REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-668/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Zvonimir Matić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217, kojeg zastupa VB, predsjednik uprave, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Zvonimira Matića, odvjetnika i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 11. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 87939104217 iz [adresa], da tužitelju ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.998,47 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od :

- 1,90 eura od 11.07.2006. godine

- 0,77 eura od 21.08.2006. godine

- 0,48 eura od 11.09.2006. godine

- 2,38 eura od 20.09.2006. godine

- 1,79 eura od 24.10.2006. godine

- 0,23 eura od 22.11.2006. godine

- 0,31 eura od 27.12.2006. godine

- 1,54 eura od 18.03.2008. godine

- 3,39 eura od 20.10.2008. godine

- 2,54 eura od 14.11.2008. godine

- 2,19 eura od 18.12.2008. godine

- 11,70 eura od 19.01.2009. godine

- 12,72 eura od 23.02.2009. godine

- 8,60 eura od 10.03.2009. godine

- 9,00 eura od 05.05.2009. godine

- 9,37 eura od 15.06.2009. godine

- 7,81 eura od 21.07.2009. godine

- 7,96 eura od 12.08.2009. godine

- 7,89 eura od 23.09.2009. godine

- 7,73 eura od 14.10.2009. godine

- 6,61 eura od 20.11.2009. godine

- 8,46 eura od 22.12.2009. godine

- 9,53 eura od 25.01.2010. godine

- 11,33 eura od 26.02.2010. godine

- 12,56 eura od 22.03.2010. godine

- 14,55 eura od 21.04.2010. godine

- 14,85 eura od 26.05.2010. godine

- 17,31 eura od 15.06.2010. godine

- 20,29 eura od 20.07.2010. godine

- 21,75 eura od 31.08. 2010. godine

- 26,59 eura od 29.09.2010. godine

- 27,51 eura od 29.10.2010. godine

- 26,78 eura od 24.11.2010. godine

- 28,07 eura od 13.12.2010. godine

- 37,68 eura od 24.01.2011. godine

- 35,88 eura od 21.02. 2011. godine

- 36,44 eura od 18.03.2011. godine

- 38,11 eura od 27.04.2011. godine

- 36,08 eura od 01.06.2011. godine

- 41,00 eura od 16.06.2011. godine

- 48,31 eura od 18.07.2011. godine

- 55,51 eura od 10.08.2011. godine

- 61,43 eura od 19.09.2011. godine

- 50,52 eura od 20.10.2011. godine

- 44,26 eura od 25.11.2011. godine

- 45,73 eura od 16.12. 2011. godine

- 48,73 eura od 20.02.2012. godine

- 51,57 eura od 16.03. 2012. godine

- 52,09 eura od 23.04.2012. godine

- 50,12 eura od 21.05. 2012. godine

- 50,79 eura od 19.06.2012. godine

- 52,34 eura od 26.07.2012. godine

- 52,17 eura od 02.08.2012. godine

- 50,64 eura od 08.08.2012. godine

- 49,92 eura od 24.09.2012. godine

- 47,49 eura od 17.10.2012. godine

- 50,90 eura od 12.11.2012. godine

- 51,40 eura od 21.12.2012. godine

- 50,91 eura od 14.01.2013. godine

- 45,84 eura od 13.02.2013. godine

- 48,37 eura od 14.03.2013. godine

- 49,89 eura od 11.04.2013. godine

- 51,39 eura od 04.06.2013. godine

- 46,65 eura od 04.06.2013. godine

- 45,97 eura od 15.07.2013. godine

- 46,05 eura od 07.08.2013. godine

- 46,76 eura od 18.09.2013. godine

- 48,90 eura od 16.10.2013. godine

- 48,98 eura od 21.10.2013. godine

- 49,50 eura od 19.11.2013. godine

- 50,87 eura od 23.12.2013. godine

- 50,05 eura od 21.01.2014. godine

- 52,35 eura od 13.02.2014. godine

- 52,79 eura od 18.03.2014. godine

- 51,66 eura od 23.04.2014. godine

- 50,55 eura od 19.05. 2014. godine

- 50,70 eura od 26.06.2014. godine

- 52,37 eura od 17.07.2014. godine

- 48,96 eura od 12.08.2014. godine

- 03,90 eura od 15.09.2014. godine

- 53,71 eura od 21.10.2014. godine

- 54,57 eura od 17.11.2014. godine

- 55,74 eura od 22.12.2014. godine

- 55,26 eura od 22.12.2014. godine

- 50,01 eura od 30.01.2015. godine

- 33,96 eura od 17.02.2015. godine

- 16,05 eura od 02.04.2015. godine

- 50,01 eura od 23.04.2015. godine

- 50,11 eura od 18.05. 2015. godine

- 50,04 eura od 24.06.2015. godine, po stopi koja je do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.7.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banaka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim traži utvrđenje da su ništetne odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 919240 od 17.5.2006. koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika, kao i u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa od 1,53 eura sa pripadajućom kamatom.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.312,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 11. ožujka 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1/ Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je dana 17.5.2006., kao korisnik kredita, sa prednikom tuženika Volksbank d.d., kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 919240, na iznos od 16.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da tužitelj u predmetnom ugovoru ima status potrošača, te da se u pogledu ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom kreditora, primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora, odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. od 4.7.2013., koja je potvrđena presudom VTS-a Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine, odnosno VSRH-a pod brojem Rev-2221/18 od 3.9.2019., koji je potvrdio utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovarale nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope. Smatra da se tužitelj kao potrošač može sukladno odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku pozivati u ovoj posebnoj parnici na pravna utvrđenja iz naprijed navedenih presuda iz kolektivnog spora, i to da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u konkretnom Ugovoru.

Smatra da je tuženik temeljem takvog Ugovora zadržao za sebe ono što mu ne pripada s obzirom na ništetne odredbama Ugovora i to iznos od 22.603,50 kn, odnosno 3.000,00 eura.

Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se:

- utvrditi da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: 919240 od 17.5.2006. koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika i to odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 9. Ugovora o kreditu;

- naložiti plaćanje iznosa od 3.000,00 eura sa pripadajućom kamatom od 17.5.2006. godine do isplate, koji je tuženik stekao temeljem tih ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.

Zaključno, tužitelj potražuje i parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 27.1.2026. godine, a nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.998,47 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to detaljno navedeno u izreci presude.

Potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

2.2. S obzirom da je tužitelj sniženjem tužbenog zahtjeva za isplatom, povukao tužbu za iznos od ukupno 1,53 eura, a isto tako je tužitelj odustao i od deklaratornog dijela zahtjeva (o kojem sud odlučuje kao o prethodnom pitanju po službenoj dužnosti), a tuženik se nije protivio povlačenju tužbe, to je primjenom čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja pod I.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Obrazlaže statusne promjene na strani tuženika (o čemu je ovaj sud odlučio rješenjem od 11.6.2025. godine). Ističe prigovor zastare. Također smatra da se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ne mogu primijeniti na konkretan predmet, jer je u tom postupku pružena jedna apstraktna pravna zaštita, pa da je potrebno provesti dokazni postupak u svakom individualnom sporu i to na okolnosti svih pretpostavki na kojima je zasnovana odluka donesena u kolektivnom sporu. Navodi da je odredba čl. 502 C stupila na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa se ne može retroaktivno primjenjivati. Nadalje smatra da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni uvjeti radi kojih bi se neka odredba mogla smatrati ništetnom (da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva; da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača). Stoga smatra da nema osnova za primjenu čl. 1111 st. 3. ZOO-a, odnosno vraćanjem stečenog temeljem osnove koja je otpala. Navodi da je zakonom bilo dopušteno ugovarati i promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da se o tim odredbama pregovaralo, a isto tako su te odredbe jasne lako uočljive i razumljive. Stoga smatra da se ne može utvrđivati njena nedopuštenost, odnosno ništetnost. Također smatra da nema govora o nepoštenju, odnosno neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana, a niti je to tužitelj dokazao. Navodi da tuženik nikako nije mogao znati za buduća kretanja valute CHF, jer je u razdoblju od 2003—2008. tečaj CHF u odnosu na Euro uglavnom „padao“, bez većih oscilacija, dok su se značajnije promjene i oscijlacije tečaja CHF počele događati nakon 2010., kao posljedica svjetske ekonomske krize što nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje bila bi špekulacija. Također obrazlaže metodologiju promjene kamatnih stopa, navodeći da je ista ovisna o tržišnim uvjetima. Smatra da nikakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana nije bilo ako se gledaju nominalne pozicije. Međutim, da naknadna promjena tečaja na štetu jedne ugovorne strane ne može bit relevantna za ocjenu nepoštenosti ugovorene valutne klauzule. Obje ugovorne strane su bile izložene riziku valutne klauzule, odnosno posljedicama promjene tečaja CHF. Zaključno navodi da nije postojao nikakav pravni okvir, odnosno zakonski ili podzakonski propis sukladno kojem bi tuženik bio dužan postupati kod informiranja potrošača prije i za vrijeme sklapanja ugovora. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu od 17.5.2006. (list 60-63), otplatnu tablicu (list 74-76 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 77-89 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 131-151 spisa), te je saslušan tužitelj (list 156-157 spisa).

5. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev osnovan.

6. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

7. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koji je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik (prednik tuženika Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema tome pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je vezana glavnica uz valutu švicarski franak (CHF).

8.1. Sud je mišljenja da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

9. Među strankama je sporno ima li tužitelj status potrošača, odnosno jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača, pa time i ništetnost tih odredaba. Sporna je i zastara zahtjeva, dakle sporni su osnov i visina zahtjeva.

10. Iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o nenamjenskom kreditu, a iz uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi uzdržavanja obitelji, jer je imao troje djece koje je školovao. Prema tome, sud zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima status potrošača.

11. Iz predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo je ta odredba bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Naime, navodi tuženika u tom smislu su paušalni, a osim toga i iz navoda tuženika tijekom postupka proizlazi da niti banka nije mogla predvidjeti sve rizike.

13. Saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu naveo da je kredit uzeo radi uzdržavanja obitelji, odnosno školovanja troje djece. Imao je prijateljicu koja mu je preporučila svoju poznanicu u tadašnjoj Volksbanci i kojoj se obratio radi kredita. Ona mu je rekla da postoje razne opcije kredita, ali da je kredit u valuti CHF najpovoljniji, jer da je najmanja kamata. Električar je po struci i ne razumije se u kredite, niti u ekonomske pojmove, tako da je vjerovao toj službenici banke koja mu je izračunala ratu oko 900,00 kn, što mu je bilo prihvatljivo i odlučio se za taj kredit. Međutim, u jednom trenutku je ta rata počela jako rasti, tako da se obratio banci da vidi koji je razlog tome i što se može napraviti, ali mu je rečeno da je to tako i da mora plaćati tu ratu. Bilo mu je teško plaćati, ali je kredit otplatio do kraja. Rekao je također da nikada ne bi uzeo taj kredit da je znao ili da je bio od banke upozoren da je to rizično o da će se rata tako drastično povećati, a rata se povećala do visine pola njegove plaće. Dobio je otplatni plan i u tom otplatnom planu je bilo sve kako je dogovoreno, odnosno rata oko 900,00 kn što mu je bilo prihvatljivo za plaćati.

13.1 Sud je stava da iz iskaza tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

14. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o načinu otplate kredita primjenom valutne klauzule (u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize, važećem na dan dospijeća), ništetne.

15. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredaba ugovora.

16. Financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalecu iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno da ukoliko je po predmetnom kreditu ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, pozitivne razlike radi valutne klauzule iznose 22.592,00 kn/2.998,47 eura, dok negativne tečajne razlike iznose -444,93 kn/-59,05 eura.

16.1. Stranke nisu prigovarale pisanom nalazu i mišljenju, a također je i sud utvrdio da je isti jasan, detaljno obrazložen, izrađen temeljem dokumentacije o kreditu, te ga je kao takav sud prihvatio i to u dijelu gdje se vještak očitovao o visini pozitivnih tečajnih razlika (negativne tečajne razlike nisu bile predmet zahtjeva tuženika).

17. Slijedom naprijed navedenog osnovano tužitelj tvrdi da je s osnove ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF preplatila iznos od ukupno 2.998,47 eura.

18. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 12.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 14.6.2018. u odnosu na valutnu klauzulu, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev za isplatom razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

19. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen iznos od 2.998,47 eura, koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

20. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i prometa po kreditu (toč. I izreke).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

21. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 5. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 30.9.2025., 26.1.2026. i 26.2.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1), za zastupanje na ročištu 5.12.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/5), za sastav podneska od 27.1.2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), što je ukupno 1.050,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 262,50 eura, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što je ukupno 1.312,50 eura (toč. II. rješenja).

21.1. Sud tužitelju nije priznao trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, jer je u ovoj parnici tužitelj kao potrošač oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama.

Također tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 31.5.2024., jer podnesak od tog datuma ne prileži spisu, a podnesak (od 28.(28.10.2025.), kojim tužitelj dostavlja dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje nije bio potreban za vođenje postupka.

21.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 11. ožujka 2026. godine

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika