REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-2132/2019-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tomislava Bogdana, a u odsutnosti tuženika, 11. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140060240- 60010440451/2005 sklopljenog 15. veljače 2005. između tužitelja DT i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Lidije Perić 15. veljače 2005. pod brojem OU- 233/2005, a koja u čl.3. toč. 4. glasi: "…obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća…Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja."; u čl. 4. glasi: " Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.; a u čl. 24. glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita i Založni dužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune."

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju DT isplati iznos od ukupno 7.111,23 eura (slovima: sedamtisućastojedanaesteuradvadesettricenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 5.489,94 eura teče od 2. ožujka 2016. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tužitelj DT s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 5.489,94 eura teku od 1. listopada 2015. do 1. ožujka 2016.

IV/ Odbija se tužitelj DT s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140060240- 60010440451/2005 sklopljenog 15. veljače 2005. između tužitelja DT i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Lidije Perić 15. veljače 2005. pod brojem OU- 233/2005, a koja u čl. 2. glasi: "…CHF…odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita."; u čl. 3. toč. 2. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti…CHF"; u čl. 18. glasi: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita – Založni dužnici odriču se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).".

V/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju DT naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.852,50 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 11. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita 15. veljače 2005. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25% godišnje. Tužitelj ističe da mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da mu tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi pogotovo stoga što u vrijeme konverzije kredita još uvijek nije bila donesena pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetima „švicarac“. Stoga navodi da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da donese odluku kojom će utvrditi ništetnim dijelove odredbi čl.2., čl.3.t.2. i t.4., čl.4., čl.18., čl.24. Ugovora o kreditu, s tim što je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva postavio na iznos od 40.000,00 kuna (5.308,91 eura).

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Smatra da se utvrđenja iz kolektivnog postupka ne mogu primijeniti u ovom sporu. Osporava status tužitelja kao potrošača. Navodi da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora imao mogućnost pregovaranja s tuženikom o odredbama ugovora o kreditu. Smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i lako razumljive i da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da su sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope, te da se te odredbe primjenjuju retroaktivno zbog čega eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu više ni nema. Budući da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja, izvršena je restitucija potrošača u cijelosti jer upravo iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik je uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos je umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu u eurima dok je eventualni višak rasporedio kao preplatu koju je tuženik koristio za namirenje budućih anuiteta. Navodi da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u nastavku ZIDZPK/15) čija je ustavnost potvrđena na Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio je sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 5140060240- 60010440451/2005 (list 19-27 spisa), otplatni plan (list 294-295, 296-300 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 68-69 spisa), specifikacija uplata (list 284-290 spisa), Aneks ugovoru o kreditu (list 13-17 spisa), izračun konverzije (list 271-274 spisa), simulirani otplatni plan (list 275-279 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić (list 312-367, 382-383, 399 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja DT (list 304 spisa). Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka DTN i VT.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za čitanje izjave DTN, te stručnih članaka CT, mišljenja nezavisnog odvjetnika Nielsa Wahla, preslike intervjua ĆT i preslike transkripta emisije na radiju 101 pod nazivom „Aktualni 101“ budući da sukladno načelu neposrednosti, sud odlučuje o tužbenom zahtjevu u pravilu na temelju usmene, neposredne i javne rasprave (čl.4. ZPP), a u odnosu na stručne članke i mišljenja je za napomenuti da sud poznaje pravo i da nije vezan pravnim stavovima i mišljenjima drugih osoba. S druge pak strane, činjenice koje bi se navedenim dokazom trebale utvrditi nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz utvrđenja koja su navedena u nastavku obrazloženja ove presude.

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140060240-60010440451/2005 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 15. veljače 2005. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140060240-60010440451/2005 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupovinu poslovnog prostora u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru;

-da su tužitelj i tuženik 15. ožujka 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 20.708,50 eura, da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.927,58 kuna, da će se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristiti.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140060240- 60010440451/2005 i Dodatka Ugovoru.

6. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući da je kredit konvertiran, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140060240-60010440451/2005 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8.1. Neosnovan je i prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

9. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

10.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF.

10.3. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo kao stambeni budući da je poslije rata od obnove dobio nešto sitno od čega nije mogao obnoviti cijelu svoju kuću koju je zbog toga prodao. Kako je morao riješiti svoje stambeno pitanje, ovim kreditom je kupio prostor koji se vodio kao poslovni, a koji se nalazi u prizemlju zgrade u kojoj i danas živi. Taj prostor je odmah uredio za stanovanje i u njemu živi od 1995. do danas. Radi se o stanu od oko 32,5 m2 koji se nalazi u prizemlju stambene zgrade i koji ima pristup za invalide zbog čega mu je bio pogodan prilikom kupovine jer je on invalid Domovinskog rata. Budući da nije imao novčanih sredstava za prenamjenu tog prostora u stambeni, isti je i danas ostao upisan kao poslovni prostor. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao obrt niti se bavio nekom drugom poslovnim djelatnošću. Cijelo vrijeme je bio u mirovini. Tužitelj je nadalje iskazao da je predmetni kredit uzeo u CHF jer mu je djelatnica banke na šalteru savjetovala da uzme taj kredit budući da je stabilan. Nisu mu nudili kredit ni u jednoj drugoj valuti. Nitko mu u banci nije pojašnjavao što je to kamatna stopa ili valutna klauzula iako je on pročitao Ugovor i vidio da se to može mijenjati. Nitko mu u banci nije pojašnjavao ništa u vezi eventualnog rizika kredita u CHF. Iskazao je da je po struci keramičar i da u ono vrijeme nije znao ni što je to valutna klauzula ni što je promjenjiva kamatna stopa. Ugovor je pročitao i složio se s onim što je razumio, međutim neke druge pravne stvari nije znao. Ni kod javnog bilježnika mu nitko ništa nije pojašnjavao u vezi predmetnog ugovora. Banka je unaprijed sastavila Ugovor o kreditu i ponudila mu je na potpis. Na konverziju je pristao jer je čitao da je to za njega povoljnije. Prilikom konverzije se nije odrekao svojih prava da dalje potražuje eventualnu preplatu koja mu pripada u odnosu na ove iznose koje je više platio nego što je trebao.

10.4. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Tužitelj je dokazao svoj status potrošača iz čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupovine stana u kojem živi (neovisno o tome što se isti vodi kao poslovni prostor), te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, da tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti se bavio nekom poslovnom djelatnošću (bio je u mirovini), a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10.5. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.6. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

11. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 11. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

12. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 22. veljače 2005., da je tečaj na dan korištenja bio 4,867406, da je rok otplate 20 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,25%. Vještak je u nalazu naveo da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 1.713,64 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 3.776,30 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do 1. ožujka 2016. (kada je izvršeno zadnje priznavanje 50% anuiteta u euro kreditu na ime preplate iz konverzije) iznosi 2.284,57 eura;

- da tzv. negativna tečajna razlika iznosi 553,44 eura kada je plaćeno manje jer je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita;

- da tzv. negativna razlika kamate iznosi 684,09 eura kada je plaćeno manje jer je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- iznos preplate koja je priznata tužitelju konverzijom iznosi 5.063,32 kuna (663,28 eura), te da je ista korištena za namirenje 50% budućih anuiteta;

- da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata (2.284,57 eura – 663,28 eura), nakon čega ostaje iznos od još 1.621,29 eura na ime zatezne kamate.

12.1. U odnosu na primjedbu tuženika da vještak ne razlikuje preplatu iz Anexa ugovora od preplate iz ugovora o kreditu, vještak je naveo da je ova primjedba tuženika neutemeljena jer je u nalazu jasno razgraničena preplata po promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli od preplate iz konverzije. „ Iznos preplate koja je tužitelju priznata na dan provođenja konverzije sukladno dokumentu Obavijest o provedenoj konverziji iznosi 5.063,32 HRK/663,28 eura i ista služi za namirenje 50% budućih anuiteta.“

12.2. U odnosu na primjedbu tuženika da izračune razlike kamate i tečaja iz CHF kredita i izračun preplate iz konverzije nije moguće uspoređivati, vještak je naveo da te razlike s preplatom nitko ni nije uspoređivao niti je to traženo od suda. Vještak je pojasnio da je sačinjen prijeboj potraživanja tužitelja za preplaćenu kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli s priznatom preplatom iz konverzije na datume priznanja iste u poslovnim knjigama tuženika sukladno nalogu suda iz rješenja o vještačenju.

12.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, i što je na prigovore tuženika dao iscrpne i argumentirane odgovore koje kao točne prihvaća i ovaj sud.

12.4. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje trebao napraviti uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

13. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je na ime preplaćenih iznosa kredita potraživao iznos od ukupno 7.111,23 eura (preplata po osnovi preplaćenih kamata 1.713,64 eura + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 3.776,30 eura + ukupne zatezne kamate na tako preplaćene iznose 2.284,57 eura - preplata priznata konverzijom 663,28 eura, sa zateznim kamatama koje na iznos od 5.489,94 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate.

13.1. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je istu dopustio budući da se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a kada tužitelj o stvarnoj visini svog tužbenog zahtjeva nije mogao znati prije provedenog vještačenja.

13.2. Neosnovan je prigovor tuženika o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva jer se ne radi o novom zahtjevu, nego o zahtjevu usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi, a čijim je podnošenjem prekinuta zastara. Stoga, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5).

14. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

14.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

14.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

14.4. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

14.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos kao u točki II/ izreke, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 1.713,64 eura, preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 3.776,30 eura, ukupne zatezne kamate koje su tekle na tako preplaćene iznose do 1. ožujka 2016. od 2.284,57 eura. Budući da je tuženik konverzijom priznao preplatu tužitelju u iznosu 663,28 eura, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO iznos preplate umanjio od ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja na ime ukupnih zateznih kamata ostao iznos od još 1.621,29 eura.

14.7. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike tj. iznose koji su manje plaćeni jer je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita kao i iznose kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope budući da u odnosu na tzv. negativne razlike tuženik tijekom postupka nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja ili prijeboja. S druge pak strane tužitelj na ime tzv. negativnih razlika nije ništa stekao pa da bi te iznose trebao vratiti tuženiku temeljem stjecanja bez osnove.

15. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Iako je tužitelj zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja od 5.489,94 eura potraživao od 1. listopada 2015., tužitelju su zatezne kamate na tako preplaćene iznose dosuđene od 2. ožujka 2016. do isplate budući da je vještak u svom nalazu i mišljenju zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i valute računao do 1. ožujka 2016. kada je izvršeno zadnje priznavanje 50% anuiteta u euro kreditu na ime preplate iz konverzije, pa bi se u protivnom radilo o dvostrukom namirenju tužitelja za zatezne kamate u razdoblju od 1. listopada 2015. do 1. ožujka 2016. Stoga je tužitelj s tim dijelom tužbenog zahtjeva odbijen kao u točki III/ izreke. Za napomenuti je da na preostali iznos zateznih kamata od 1.621,29 eura koji je ostao nakon što je od istih odbijena preplata koja je tužitelju priznata konverzijom, ne teče daljnja zatezna kamata jer bi se u protivnom radilo o nedopuštenom anatocizmu.

16. Sud je djelomično odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom kao u točki IV/ izreke i to u dijelu za utvrđenje ništetnim čl.2. i čl.3.t.2. Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), odnosno kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak jer se ništetnost valutne klauzule odnosi na način otplate kredita, a ne na način isplate kredita, prema kojoj odredbi se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Također, prema tom tečaju sačinjen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka, na način da je za svaki anuitet utvrđena razlika između početnog tečaja i tečaja koji je vrijedio na dan dospijeća svakog anuiteta. Stoga, navedena odredba Ugovora o kreditu nije protivna odredbama ZZP-a, ni odredbama ZOO-a, niti dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na ostale dijelove predmetnog Ugovora koje je sud odbio utvrditi ništetnim, za napomenuti je da u istima nije sadržana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u smislu ništetne odredbe, a niti su takve odredbe bile predmetom osporavanja u kolektivnom sporu, a da bi postojali neki drugi razlozi ništetnosti tih odredbi tužitelj niti ne tvrdi, niti se mogu kao takvi izvesti po službenoj dužnosti.

17. Budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nije nastao poseban trošak, tužitelju su u cijelosti dosuđeni troškovi postupka na temelju čl.154. st.5. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 1.852,50 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 13. svibnja 2025. 100 bodova prema Tbr.8.t.1., sastav podneska od 3. veljače 2025. 25 bodova prema T.br.

8.t.4., zastupanje na ročištima 11. listopada 2024., 30. siječnja 2025. i 26. siječnja 2026. 100 bodova svaki prema T.br.9.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 262,50 eura. Sud je priznao tužitelju i trošak vještačenja u iznosu 540,00 eura. Sud tužitelju nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 11. ožujka 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika