Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-647/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB: 61817894937, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, kojega zastupa ZL, dipl. iur., iz [adresa], protiv tuženika IL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Marko Bujić, odvjetnik iz Zagreba, radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-72/22-9 od 26. svibnja 2023., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-72/22-9 od 26. svibnja 2023. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
«I Nalaže se I tuženiku IL i II tuženici DL isprazniti stan u [adresa], ulaz 5., na četvrtom katu, stan br. 67, ukupne površine 39,18 m2, te predati opisani stan slobodan od osoba i stvari u posjed tužitelju Gradu Zagrebu, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 39,81 EUR1 / 299,95 kn sa zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
II Odbija se zahtjev I i II tuženika za naknadu troškova postupka.»
2. Protiv presude žale se tuženici zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP) i predlažu da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu te je tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženicima naloži da se isele iz predmetnog stana i da ga tužitelju predaju u posjed.
6.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj predmnijevani vlasnik spornog stana i da tuženici nemaju nikakvu pravnu osnovu koja bi ih ovlašćivala da predmetni stan drže u posjedu.
6.2. Budući da su se tuženici u tijeku postupka pozvali na pravo na dom u smislu odredbe članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, br. 18/97., 8/99., 14/02., 13/03. 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija) u svezi odredbe članka 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 85/10. i 5/14.), prvostupanjski sud je razmotrio i primjenu navedenog članka 8. Konvencije i ispitao je razmjernost i nužnost miješanja u eventualno pravo na dom tuženika.
6.3. Prvostupanjski sud je prvenstveno ispitao da li predmetni stan predstavlja dom tuženika te je u sklopu toga utvrdio da tuženici od 1991. godine predmetni stan neprekidno koriste za stanovanje i ocijenio je da u tom slučaju postoji dovoljna i kontinuirana veza tuženika s tim stanom očito manifestirana u volji da žive u stanu, zbog čega je prvostupanjski sud zaključio da sporni stan predstavlja dom za tuženike s obzirom da tužitelj predlaže donošenje presude kojom bi se tuženicima naložilo iseljenje iz stana koji predstavlja njihov dom i da bi njihovim eventualnim iseljenjem došlo do miješanja u pravo tuženika na poštivanje njihovog doma.
6.4. Da bi miješanje u pravo na dom bilo dopušteno moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke. Prva je zakonitost. Miješanje u pravo na dom mora biti utemeljeno na određenom nacionalnom propisu. Prvostupanjski sud je ispitao da li je tužiteljevo miješanje u pravo na dom tuženika zakonito i utvrdio je da takvo miješanje jest zakonito jer je u skladu sa člankom 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst; dalje: ZV) kojim je u stavku 1. propisano da onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju, a stavkom 2. je propisano da će predmnjevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on. Na taj način je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljevo miješanje u pravo na dom tuženika pravilno.
6.5. Druga pretpostavka je postojanje legitimnog cilja. U tom pogledu miješanje u pravo na dom mora težiti ostvarenju legitimnog cilja tj. cilja kojim je moguće opravdati miješanje u pravo na dom. Prvostupanjski sud je utvrdio da postoji legitimni cilj u vidu zaštite prava vlasništva tužitelja i provođenje odgovarajuće stambene politike koja se sastoji u zadovoljavanju stambenih potreba građana prema propisanim kriterijima te promicanja gospodarske dobrobiti države koja se sastoji u prodaji ili davanju stana u najam, koja novčana sredstva kupoprodajne cijene ili najamnine svakako služe financiranju javnih funkcija države. Prema ocjeni ovog suda, tu prvostupanjski sud nije na pravilan način utvrdio da li miješanje u pravo na dom teži ostvarenju legitimnog cilja. Prvostupanjski sud navodi da bi legitimni cilj bio provođenje odgovarajuće stambene politike koja se sastoji u zadovoljavanju stambenih potreba građana prema propisanim kriterijima. Međutim, pritom nije navedeno kakvu to konkretno stambenu politiku provodi tužitelj i prema kakvim propisanim kriterijima. Ukoliko je prvostupanjski sud pod stambenom politikom mislio na stambeno zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba u okviru tužiteljeve dužnosti obavljanja poslova socijalne skrbi propisane člankom 19. stavak 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" br. 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 36/09., 125/08., 36/09., 150/11., 19/13. - službeni pročišćeni tekst, 144/12., 137/15. - službeni pročišćeni tekst, 123/17., 98/19., 144/20.) tada je trebalo utvrditi da li tužitelj ima program stambenog zbrinjavanja socijalno ugroženih osoba i da li mu je predmetni stan potreban za to zbrinjavanje kao i to da li su propisani kriteriji za utvrđivanje statusa socijalno ugrožene osobe i da li tuženici eventualno ispunjavaju te kriterije. Dakle, prvostupanjski sud je razloge postojanja legitimnog cilja previše općenito opisao i te razloge je potrebno konkretnije utvrditi pri čemu je na tužitelju teret dokaza postojanja legitimnog cilja pri čemu tuženici osnovano u žalbi navode da tužitelj nije tvrdio niti dokazivao postojanje programa stambenog zbrinjavanja socijalno ugroženih osoba niti je priložio kriterije ili listu prioriteta na temelju kojih bi bilo moguće zaključiti da bi tuženici svojim ostankom u predmetnom stanu onemogućili nekim drugim osobama rješavanje stambenog pitanja.
6.6. Treća pretpostavka je prosudba je li takva mjera nužna u demokratskom društvu. Miješanje u pravo na dom mora biti ''nužno u demokratskom društvu''. Kako bi se utvrdilo je li miješanje u pravo na dom ''nužno u demokratskom društvu'', potrebno je provesti test razmjernosti. Pod ''testom razmjernosti'' podrazumijeva se da će sud pred kojim se stranka pozove na svoje pravo na dom morati utvrditi:
a) može li se isti legitiman cilj (npr. zaštita prava vlasništva) postići primjenom blaže mjere, b) postoji li ''neodgodiva društvena potreba'' za mjerom kojom se miješa u pravo i c) je li miješanje razmjerno toj potrebi. Odgovor na sva ta tri pitanja mora biti pozitivan i tek tada miješanje ima opravdan i legitiman cilj, a ukoliko je odgovor na makar i jedno od ta tri pitanja negativan, tada miješanje nema opravdan i legitiman cilj.
6.7. Utvrđujući postojanje te treće pretpostavke prvostupanjski sud je samo naveo da prisilno iseljenje tuženika predstavlja i nužnu mjeru u demokratskom društvu, odnosno razmjerno je zaštiti prava vlasništva tužitelja koja se ovdje ostvaruje. Dakle, prvostupanjski sud nije na valjan način utvrdio da li je tuženikovo miješanje nužno u demokratskom društvu jer nije razmotrio tri gore navedena pitanja.
6.8. Zbog tih razloga se ne može smatrati da je prvostupanjski sud na pravilan način izvršio test razmjernosti miješanja u pravo na dom tuženika pa se ni činjenično stanje za sada ne može smatrati potpuno utvrđenim zbog čega je pobijana presuda ukinuta na temelju članka 370. ZPP-a i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi potpunog provođenja testa razmjernosti i radi utvrđivanja gore navedenih činjenica.
Koprivnica, 11. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kučić
