REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2329/2019-63

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ljiljani Maravić-Pirš, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 22. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnice u Zagrebu, dana 11. ožujka 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Utvrđuje se da su Ugovor o namjenskom kreditu broj 1774/2006, kreditna partija: 7102961678, sklopljen 7. ožujka 2006. u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, posl.br. OU-210/2006, 13. ožujka 2006. kao i Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza broj 3230408477, kreditna partija: 7105862273, sklopljen 27. prosinca 2012. u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, posl.br. OV-491/2013, 22. siječnja 2013., koji su sklopljeni između tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao davatelja kredita i tužitelja ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, ništetni te da nemaju pravnog učinka.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime vraćanja onoga što je temeljem ništetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 1774/2006, kreditna partija: 7102961678, sklopljen dana 7. ožujka 2006. u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, posl.br. OU-210/2006, dana 13. ožujka 2006. primio, iznos od 148.147,93 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 15. rujna 2021. pa do konačne isplate, i to 15. rujna 2021. do 31. prosinca 2021. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, a od 01.01.2023.g. pa do konačne isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koju kamatnu stopu objavljuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

III Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je postojalo prije sklapanja Ugovora iz točke I. izreke presude, na način da se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda nalaže provesti brisanje založnog prava na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], što u naravi predstavlja kuću i dvorište [adresa], ukupne površine 600 m2 , za korist tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, na temelju Ugovora o namjenskom kreditu broj 1774/2006, kreditna partija: 7102961678, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, posl.br. OU-210/2006, dana 13. ožujka 2006., radi osiguranja tražbine u iznosu od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s ugovorenim naknadama, troškovima i promjenjivom kamatom u visini od 4,50% godišnje, kao i na temelju Ugovora o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza broj 3230408477, kreditna partija: 7105862273, solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, posl.br. OV-491/2013, dana 22. siječnja 2013., radi osiguranja tražbine u iznosu od 118.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s ugovorenim naknadama, troškovima i promjenjivom kamatom u visini od 5,25% godišnje.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. ožujka 2026. pa do konačne isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koju kamatnu stopu objavljuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.",

kao neosnovan.

II Utvrđuju se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 1774/2006, kreditna partija: 7102961678, od 7. ožujka 2006. u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, posl.br. OU-210/2006, 13. ožujka 2006., koji je sklopljen između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao davatelja kredita i tužitelja ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „…Redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama…" pa stoga navedena odredba Ugovora, kao ni sve daljnje odluke banke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana, te se nalaže tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4.963,42 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 23,33 EUR, od 16.11.2007.

- 22,93 EUR od 16.12.2007.

- 23,83 EUR od 18.01.2008.

- 23,51 EUR od 16.02.2008.

- 45,41 EUR od 16.03.2008.

- 45,15 EUR od 16.04.2008.

- 43,66 EUR od 20.05.2008.

- 44,23 EUR od 16.06.2008.

- 43,79 EUR od 16.07.2008.

- 43,70 EUR od 16.09.2008.

- 45,36 EUR od 16.10.2008.

- 46,38 EUR od 16.11.2008.

- 44,93 EUR od 16.12.2008.

- 48,84 EUR od 16.01.2009.

- 47,76 EUR od 22.04.2009.

- 47,76 EUR od 22.04.2009.

- 47,76 EUR od 22.04.2009.

- 47,93 EUR od 16.05.2009.

- 47,41 EUR od 16.06.2009.

- 47,50 EUR od 16.07.2009.

- 62,76 EUR od 16.08.2009.

- 63,50 EUR od 16.09.2009.

- 62,68 EUR od 16.10.2009.

- 63,21 EUR od 16.11.2009.

- 63,13 EUR od 16.12.2009.

- 64,55 EUR od 16.01.2010.

- 65,46 EUR od 16.02.2010.

- 65,25 EUR od 16.03.2010.

- 66,16 EUR od 16.04.2010.

- 67,83 EUR od 16.05.2010.

- 68,18 EUR od 16.06.2010.

- 70,13 EUR od 16.07.2010.

- 70,07 EUR od 16.08.2010.

- 80,56 EUR od 21.02.2013.

- 80,56 EUR od 21.02.2013.

- 80,56 EUR od 21.02.2013.

- 80,56 EUR od 21.02.2013.

- 51,73 EUR od 21.02.2013.

- 51,73 EUR od 21.02.2013.

- 51,73 EUR od 21.02.2013.

- 51,73 EUR od 21.02.2013.

- 51,73 EUR od 21.02.2013.

- 51,73 EUR od 21.02.2013.

- 79,33 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 70,70 EUR od 21.02.2013.

- 1.816,65 EUR od 21.02.2013. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj:

1774/2006, od 7. ožujka 2006., u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, posl.br. OU-210/06, 13. ožujka 2006., koji je sklopljen između tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao davatelja kredita i tužitelja NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojom se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka, te se nalaže tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 19.168,88

EUR sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 5,70 EUR od 16.11.2008.

- 33,78 EUR od 16.01.2009.

- 21,49 EUR od 22.04.2009.

- 21,49 EUR, od 22.04.2009.

- 21,49 EUR od 22.04.2009.

- 23,38 EUR od 16.05.2009.

- 17,46 EUR od 16.06.2009.

- 18,50 EUR od 16.07.2009.

- 13,57 EUR od 16.08.2009.

- 19,85 EUR od 16.09.2009.

- 12,88 EUR od 16.10.2009.

- 17,38 EUR od 16.11.2009.

- 16,66 EUR od 16.12.2009.

- 28,82 EUR od 16.01.2010.

- 36,64 EUR od 16.02.2010.

- 34,94 EUR od 16.03.2010.

- 42,70 EUR od 16.04.2010.

- 56,92 EUR od 16.05.2010.

- 59,97 EUR od 16.06.2010.

- 76,68 EUR od 16.07.2010.

- 76,11 EUR od 16.08.2010.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 165,99 EUR od 21.02.2013.

- 15.026,62 EUR od 21.02.2013. do isplate u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Utvrđuju se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza broj: 3230408477, od 27. prosinca 2012., solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, posl.br. OV-491/13 22. siječnja 2013. koji je sklopljen između tuženika, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao davatelja kredita i tužitelja NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: ….„…Redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama…" pa stoga navedena odredba ugovora, kao ni sve daljnje odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana, te se nalaže tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, na ime stjecanja bez osnove, tužitelju ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti 868,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 12,88 EUR od 25.08.2023.

- 12,68 EUR od 28.09.2023.

- 12,91 EUR od 31.10.2023.

- 12,74 EUR od 01.12.2023.

- 13,19 EUR od 04.01.2024.

- 13,03 EUR od 27.01.2024.

- 45,08 EUR od 17.02.2024.

- 44,51 EUR od 06.03.2024.

- 43,74 EUR od 26.04.2024.

- 43,52 EUR od 18.05.2024.

- 44,22 EUR od 15.06.2024.

- 43,86 EUR od 16.07.2024.

- 66,46 EUR od 15.08.2024.

- 66,92 EUR od 14.09.2024.

- 67,18 EUR od 15.10.2024.

- 67,24 EUR od 16.11.2024.

- 67,22 EUR od 18.12.2024.

- 66,36 EUR od 28.01.2025.

- 41,70 EUR od 15.02.2025.

- 40,89 EUR od 13.03.2025.

- 41,90 EUR od 09.04.2025. do isplate u visini po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza broj: 3230408477, sklopljen 27. prosinca 2012., solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, posl.br. OV-491/13, dana 22. siječnja 2013. koji je sklopljen između tuženika, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao davatelja kredita i tužitelja NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojom se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka te se nalaže tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, na ime stjecanja bez osnove, tužitelju NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti 10.190,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 3,93 EUR od 28.09.2013.

- 1,88 EUR od 01.11.2013.

- 5,36 EUR od 30.11.2013.

- 7,14 EUR od 25.12.2013.

- 1,40 EUR od 10.01.2014.

- 11,64 EUR od 22.02.2014.

- 11,95 EUR od 01.04.2014.

- 10,13 EUR od 18.04.2014.

- 4,76 EUR od 17.05.2014.

- 7,68 EUR od 08.07.2014.

- 10,98 EUR od 19.07.2014.

- 12,94 EUR od 20.08.2014.

- 14,75 EUR od 26.09.2014.

- 19,26 EUR od 11.01.2014.

- 20,27 EUR od 06.12.2014.

- 20,23 EUR od 08.01.2015.

- 20,23 EUR od 08.01.2015.

- 21,57 EUR od 14.02.2015.

- 21,57 EUR od 17.03.2015.

- 21,57 EUR od 16.04.2015.

- 21,57 EUR od 14.05.2015.

- 21,57 EUR od 16.06.2015.

- 21,57 EUR od 28.07.2015.

- 21,57 EUR od 14.08.2015.

- 21,57 EUR od 26.09.2015.

- 21,57 EUR od 16.10.2015.

- 21,57 EUR od 17.11.2015.

- 21,57 EUR od 16.12.2015.

- 21,57 EUR od 13.01.2016.

- 70,71 EUR od 16.02.2016.

- 67,27 EUR od 15.03.2016.

- 63,96 EUR od 16.04.2016.

- 58,72 EUR od 17.05.2016.

- 71,44 EUR od 16.06.2016.

- 69,51 EUR od 08.07.2016.

- 65,50 EUR od 17.08.2016.

- 63,16 EUR od 10.09.2016.

- 69,14 EUR od 22.10.2016.

- 74,01 EUR od 07.12.2016.

- 74,01 EUR od 07.12.2016.

- 80,16 EUR od 14.01.2017.

- 74,54 EUR od 16.02.2017.

- 69,12 EUR od 16.03.2017.

- 73,15 EUR od 12.04.2017.

- 59,45 EUR od 31.05.2017.

- 60,60 EUR od 15.06.2017.

- 33,18 EUR od 01.08.2017.

- 32,57 EUR od 19.09.2017.

- 32,08 EUR od 12.10.2017.

- 28,60 EUR od 03.11.2017.

- 31,81 EUR od 26.11.2017.

- 16,28 EUR od 14.01.2018.

- 27,49 EUR od 15.02.2018.

- 17,58 EUR od 28.03.2018.

- 4,50 EUR od 01.05.2018.

- 18,03 EUR od 15.06.2018.

- 20,56 EUR od 02.06.2018.

- 21,65 EUR od 30.06.2018.

- 16,69 EUR od 19.07.2018.

- 36,32 EUR od 15.08.2018.

- 35,01 EUR od 29.09.2018.

- 27,38 EUR od 16.10.2018.

- 37,23 EUR od 25.11.2018.

- 35,43 EUR od 15.12.2018.

- 36,40 EUR od 15.01.2019.

- 31,91 EUR od 15.02.2019.

- 33,30 EUR od 15.03.2019.

- 37,81 EUR od 13.04.2019.

- 41,74 EUR od 31.05.2019.

- 47,13 EUR od 30.07.2019.

- 58,62 EUR od 04.09.2019.

- 57,76 EUR od 10.10.2019.

- 62,09 EUR od 16.11.2019.

- 63,86 EUR od 03.01.2020.

- 71,58 EUR od 06.02.2020.

- 76,21 EUR od 21.02.2020.

- 84,61 EUR od 12.03.2020.

- 81,71 EUR od 20.06.2020.

- 81,11 EUR od 16.07.2020.

- 70,71 EUR od 05.08.2020.

- 75,59 EUR od 19.08.2020.

- 74,85 EUR od 17.09.2020.

- 78,91 EUR od 14.10.2020.

- 75,39 EUR od 24.11.2020.

- 75,39 EUR od 24.11.2020.

- 75,39 EUR od 24.11.2020.

- 71,17 EUR od 31.12.2020.

- 77,45 EUR od 23.01.2021.

- 76,32 EUR od 13.02.2021.

- 60,62 EUR od 10.03.2021.

- 63,83 EUR od 16.04.2021.

- 64,07 EUR od 14.05.2021.

- 60,68 EUR od 06.07.2021.

- 60,68 EUR od 06.07.2021.

- 68,91 EUR od 22.07.2021.

- 68,84 EUR od 14.08.2021.

- 63,62 EUR od 16.09.2021.

- 76,21 EUR od 15.10.2021.

- 96,48 EUR od 07.12.2021.

- 98,01 EUR od 01.01.2022.

- 102,14 EUR od 26.01.2022.

- 96,68 EUR od 23.02.2022.

- 107,95 EUR od 23.03.2022.

- 104,28 EUR od 27.05.2022.

- 96,55 EUR od 15.06.2022.

- 107,90 EUR od 24.06.2022.

- 133,44 EUR od 15.07.2022.

- 149,56 EUR od 25.08.2022.

- 160,06 EUR od 30.09.2022.

- 128,42 EUR od 28.10.2022.

- 136,71 EUR od 26.11.2022.

- 135,32 EUR od 24.12.2022.

- 128,85 EUR od 21.01.2023.

- 132,34 EUR od 24.02.2023.

- 126,27 EUR od 09.03.2023.

- 136,92 EUR od 15.04.2023.

- 140,15 EUR od 13.05.2023.

- 141,98 EUR od 07.06.2023.

- 149,29 EUR od 25.07.2023.

- 157,04 EUR od 25.08.2023.

- 146,05 EUR od 28.09.2023.

- 158,67 EUR od 31.10.2023.

- 149,43 EUR od 01.12.2023.

- 173,62 EUR od 04.01.2024.

- 164,82 EUR od 27.01.2024.

- 160,01 EUR od 17.02.2024.

- 151,17 EUR od 06.03.2024.

- 139,02 EUR od 26.04.2024.

- 135,67 EUR od 18.05.2024.

- 146,55 EUR od 15.06.2024.

- 140,92 EUR od 16.07.2024.

- 160,31 EUR od 15.08.2024.

- 165,27 EUR od 14.09.2024.

- 168,01 EUR od 15.10.2024.

- 168,70 EUR od 16.11.2024.

- 168,47 EUR od 18.12.2024.

- 159,27 EUR od 28.01.2025.

- 164,75 EUR od 15.02.2025.

- 150,88 EUR od 13.03.2025.

- 168,09 EUR od 09.04.2025.

do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 7.628,14 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 11. ožujka 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 7. ožujka 2006. u svojstvu korisnika kredita s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 1774/2006, u iznosu 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz rok otplate od 183 mjeseci, odnosno 15 godina i 3 mjeseca, uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu u visini 4,50% godišnje, s time da mjesečni anuitet iznosi 845,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Radi osiguranja cjelokupne tražbine upisano je založno pravo na nekretnini u zemljišne knjige ovog suda u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišnoknjižno tijelo A, k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], što u naravi predstavlja kuću i dvorište [adresa], ukupne površine 600 m2. Nadalje, 27. prosinca 2012. tužitelj je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obaveza broj 3230408477, radi restrukturiranja kreditnih partija 7102961678 i 7210184110, kao i tekućeg računa 3213886919, u iznosu 118.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz rok otplate 336 mjeseci, odnosno 28 godina, uz redovnu, promjenjivu kamatu koja iznosi 5,25% godišnje i interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, s time da mjesečni anuitet iznosi 671,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Poziva se na čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je određeno je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Ističe da je iz sadržaja Ugovora o kreditu razvidno da isti ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio. Poziva se na presudu Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u kojoj je navedeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već iste moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Navodi da je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate). Smatra da su Ugovor o namjenskom kreditu 7. ožujka 2006., kao i Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 27. prosinca 2012. ništetni jer stranke nisu postigle suglasnost glede bitnih sastojaka Ugovora. Ističe i da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u istim Ugovorima ništetne, te se i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu poziva na utvrđenja sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača u kojima je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, kao i da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stoga ustaje tužbom i tužbenim zahtjevom konačno uređenim u podnesku od 27. srpnja 2025. (stranica 382-392 spisa), na način da prvopostavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o namjenskom kreditu od 7. ožujka 2006., kao i Ugovora o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 27. prosinca 2012., te isplatu iznosa kojeg je primio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu 148.147.93 EUR sa zateznim kamatama od 15. rujna 2021. do isplate, uz brisanje upisanog založnog prava temeljem tih ugovora u zemljišnim knjigama i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja navedenih Ugovora. Eventualno kumuliranim (podrednim) tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 7. ožujka 20026., te isplatu preplaćene razlike s te osnove u iznosu 4.963,42 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tog Ugovora sadržane u čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu od 7. ožujka 2006., te isplatu preplaćenih iznos s te osnove u iznosu 19.168,88 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 27. prosinca 2012., te isplatu preplaćene razlike s te osnove u iznosu 868,23 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, te utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tog Ugovora sadržane u čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 27. prosinca 2012., te isplatu preplaćenih iznos s te osnove u iznosu 10.190,70 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu čini neprijepornim da su stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu 7. ožujka 2006. i Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza 27. prosinca 2012. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare. Navodi da je Ugovor o namjenskom kreditu od 6. ožujka 2006. prestao postojati, slijedom čega se ne može utvrđivati ništetnim, kao ni njegove odredbe, te je isključena mogućnost tražiti isplatu temeljem ništetnosti. Ističe da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja te valute prema stranoj valuti, te da tuženik nije znao niti mogao znati za rast tečaja valute CHF. Ističe da su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora pružene sve informacije. U odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 27. prosinca 2012. navodi da se na isti ne odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. U odnosu na način promjene kamatne stope ističe da se ista od 1. siječnja 2013. mijenja ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, s obzirom na zahtjeve predviđene Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je o istim parametrima tužitelj obaviješten 8. siječnja 2013. Stoga se od 1. siječnja 2013. kamatna stopa mijenja u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (6MLIBOR za CHF, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope, konkretno 5,185. Inicijalno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,25%, a nakon toga 4,52%, slijedom čega je razvidno da tuženik nije jednostrano povećao kamatnu stopu. U odnosu na zahtjev za brisanjem založnog prava ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je nekretnina na kojoj je isto uknjiženo u vlasništvu UF. U podnesku od 21. listopada 2019. navodi da Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 27. prosinca 2012. nije potrošački ugovor i da je sklopljen radi podmirenja tužiteljevih dugovanja proizašlih iz više ugovora s tuženikom. U podnesku od 6. travnja 2021. osporava potrošačko svojstvo ugovora te potrošačko svojstvo tužitelja. Navodi da iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana (članak 6. Ugovora o namjenskom kreditu), ali da nije dokazao da je potrošač niti da se nekretnina kupljena sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Na adresi kupljene nekretnine tužitelj je donedavno imao registrirano sjedište društva Sjever Gradnja d.o.o., a danas je registrirano sjedište društva 1 Niz Plan j.d.o.o. Uz to, tužitelj je bio ili jest direktor/član društva i društava Falat Gradnja d.o.o. za graditeljstvo i usluge i 11 A Projekt d.o.o. za usluge. U podnesku od 13. siječnja 2026. se protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 27. srpnja 2025. i ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška postupka.

3. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj u podnesku od 13. rujna 2021. navodi da je tužitelj potrošač. On je s tuženom 7. ožujka 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 1774/2006, radi kupnje stana, što je razvidno iz članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu broj 1774/2006. Isplatom iznosa kojeg je tužitelj ostvario podizanjem kredita kod tužene banke ostvarena je svrha podizanja kredita, kupnja stana. Glede navoda da bi na adresi kupljene nekretnine tužitelj donedavno imao registrirano sjedište društva Sjever Gradnja d.o.o., a danas je registrirano sjedište društva 1 Niz Plan j.d.o.o., odnosno da je tužitelj bio ili jest direktor/član društva i društava Falat Gradnja d.o.o. i 11 A Projekt d.o.o., pa da se radi toga nekretnina kupljena sredstvima kredita nije koristila u potrošačke svrhe, kao i da je tužitelj poduzetnik, tužitelj ukazuje da su takvi navodi tužene banke u cijelosti maliciozni i usmjereni na izbjegavanje odgovornosti koju tužena banka ima prema tužitelju. Naime, sjedište trgovačkog društva Sjever-Gradnja d.o.o. do brisanja društva iz sudskog registra 21. rujna 2015. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-15/2887-169 bilo je na adresi [adresa]. Sjedište trgovačkog društva Falat Gradnja d.o.o., suprotno navodima tužene nikad nije bilo na adresi [adresa], već od trenutka osnivanja 4. rujna 2007. pa do 5. veljače 2011. na adresi [adresa], a od 15. veljače 2011. do trenutka brisanja društva iz sudskog registra 13. listopada 2015. na adresi [adresa]. U odnosu na društvo Falat Gradnja d.o.o., tužitelj je u istome društvu obnašao funkciju direktora od 4. rujna 2007. od 27. ožujka 2009., dok je sporni Ugovor o kreditu zaključen dana 7. ožujka 2006., godinu i pol dana prije nego li je tužitelj postao jedan od direktora društva. Trgovačko društvo 11 A Projekt d.o.o. osnovano je 13. travnja 2016., a adresa sjedišta od trenutka osnivanja društva nalazi se na adresi u [adresa]. Trgovačko društvo 1 Niz Plan j.d.o.o. osnovano je 18. ožujka 2020.

4. Sud je proveo dokaze: pročitan je izračun vještakinje Lidije Česnik od 11.1.2019. (stranica 21-27 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu od 7. ožujka 2006. (stranica 28-35 spisa), izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 36 i 42 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza 27. prosinca 2012. (stranica 37-41 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 43-66 spisa), Opći uvjeti tuženika (stranica 127-130 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8.1.2013. (stranica 131 spisa), nalog za odašiljanje otkaza Ugovora o kreditu od 24.10.2011. (stranica 199 i 202 spisa), otkaz kredita od 24.10.2011. (stranica 200, 203 i 205-206 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga tuženika (stranica 201 i 204 spisa), financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 229-245 spisa), pročitana su pisana očitovanja vještakinje Blašković (stranica 259-264, 296-297, 317 spisa), tablice izračuna zakonskih zateznih kamata (stranica 265 i 298-302 spisa), promet po kreditu (stranica 308-314, 331- 338, 343-354 spisa) i dopuna financijskog vještačenja Petre Blašković (stranica 355-374 spisa).

5. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

6. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o namjenskom kreditu Ugovor o namjenskom kreditu broj: 1774/2006 7. ožujka 2006., u iznosu 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

- da mjesečni anuitet iznosi 845,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50% godišnje, promjenjiva,

- da je rok otplate kredita je određen na 183 mjeseca, s korištenjem kredita najkasnije do 7. rujna 2006.,

- da je namjena kredita kupnja stana,

- da su sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza 27. prosinca 2012. u iznosu 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,25% godišnje, promjenjiva,

- da rok otplate kredita iznosi 28 godina,

- da mjesečni anuitet iznosi 671,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja,

- da je namjena kredita restrukturiranje kreditnih partija po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 1774/2006 7. ožujka 2006. i po kreditnoj partiji 7210184110 i tekućeg računa broj 3213886919.

7. Prijeporno je:

- tužiteljev status potrošača,

- je li ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj: 1774/2006 7. ožujka 2006., kao i Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza 27. prosinca 2012. u cijelosti,

- jesu li ništetne odredbe tih ugovora koje određuju promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

8. U odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj: 1774/2006 od 7. ožujka 2006.

8. Na pravni odnos stranaka po ovom Ugovoru o kreditu se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je trebao kredit za kupnju stana budući su živjeli kao podstanari i došao je u svoju banku raspitati se o uvjetima kreditiranja. Nakon što su on i supruga dostavili potrebnu dokumentaciju od strane službenika tuženika im je rečeno da ispunjavaju uvjete samo za kredit u CHF. Njemu je ta valuta u tom trenutku bila nepoznata, no međutim, službenik tuženika im je rekao da se radi o švicarskoj valuti koja je stabilna i sigurna i da banka o svemu brine i da se ne trebaju bojati. Pri tome ih nije upozorio na rizike koje preuzimaju na sebe ugovaranjem te valute. Ugovor je pročitao i vidio je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i pitao je službenika banke vezano uz to, a on mu je rekao da je to ugovorna odredba, a on nije očekivao da bi te promjene u iznosima bile znatne. U vrijeme ugovaranja kredita bio je suvlasnik društva s ograničenom odgovornošću koje se bavilo građevinom, a po zanimanju je građevinski tehničar. No, međutim, ubrzo nakon podizanja kredita u 2008. je nastupila velika kriza vezano uz građevinski sektor i u konačnici je njegova firma otišla u stečaj. Stan koji su kupili na kredit im služi isključivo za stanovanje i nikada nije bio predmetom najma. Kako im je zbog porasta tečaja i kamatne stope anuitet bivao sve viši oni su ga teško otplaćivali i kasnili su s plaćanjem te im je nakon razgovora sa službenicima tuženika ponuđeno refinanciranje kao jedini mogući način da premoste nastale teškoće, što su prihvatili i kredit refinancirali na način da ga umjesto na ugovorenih 15 godina otplaćuju sve do 2042. Za slučaj da nisu pristali na refinanciranje rečeno im je da će se od strane tuženika pokrenuti ovršni postupak, odnosno da će predmet odmah ići kod Ć. Kada se pojavila mogućnost konverzije istu nije mogao prihvatiti budući da je refinancirao kredit i konverzija mu ne bi bila isplativa. Svaki dan provodi u mislima vezanim uz taj kredit budući je ugovoren dugi rok otplate i uvijek se boji što će biti. Zaposlen je. Ne može sa sigurnošću reći je li mu prethodno bio otkazan Ugovor o kreditu pa je sklopio Ugovor o refinanciranju kredita. Njega su službenici banke zvali svaki petak navečer vezano za kašnjenje u otplati kredita. Sve ugovore je sastavljala banka i nije ga nitko ništa pitao budući da je ugovor bio prije složen i radilo se o tipskom ugovoru. Nije bio u poziciji da je mogao pregovarati o bilo kojoj odredbi Ugovora. Stan koji je kupljen sredstvima kredita iz Ugovora od 2006. nalazi se na adresi [adresa] u [adresa]. Na toj adresi nije imao registrirano trgovačko društvo. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti je pročitao, a isto je pročitao i Ugovor o refinanciranju. Pri tome nije imao nekakvih nejasnoća i smatrao je da je sve jasno. Nikada nije tražio izričito izmjenu odredbi ugovora, a isto tako nije ni prigovarao pisanim putem na povišenje anuiteta. Prilikom traženja kredita 2006. bio je samo u svojoj banci, a također nije išao u druge banke ni prilikom sklapanja Ugovora o refinanciranju. Na poseban upit pun. tuženika na što su potrošena sredstva iz Ugovora o refinanciranju odnosno restrukturiranju mojih obveza odgovara da misli da su utrošena na rješavanje obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu. Nije imao drugih ugovora o kreditu kod tuženika osim Ugovora iz 2006.

10. Sukladno čl. 3. navedenog ZZP potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj jest potrošač i Ugovor o namjenskom kreditu broj: 1774/2006 7. ožujka 2006. je potrošački ugovor. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač, te da se sredstvima kredita koristio za potrošačke svrhe (kupnju stana u kojem živi s obitelji), a tuženik nije dokazao suprotno. Glede navoda tuženika da bi na adresi kupljene nekretnine tužitelj donedavno imao registrirano sjedište društva Sjever Gradnja d.o.o., a danas je registrirano sjedište društva 1 Niz Plan j.d.o.o., odnosno da je tužitelj bio ili jest direktor/član društva i društava Falat Gradnja d.o.o. i 11 A Projekt d.o.o., pa da se radi toga nekretnina kupljena sredstvima kredita nije koristila u potrošačke svrhe, kao i da je tužitelj poduzetnik, ističe se da je sjedište trgovačkog društva Sjever-Gradnja d.o.o. do brisanja društva iz sudskog registra 21. rujna 2015. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-15/2887-169 bilo je na adresi [adresa]. Sjedište trgovačkog društva Falat Gradnja d.o.o., suprotno navodima tužene nikad nije bilo na adresi [adresa], već od trenutka osnivanja 4. rujna 2007. pa do 5. veljače 2011. na adresi [adresa], a od 15. veljače 2011. do trenutka brisanja društva iz sudskog registra 13. listopada 2015. na adresi [adresa]. U odnosu na društvo Falat Gradnja d.o.o., tužitelj je u istome društvu obnašao funkciju direktora od 4. rujna 2007. od 27. ožujka 2009., dok je sporni Ugovor o kreditu zaključen dana 7. ožujka 2006., odnosno godinu i pol prije nego li je tužitelj postao jedan od direktora društva. Trgovačko društvo 11 A Projekt d.o.o. osnovano je 13. travnja 2016., a adresa sjedišta od trenutka osnivanja društva nalazi se na adresi u [adresa]. Trgovačko društvo 1 Niz Plan j.d.o.o. osnovano je 18. ožujka 2020.

11. Naime, zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i na temelju kojih parametara i kada se mijenja kamatna stopa.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

13. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

14. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužiteljica jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužiteljica na to mogao utjecati.

15. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužiteljici. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužiteljicu o promjeni kamatnih stopa, ali tužiteljica nije bila upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

16. Sukladno stavu VSRH u navedenoj presudi, činjenica jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

17. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati, pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv, pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

18. Slijedom toga su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (iz čl. 2. i 7. Ugovora) utvrđene ništetnim, primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, pa primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 324. st.1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda, već je tužitelju trebao kredit za kupnju stana koji će moći otplatiti, i to za osobne potrebe pa nije sklapao pravni posao niti djelovao na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 324. st. 1. ZOO, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. ZZP-a.

19. Glede valutne klauzule, VSRH, je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2221/2018 prihvatio obrazloženje VTSRH poslovni broj Pž-6632/17, kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda, to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog Ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda je znao te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

20. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog Ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR, pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, jer tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22), dalje ZOO, ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima obveznog prava.

21. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a uslijed kojih je došlo do povećanja tečaja valute, ništetne.

22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF prijepornog Ugovora o kreditu ništetne.

24. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na jednostranu izmjenu kamatne stope je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 30. travnja 2019., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Osim toga, stajalište VSRH, Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. jest da u slučaju ništetnosti ugovora zastarni rok za povrat danoga počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika plaćenim iznosima temeljem promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, te u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je tužitelj plaćao zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

27. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te razlike između početno ugovorene i stvarno plaćene kamatne stope zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Petri Blašković, stalnom sudskom vještaku.

28. Iz njezina nalaza i mišljenja proizlazi da se pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 181.824,78 kn od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope 37.396,86 kn, te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita 144.427,92 kn. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 3.639,07 kn. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 178.185,71 kn i to: ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznosi ukupno 37.396,86 kn, ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznosi ukupno 140.788,85 kn.

29. U svom pisanom očitovanju po prigovorima tužitelja vještak navodi da temeljem Ugovora o kreditu broj 1774/2006, kreditna partija 7102961678 je tužitelj primio po osnovu glavnice 513.579,44 kn na dan isplate kredita. U razdoblju otplate ukupno je po predmetnom kreditu plaćeno 879.190,14 kn. Pod pretpostavkom da je tužitelj bio dužan podmiriti samo primljeni iznos glavnice kredita, sa svim izvršenim uplatama tužitelj je podmirio iznos primljene glavnice te je preplatio iznos od 365.610,70 kn. Zatezne kamate obračunate na iznos plaćenog iznad iznosa primljene glavnice (obračun do dana izrade osnovnog vještačenja) ukupno iznose 261.917,46 kn.

30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petr Blašković, kao i njezine pisane dopune jer je vještak odgovorio na zadatak vještačenja, a njegov nalaz i mišljenje je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna.

31. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 4.963,42 EUR po osnovi pretplate zbog promjenjive kamatne stope, te 19.168,88 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

32. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

33. Sud je dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u podnesku od 27. srpnja 2025., sukladno nalazu i mišljenju vještaka, jer tužitelj isto nije mogao učiniti prije provedenog dokaza financijskim vještačenjem i jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. ZPP-a.

34. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odnosu na preinačeni zahtjev ističe se da sve i kad bi to bilo izvan roka, treba primijeniti odredbu čl. 241. ZOO-a prema kojoj podnošenjem tužbe (30. travnja 2019.) za sve utužene iznose je prekinuta zastara, te taj prekid traje do pravomoćne odluke u ovom postupku, slijedom čega tužitelj može raspolagati tužbenim zahtjevom na ovaj način tijekom parnice, zbog čega je isti neosnovan.

35. Budući je sud prihvatio drugi eventualno kumulirani zahtjev, to je prvi zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Naime, na osnovi čl. 1021. ZOO-a, ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, uza neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema stajalištu ovog suda, pobuda za sklapanje ugovora o kreditu na tužiteljevoj strani jest dobivanje određene novčane svote, a na tuženikovoj strani jest dobivanje naknade za korištenje tog novca tj. kamate budući je na osnovi ove zakonske odredbe ugovor o kreditu naplatan pravni posao. U odnosu na utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora treba reći da je tužitelj dobio na raspolaganje ugovorenu svotu, a tuženik dobiva otplatom glavnicu i kamate. Sukladno čl. 9. ZOO-a je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje. Uz to i VTSRH u svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017-10 izražava stajalište da primjenom čl. 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenoga novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, te eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementu ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Također i VSRH u svom rješenju Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a pozivom na presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019., te primjenom čl. 6.st. 1. Direktive 93/13/EEZ navodi da se želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka, odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Neovisno o tomu što se ova presuda Suda Europske unije odnosi na zakonsku konverziju, koja ovdje nije provedena zbog ranije otplate kredita, bitno je njeno tumačenje navedenog čl. 6. st.1. navedene Direktive, tj. da unatoč nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ugovor obvezuje nadalje parnične stranke do otplate, ako je u stanju nastaviti važiti i bez ovih nepoštenih odredaba, što je ovdje slučaj, jer je ugovor ispunjen u cijelosti s obje strane. Po shvaćanju ovog suda predmetni Ugovor o kreditu može važiti i bez ovih nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Budući je ugovor ispunjen od obje ugovorne strane i utvrđenjem ništetnosti takvih nepoštenih ugovornih odredaba moguće je uspostaviti ravnotežu između parničnih stranaka tako što će zbog utvrđenih ništetnosti navedenih ugovornih odredaba posljedica te ništetnosti biti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove s tuženikove strane i tako će ugovorne strane biti dovedene u jednak položaj. Konačno, odredba čl. 296. ZOO-a odnosi se na ništetnost pojedinačnih odredaba a ne svih općih uvjeta ugovora te sama po sebi ne može biti osnova za ništetnost cijeloga ugovora o kreditu. Tako i VSRH u Rev- 820/2023-3 od 23. travnja 2024. i Rev-28/2025 od 28. svibnja 2025.

36. Zbog toga je sud odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, zajedno s traženom uspostavom ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i isplatom 148.147,93 EUR jer on može opstati unatoč ništetnosti pojedinih odredaba.

37. U odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza broj 3230408477, kreditna partija 7105862273 od 27. prosinca 2012.

38. Budući je tužitelj imao problema s otplatom mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu od 7. ožujka 2006., kao i obvezama po tekućim računima, sklopio je s tuženikom ovaj Ugovor o restrukturiranju obveza. Na ovaj Ugovor ne protežu se učinci presuda donijetih u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača.

39. Na pravni odnos stranaka po ovom Ugovoru se primjenjuju se odredbe čl. 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09 i 78/12), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu,a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

40. Nije prijeporno da je tuženik sastavio i ovaj Ugovor o kreditu.

41. Tužitelj je potrošač, kao što je obrazloženo pod točkom 10. obrazloženja ove presude. Naime, kako nije bio u mogućnosti pravovremeno plaćati dospjele anuitete po Ugovoru o kreditu 7. ožujka 2006., te je imao visoki minus po tekućim računima, a tuženik mu prijeti ovrhom, on sklapa Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza broj 3230408477 27. prosinca 2012.

42. Nije prijeporno da je tuženik sastavio i ovaj Ugovor o kreditu.

43. I pri sklapanju ovog Ugovora, tužitelj je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika. Naime, i prije sklapanja ovog Ugovora, tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati o bilo kojoj njegovoj odredbi, nego je prihvatio unaprijed sastavljeni Ugovor od strane tuženika kao bi izbjegao ovrhu. I u ovom Ugovoru su navedene neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u čl. 2., suprotno načelima obveznog prava na osnovi koje je tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja tog Ugovora o kreditu (čl. 2. st. 2.), dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati. Naime u st. 3. ove ugovorne odredbe navedeno je da je kreditor ovlašten mijenjati redovnu kamatnu stopu u skladu s Općim uvjetima promjene kamatnih stopa koji su sastavio dio njegove Odluke o kamatnim stopama, na što tužitelj ni na koji način mogao utjecati, a iste ne sadrže jasno definirane parametre za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe nejasan i nerazumljiv. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

44. Na taj način je tuženik postupao na tužiteljevu štetu, te je znanje i iskustvo tuženika u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima tužitelja, kao prosječnog potrošača nadmoćno, a nje ga informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, nego je samo naveo nedorečene i nerazumljive formulacijama koja su tužitelju kao potrošaču ostale nerazumljiva.

45. Budući da su ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati, pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva.

46. Stoga su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (iz čl. 2. i 7. Ugovora) utvrđene ništetnim, primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, pa primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 324. st.1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda, već je tužitelju trebao kredit kojim će restrukturirati postojeći kredit iz 2006., kao i obveze po tekućim računima, i to za osobne potrebe pa nije sklapao pravni posao niti djelovao na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 324. st. 1. ZOO, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

47. Sud je utvrdio i da, glede valutne klauzule, da među strankama nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj jer ju je unaprijed sastavio tuženik. i Odredba o valutnoj klauzuli nije sastavljena jasno i razumljivo, u njoj nisu izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, nisu tužitelju predočeni kriteriji koji su mu razumljivi kao prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, da bi on mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Tuženik je trebao obavijestiti tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog Ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda je znao te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

48. Iako tuženik kao banka zna za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjerava tužitelja da je ta valuta sigurna i procjenjuje da je tužitelj kao potrošač kreditno sposoban samo za takav ugovor, što ga bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog Ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. Pri tome tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, a tužitelj i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što tuženik kao stručna ustanova razumije, a tužitelj ne razumije, niti je svjestan da ne razumiju takve rizike, pa misli kako je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika. Slijedom toga je ova ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, jer tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora,

49. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je stajalište VSRH, Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. da u slučaju ništetnosti ugovora zastarni rok za povrat danoga počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Sukladno tomu, kako je ovom odlukom utvrđena ništetnost navedenih ugovornih odredbi zastarni rok će početi teći tek njezinom pravomoćnošću.

50. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika plaćenim iznosima temeljem promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, te u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je tužitelj plaćao zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

51. Iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 2.080,24 EUR (15.673,57 kn). Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom sklapanja ugovora ukupno iznosi 1.806,97 EUR (13.614,60 kn). Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme utuženog razdoblja otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 273,27 EUR (2.058,97 kn).

52. U svom pisanom očitovanju na podnesak tužitelja od 24. studenog 2022. i 22. studenog 2024.vještak navodi da je po Ugovoru o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza tužitelj nastavio uredno ispunjavati sve obveze po Ugovoru o kreditu i nakon 14. prosinca 2018.

53. U svom dopunskom nalazu i mišljenju vještak, na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, Navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, tužitelj je preplatio iznos od 11.058,93 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope 868,23 EUR, te je preplatio zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 10.190,70 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom sklapanja ugovora ukupno iznosi 4.184,01 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme utuženog razdoblja otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 6.874,92 EUR. Pod pretpostavkom da je tužitelj bio dužan podmiriti samo primljeni iznos glavnice kredita, sa svim izvršenim uplatama do kraja utuženog razdoblja tužitelj nije vratio primljeni iznos glavnice, te je pod pretpostavkom da se uplatama isključivo podmirivala primljena glavnica tužitelju preostao dug u iznosu 12.417,18 EUR.

54. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovo pisano očitovanje i dopunu nalaza i mišljenja, jer je detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

55. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 868,23 EUR po osnovi pretplate zbog promjenjive kamatne stope, te 10.190,70 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

56. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

57. Budući je sud prihvatio drugi eventualno kumulirani zahtjev, to je prvi zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Naime, na osnovi čl. 1021. ZOO-a, ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, uza neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema stajalištu ovog suda, pobuda za sklapanje ugovora o kreditu na tužiteljevoj strani jest dobivanje određene novčane svote, a na tuženikovoj strani jest dobivanje naknade za korištenje tog novca tj. kamate budući je na osnovi ove zakonske odredbe ugovor o kreditu naplatan pravni posao. U odnosu na utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora treba reći da je tužitelj dobio na raspolaganje ugovorenu svotu, a tuženik dobiva otplatom glavnicu i kamate. Sukladno čl. 9. ZOO-a je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje. Uz to i VTSRH u svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017-10 izražava stajalište da primjenom čl. 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenoga novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, te eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementu ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Također i VSRH u svom rješenju Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a pozivom na presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019., te primjenom čl. 6.st. 1. Direktive 93/13/EEZ navodi da se želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka, odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Neovisno o tomu što se ova presuda Suda Europske unije odnosi na zakonsku konverziju, koja ovdje nije provedena zbog ranije otplate kredita, bitno je njeno tumačenje navedenog čl. 6. st.1. navedene Direktive, tj. da unatoč nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ugovor obvezuje nadalje parnične stranke do otplate, ako je u stanju nastaviti važiti i bez ovih nepoštenih odredaba, što je ovdje slučaj, jer je ugovor ispunjen u cijelosti s obje strane. Po shvaćanju ovog suda predmetni Ugovor o kreditu može važiti i bez ovih nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Budući je ugovor ispunjen od obje ugovorne strane i utvrđenjem ništetnosti takvih nepoštenih ugovornih odredaba moguće je uspostaviti ravnotežu između parničnih stranaka tako što će zbog utvrđenih ništetnosti navedenih ugovornih odredaba posljedica te ništetnosti biti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove s tuženikove strane i tako će ugovorne strane biti dovedene u jednak položaj. Konačno, odredba čl. 296. ZOO-a odnosi se na ništetnost pojedinačnih odredaba a ne svih općih uvjeta ugovora te sama po sebi ne može biti osnova za ništetnost cijeloga ugovora o kreditu. Tako i VSRH u Rev- 820/2023-3 od 23. travnja 2024. i Rev-28/2025 od 28. svibnja 2025.

58. Zbog toga je sud odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, zajedno s traženom uspostavom ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i isplatom 148.147,93 EUR jer on može opstati unatoč ništetnosti pojedinih odredaba.

59. Glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli treba umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platilo manji anuitet, ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredbe ZZP-a odnose samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj i nižu kamatu nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada su kamata i tečaj bili niži od početno ugovorenih i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

60. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (16.022,35 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

61. Tuženiku zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 21.10.2019., 14.4.2021. i 22.1.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT 750 bodova), sastava podneska od 17.7.2019., 4.11.2019., 13.9.2021., 24.11.2021., 1.6.2022., 22.11.2024., 17.4.2025. i 27.7.20225. (Tbr 8. toč. 1. i 3. OT 1400 bodova), odnosno 2.400 bodova ili 4.800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 1.200,00 EUR, što ukupno iznosi 6.000,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 964,53 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 663,61 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 7.628,14 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

62. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 11. ožujka 2026. do isplate.

63. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika