvaranje neće naplaćivati, međutim da tu naknadu nije platio, vjeruje da kredit ne bi mogao zatvoriti. Ulazna naknada se oduzela od iznosa kredita koji mu je sjeo na račun, a koliko se sjeća, niti za jednu od tih naknada mu nije pojašnjeno na što se odnose, koji troškovi ulaze u te naknade i kako se dolazi do izračuna izlazne naknade. Nakon što je pročitao Ugovor o kreditu iako je kao laik shvatio te ugovorne odredbe, nije tražio pojašnjenja, a ne sjeća se da li mu je tom prilikom uručena u Banci Odluka o naknadama. Ovo mu je bio prvi stambeni kredit koji je realizirao, a prije toga je imao kredit za auto.

10.1. Pregledom ovjerenog Ugovora o kreditu od 8.08.2005. (list 6.-13. spisa) sud je utvrdio da je Ugovor zaključio tužitelj kao fizička osoba, da je odredbom čl. 6. st. 1. ugovorena naplata naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,00% jednokratno i unaprijed, a odredbom čl. 8. st. 2. da se Korisnik kredita kod prijevremene otplate kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke; da je Ugovor sastavljen od strane prednice tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, da nema navedenih parametara o naknadama koje se naplaćuju, koji troškovi se naplaćuju kroz naknade, a ni od čega se naknade sastoje.

10.2. Čitanjem dopisa tužene (list 4. spisa) sud je utvrdio da je ulazna naknada naplaćena dana 9.09.2005. u iznosu od 2.604,74 kn / 345,71 eura, te naknada za prijevremenu otplatu kredita dana 26.04.2021. u iznosu od 5.564,77 kn / 738,57 eura.

10.3. Sud ovjerene Izjave svjedoka ZZ iz [adresa] (list 42.-44. spisa) i DZ iz [adresa] (list 45.-48. spisa) nije ocijenio kao vjerodostojne, nego paušalne i usmjerene isključivo ka pogodovanju tuženoj. Naime, navedeni zaposlenici tuženice nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog Ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljom u vezi sa spornim ugovornim odredbama, dok u odnosu na naknadu štete koju tuženica kao Banka trpi prilikom prijevremene otplate kredita, navode uopćeno, a ne navode koju je to eventualnu štetu tuženica pretrpjela kod prijevremene otplate konkretnog kredita, odnosno koje je to pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita.

10.4. Sud nije uzeo u obzir pri donošenju odluke Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU" s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 35.-41. spisa), jer navedenom dokumentacijom tužena ne dokazuje da je pretrpjela štetu, a niti da je imala troškove vezano za konkretni kredit.

10.5. Iz tuženicina izračuna kamata od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate prema Ugovoru o kreditu (list 29.-33. spisa) proizlazi da iznose 7.706,59 eura.

10.6. Sud nije posebno obrazlagao sadržaj Odluke o naknadama za razdoblje od 18.07.2005. (prilog uz odgovor na tužbu u e-Predmetu) i Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Addiko banka d.d. (list 59. -68. spisa) iz kojih proizlazi visina naplaćenih naknada, jer tužena time nije dokazala da je bilo pojedinačnih pregovora, te da je istog upoznala o svrhama naknada, od čega se sastoje, koje troškove pokrivaju, kako se dolazi do izračuna izlazne naknade i dr.

11. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, a prigovor zastare neosnovan.

12. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 8. kolovoza 2005. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Prema odredbi čl. 3. st. 1. točka 1. i 2. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (točka 1.); te je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti (točka 2.).

12.1. Odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

12.2. Odredbom čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje (članak 1.). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebalo izvršiti plaćanje (članak 2.)

12.3. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

12.4. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

12.5. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12.6. Sukladno odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

12.7. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12.8. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 11.1. i čl. 9. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

12.9. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12.10. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. st. 1. i članka 8. st. 2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

14. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% za obradu kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Nadalje, odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

15.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kako je navedeno. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Dakle, sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulaznoj naknadi) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlaznoj naknadi), a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, a priloženom Odlukom o naknadama i Izvatku iz Odluke o nanadama za usluge Addiko bank d.d., to nije dokazala. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvtrke niti obrta, kredit je odobren namjenski i utrošen na adaptaciju obiteljske kuće u kojoj i sada živi, koju kuću nije iznajmljivao ili davao u zakup, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s prednicom tužene kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu bile namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, kako je tuženica Banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Sud napomionje da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

17. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 6. st. 1. Ugovora o kreditu, te oko naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorene člankom 8. st. 2. Ugovora, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora, sud je saslušao tužitelja koji u odnosu na navedeno iskazuje da nije moga pregovarati o ugovornim odredbama jer mu je Ugovor dan unaprijed sastavljen od strane Banke, nitko mu nije rekao da će morati platiti bilo kakve naknade, niti su mu pojašnjene naknade, a kod prijevremenog zatvaranja kredita mu je bilo čudno što mora platiti tzv. izlaznu naknadu, jer je vidio reklame da se takve naknade neće naplaćivati. Međutim, da je odbio platiti tu naknadu, vjeruje da kredit ne bi mogao zatvoriti.

18. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da mu u Banci nije pojašnjeno u vezi tzv. ulazne i izlazne naknade, od čega se sastoje te naknade, a niti na koji je način određena visina izlazne naknade, kao i da se o tim naknadama nije moglo pregovarati, već mu je ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu po principu "uzmi ili ostavi". Naime, tužitelj iskazuje da od strane djelatnika Banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita (članak 6. st. 1. Ugovora), kao niti o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 8. st. 2. Ugovora), a također niti o iznosu izlazne naknade, kako se dolazi do tog iznosa, od čega se sastoji, a koje su bile određene jednostranom odlukom Banke. Dakle, ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita nije bila jasna i razumljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine prilikom sklapanja Ugovora, dok je tužitelj mogao razumno izvesti zaključak o visini ulazne naknade, jer je određena u postotku od odobrenog kredita (1,00%), ali ne i o tome koje troškove pokriva i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti zašto je određena baš u tom postotku, a niti to proizlazi iz Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj nije bio informiran o tim naknadama, te o naknadama nije mogao pregovarati, a niti je bio informiran o njihovoj krajnjoj svrsi i koji stvarni troškovi ulaze u te naknade. Tuženica je tužitelju trebala obrazložiti koja je svrha i što čini naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za izračun izlazne naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene ugovorne odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora. U takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je istom trebala pružiti potpune informacije temeljem kojih je on mogao suštinski shvatiti značenje odredbe o naplati navedenih naknada, te zašto je ulazna naknada naplaćena baš u visini 1,00% od iznosa kredita i koje troškove ona pokriva, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a ista to nije omogućila, jer prema izjavi tužitelja, u Banci mu je predan unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, koji da je odbio potpisati, tada ne bi realizirao kredit, a niti bi mogao prijevremeno zatvoriti kredit.

18.1. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,00% od iznosa odobrenog kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredbe je transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

18.2. Ovdje treba reći i to kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18.3. Uzimajući u obzir da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi između ostalog javnobilježničke troškove, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru (…), to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženice su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita.

19. Pored navedenog treba dodati i to da Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno odredbi čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost spornih ugovornih odredbi, ne bi prosuđivali primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

20. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

20.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), dakle prije pristupanja Republike Hrvatske u EU.

21. Nadalje, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog Ugovora takvo što nije razvidno.

22. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Treba napomenuti i to da je jasno da efektivna kamatna stopa predstavlja stvarnu cijenu kredita, da u nju ne ulaze troškovi javnog bilježnika i sl., te stoga u tom kontekstu nije bilo niti potrebe vršiti uvid u web stranicu Hrvatske narodne banke-

Kamate, efektivna kamatna stopa (https://www.hnb.hr/o-nama/zastita- potrosaca/bitne-informacije/kamate), no posebno valja istaknuti da tužena nije obrazložila o kojim se to troškovima uopće radi da bi opravdavali visinu od 1,00% visine kredita.

24. Također valja reći da se u konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja iz čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, jer u smislu te zakonske odredbe zabrana manjeg značenja, može postojati npr. onda kada je cilj konkretne zabrane u funkciji zaštite nekih, sasvim određenih, pojedinačnih interesa ugovornih strana, ali ne i onda, kao što je to ovdje slučaj, cilj zabrane odnosi zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, kao jedne gospodarske skupine, koja je kao takva prepoznata i priznata propisima o zaštiti potrošača.

24.1. Naime, tužitelj je Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 54.000,00 CHF, a u odnosu na plaćen iznos ulazne naknade, u konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba je rezultirala neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se ne može smatrati da je uzrok ništetnosti te ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa stoga u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

25. Konačno valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno odredbama čl. 3., čl. 4. i čl. 10. Zakona o obveznim odnosima.

26. Nadalje, utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu, odnosno troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu, odnosno troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

26.1. Povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022. izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

26.2. Sukladno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

26.3. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. te odredbe dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a prema stavku 3. u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

26.4. Odredba čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi Banci štetu samo ako ju je Banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

26.5. Stoga, prijevremenom otplatom kredita, tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.

26.6. Pored navedenog, naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno, jer kao što je navedeno, prijevremenom otplatom kredita, tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. u vezi s čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.

26.7. Stajalište da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i 15 Poslovni broj: P-1006/2024-11 Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018 od 9.03.2022.).

27. Prigovor zastare nije osnovan.

27.1. Naime, prema odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Stavkom 2. istog članka je propisano da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

27.2. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

27.3. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

27.4. Dakle, tužiteljevo zakonsko ovlaštenje na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti proizlazi iz čl. 327. i čl. 328. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, ništetnost ugovora nastaje po samom zakonu i od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

27.5. U slučaju ništetnosti ugovorne odredbe, pravni interes tužitelja očituje se u potrebi osiguranja pravne sigurnosti i sprječavanja buduće primjene ništetne odredbe (npr. kako bi se zaštitio od naplate spornog troška), te je deklaratorni zahtjev prethodno pitanje za moguće naknadne zahtjeve. Time je pravni interes za sam deklaratorni zahtjev utvrđenja ništetnosti u sudskom postupku zaštićen i održan, jer utvrđenje ništetnosti štiti pravni i imovinski interes tužitelja, te mu omogućuje naknadno ostvarenje prava, a imajući u vidu da pravo potrošača na sudsku zaštitu mora biti učinkovito i sudovi po službenoj dužnosti moraju osigurati da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošače u smislu čl. 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

28. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako tuženica nije dokazala da je prijevremenom otplatom kredita pretrpjela štetu, a kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), te su odredbe bile unaprijed formulirane od strane pravne prednice tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da su navedene odredba Ugovora o kreditu, nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

29. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao i ugovornu odredbu iz članka 8. st. 2. Ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

30. U odnosu na prigovor da sporne ugovorne odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da stoga ne mogu biti nepoštene, ovaj sud ukazuje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima jer da ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnima iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

31 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

31.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

31.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.043,68 eura, koji je osnovan do iznosa od 749,16 eura i sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 150,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od dana 4.11.2025. od 150,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 24.02.2026. u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i na ročištu za objavu presude od 11.03.2026. u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 131,25 eura (Tbr. 46.), te sudske pristojbe na tužbu od 53,09 eura i na presudu od 39,82 eura i u skladu je s vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio na pripremnom ročištu (1.084,28 eura), te navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., 107/25.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. - 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

31.2. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 294,52 eura, nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio na pripremnom ročištu prema odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, sukladno kojem je sud dosudio iznos pristojbe na presudu, dok sastav dopisa od 10.06.2024. za koji tužitelj traži naknadu od 50,00 eura sa obračunatim PDV-om od 12,50 eura, nije radnja potrebna za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice