REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-205/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, od 16. siječnja 2026., poslovni broj: P-15/2025-8, u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika ..., odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužiteljice ĐK, djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, od 16. siječnja 2026., poslovni broj: P-15/2025-8,

1.) potvrđuje u točkama I, II i III izreke;

2.) preinačuje u točki IV izreke, tako da se tuženiku nalaže da tužiteljici na ime troška parničnog postupka isplati daljnji iznos od 26,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se sa preostalim zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 969,96 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, tužiteljica odbija.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 11,25 eura, u roku od 15 dana.

III Tužiteljica se odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 93,42 eura.

IV Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka iz članka 7. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007., sklopljenog 23.3.2007. između tužiteljice ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika ... (sada ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj]) u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženiku ... isplatiti tužiteljici ĐK iznos od 206,82 EUR (dvijestošesteuraosamdesetdvacenta) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućim od 19.4.2007. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ... da tužiteljici ĐK naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 234,38 EUR (dvijestotridesetčetirieuraitridesetosamcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice ĐK za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 996,80 EUR (devetstodevedesetšesteuraiosamdesetcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenog razloga iz članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23;

- dalje: ZPP), te zbog povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i stavka 2. točke 11. i 12. ZPP-a.

2.1. U žalbi obrazlaže po njemu bitne činjenice u odnosu na naknadu za obradu kredita ističući da test poštenosti nije trebalo provoditi, da je sporna ugovorna odredba bila transparentna, lako razumljiva i uočljiva, te da su troškovi obrade kredita jasno definirani pa da ne bi trebalo biti sporno da se radi o dijelu cijene kredita. Nadalje obrazlaže primjenu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03), pri čemu se poziva na sudsku praksu sudova RH i Suda Europske unije, ističući da nije obrazloženo u čemu se sastoji značajna neravnoteža, osim činjenice da se radilo o plaćanju troška obrade kredita bez da je definirano o kakvim troškovima se radi, što da ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Iznosi prigovor zastare i prigovor na tijek dosuđenih zateznih kamata, ponavljajući navode iz odgovora na tužbu. U konačnici prigovora dosuđenim troškovima parničnog postupka, posebno navodeći da tužiteljici ne pripada trošak za pristup njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude, te da obzirom da je sud tužbeni zahtjev tužiteljice trebao odbiti, da je odluka o trošku nezakonita.

2.2. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da se tužiteljica obveže naknaditi mu troškove parničnog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura uvećan za PDV u iznosu od 15,63 eura.

3. Žalbu protiv prvostupanjske presude u odnosu na rješenje o troškovima parničnog postupka podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

3.1. Predlaže da se žalba uvaži jer da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe članka 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23; - dalje ZOSP) kada joj nije priznao trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u visini od 53,09 eura, ukupno 106,18 eura.

3.2. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura uvećan za PDV, odnosno iznos od 78,13 eura, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 26,54 eura, što ukupno iznosi 104,67 eura.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati, te prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev obzirom da je odlučio u granicama postavljenog zahtjeva, a eventualni navodi iz obrazloženja koji prelaze njegov sadržaj nemaju učinak na izreku presude niti predstavljaju odlučivanje o nečemu što nije traženo tako da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i 12. ZPP- a na koje se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 206,82 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007., sklopljenog 23. ožujka 2007. između tužiteljice i prednika tuženika (...), te zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 206,82 eura, uplaćenog na ime jednokratne naknade za obradu kredita.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Visina utuženog iznosa nije sporna.

9. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom 23. ožujka 2007., sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 7 godina, sa svrhom stambenog kredita za adaptaciju,

- da je u članku 7. stavka 1. Ugovora ugovorena naknada, prema Odluci banke o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed,

- da je predmetna naknada naplaćena 18. travnja 2007., u iznosu od 1.558,29 kuna, odnosno 206,82 eura,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio prednik tuženika,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, pa tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ju se obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bila upoznata u čemu se ti troškovi sastoje,

- da sporna odredba Ugovora nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara prednik tuženika kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita,

- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljičinog zahtjeva za kredit, slijedom čega nije dokazao visinu troškova koje je eventualno imao.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, a kojim je odredbom članka 96. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, dok je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12.1. Direktivom 93/13 EEZ određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Iz iskaza tužiteljice kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je tužiteljica sa prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu za adaptaciju kuće i kupnju automobila, sve za osobne potrebe, da joj je u banci odmah ponuđen kredit u valuti CHF na što je pristala, da ju je nakon odobrenja kredita dočekao unaprijed sastavljen ugovor, da je ugovor pročitala na način koliko ga je ona mogla razumjeti, da se ne sjeća je li isti sadržavao odredbu o naknadi niti je li joj netko objasnio nešto vezano za naknadu, da je u vrijeme podizanja kredita radila kao odgajatelj u dječjem vrtiću, a kada joj je pročitana odredba članka 7. stavka 1. Ugovora, iskazala je da ne zna kako bi ona mogla izračunati naknadu.

13.1. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica očito nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što je u konkretnom slučaju izostalo.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14.1. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega neutemeljeno tuženik u žalbi ističe prigovore da odredba članka 7. stavka 1. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna.

16. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je dio sporne odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,50% iznosa kredita, ništetna u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO), u vezi s člankom 324. ZOO-a. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

17. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO-a, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom, pa je tužiteljici pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

17.1. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik povrijedio prava i interese tužiteljice kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik koji odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

18. Žalbeni navodi tuženika glede sporne odredbe ugovora te činjenica da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

19. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja, jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi, a takvo pravno stajalište zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20.

20. Odluka o parničnom trošku u točki III izreke presude, sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 155. ZPP-a, pa je tužiteljici osnovano dosuđen trošak u iznosu od 234,38 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; - dalje: Tarifa), dok je tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu osnovano odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

20.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi djelomično osnovanom žalbu tužiteljice kojom osporava odluku prvostupanjskog suda u odnosu na nedosuđeni trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, jer je u tom dijelu odluke prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

20.2. Tužiteljica na ime troška sudske pristojbe na tužbu potražuje iznos od 53,09 eura, a isti iznos potražuje i za sudsku pristojbu na presudu, odnosno potražuje ukupan iznos od 106,18 eura.

20.3. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 40. stavka 3. ZPP- a odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 206,82 eura (a ne kako je to tužbom bilo određeno), te je pravilno prema toj vrijednosti odmjerio parnični trošak. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, kada je uz deklaratorni (nenovčani) zahtjev postavljen i samostalan kondemnatorni zahtjev za isplatu određene novčane svote, parnični trošak se odmjerava prema vrijednosti novčanog zahtjeva. Vrhovni sud RH je u više odluka naglasio da nenovčani zahtjev koji sam po sebi ne proizvodi neposrednu imovinsku korist ne može biti temelj za odmjeravanje parničnog troška prema proizvoljno naznačenoj hipotetskoj vrijednosti, stoga se deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita, uz tužbeni zahtjev na činidbu tj. isplatu, koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

20.4. Prema pravilno određenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 206,82 eura, tužiteljici primjenom odredbe članka 4. točke 1. i 4. ZOSP-a, pripada pravo na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, odnosno ukupan iznos od 26,84 eura (na uplatu koje će tužiteljicu pozvati prvostupanjski sud) koji iznos joj je i dosuđen, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška u iznosu od 969,96 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, tužiteljica odbijena, slijedom čega je preinačena pobijana odluka pod točkom IV izreke.

21. Sukladno članku 166. stavka 2. ZPP-a, tužiteljici pripada pravo na trošak sastava žalbe po Tbr. 10/4 Tarife u iznosu od 25,00 eura, PDV u iznosu od 6,25 eura, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 eura (a ne iznosi koje troškovnikom potražuje) što ukupno iznosi 44,52 eura, a uzimajući u obzir da je tužiteljica sa žalbom uspjela u omjeru od 25,28%, to joj na ime troškova žalbenog postupka pripada iznos od 11,25 eura, koji iznos joj je valjalo i dosuditi, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 93,42 eura, odbijena.

21.1. Neosnovano tuženik žalbom osporava dosuđeni trošak za pristup punomoćnika tužiteljice na ročište radi objave presude, koji je uz ostale dosuđene troškove pod točkom III izreke pobijane presude, prvostupanjski sud pravilno priznao tužiteljici kao osnovan, jer je trošak za pristup na ročište radi objave presude potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, obzirom da se radi o procesnoj radnji propisanoj člankom 335. stavka 3., 6. i 8. ZPP-a i za koju je određena nagrada odvjetniku prema Tbr. 9/3 Tarife, a o osnovanosti takvog zahtjeva izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske (odluka broj Rev-1222/2022- 2 od 6. prosinca 2023. i dr.).

22. Na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, članka 380. točke 3. u vezi s člankom 381. stavka 1. ZPP-a, te članka 166. stavka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci pod točkom I, II i III.

23. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom.

Slavonski Brod, 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić