REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-8874/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kardum & Partneri u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 28. siječnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Hrvoja Karduma, odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika Iva Pletikose, odvjetnika, dana 11. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 21278 od 5. rujna 2006. godine u čl. II. i III. Ugovora o kreditu, te u člancima 5., 7., i 9., Općih uvjeta Ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, i tužitelja kao primatelja kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9.1 Općih uvjeta Ugovora o kreditu broj: 21278 od 5.9.2006. godine sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, i tužitelja kao primatelja kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja.

III. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 21278 od 5.9.2006. godine o valutnoj klauzuli CHF i visini obroka kredita koji podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja, isplati iznos od 3.545,09 EUR-a, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,68 eur od 30.9.2006 godine pa do isplate

- 4,76 eur od 2.3.2007 godine pa do isplate

- 4,73 eur od 1.4.2007 godine pa do isplate

- 4,77 eur od 29.4.2007 godine pa do isplate

- 4,72 eur od 31.5.2007 godine pa do isplate

- 4,62 eur od 1.7.2007 godine pa do isplate

- 4,61 eur od 29.7.2007 godine pa do isplate

- 9,09 eur od 1.9.2007 godine pa do isplate

- 9,30 eur od 29.9.2007 godine pa do isplate

- 9,22 eur od 1.11.2007 godine pa do isplate

- 9,04 eur od 1.12.2007 godine pa do isplate

- 9,27 eur od 1.1.2008 godine pa do isplate

- 9,10 eur od 31.1.2008 godine pa do isplate

- 9,40 eur od 29.2.2008 godine pa do isplate

- 9,32 eur od 29.3.2008 godine pa do isplate

- 9,62 eur od 1.5.2008 godine pa do isplate

- 9,40 eur od 5.6.2008 godine pa do isplate

- 9,18 eur od 1.7.2008 godine pa do isplate

- 9,28 eur od 30.7.2008 godine pa do isplate

- 9,32 eur od 2.9.2008 godine pa do isplate

- 9,18 eur od 4.10.2008 godine pa do isplate

- 9,33 eur od 12.11.2008 godine pa do isplate

- 9,80 eur od 16.12.2008 godine pa do isplate

- 13,51 eur od 14.1.2009 godine pa do isplate

- 9,46 eur od 14.2.2009 godine pa do isplate

- 26,39 eur od 14.3.2009 godine pa do isplate

- 28,05 eur od 12.4.2009 godine pa do isplate

- 19,01 eur od 20.5.2009 godine pa do isplate

- 21,61 eur od 25.6.2009 godine pa do isplate

- 22,45 eur od 24.7.2009 godine pa do isplate

- 18,34 eur od 29.7.2009 godine pa do isplate

- 19,37 eur od 13.9.2009 godine pa do isplate

- 17,07 eur od 28.10.2009 godine pa do isplate

- 17,59 eur od 13.11.2009 godine pa do isplate

- 15,45 eur od 13.12.2009 godine pa do isplate

- 19,76 eur od 6.1.2010 godine pa do isplate

- 16,93 eur od 16.2.2010 godine pa do isplate

- 22,85 eur od 16.3.2010 godine pa do isplate

- 24,59 eur od 18.4.2010 godine pa do isplate

- 26,01 eur od 19.5.2010 godine pa do isplate

- 28,78 eur od 18.6.2010 godine pa do isplate

- 33,91 eur od 14.7.2010 godine pa do isplate

- 37,38 eur od 14.8.2010 godine pa do isplate

- 42,87 eur od 19.9.2010 godine pa do isplate

- 46,01 eur od 14.10.2010 godine pa do isplate

- 50,34 eur od 12.11.2010 godine pa do isplate

- 48,74 eur od 12.12.2010 godine pa do isplate

- 51,12 eur od 12.1.2011 godine pa do isplate

- 62,77 eur od 12.2.2011 godine pa do isplate

- 62,27 eur od 12.3.2011 godine pa do isplate

- 61,62 eur od 14.4.2011 godine pa do isplate

- 67,43 eur od 13.5.2011 godine pa do isplate

- 60,31 eur od 15.6.2011 godine pa do isplate

- 67,18 eur od 14.7.2011 godine pa do isplate

- 78,48 eur od 18.8.2011 godine pa do isplate

- 95,09 eur od 13.9.2011 godine pa do isplate

- 106,21 eur od 14.10.2011 godine pa do isplate

- 85,53 eur od 13.11.2011 godine pa do isplate

- 78,06 eur od 7.12.2011 godine pa do isplate

- 78,14 eur od 15.1.2012 godine pa do isplate

- 83,71 eur od 12.2.2012 godine pa do isplate

- 88,73 eur od 11.3.2012 godine pa do isplate

- 89,75 eur od 13.4.2012 godine pa do isplate

- 87,57 eur od 13.5.2012 godine pa do isplate

- 87,32 eur od 14.6.2012 godine pa do isplate

- 89,58 eur od 13.7.2012 godine pa do isplate

- 89,83 eur od 14.8.2012 godine pa do isplate

- 87,62 eur od 12.9.2012 godine pa do isplate

- 86,23 eur od 16.10.2012 godine pa do isplate

- 81,82 eur od 16.10.2012 godine pa do isplate

- 87,43 eur od 16.11.2012 godine pa do isplate

- 88,34 eur od 28.11.2012 godine pa do isplate

- 87,54 eur od 28.12.2012 godine pa do isplate

- 78,89 eur od 29.1.2013 godine pa do isplate

- 82,88 eur od 26.2.2013 godine pa do isplate

- 83,64 eur od 23.3.2013 godine pa do isplate

- 88,20 eur od 23.4.2013 godine pa do isplate

- 78,38 eur od 24.5.2013 godine pa do isplate

- 79,06 eur od 27.6.2013 godine pa do isplate

- 80,41 eur od 24.7.2013 godine pa do isplate

- 79,74 eur od 29.8.2013 godine pa do isplate

i to do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. III. Ugovora o kreditu broj: 21278 od 5.9.2006. godine sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, i tužitelja kao primatelja kredita u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti iznosa od 827,18 CHF.

V. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova zaključenja ugovora isplati iznos od 515,45 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.751,62 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2026. godine do isplate do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 05. rujna 2006. godine između tuženika i tužitelja sklopljen Ugovor o kreditu, prema kojem je tuženik kao davatelj kredita, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u ukupnoj vrijednosti od 24.461,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za sklapanje ugovora po principu "uzmi ili ostavi". Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Pravomoćnom kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013. (dalje u tekstu: "Kolektivna presuda") je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF i kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom banke. Odredbe iz Ugovora o kreditu ništetne su iz istih onih razloga zbog kojih su proglašene ništetnim takve iste odredbe u Kolektivnoj presudi. Tuženik je ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF povrijedio načelo jednake vrijednosti činidbi. Cilj i svrha valutne klauzule je uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze, te kao takva, nikako nije sredstvo za zaradu tuženika. Proizlazi da je tuženik svjesno sklopio ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Valutna klauzula navedena u Ugovoru u kreditu, protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Tuženik je u Ugovor o kreditu u čl. 9.1 Općih uvjeta ugradio odredbe koje mu dopuštaju da jednostranim odlukama mijenja visinu predujma naknade i obroka kredita ne na temelju nekih objektivnih i odredivih kriterija već samovoljnom odlukom tuženika. Tako je tuženik mogao mijenjati i kamatne stope bez jasnih i određenih parametara zašto je kamatna stopa promjenjiva, te bez mogućnosti pregovaranja o tome. Na taj način tuženik je postupio protivno odredbama čl. 296. ZOO-a. Također, takvo postupanje je protivno odredbi čl. 82. st. 1. alineja 11. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, te se takva odredba ima smatrati ništetnom sukladno odredbi čl. 87. st.1. ZZP-a. Temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. III. o troškovima zaključenja ugovora u iznosu protuvrijednosti od 827,18 CHF, tuženik je naplatio od tužitelja iznos od 3.883,64 kn dana 30.9.2006. godine s osnove troška zaključenja ugovora ("Ulazna naknada"). Iznos Ulazne naknade od 3.883,64 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 515,45 eura. Nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 827,18 CHF. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu "uzmi ili ostavi", i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi. Takva odredba dakle uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, i zbog toga je ništetna. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o Ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. III. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Stoga tužitelj traži donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena tečaja CHF, te odredba Ugovora u dijelu kojim su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora, te naložiti tuženiku isplata iznosa od 3.545,10 eur na ime ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i visini obroka kredita koji podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja, te isplatiti iznos od 515,45 eur, sve sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tužitelj je podneskom od 21. siječnja 2025. godine uredio tužbeni zahtjev na način da uz utvrđenje ništetnim odredbi kako je to zatraženo i u tužbi potražuje isplatu iznosa od 3.545,09 eur temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i visini obroka kredita koji podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja, te iznos od 515,45 eur temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova zaključenja Ugovora, sve sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja, a opreza radi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Također, da iste odredbe, suprotno tvrdnjama tužitelja, ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, navodi kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Također, osporava tvrdnju tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Navodi kako je kamatna stopa mijenjana isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na kojeg tuženik nije imao nikakav utjecaj, dok je marža tuženika za cijelo vrijeme otplate kredita bila fiksna te se nije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Tuženik ističe kako je odredba o troškovima obrade kredita u cijelosti zakonita i valjano ugovorena, koja se odnosi na troškove obrade kredita, odnosno administrativne troškove obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora. Također, da je odredba o izlaznoj naknadi u potpunosti jasna, razumljiva i točno određena te se iznos naknade može vrlo lako izračunati primjenom jednostavne matematičke funkcije – množenja.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, plan otplate, promet po kreditu, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., očitovanje istog vještaka, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu, prema kojem je tuženik kao davatelj kredita, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u ukupnoj vrijednosti od 24.461,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

7. Sporno je da li su odredbe predmetnog Ugovora ništetne, te da li tužitelju zbog izvršenih plaćanja po osnovi ništetnih odredbi pripada pravo potraživati isplatu te u kojem iznosu.

8. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. Prema odredbi čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

10. Prema odredbi čl. 296. st. 2. ZOO-a prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

11. Tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila. Htjeli su kupiti automobil marke Škoda te su otišli u tu auto kuću i tamo dogovorili sklapanje ugovora o kreditu. Nije razgovarala sa djelatnikom tuženika, već samo sa djelatnikom kuće. Rekli su joj da je kredit u CHF najpovoljniji kredit te da se može otplaćivati u kunama te da se kamata neće mijenjati. Također, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu platila je naknadu za obradu kredita. Automobil koji je kupila nije koristila za poslovne potrebe. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imala u vlasništvu obrt, tvrtku. Pitali su da li mogu dobiti ugovor u kunama, ali je odgovoreno kako je kredit u CHF najpovoljniji, a da se on pretvara u kune. Nitko je od tuženika nije upozorio da se tečaj CHF može jako povećati. Pročitala je Ugovor o kreditu i to prije nego ga je potpisala kod javnog bilježnika. Tuženik nije odredio rok u kojem je bila dužna vratiti potpisani Ugovor. Od odabira vozila pa do potpisivanja Ugovora prošlo je možda dva tjedna. Pitala je da li može sklopiti ugovor sa valutnom klauzulom u EUR, ali oni su rekli da ne može. Također je pitala da li može sklopiti ugovor sa fiksnom kamatnom stopom, ali su joj odgovorili da ne može. O tome je razgovarala u leasingu. Prije sklapanja Ugovora nije dostavlja dokumentaciju, npr. obračun plaće. Prije 20 godina nije znala da se tečajevi stranih valuta mijenjaju. Na daljnje pitanje da li mi je netko garantirao da se tečaj neće mijenjati navodim kako ja nisam vidjela ni banku ni javnog bilježnika pa mi nije imao tko niti garantirati. Kredit je podignut 2006. godine, a već 2007. godine je došlo do povećanja anuiteta.

12. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao iskren i uvjerljiv te u skladu sa dokumentacijom koja prileži spisu.

13. Prije svega valja reći da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015., kojim je pravomoćno utvrđeno da su tuženici u tom predmetu (banke) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je ništava. Ovo stoga što tuženik u tom postupku nije bio stranka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revd-2379/2021 od 01. lipnja 2021.). Stoga je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi jesu li ništetne odredbe Ugovora o financijskom leasingu te Općih uvjeta koji su sastavni Ugovora, na koje se poziva tužitelj.

14. U vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i prednika tuženika na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP).

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

16. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor sa prednikom tuženika i to radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno u privatne svrhe, to isti ima svojstvo potrošača.

17. Za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

18. Prednik tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije imao svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a.

19. Prema čl. 5. st. 3. tada važećeg Zakona o leasingu (Narodne novine broj 135/2006) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, posao financijskog leasinga je pravni posao iz stavka 1. ovoga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objeta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednosti objekta leasinga, snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom leasinga po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga u tom trenutku.

20. Stoga se po svojoj pravnoj prirodi radi o potrošačkom ugovoru jer je primatelj leasinga (potrošač) dužan davatelju leasinga plaćati naknadu u iznosima, rokovima i na način određen Ugovorom o leasingu, te se radi o financijskom leasingu koji prvenstveno ima funkciju kreditiranja.

21. Takav ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu.

22. Prema odredbi čl. 499. ZOO-a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

23. Prema odredbi čl. 56. ZZP-a ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem.

24. Iz navedenog proizlazi da se i u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (ZZP)

25. Prema odredbi čl. 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

26. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

27. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

28. Odredba čl. 81. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).

29. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

30. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužitelja radi činjenice što isti nije pročitao, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu bi bio dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale, što tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio.

31. Na temelju provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno je utvrđeno da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja niti su mu bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora.

32. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

33. Time što je tužitelj znao da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

34. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

35. Takve ugovorne odredbe iz Ugovora su stoga bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive.

36. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti.

37. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.

38. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

39. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2017., V i dr., C-186/16, EU:C:2017:703, t. 50.).

40. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

41. Stoga je prednik tuženika sklapanjem Ugovora povrijedio pravo tužitelja kao potrošača, jer je u njemu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

42. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

43. Analizirajući provedene dokaze u odnosu na ocjenu ništetnosti naknade za obradu kredita utvrđeno je da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna isplata naknada i troškova od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, nepoštena ugovorna odredba. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

44. Zahtjev transparentnosti (prema kojem, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

45. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

46. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

47. S druge strane, proizlazi da je tužitelj iz Ugovora o kreditu mogao vidjeti da postoji obveza plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

48. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

49. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

50. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

51. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

52. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

53. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

54. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za kupnju vozila, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

55. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

56. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

57. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

58. Slijedom navedenog, a kako je utvrđeno da je nepoštena, pa time i ništetna odredba čl. II. i III. Ugovora o kreditu, te u člancima 5., 7., i 9., Općih uvjeta Ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i tužitelja u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF, to je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu usvojiti i odlučiti kao u izreci pod točkama I., II. i IV.

59. Kako su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema ništetnim odredbama te iznosa obračunatom prema početnoj stopi i valutnom tečaju.

60. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.124,44 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 6.085,15 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 807,65 EUR. Ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 20.625,43 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 2.737,44 EUR. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. Zaključka Nalaza) iznosi 26.710,58 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.545,09 EUR.

61. Stalni sudski vještak je u svom očitovanju naveo kako prema Ugovoru trošak zaključenja Ugovora iznosi 827,18 CHF. Ukupno naplaćeni iznos troška zaključenja Ugovora iznosi 515,45 EUR.

62. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, obzirom je isti izrađen objektivno, jasno i stručno, na temelju relevantne dokumentacije te je stalni sudski vještak svojim pisanim očitovanjem otklonio prigovore tužitelja.

63. Naime, tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak.

64. Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu stečenog bez osnove s obzirom na ništetnost odredbe koji se odnosi na promjenu valutne klauzule u iznosu od 3.545,09 eur usvojiti te na isplatu iznosa od 515,45 eur temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova zaključenja ugovora i odlučiti kao u izreci pod točkom III. i V.

65. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

66. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podnesaka od 14.03.2022.g. i 21.01.2025.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 200,00 eur, za sastav podneska od 06.12.2024.g. prema Tbr. 8. toč. 3. – 50,00 eur, te za zastupanje na ročištima 23.10.2024.g. i 28.01.2026.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 1.050,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 262,50 eur ukupno iznosi 1.312,50 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 265,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 87,06 eur te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 87,06 eur, tako da trošak tužitelja iznosi 1.751,62 eur.

67. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom VI.

U Zagrebu, 11. ožujka 2026. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.