Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-397/2023-32

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Leoni Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 28. siječnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice SD, odvjetničkog vježbenika, te zamjenika punomoćnika tuženika Iva Pletikose, odvjetnika, dana 11. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, te odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u Ugovoru o kreditu broj 20429 i pripadajućim uvjetima ugovora kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 17.07.2006. godine, i to:

- toč. 4.4. uvjeta ugovora koja glasi: « Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u toč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenama ili dopunom ugovora. Za takve prilagodbe ne traži se suglasnost korisnika kredita. »,

- toč. 5.1. uvjeta ugovora koja glasi: « Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. »,

- toč. 6.2. uvjeta ugovora koja glasi: « Korisnik kredita je obvezan kredit uvećan za ugovorne kamate Davatelju kredita vratiti sukladno odredbama Ugovora. Kamatna stopa odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno toč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta.

- toč. 7.7. uvjeta ugovora koja glasi: « Davatelju kredita pristoji pravo Korisniku kredita temeljem naknade za obračun i obradu nepodmirenih dospjelih tražbina, kao i za opomene naplatiti iznose od: prva opomena 7. - CHF, druga opomena 22.- CHF, treća i svaka sljedeća opomena 37. - CHF. »,

- te toč. 9.1. uvjeta « Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. ... », pa stoga navedene odredbe ugovora i uvjeta, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 20429 i pripadajućim uvjetima ugovora kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 17.07.2006.god., i to:

- odredba čl. II. ugovora koja glasi: « ... troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u toč. III. Ugovora o kreditu ... prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora. »,

- odredba čl. III. ugovora koja glasi: « Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) – 607,15 CHF. »,

- toč. 3.2. uvjeta ugovora koja glasi: « ... umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u toč. III. Ugovora ... »,

- te toč. 8.7. uvjeta ugovora koja glasi: « U slučaju prijevremenog prestanka Ugovora Davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi Davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora, a u visini od 2% (dva posto) od u trenutku prestanka Ugovora još nedospjelog iznosa glavnice. »,

pa stoga navedene odredbe ugovora i uvjeta ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 490,84 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 3,46 € od 6.2.2007 do isplate

na iznos od 3,46 € od 1.3.2007 do isplate

na iznos od 3,45 € od 17.3.2007 do isplate

na iznos od 3,45 € od 27.4.2007 do isplate

na iznos od 3,37 € od 18.5.2007 do isplate

na iznos od 3,37 € od 20.7.2007 do isplate

na iznos od 6,63 € od 24.7.2007 do isplate

na iznos od 6,67 € od 25.9.2007 do isplate

na iznos od 6,70 € od 17.11.2007 do isplate

na iznos od 6,60 € od 17.11.2007 do isplate

na iznos od 6,60 € od 15.12.2007 do isplate

na iznos od 6,67 € od 15.1.2008 do isplate

na iznos od 6,72 € od 16.2.2008 do isplate

na iznos od 6,75 € od 18.3.2008 do isplate

na iznos od 6,93 € od 22.4.2008 do isplate

na iznos od 6,92 € od 13.5.2008 do isplate

na iznos od 6,71 € od 18.6.2008 do isplate

na iznos od 6,78 € od 22.7.2008 do isplate

na iznos od 6,75 € od 26.8.2008 do isplate

na iznos od 6,65 € od 16.9.2008 do isplate

na iznos od 6,67 € od 14.10.2008 do isplate

na iznos od 6,84 € od 25.11.2008 do isplate

na iznos od 7,19 € od 16.12.2008 do isplate

na iznos od 7,06 € od 20.1.2009 do isplate

na iznos od 7,42 € od 17.2.2009 do isplate

na iznos od 7,52 € od 9.4.2009 do isplate

na iznos od 7,56 € od 13.5.2009 do isplate

na iznos od 7,46 € od 13.5.2009 do isplate

na iznos od 7,40 € od 17.6.2009 do isplate

na iznos od 7,30 € od 14.7.2009 do isplate

na iznos od 7,23 € od 4.9.2009 do isplate

na iznos od 7,36 € od 17.9.2009 do isplate

na iznos od 7,43 € od 23.10.2009 do isplate

na iznos od 7,38 € od 17.11.2009 do isplate

na iznos od 7,38 € od 15.12.2009 do isplate

na iznos od 6,57 € od 22.1.2010 do isplate

na iznos od 6,75 € od 10.2.2010 do isplate

na iznos od 6,81 € od 16.3.2010 do isplate

na iznos od 6,82 € od 20.4.2010 do isplate

na iznos od 7,03 € od 13.5.2010 do isplate

na iznos od 6,94 € od 23.6.2010 do isplate

na iznos od 7,03 € od 9.8.2010 do isplate

na iznos od 7,37 € od 23.8.2010 do isplate

na iznos od 7,25 € od 12.10.2010 do isplate

na iznos od 7,64 € od 9.11.2010 do isplate

na iznos od 7,47 € od 7.12.2010 do isplate

na iznos od 7,33 € od 4.1.2011 do isplate

na iznos od 7,74 € od 18.1.2011 do isplate

na iznos od 8,13 € od 16.2.2011 do isplate

na iznos od 7,86 € od 16.2.2011 do isplate

na iznos od 7,96 € od 15.3.2011 do isplate

na iznos od 7,71 € od 12.4.2011 do isplate

na iznos od 7,86 € od 17.5.2011 do isplate

na iznos od 134,73 € od 9.6.2011 do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenog CHF tečaja, isplati iznos od 1.908,16 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 1,16 € od 26.9.2006 do isplate

na iznos od 1,50 € od 15.11.2006 do isplate

na iznos od 0,05 € od 13.12.2006 do isplate

na iznos od 0,35 € od 11.1.2007 do isplate

na iznos od 6,15 € od 16.12.2008 do isplate

na iznos od 3,15 € od 20.1.2009 do isplate

na iznos od 11,55 € od 17.2.2009 do isplate

na iznos od 13,72 € od 9.4.2009 do isplate

na iznos od 14,71 € od 13.5.2009 do isplate

na iznos od 12,23 € od 13.5.2009 do isplate

na iznos od 10,96 € od 17.6.2009 do isplate

na iznos od 8,73 € od 14.7.2009 do isplate

na iznos od 6,99 € od 4.9.2009 do isplate

na iznos od 6,97 € od 17.9.2009 do isplate

na iznos od 8,85 € od 23.10.2009 do isplate

na iznos od 7,74 € od 17.11.2009 do isplate

na iznos od 7,67 € od 15.12.2009 do isplate

na iznos od 8,51 € od 22.1.2010 do isplate

na iznos od 11,09 € od 10.2.2010 do isplate

na iznos od 12,79 € od 16.3.2010 do isplate

na iznos od 12,94 € od 20.4.2010 do isplate

na iznos od 18,31 € od 13.5.2010 do isplate

na iznos od 15,95 € od 23.6.2010 do isplate

na iznos od 18,23 € od 9.8.2010 do isplate

na iznos od 26,88 € od 23.8.2010 do isplate

na iznos od 23,86 € od 12.10.2010 do isplate

na iznos od 33,62 € od 9.11.2010 do isplate

na iznos od 29,32 € od 7.12.2010 do isplate

na iznos od 25,82 € od 4.1.2011 do isplate

na iznos od 36,14 € od 18.1.2011 do isplate

na iznos od 45,89 € od 16.2.2011 do isplate

na iznos od 39,07 € od 16.2.2011 do isplate

na iznos od 41,69 € od 15.3.2011 do isplate

na iznos od 35,24 € od 12.4.2011 do isplate

na iznos od 134,73 € od 9.6.2011 do isplate,

na iznos od 38,99 € od 17.5.2011 do isplate

na iznos od 1.311,34 € od 9.6.2011 do isplate,

V. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi jednokratnih naknada isplati iznos od 484,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 377,82 EUR od 26.02.2009. do isplate

na iznos od 106,89 EUR od 09.06.2011. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.329,15 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2026. godine do isplate do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine,

sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 291,45 eur.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 17. srpnja 2006. godine između tuženika i tužitelja sklopljen Ugovor o kreditu, prema kojem je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 17.954,00 CHF. Navodi kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedena odredba dio je standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao davatelja kredita kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva. No, u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi jedna je od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora. Dakle, kamatom se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (odredba čl. 1021. i čl. 1022. ZOO NN 35/05). Odredbom čl. 269. ZOO NN 35/05 propisano je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, u odredbi čl.272. st.1. ZOO, daje se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe), cit.: „Činidbe je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.” Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika. Temeljem gore navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima, te Zakona o zaštiti potrošača, odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika ništetna je sa učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Nadalje navodi da je temeljem Ugovora o kreditu tuženik odobrio korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.954,04 CHF-a prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja sukladno točki 5.1. uvjeta ugovora. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 260,88 CHF obračunatih po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja sukladno točki 5.1. uvjeta ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih obroka tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretno ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovor s CHF valutnom klauzulom, odnosno tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Obzirom tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagao svim potrebnim informacijama nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Stoga, valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka nikako nije valjano ugovorena, i upravo je zbog nepoštenog ugovaranja odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli u suprotnosti su s kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Nadalje, u odnosu na naknadu za zaključenja Ugovora, naknadu za prijevremeni prestanak ugovora, ističe kako odredba čl. III. Ugovora br. 20429 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita od dana 17.07.2006.godine propisuje iznos troškova zaključenja Ugovora, tzv. ulazna naknada, u iznosu od 607,15 CHF-a. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam „jednokratne ulazne naknade” koja se naplaćuje na ime troškova zaključenja ugovora, niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno čl. 3. ugovora i točki 3.2. uvjeta ugovora tuženik je tužitelju zaračunao i naplatio trošak zaključenja ugovora tzv. ulaznu naknadu, te je tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio iznos od 607,15 CHFa, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 2.846,69 kn (primjenom prodajnog tečaja za devize Raiffeisenbank Austria d.d. koji je bio važeći na dan odobrenja 17.07.2006.godine - 4,688605). Također, da je tužitelj u lipnju 2011. godine prijevremeno otplatio predmetni kredit, te je pored ostatka glavnice trebao uplatiti i naknadu za prijevremeni prestanak ugovora, tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 805,36 kn. Jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano odredio obvezu tužitelju - kao dužnika, stoga tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o spornim naknadama, te je visina tzv. ulazne naknade kao i tzv. izlazne naknade jednostrano određena od strane tuženika, stoga se radi o iznosima koji predstavljaju netransparentan trošak. Dakle, odredba o naknadi na ime troškova zaključenja ugovora, te odredba o naknadi za prijevremeni prestanak ugovora ne sadrže nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega su takve naknade (trošak) ugovoreni. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita učinio dostupnim Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane tuženika za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Na temelju svega navedenog tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to o jednostranoj promjeni kamatne stope, odredbi o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF te odredbe o troškovima zaključenja Ugovora, te naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 443,82 eur na ime promjenjive kamatne stope, iznos od 2.199,61 eur s osnova preplaćenog CHF tečaja te iznos od 484,71 eur na ime jednokratnih naknada, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tužitelj je podneskom od 25. travnja 2025. godine uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te uz utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kako je to i ranije zatraženo, predlaže naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 490,84 eur s osnova preplaćene kamate, iznos od 1.908,16 eur s osnova preplaćenog CHF tečaja te iznos od 484,71 eur po osnovi jednokratnih naknada, sve s pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja, a opreza radi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Također, da iste odredbe, suprotno tvrdnjama tužitelja, ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, navodi kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Također, osporava tvrdnju tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Navodi kako je kamatna stopa mijenjana isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na kojeg tuženik nije imao nikakav utjecaj, dok je marža tuženika za cijelo vrijeme otplate kredita bila fiksna te se nije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Tuženik ističe kako je odredba o troškovima obrade kredita u cijelosti zakonita i valjano ugovorena, koja se odnosi na troškove obrade kredita, odnosno administrativne troškove obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora. Također, da je odredba o izlaznoj naknadi u potpunosti jasna, razumljiva i točno određena te se iznos naknade može vrlo lako izračunati primjenom jednostavne matematičke funkcije – množenja.

4. Tuženik se podneskom od 13. svibnja 2025. godine usprotivio djelomičnom povlačenju, odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva tužitelja kako je to izvršeno podneskom od 25. travnja 2025. godine.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, obavijest o odobrenju ugovora o kreditu, plan otplate, konačni obračun ugovora, račune broj 176365-23 i 23841422, arhivu tečaja po valutama, promet po kreditu, račune koji prileže spisu na listovima 144-204, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

6. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem ID i ĐD, obzirom je tuženik povukao navedene dokazne prijedloge.

7. Sud nije uzeo u obzir pisanu izjavu ĐD, obzirom pisane izjave nisu predviđene kao dokazno sredstvo u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP). 8 Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

9. Tužitelj je podneskom od 25. travnja 2025. godine snizio tužbeni zahtjev za iznos od 291,45 eur, međutim, kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe to je valjalo odlučiti o osnovanosti zahtjeva kako je postavljen u tužbi.

10. Nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 20429 dana 17. srpnja 2006. godine, kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u svrhu kupnje vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.954,04 CHF.

11. Sporno je da li su odredbe predmetnog Ugovora o financijskom leasingu zajedno sa odredbama Općih uvjeta koji su sastavni dio Ugovora o financijskom leasingu ništetne, te da li tužitelju zbog izvršenih plaćanja po osnovi ništetnih odredbi pripada pravo potraživati isplatu te u kojem iznosu.

12. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Prema odredbi čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

14. Prema odredbi čl. 296. st. 2. ZOO-a prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

15. Tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila. Otišli su u auto kuću kako bi odabrali automobil te su tamo i dobili kredit. Nisu odlazili kod tuženika, već su sve riješili sa djelatnicima auto kuće. Što se tiče uvjeta Ugovora o kreditu oni su im rekli kako je najpovoljniji kredit u CHF jer je to najstabilnija valuta i da prije dobivanja kredita moraju uplatiti iznos od 2800 kn. Rekli su da je to za obradu kredita. Vidjeli su da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nisu bili upoznati sa načinima njezine promjene te također nisu mogli mijenjati ponuđene odredbe Ugovora. U auto kući ih je dočekao pripremljen Ugovor o kreditu, a oni su ga samo potpisali. Osim naknade za obradu kredita platili su i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 800 kn. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije im bilo ništa rečeno o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti u kojem iznosu se određuje. Pročitala je Ugovor prije potpisivanja. Tuženik im nije odredio rok u kojem su morali vratiti potpisani Ugovor. Od odabira vozila do potpisivanja Ugovora prošlo je oko mjesec dana. Pitala je da li mogu sklopiti ugovor uz valutnu klauzulu u EUR, ali joj je rečeno da ne može jer nijem imala dovoljno visoku plaću. Također je pitala da li može dobiti ugovor sa fiksnom kamatnom stopom, ali su rekli da ne može. Ne sjeća se točno tko joj je to rekao. Poznato joj je da se tečajevi stranih valuta inače mijenjaju. Nitko joj nije garantirao da se u ovom slučaju tečaj neće mijenjati, ali su govorili da je najstabilnija valuta. Ugovorenu ratu prije povećanja anuiteta plaćala je oko dvije godine.

16. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao iskren i uvjerljiv te u skladu sa dokumentacijom koja prileži spisu.

17. Prije svega valja reći da je tuženik točno naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015., kojim je pravomoćno utvrđeno da su tuženici u tom predmetu (banke) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je ništava. Ovo stoga što tuženik u tom postupku nije bio stranka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revd-2379/2021 od 01. lipnja 2021.). Stoga je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi jesu li ništetne odredbe Ugovora o financijskom leasingu te Općih uvjeta koji su sastavni Ugovora, na koje se poziva tužitelj.

18. U vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i prednika tuženika na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP).

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

20. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor sa prednikom tuženika i to radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno u privatne svrhe, to isti ima svojstvo potrošača.

21. Za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

22. Prednik tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije imao svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a.

23. Prema čl. 5. st. 3. tada važećeg Zakona o leasingu (Narodne novine broj 135/2006) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, posao financijskog leasinga je pravni posao iz stavka 1. ovoga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objeta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednosti objekta leasinga, snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom leasinga po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga u tom trenutku.

24. Stoga se po svojoj pravnoj prirodi radi o potrošačkom ugovoru jer je primatelj leasinga (potrošač) dužan davatelju leasinga plaćati naknadu u iznosima, rokovima i na način određen Ugovorom o leasingu, te se radi o financijskom leasingu koji prvenstveno ima funkciju kreditiranja.

25. Takav ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu.

26. Prema odredbi čl. 499. ZOO-a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

27. Prema odredbi čl. 56. ZZP-a ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem.

28. Iz navedenog proizlazi da se i u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (ZZP)

29. Prema odredbi čl. 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

31. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

32. Odredba čl. 81. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).

33. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

34. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužitelja radi činjenice što isti nije pročitao, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu bi bio dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale, što tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio.

35. Na temelju provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno je utvrđeno da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja niti su mu bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora.

36. Pozivanje tuženika na odredbe svojih Općih akata nije osnovano, jer takvi akti tužene kao kreditora kojima ona definira povećanje kamatne stope i način obračuna kamate, kao stručni akti možda i jesu razumljivi osobama s ekonomskim obrazovanjem i znanjima ali nedvojbeno nisu razumljivi prosječnom potrošaču pa tako ni tužitelju. Stoga je tužena kao kreditor, u skladu s osnovnim načelima obveznog prava, bila dužna prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, informirati tužitelja na način koji je jasan i razumljiv prosječnom potrošaču koji nema ekonomsku naobrazbu, o smislu i sadržaju odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi te parametrima o kojima ovisi njezina visina u budućem razdoblju vraćanja kredita, što tužena u konkretnom slučaju kako je to nedvojbeno utvrdio sud prvog stupnja, nije učinila.

37. Prema pravnom stavu koji je izražen u presudi Europskog suda od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 nije dovoljno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate ugovora o kreditu potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina njene promjene tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju.

38. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

39. Time što je tužitelj znao da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

40. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

41. Takve ugovorne odredbe iz Ugovora su stoga bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive.

42. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti.

43. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.

44. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

45. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2017., H i dr., C-186/16, EU:C:2017:703, t. 50.).

46. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

47. Stoga je prednik tuženika sklapanjem Ugovora povrijedio pravo tužitelja kao potrošača, jer je u njemu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

48. U odnosu na naknadu za obradu kredita te naknadu za prijevremenu otplatu kredita, valja navesti kako je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

49. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

50. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 3. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače", pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače".

51. Sud je utvrdio da je odredba članka III. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je propisan iznos troškova zaključenja Ugovora, tzv. ulazna naknada, u iznosu od 607,15 CHF-a, te toč. 8.7. kojom je ugovoreno da u slučaju prijevremenog prestanka Ugovora Davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi Davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora, a u visini od 2% (dva posto) od u trenutku prestanka Ugovora još nedospjelog iznosa glavnice, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

52. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

53. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

54. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

55. S druge strane, proizlazi da je tužitelj iz Ugovora o kreditu mogao vidjeti da postoji obveza plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

56. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

57. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

58. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

59. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

60. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

61. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

62. Treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade za obradu kredita, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

63. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

64. O spornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a iste je nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac. Stoga tužitelj, potrošač, nije niti imao utjecaja na njezin sadržaj, te je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita određena samo na način da je upućeno na Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Drugim riječima, iako je tuženik, trgovac, prilikom prijevremene otplate kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi.

65. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

66. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu usvojiti i odlučiti kao u izreci pod točkama I. i II.

67. Kako su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, promjenjivost kamatne stope te "ulazna" i "izlazna" naknada, ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema ništetnim odredbama te iznosa obračunatom prema početnoj stopi i valutnom tečaju.

68. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 705,74 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 3.698,54 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 490,84 EUR. Ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 14.377,02 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.908,16 EUR. Prema analitičkoj financijskoj kartici na listu 33 spisa naplaćena je naknada, odnosno trošak obrade ugovora u iznosu od 2.846,66 HRK odnosno po fiksnom tečaju eura 377,82 EUR. Prema analitičkoj financijskoj kartici na listu 37 spisa naplaćena je naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora u iznosu od 805,36 HRK odnosno po fiksnom tečaju eura 106,89 EUR.

69. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, obzirom je isti izrađen objektivno, jasno i stručno, na temelju relevantne dokumentacije, tim više što nije bilo primjedbi ni prigovora na isti.

70. Naime, tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak.

71. Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu stečenog bez osnove s obzirom na ništetnost odredbe koji se odnosi na preplaćenu kamatu u iznosu od 490,84 eur, s osnova valutne klauzule iznos od 1.908,16 eur te na osnovi jednokratnih naknada iznos od 484,71 eur, usvojiti i odlučiti kao u izreci pod točkama III, IV i V.

72. Sud je odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 291,45 eur na ime stečenog bez osnove s osnove valutne klauzule, obzirom se kao tužbeni zahtjev uzima iznos postavljen u tužbi, a isti je viši od onog koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka te je odlučeno kao u izreci pod točkom VII.

73. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

74. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podnesaka od 19.06.2023.g. i 25.04.2025.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 200,00 eur, za sastav podnesaka od 20.05.2024.g. i 26.05.2025.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 100,00 eur, za sastav podneska od 12.05.2023.g. prema Tbr. 8. toč. 3. – 50,00 eur, te za zastupanje na ročištima 25.04.2024.g., 27.01.2025.g. i 28.01.2026.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 1.450,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 362,50 eur ukupno iznosi 1.812,50 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,87 eur te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 77,78 eur, tako da trošak tužiteljice iznosi 2.329,15 eur.

75. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom VI.

U Zagrebu, 11. ožujka 2026. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte