Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-292/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], K [adresa], zastupane po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. ožujka 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika i zamjeničkog punomoćnika tuženika Jurice Jurića, odvjetnika u Đakovu, dana 11. ožujka 2026. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 198- 50-4313424, sklopljenog dana 13. kolovoza 2007. između tužitelja KP i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koja glasi: „NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita …..“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, tužiteljici KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], K [adresa], isplatiti iznos od 695,86 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 14. kolovoza 2007. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 198- 50-4313424, sklopljenog dana 13. kolovoza 2007. između tužiteljice KP i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, tužiteljici KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], K [adresa], isplatiti iznos od 477,33 eura na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 20. siječnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 919,29 eura zajedno sa zateznim kamatama počev od 11. ožujka 2026. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 23. kolovoza 2024. godine podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je navela da je 13. kolovoza 2007. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu na iznos od 35.567,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa svrhom kupovine osobnog automobila, s rokom otplate sedam godina, a koji kredit je prijevremeno otplatila 2011. godine. Navodi da je tuženik u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica smatra ovu ugovornu odredbu nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita , te tužiteljica navodi da niti danas ne zna koji su to troškovi bili plaćeni tim iznosom, a snosila je još i sve troškove javnog bilježnika kao i ostale administrativne troškove mimo te naknade. Ukazuje kako se u nijednom dijelu predmetnog Ugovora ne navodi bilo što o stvarnim troškovima zaključenja Ugovora. Navodi da joj je tuženik dana 13. kolovoza 2007. godine naplatio navedenu naknadu u visini od 5.242,94 HRK, odnosno 695,86 eura prema fiksnom tečaju konverzije (1 euro = 7,53450 HRK). Tužiteljica dalje navodi da je u članku 9. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Obzirom je kao korisnik kredita odlučila prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit, tuženik joj je dana 19. siječnja 2011. godine naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 3.596,47 HRK, odnosno 477,33 eura prema fiksnom tečaju konverzije (1 euro = 7,53450 HRK). Tužiteljica se poziva na odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, te navodi kako se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te se poziva na odredbu članka 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je dopušteno ugovoriti odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, ali pod uvjetom da je davatelj kredita radi prijevremene otplate pretrpio štetu. Tužiteljica navodi da je ta odredba ništetna iz razloga što je tuženik naplatio takvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, niti je pojasnio tužiteljici u čemu se ta šteta sastoji, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita. Tužiteljica ističe kako obračun naknade nije transparentan i razumljiv, da se o ovoj odredbi kao i o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a iste su bile unaprijed formulirane od strane trgovca, te da je na tuženiku stoga teret dokaza da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći kako nije sporno da su tužiteljica i tuženik 13. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu, ali da je naknada za obradu kredita u članku 3. predmetnog Ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, koja je tužiteljici pojašnjena, kao što je to slučaj i s odredbom članka 9. Ugovora, kojom je tuženik kao kreditor imao pravo tužiteljici obračunati jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, te je tužiteljica potpisom Ugovora pristala na sve odredbe i uvjete Ugovora, dok tuženik nije nikada zaprimio njen prigovor u pogledu ugovorenih i naplaćenih naknada. Tuženik ističe da je tužiteljici prije zaključenja Ugovora objasnio svaku odredbu Ugovora, a kako tužiteljica nije prigovarala odredbama, došlo je do zaključenja Ugovora. Navodi kako su neosnovani navodi da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, a potom ističe i prigovor zastare. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužiteljica je podneskom od 14. listopada 2025. osporila navode tuženika da bi utužene odredbe bile jasne i razumljive, navodeći da iako se unaprijed vidio iznos te naknade, nije jasno i određeno navedeno na što se iste odnose, a nelogično je i da ulazna naknada zavisi o visini iznosa kredita. Drži da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužiteljici nametnuta obveza u nerazmjerno visokom iznosu. Tužiteljica je također isticala kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Tužiteljica predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužiteljice, a po potrebi i financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva te potom usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev.

4. Tuženik je po punomoćniku na pripremnom ročištu izjavio da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u osnovi, dok visinu tužbenog zahtjeva ne spori. Ostao je kod navoda iz odgovora na tužbu, s time da je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

5. Povodom prigovora tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora, sud je rješenjem na pripremnom ročištu vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 1.173,19 eura, a koliko ukupno iznose kondemnatorni zahtjevi tužiteljice. Naime, kad je deklaratorni zahtjev, utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora, postavljen na način da isti služi samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, tj. zahtjeva za isplatu, tada se vrijednost deklaratornog dijela ne treba posebno uzimati u obzir, već samo vrijednost zahtjeva za isplatu (u tom smislu praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-744/05 od 13. prosinca 2005., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revt-168/13 od 15. lipnja 2021. i dr.), pa proizlazi da je tužiteljica u tužbi previsoko odredila vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.500,42 eura.

6. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu broj 198- 50-4313424 od 13. kolovoza 2007. godine (str. 7 do 11 spisa), potvrdu od 9. srpnja 2024. godine (str. 12 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 13 do 15 spisa), račun broj 106/2007 (str. 16 spisa) te saslušao tužiteljicu kao stranku. Sud nije proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tužiteljica odustala od ovog dokaznog prijedloga, obzirom je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe, kao i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

8. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu broj 198-50-4313424 od 13. kolovoza 2007. te zahtjev za isplatom iznosa od 695,86 eura i 477,33 eura, a koji su tužiteljici naplaćeni temeljem navedenih odredbi, na ime jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Među strankama nije sporno da su temeljem navedenog Ugovora o kreditu, zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužiteljici kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 35.567,89 eura u kunskoj protuvrijednosti, u svrhu kupnje vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca.

10. U spornoj odredbi članka 3. Ugovora je navedeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje 3,30% od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, dok u spornoj odredbi članka 9. Ugovora o kreditu je navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredbi kreditor.

11. Nije sporno da je tužiteljici osnovom čl. 3. Ugovora prilikom isplate kredita dana 13. kolovoza 2007. godine naplaćena jednokratna naknada u visini od 5.242,94 HRK, što je sada 695,86 eura, kao i što nije sporno da je tužiteljici osnovom članka 9. Ugovora, prilikom prijevremenog zatvaranja kredita, dana 19. siječnja 2011. godine, naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje u iznosu od 3.596,47 eura, što je sada 477,33 eura, međutim, sporno je jesu li ove odredbe nepoštene i kao takve ništetne, te je li nastupila zastara za vraćanje navedenih iznosa tužiteljici.

12. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je predmetni kredit uzimala u svrhu kupnje automobila kojeg je koristila u privatne svrhe, da joj je prilikom sklapanja Ugovora u banci predmetni kredit ponuđen kao najpovoljniji kredit, čemu je ona povjerovala i pristala ga zaključiti. Istom prilikom joj je rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita i da se bez nje kredit ne može sklopiti, no nije joj objašnjeno na što se ta naknada odnosi i koje bi troškove obuhvaćala. Pored ove naknade morala je plaćati još i troškove ovjere Ugovora. Navela je i kako je visina naknade bila unaprijed određena od strane banke te oko nje nije bilo mogućnosti pregovarati, odnosno sniziti ju ili izbjeći. Ista stvar je bila i s naknadom za prijevremenu otplatu kredita. Kako su joj rate kredita neprestano rasle, što je za nju bilo neizdrživo za plaćati, odlučila je podići drugi kredit kako bi ovaj zatvorila, a prilikom zatvaranja kredita, opet joj je rečeno da mora platiti nekakvu naknadu, a da joj pri tome nije objašnjeno na što se ona odnosi. Prilikom sklapanja Ugovora, kao ni prilikom prijevremene otplate kredita, od banke nije dobila ni napismeno na što se ove naknade odnose, već se sve svelo na puko potpisivanje gotovog obrasca Ugovora. Prilikom potpisivanja Ugovora, isti je letimično pročitala, jer pojedine odredbe Ugovora nije mogla razumjeti, a u osnovi je vjerovala onome što joj je rečeno i prezentirano od strane djelatnika banke. Nije razumjela pojam ulazne naknade pa nije ni tražila objašnjenje za nju.

13. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, na koji nije ni bilo primjedbi od strane tuženika, jer je dan životno, uvjerljivo te u skladu s priloženom materijalnom dokumentacijom u spisu.

14. Iz navedenog, prije svega, proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu i da je tužiteljica u predmetnom Ugovoru o kreditu imala svojstvo potrošača, a da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., dalje ZZP).

15. Na pravni odnos stranaka u ovoj stvari se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine” broj 79/07. (dalje ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine” broj 35/05. (dalje ZOO) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo.

16. U ovom postupku je utvrđeno da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom tipskom obrascu, te da ga je tužiteljica dobila bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženim odredbama, budući su iste bile unaprijed propisane od strane banke kao trgovca te se radilo o Ugovoru "uzmi ili ostavi". Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije valjano ni upoznata sa spornim odredbama i njihovim značenjem, jer joj je rečeno tek da se iste moraju platiti, a da joj nije objašnjeno koji se to troškovi, odnosno što se to konkretno njima plaća.

17. Obzirom na sadržaj odredbe o ulaznoj naknadi, sud prihvaća navod tužiteljice kako u Ugovoru nije jasno određeno o kakvoj naknadi se radi, niti je davatelj kredita propisao i tužiteljici objasnio strukturu te naknade i zašto bi njen iznos bio u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Proturječno je opravdanje tuženika da se radi o utemeljenim uobičajenim kreditnim naknadama, u situaciji kad istovremeno u Ugovoru postoje i odredbe kojima se tužiteljici kao korisniku kredita nameće obveza platiti i druge troškove kao što su, primjerice, trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu (članak 3.), zatim podmiriti javnobilježničke troškove (članak 9. Ugovora) i dr., pa se postavlja pitanje o kakvim se onda troškovima radi unutar predmetne naknade za obradu kredita.

18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

19. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a koje se odnose na sklapanje ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, ugovaranje takve naknade nepovoljno je utjecalo na položaj korisnika kredita kao potrošača.

20. U čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 100. ZZP-a ako ugovor na temelju zakona ili sporazuma stranaka mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Na tuženiku, kao trgovcu, je bio teret dokazivanja da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a on ovom postupku ničim nije dokazao da se o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora pojedinačno pregovaralo, a isto vrijedi i u odnosu na odredbu članka 9. Ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Također, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora. Naime, u spornoj odredbi članka 3. Ugovora, prema kojoj se korisnik kredita obvezuje pri isplati kredita platiti banci naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, nije navedeno o kakvoj se naknadi radi, odnosno što se njome naknađuje, a tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljicu prije i za vrijeme zaključenja ugovora, upoznao sa strukturom te naknade, koje se to bankarske usluge njome naknađuju, niti da je tužiteljici uopće objasnio značaj te odredbe.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade koja se potpuno proizvoljno, nedovoljno jasno i bez ikakvog opravdanja veže uz iznos kredita. Troškovi kredita se, naime, mogu tek pretpostaviti kroz potrošnju uredskog materijala, uporabe informatičke opreme, javnobilježnički trošak i sl., ali koji ulaze u redovne troškove poslovanja banke kao novčarske institucije, i nikako ne mogu korespondirati s iznosom sporne naknade u zavisnosti s visinom kredita. Proizlazi, dakle, da je ovom ugovornom odredbom tužiteljici nepošteno nametnuta obveza plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji je paušalno određen, a osim toga tužiteljicu se drugim odredbama ugovora obvezalo da snaša kako javnobilježničke troškove, tako i druge nastale troškove, pa proizlazi kako sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega je ista ništava.

23. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik, unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a svakako ne na spornu odredbu koju tužiteljica objektivno nije mogla ni sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, s time da banka kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, pri čemu se upire i na to da se radilo o odredbi koja je bila uvjet davanja kredita.

24. Ovdje je za ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?", odgovorio da: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.".

25. Sud je upravo imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, odnosno u ovom sporu konkretno iz odredbi čl. 96., 99. i 100. ZZP/07, slijedom kojih je zaključeno da je sporna odredba Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 nepoštena i time po čl. 102. istog Zakona ništetna.

26. To stoga jer se o odredbi o plaćanju predmetne naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako uočljiva i određena, bila unaprijed formulirana od strane banke kao trgovca, a na nju tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli) te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa predmetne naknade. Proizlazi, naime, da odredba nije jasna i lako razumljiva prosječnom potrošaču, čime ne ispunjiva zahtjev transparentnosti.

27. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na navode tuženika kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

28. Navedeno, istina, ne traži nužno da se u Ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je sud imao i navedeno preispitati kroz test poštenosti, koji je u konkretnom slučaju valjalo provesti.

29. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatio takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

30. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da niti sam tuženik ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.

31. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu pri kojem je tužiteljica kao potrošač bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

32. Kako tuženik nije predložio izvođenje takvih dokaza kojima bi uspio osporiti zaključak o tome da tužiteljicu prilikom sklapanja kredita nije informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz preostalih izvedenih dokaza proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je banka tuženika sastavila, na koji tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

33. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda Europske unije koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

34. Pri tome, sama okolnost što pozitivnim propisima nije bilo zabranjeno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu sud zaključuje da tuženik tijekom ovog postupka ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za njega nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu, te imajući u vidu da se radi o troškovima kredita koji su prebačeni isključivo na tužiteljicu, a tuženik nije uopće dokazivao da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da je riječ o naknadi koja je od tužiteljice nepošteno naplaćena, jer se radi o plaćanju koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima banke.

35. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, bila nedovoljno razumljiva i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana i da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bila upoznata s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je banka tuženika visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg je plasirala potrošačima nudeći im svoje usluge, ista je bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici, na način da ju je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako tuženik to nije učinio, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, pa je ista nepoštena i kao takva ništetna.

36. Također, a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, valja naglasiti da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. usvojen zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

37. Odredbama čl. 1068. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit, da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

38. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, a kako se ni o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i uzimajući u obzir sva prethodno navedena utvrđenja, i takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega je ista također ništetna.

39. Stoga, tužiteljica ima pravo potraživati od tuženika one iznose koje je temeljem ništetnih odredbi platila, imajući u vidu da je utvrđenjem spornih ugovornih odredbi ništetnim, stekla subjektivno pravo na restituciju neosnovano plaćenog, i to od trenutka naplate spornih naknada, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. To iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te kao takve ništetne. Slijedom toga, sud je naložio tuženiku da zatezne kamate na utužene iznose plati od dana stjecanja neosnovano naplaćenih iznosa, odnosno od 14. kolovoza 2007. i 20. siječnja 2011. kako to zahtijeva tužiteljica, a sve sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

40. Tužbeni zahtjev je valjalo prihvatiti i iz razloga jer je prigovor zastare nesnovan. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka u toč. I. i III. ove presude još nisu pravomoćne, to nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev za isplatu zastario.

41. Odluka o parničnom trošku pod točkom V. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 138/23., dalje Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), sastava podneska od 14. listopada 2025. kojim se očitovala na odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na dva ročišta (28. studenoga 2025. i 3. ožujka 2026.) u iznosu od 150,00 eura svako (Tbr. 9.1. Tarife) te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 9.3. Tarife) sve uvećano za 25% PDV-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,73 eura i presudu u iznosu od 39,81 eura, što je ukupno 919,29 eura.

U Đakovu 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku