REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4296/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja ZE, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika ŽE, odvjetničke vježbenice, dana 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-760/2007 od 19.11.2007. sklopljenog između tužiteljice HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877,:

- u dijelu čl. 5. koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.''

- u dijelu čl. 13. koji glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90 % (jedancijelihdevedeset posto) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.''

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 195,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 24. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 252,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 24. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 320,21 EUR.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 412,16 EUR.

VI. Odbija se tužiteljica sa dijelom zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos od 320,21 EUR te na iznos od 412,16 EUR tekućim od dana 24. lipnja 2025. pa do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 11. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 19.11.2007. s prednikom tuženika društvom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sklopio Ugovor o kreditu broj: 016- 760/2007, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.990,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2. Odredbom dijela čl. 5. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ulazna naknada). Sporna odredba odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.473,77 kn (195,60 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Tužitelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023-2 od 13.2.2024., Revd-1974/2023-2 od 14.6.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.4.2024., Rev-1035/2024-2 od 6.11.2024. te suda EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19, u kojima je zauzet stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama.

3. Odredbom dijela čl. 13. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom su tužitelju nametnute obveze sa čijim sadržajem niti je bio upoznat niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknada niti s drugim kreditorima, niti drugim osiguravajućim društvima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.901,01 kn (252,31 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši naknadu za osiguranje kredita. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade za osiguranje kredita koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj je način također prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav i Županijski sud u Zagrebu u predmetu GŽ-408/2024 od 2.7.2024. kao i sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19. Tužitelj je sukladno čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u nastavku ZOO - a) uglavničio iznos zateznih kamata. Slijedom svega navedenog predlaže da sud utvrdi ništetnom sporne dijelove odredbi predmetnog ugovora o kreditu u kojima su određene obveze plaćanja troškova obrade kredita u iznosu od 1.50% iznosa kredita i plaćanje premije osiguranja kredita u iznosu od 1,90% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta (dio odredbe čl. 5. i dio odredbe čl. 13. Ugovora o kreditu broj 016-760/2007 od 19.11.2007.). Potražuje isplatu neosnovano naplaćenih iznosa zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

4. Tužiteljica potražuje i isplatu uglavničenih zakonskih zateznih kamate koje za iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 195,60 EUR, računajući od dana plaćanja pa do dana podnošenja tužbe, iznose 252,31 EUR, a za naplaćenu premiju osiguranja od 320,21 EUR, računajući od dana plaćanja pa do dana podnošenja tužbe iznose 412,16 EUR, sve uvećano za daljnje zatezne kamate tekuće od 24.6.2025. kao podnošenja tužbe pa do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška uvećano za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Tužiteljica u prilogu tužbe kao dokaze dostavlja isplatni nalog – obračun i presliku Ugovora o kreditu broj 016-760/2007 od 19.11.2007.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je dana 19. 11.2007. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu br. 016-760/2007 te da je prilikom isplate kredita naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.400,00 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 447,91 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužiteljice. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. Čak i kada bi se uzeo u obzir iznos uglavničenih zateznih kamata, a čemu se tuženik izričito protivi, glavni zahtjev tužbe odnosio bi se na povrat iznosa od 1.180,28 EUR.

6. Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 5. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužiteljici da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). U cijelosti osporava navode tužiteljice da je obveza utvrđena spornom odredbom potpuno neodređena i neodrediva, te posljedično nepoštena i ništetna sukladno članku 270. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da ugovor, sukladno odredbi članka 272. ZOO-a, sadrži sve podatke temeljem kojih je tužiteljica jednostavnom matematičkom operacijom mogla izračunati iznos naknade za obradu kredita. Nadalje, tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

7. Tuženik nadalje ističe kako je, a da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužiteljica pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužiteljica je samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za nju bio najpovoljniji.

Tužiteljica pogrešno navodi kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Samo paušalno navodi da nije imala bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste te o njoj nije mogla pregovarati, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužiteljica već u tom trenutku bila svjesna te obveze.

8. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 21.990,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik opreza radu ističe kako bi eventualni navodi tužiteljice da ugovorna ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje,te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna bili neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas.

9. I Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. U predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: "Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17).

Stoga, ukoliko bi se tužiteljica pozivala na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bila na jasan i nedvojben način upoznata sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako bi takav zahtjev tužitelja bio neosnovan. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 5. Ugovora bila ništetna, niti tužiteljica ima pravo na isplatu predmetnog iznosa.

10. U odnosu na obvezu korisnika na plaćanje premije osiguranja tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, premija osiguranja isplaćena je osiguravajućem društvu. Tuženik stoga temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužiteljice išta stekao pa stoga nema govora o stjecanju bez osnove i obveze na vraćanje. Tuženik ističe kako je ovdje riječ o naknadi za osiguranje kredita, što u stvari predstavlja osiguranje naplate, jednako kao i fiducijarni prijenos vlasništva, mjenica, zadužnica i sl. Riječ je dakle, o tzv. kolateralima, koji predstavljaju fundamentalno pravo davatelja kredita da osigura svoje potraživanje. Stoga je doista nejasno zašto bi osiguranje naplate kredita u vidu administrativne zabrane; ovršnosti ugovora; bjanko zadužnice i fiducijarnog prijenosa prava vlasništva bilo valjano, a osiguranje naplate kredita kod osiguravajuće kuće ne. Tužiteljica je platila predmetnu naknadu, što znači da je bila upoznat s njom i pristala na istu. Tužiteljica ničim ne obrazlaže zašto bi odredba o plaćanju osiguranja bila nepoštena i ništetna. Naime, činjenica da je odredba sastavljena od strane tuženika ne podrazumijeva da se o istoj nije pregovaralo te da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužiteljice.

11. Tužiteljica je u tužbenom zahtjevu uglavničila iznos zateznih kamata pozivajući se na članak 31. st. 2. ZOO-a. Međutim tužiteljica nije ovlaštena uglavničiti zateznu kamatu i kapitalizirati istu, zahtijevajući na taj način kamatu na kamatu, tako dugo dok postoji neplaćena glavnica na koju se ta kamata odnosi. Isti stav zauzima i sudska praksa, pa tako primjerice Županijski sud u Varaždinu u presudi posl. broj Gž-421/2021 od 6.8.2021. ističe: „S obzirom da nije sporno da tuženik glavnicu nije platio do trenutka utuženja ovaj sud smatra da se zakonske zatezne kamate osamostaljuju tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, a dok glavna obveza odnosno glavni dug nije ispunjen zatezne kamate kao sporedna tražbina su nedjeljive od glavnog duga i čine cjelinu sa glavnim dugom te se ne mogu osnovano zahtijevati odnosno posebno utuživati kao samostalno potraživanje. Vjerovnik ne može uglavničiti dospjele zatezne kamate i kapitalizirati ih zahtijevajući kamate na te kamate, dok još postoji neplaćena glavnica iz koje su te kamate potekle (judikaturno pravilo)“.

I Vrhovni sud RH u presudi broj Rev 187/1999 od 22.05.2003. zaključuje:„Dakle, pravilan je pravni stav nižestupanjskih sudova, da se procesne (zatezne) kamate iz čl. 279. st. 2. ZOO na dospjele zatezne kamate ne mogu zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojega proizlaze zatezne kamate, pa i kad su zatezne kamate obračunate i utužene u apsolutnom iznosu uz glavni dug.“

Vrhovni sud RH jednaki stav zauzima i u presudi broj Revr 2006/2015 od 28.11.2017.: „U situaciji kad glavna novčana obveza nije izvršena i glavna tražbina još postoji, zatezne kamate nisu se mogle osamostaliti, pa su valjano sudovi zaključili kako se zatezne kamate izražene u apsolutnom iznosu mogu zahtijevati tek nakon prestanka glavne tražbine. Vjerovnik ne može uglavničiti dospjele zatezne kamate i kapitalizirati ih zahtijevajući kamate na te kamate, dok još postoji neplaćena glavnica iz koje su te kamate potekle.“

Dodatno, tuženik prigovara potraživanju uglavničene zatezne kamate od dana plaćanja spornih naknada jer čak i kad bi tužiteljica imala pravo na tzv. procesnu kamatu, na istu bi imala pravo eventualno tek od dana podnošenja zahtjeva sudu. Takav stav izražava i Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-4753/04 od 19.12.2007. gdje navodi: „Tužitelj je imao pravo kamatu obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu, ali na tako obračunatu kamatu nema pravo na daljnju (procesnu) kamatu. To pravo na temelju odredbe čl. 279. st. 2. ZOO-a ima od dana podnošenja zahtjeva sudu, ali samo ako su se kamate osamostalile (jer je glavnica plaćena).“ Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora.

12. Tuženik, ističe i prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita i premije osiguranja tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30.1.2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te ju obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

13. Tužiteljica osporava navode iz odgovora na tužbu kao neosnovane. Ističe kako su ništetne sve odredbe i bilo kakvi opći uvjeti ili pravilnici ili odluke o naknadama koje je pisao tuženik. Isto nikada nije pregovarano s tužiteljicom kao potrošačem niti joj je objašnjeno na bilo koji način na što se isto odnosi, niti joj je dana u posjed prilikom potpisivanja ugovora. Promašeni su i tuženikovi navodi o ništetnosti ugovorne odredbi o naknadi za obradu i administraciju kredita. Ponavlja da je potpuno nejasno na temelju čega je tuženik naplatio upravo navedene postotke iznosa kredita te na čemu uopće temelji takvu poslovnu praksu, osim da sasvim nepošteno iskoristi situaciju na strani potrošača koji je zainteresiran za kreditiranje te mu paušalno odredi potpuno neosnovanu naknade. Tuženik se uopće ne trudi prikazati strukturu i visinu navodnih troškova koje ima prilikom obrade kredita, koji troškovi bi trebali opravdati naplaćivanje određene naknade od korisnika kredita, a sve očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova u tom pogledu uopće nema. Odobravanje kredita dio je redovnog poslovanja tuženika kojim stvara profit putem raznih opravdanih instrumenata poslovanja (naplaćivanje kamata i sl.), dok razne ulazne i izlazne naknade svakako nisu takav opravdan instrument koji ima stvarno pokriće u poslovanju tuženika, već služe isključivo nastojanju da se na nepošten način ostvari materijalna korist. Tuženik u svom podnesku tvrdi kako je premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu. Međutim, tužiteljica ne tvrdi da je osiguranje kredita samo po sebi nepoštena praksa, već da je tuženikovo naplaćivanje naknade za osiguranje kredita nepošteno. S obzirom da je tuženik taj koji je naplatio tužiteljici naknadu za osiguranje kredita, tako je on i pasivno legitimiran. Tuženik pogrešno navodi kako je naknada za osiguranje kredita istovjetna premiji osiguranja. Neosnovan je i prigovor zastare. Naime, dana 30.01.2020.g. VSRH je na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

14. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koju joj je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj Ugovora o kreditu broj 016-760/2007 od 19.11.2007., kao i ugovorne odredbe o naplati premije osiguranja kredita koju joj je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 13 istog ugovora. Nije sporno da je na temelju tih ugovornih odredbi tuženik naplatio tužiteljici dana 27.11.2007. iznos od 1.473,77 kn / 195,60 EUR na ime troškova obrade (1,50%) i iznos od 1.901,01 kn / 252,31 EUR na ime premije osiguranja Croatia osiguranje d.d. Navedeno proizlazi i iz Isplatnog naloga-obračuna koji tužiteljica prilaže uz tužbu (list 8 spisa). Nije sporno niti da zakonske zatezne kamate na iznos od 195,60 EUR, počevši od dana 27.11.2007. do dana podnošenja tužbe 24.6.2025. iznose 320,21 EUR, a da na iznos od 252,31 EUR počevši od dana 27.11.2007. do dana podnošenja tužbe 24.6.2025. iznose 412,16 EUR. Sporno je jesu li ugovorne odredbe po kojima je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita kao i premiju osiguranja u iznosu od 1,90 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta bile lako uočljive, nedvosmislene, razumljive i jasno prezentirane tužiteljici od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njima tužiteljica uopće mogla pregovarati sa tuženikom ili ju je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj, kao i je li joj naplatom spornih naknada nametnuo prekomjernu i ekonomski neopravdanu obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve sporne odredbe čini nepoštenima i ništetnima. Sporno je ima li tužiteljica pravo na uglavničene kamate i tijek zakonskih zateznih kamata. Sporna je pasivna legitimacija tuženika u dijelu koji se odnosi na naplatu premije za osiguranje koju je primilo osiguravajuće društvo, konkretno Croatia osiguranje d.d. Sporno je je li nastupila zastara.

15. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužiteljice HE Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev u većem dijelu osnovan.

16. Tužiteljica HE u svom iskazu navodi da je sa tuženikom sklopila ugovor radi kupnje novog vozila. Imala sam u to vrijeme 27 godina, u Auto Wilu je pronašla automobil koji joj je odgovarao, oni su je uputili na tadašnju Hypo banku radi podizanja kredita. Službenica u banci ju savjetovala da podigne kredit u valuti švicarski franak. Njoj je bilo bitno koliko će joj iznositi rata, hoće li ga moći plaćati, kolike su kamate. Na to ju je službenica savjetovala da podigne kredit u CHF, jer da je taj kredit najpovoljniji, sa najnižom kamatom. Uopće joj nije spominjala plaćanje bilo kakve naknade. Ugovor je pročitala, ne sjeća se da je uočila odredbe o naknadama jer joj je bila bitna visina rate. Tako nije niti izračunala visinu naknadi, a na to ju nitko nije upozoravao. Potpisala je ono što su joj pripremili. Nije imala nikakvih pitanja jer je vjerovala onome što joj je službenica rekla da je bitno, a to je iznos rate kredita. Ta rata je počela vrlo brzo rasti. Kredit je otplatila.

17. Povezujući opisani iskaz sa naprijed citiranom ugovornom odredbom članka 5 i čl. 13., ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu 016-760/2007 od 19.11.2007. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika, što niti tuženik ne osporava. Osporava međutim da o sadržaju istog nije pregovarao sa tužiteljicom što ista u cijelosti poriče. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora, njihovoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina jednokratne naknade za obradu kredita, kao i premije osiguranja pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužiteljice da joj sporne naknade nitko nije spominjao, upoznao ih sa njihovom svrhom i visinom, a ona ih posebno nije uočila jer joj je bila bitna visina rate te je u svemu vjerovala službenici koja joj je i sugerirala podizanje predmetnog kredita kao najpovoljnijeg. Sve navedeno sporne odredbe čl. 5 i čl. 13 Ugovora čini nejasnima, nerazumljivima, nedovoljno uočljivima i neodređenima (naknada za obradu kredita određena je u iznosu od 1,5 % od iznosa kredita, a naknada za premiju osiguranja u iznosu od 1,90 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta). Opisano dovodi tužiteljicu kao korisnicu kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornima naknadama i iste naplatio i koji u ovom postupku, uz sve navedeno, nije dokazao da ta naplata ima konkretnu protučinidbu.

18. Tuženik neosnovano tvrdi da nije pasivno legitimiran u odnosu na obvezu tužiteljice kao korisnice kredita na plaćanje premije osiguranja jer je ista isplaćena osiguravajućem društvu. To stoga što, kako i sam navodi, sporna premija predstavlja naknadu za osiguranje kredita čiju je obvezu plaćanja i visinu odredio upravo tuženik kao sastavni dio ugovora sklopljenog sa tužiteljicom. Osim toga, tuženik je, a ne tužiteljica, taj koji je u ugovornom odnosu sa osiguravajućom kućom (Croatia osiguranje d.d.).

19. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

20. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na naprijed utvrđeno činjenično stanje odlučeno je kako je opisano u točci I. izreke.

21. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Kako nije sporno da je tuženik na temelju dijela ugovorne odredbe čl. 5 i čl. 13. koje sud utvrđuje ništetnima, ostvario korist u iznosu od 195,60 EUR i u iznosu od 252,31 EUR koji je ustegnuo tužiteljici od iznosa ukupnog odobrenog kredita prilikom njegove isplate i to dana 27.11.2007. to joj je tako stečene iznos dužan vratiti uvećano za zakonske zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovornih odredbe koje sud utvrđuje ništetnima, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem naplaćenih iznosa. Niti jedna zakonska odredba ne sprječava tužiteljicu da zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose uglavniči, dakle iskaže iste u apsolutnom iznosu za određeno razdoblje. Nije sporno da zakonske zatezne kamate na iznos od 195,60 EUR za razdoblje od 27.11.2007. pa do podnošenja tužbe iznose 320,21 EUR. Nije sporno da zakonske zatezne kamate na iznos od 252,31 EUR za razdoblje od 27.11.2007. pa do podnošenja tužbe iznose 412,16 EUR. Međutim, budući tuženik nije tužiteljici platio naprijed navedene glavnice od 195,60 EUR i 252,31 EUR, to tužiteljica nema pravo zahtijevati zatezne kamate koje bi tekle na uglavničene iznose neisplaćenih zateznih kamata slijedom čega je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

23. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare. S tim u svezi treba napomenuti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse te je obvezno za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Stoga u konkretnom slučaju, a imajući u vidu da se istom tužbom traži utvrđenje ništetnosti i restitucijski zahtjev kao posljedica te ništetnosti, rokovi za zastaru potraživanja kondemnatornog zahtjeva nisu ni počeli teći pa ni ta tražbina nije u zastari.

24. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 26.8.2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima dana 16.12.2025. i 5.2.2026. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, priznati trošak tužiteljice iznosi 1.125,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.231,18 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 11.3. 2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice uz rj o sudskoj pristojbi na tužbu (53,09 EUR) i na presudu (53,09 EUR)

2. Pun. tuženika