Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-357/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. ožujka 2026. godine, u prisutnosti tužitelja uz zamjeničkog punomoćnika Ivku Kemec, odvjetnice u Đakovu i zamjeničkog punomoćnika tuženika Jurice Jurića, odvjetnika u Đakovu, dana 11. ožujka 2026. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj 528-50 4279427 od 24. srpnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika, a koja odredba pod nazivom NAKNADA glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, tužitelju ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 338,79 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 30. srpnja 2007. do isplate, po stopi od 15% godišnje do 31. srpnja 2008., zatim od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 419,91 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2026. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 100,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 17. listopada 2024. godine podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo da je dana 25. srpnja 2007. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-4279427 na iznos od 17.560,78 CHF, s rokom otplate na 84 mjeseca. Navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj istog niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio odredbu (točka 3.) kojom je određena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Tužitelj ukazuje kako iz navedene odredbe nije vidljivo na što se naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u postotku od iznosa kredita. Navodi da je očito da se radi o jednostranoj odluci tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takav način određivanja naknade je netransparentan za tužitelja kao potrošača te je tuženik prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga drži da takva ugovorna odredba, protivna načelu savjesnosti i poštenja, je posljedično ništetna. Navodi kako ga tuženik prije zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a temeljem takve ništetne odredbe, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita tužitelju naplatio 3,30% od iznosa kredita, što je iznosilo 2.552,65 HRK. Slijedom toga, tužitelj pozivom na odredbe članka 323. stavak 1., te odredaba članka 1111. stavak 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima, traži vraćanje nepripadne imovinske koristi u iznosu od 338,79 eura, odnosno 2.552,65 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. srpnja 2007. godine te postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodeći da je nesporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu dana 24. srpnja 2007. godine, ali da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora, te se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama Ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik dalje navodi da pravna osnova za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu, a da su tužitelju pojašnjene sporne odredbe Ugovora, koji nikad nije istaknuo prigovor u pogledu ugovorene, odnosno naplaćene naknade. Tuženik smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, jer da je tuženik prije zaključenja Ugovora tužitelju objasnio svaku odredbu, a obzirom tužitelj nije prigovarao ugovornim odredbama, zaključili su Ugovor. Tuženik također ističe prigovor zastare, te slijedom svega navedenog predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Tijekom postupka stranke su ostale kod svojih navoda, s time da je tuženik naveo da ne prigovara samoj visini tužbenog zahtjeva, ali da osporava osnovanost iz svih razloga koje je istaknuo u odgovoru na tužbu, dok se tužitelj protivio navodima iz odgovora na tužbu, pogotovo da bi ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, te se protivio istaknutom prigovoru zastare obrazlažući njegovu neosnovanost.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu te pročitao Ugovor o kreditu broj 528-50- 4279427 od 24. srpnja 2007. godine (str. 5 do 9 spisa), zamolbu za dostavom dokumentacije od 18. rujna 2024. (str. 10 spisa), potvrdu tuženika od 3. listopada 2024. (str. 11 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe, kao i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-4279427 od 24. srpnja 2007. godine te zahtjev za isplatom iznosa koji je tužitelju naplaćen temeljem ove odredbe, na ime jednokratne naknade za obradu kredita.

7. Uzimajući u obzir navode stranaka, sud je utvrdio kako među njima nije sporno da su temeljem Ugovora o kreditu broj 528-50-4279427 od 24. srpnja 2007. godine (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit za kupnju vozila, u iznosu 17.560,78 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao što nije sporno da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena sporna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, odnosno isplate kredita korisniku. Nije sporno da je tužitelju na ime ove naknade prilikom isplate kredita dana 30. srpnja 2007. naplaćeno 2.552,65 HRK, što sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine”, broj 57/2022.) te primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, sada iznosi 338,79 eura.

8. Međutim, sporna je osnovanost zahtjeva, te je li nastupila zastara.

9. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora, čime, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je svaka strana koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen. Također, tužiteljevo zakonsko ovlaštenje za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa, iz razloga što se deklaratornom (prejudicijelnom) zaštitom pruža mogućnost za zasnivanje ili ostvarivanje novih pravnih odnosa, kojima pravni odnos, čiji je sadržaj deklaratornom sudskom presudom pravomoćno razriješen, služi kao temelj i pravna pretpostavka za isplatu.

10. Nadalje, iz članka 6. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile namjenski kredit za kupnju novog vozila, a kojeg vozila je tužitelj kao korisnik kredita postao vlasnikom tek otplatom kredita, obzirom da je upravo tuženik do otplate kredita na predmetnom vozilu imao upisano pravo vlasništva radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 8. Ugovora. Iz navedenog, dakle, proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, vlasništvo kojeg je stekao otplatom kredita.

11. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetni kredit podizao radi kupnje vozila, a da mu je isti ponuđen već u autokući gdje je kupovao automobil, gdje mu ga je ponudio zaposlenik autokuće. Naime, zaposlenik autokuće mu je rekao da s bankom tuženika imaju dogovor i pripremljene obrasce Ugovora. Djelatnik autokuće mu ništa posebno nije objašnjavao, a ništa posebno mu nije objašnjavao ni djelatnik banke kada je Ugovor nosio u banku na konačno zaključivanje. Tužitelj je naveo kako mu nitko nije objasnio na što se odnosi predmetna naknada, već da se ona mora platiti i da se bez nje Ugovor ne može zaključiti. Pored ove naknade, plaćao je još i troškove ovjere Ugovora, a ništa posebno mu nije objašnjavao ni javni bilježnik. Sve se svelo na puko potpisivanje gotovih obrazaca. Pored Ugovora o kreditu, nije dobio nikakve druge obrasce, pravila, odnosno opće uvjete u kojima bi bilo objašnjeno na što se predmetna naknada odnosi. Tužitelj je dalje na upite odgovarao da mu novac od kredita nije bio ni isplaćen, već je bio automatski prenesen na račun autokuće i tom prilikom mu je naplaćena ta jednokratna naknada, što on nije ni znao. Odgovorio je kako nije imao mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama, da je prije potpisivanja Ugovora isti pročitao, ali nije razumio pojam ulazne naknade. Nije tražio pojašnjenja o njoj. Konačno, naveo je kako nema obrt niti trgovačko društvo.

12. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužitelja jer je dan uvjerljivo, životno i logično, a isti je sukladan materijalnoj dokumentaciji u spisu, a kojem iskazu tuženik nije ni prigovarao.

13. Nastavno na navedeno, nedvojbeno se prije svega utvrđuje da je tužitelj u predmetnom Ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača, a da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. st. 1. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” 96/03., dalje ZZP/03).

14. Uz činjenicu kako je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena naknada u iznosu 3,30% od iznosa kredita, to proizlazi da je visina ulazne naknade određena Ugovorom, u kojem iznosu je i naplaćena, pa se ne može zaključiti da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj činidbi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je tužitelju naknada naplaćena u visini od ugovorenih 3,30% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan isplate kredita, što znači da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju da ju procijeni, pa je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 85. ZZP/03.

15. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i određeno sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o jasnoj i uočljivoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba lako razumljiva i poštena.

16. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

17. Također, ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

18. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

19. Nadalje, tekst čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

20. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita se tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

21. Slijedom navedenog, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže između ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

23. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

25. U skladu s čl. 59. st. 1. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

26. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi, odnosno što je istom obuhvaćeno, a to tuženik tijekom ovog postupka to ne obrazlaže, niti dokazuje. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Nastavno na navedeno, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi i usluge obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih drugih troškova vezanih uz zaključivanje odnosno potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni u cijelosti na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. st. 1. t. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. st. 1. t. 3. ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućio pregovaranje.

28. Naime, iz iskaza tužitelja, a na koji nije bilo prigovora, te ga sud prihvaća u cijelosti kao istinit, utvrđeno je da se radilo o ugovoru na koji on ni u kojem pogledu nije mogao utjecati vezano za sadržaj pojedinih odredbi, jer se radilo o tipskom ugovoru sastavljenom unaprijed od strane tuženika na standardnom obrascu, o tzv. ugovoru "uzmi ili ostavi", a kako je tužitelju bio nužan kredit, prihvatio je sve uvjete koji su bili navedeni u predmetnom ugovoru, a unaprijed dakle pripremljenom od strane banke.

29. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

30. Nedostatak zakonske zabrane ugovaranja takve naknade, ne čini utuženu naknadu valjanom, budući je nakon provođenja testa poštenosti utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri, zbog čega je ugovorna odredba ništetna. K tome još treba uputiti i na odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv, obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno, a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

31. Tuženik u Ugovoru o kreditu, kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu, nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 3,30% od iznosa odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o određenoj, jasnoj i poštenoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju zaista mogao biti razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,30% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta, zbog čega je sud ocijenio da je nepoštena i stoga ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu, na štetu tužitelja.

32. Stoga, a budući da je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom, to je temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna (ništava), pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

33. Slijedom utvrđene ništetnosti, tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a pripada pravo na vraćanje naplaćene mu ništetne naknade po čl. 3. Ugovora o kreditu, u iznosu od 338,79 eura.

34. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu čl. 1115. ZOO-a dosuđena i zatezna kamata na iznos koji je naplaćen po nepoštenoj ugovornoj odredbi, tekuća od dana plaćanja i neosnovanog stjecanja na strani tuženika, a to je od 30. srpnja 2007. godine.

35. Tužbeni zahtjev je valjalo prihvatiti i iz razloga jer je prigovor zastare nesnovan. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka točke I. ove presude još nije pravomoćna, to nije niti počeo teći petogodišnji opći zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev za isplatu zastario.

36. Odluka o parničnom trošku pod točkom III. i IV. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 138/23., dalje Tarifa). Tužitelj je zahtijevao ukupno 519,91 eura na ime parničnog troška, a sud je njegov zahtjev ocijenio djelomično osnovanim. Sud je priznao tužitelju trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), sastava podneska od 17. prosinca 2024. kojim se očitovao na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na dva ročišta (28. studenoga 2025. i 3. ožujka 2026.) u iznosu od 100,00 eura svako (Tbr. 9.1. Tarife), te trošak sudske pristojbe na tužbu plaćene u iznosu od 6,64 eura i presudu u iznosu od 13,27 eura, što je ukupno 419,91 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav zahtjeva banci za dostavu dokumentacije od 18. rujna 2024. godine u iznosu od 100,00 eura, jer se radi o radnji koja nije bila neophodna za vođenje ove parnice – članak 155. st. 1. ZPP-a, pa je za navedeno zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

U Đakovu 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku