Poslovni broj: P-1161/2021-39
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Manueli Mamić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnice, te zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 11. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka članak 2. Ugovora o kreditu br. 418-50-3180703 zaključen između tužitelja i tuženika dana 08. prosinca 2005. god., u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.
II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka članak 7. Ugovora o kreditu br. 418-50-3180703 zaključen između tužitelja i tuženika dana 08. prosinca 2005. god., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
III Nalaže se tuženiku da s osnove preplate mjesečnih anuiteta s naslova promjenjive kamatne stope isplati tužitelju iznos od ukupno 478,20 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 6,53 eur počevši od 31.12.2008. god. pa do isplate
- 6,53 eur počevši od 31.01.2009. god. pa do isplate
- 6,53 eur počevši od 28.02.2009. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.03.2009. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 30.04.2009. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.05.2009. god. pa do isplate
- 9,34 eur počevši od 30.06.2009. god. pa do isplate
- 10,17 eur počevši od 31.07.2009. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.08.2009. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 30.09.2009. god. pa do isplate
- 10,00 eur počevši od 31.10.2009. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 30.11.2009. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.12.2009. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.01.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 28.02.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.03.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 30.04.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.05.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 30.06.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.07,2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.08.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 30.09.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.10.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 30.11.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.12.2010. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.01.2011. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 28.02.2011. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.03.2011. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 30.04.2011. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 31.05.2011. god. pa do isplate
- 10,46 eur počevši od 30.06.2011. god. pa do isplate
- 10,21 eur počevši od 31.07.2011. god. pa do isplate
- 10,21 eur počevši od 31.08.2011. god. pa do isplate
- 10,21 eur počevši od 30.09.2011. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 31.10.2011. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 30.11.2011. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 31.12.2011. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 31.01.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 29.02.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 31.03.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 30.04.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 31.05.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 30.06.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 31.07.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 31.08.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 30.09.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 31.10.2012. god. pa do isplate
- 9,12 eur počevši od 30.11.2012. god. pa do isplate
- 9,29 eur počevši od 31.12.2012. god. pa do isplate
i to po stopi koja se od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. god. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.
IV Nalaže se tuženiku da s osnove preplate mjesečnih anuiteta s naslova valutne klauzule isplati tužitelju iznos od ukupno 1.830,23 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 4,95 eur počevši od 31.12.2008. god. pa do isplate
- 7,13 eur počevši od 31.01.2009. god. pa do isplate
- 8,11 eur počevši od 28.02.2009. god. pa do isplate
- 5,50 eur počevši od 31.03.2009. god. pa do isplate
- 6,03 eur počevši od 30.04.2009. god. pa do isplate
- 1,80 eur počevši od 31.05.2009. god. pa do isplate
- 1,16 eur počevši od 31.08.2009. god. pa do isplate
- 1,02 eur počevši od 30.09.2009. god. pa do isplate
- 2,47 eur počevši od 30.11.2009. god. pa do isplate
- 4,97 eur počevši od 31.12.2009. god. pa do isplate
- 8,51 eur počevši od 31.01.2010. god. pa do isplate
- 7,70 eur počevši od 28.02.2010. god. pa do isplate
- 12,51 eur počevši od 31.03.2010. god. pa do isplate
- 11,60 eur počevši od 30.04.2010. god. pa do isplate
- 13,38 eur počevši od 31.05.2010. god. pa do isplate
- 28,79 eur počevši od 30.06.2010. god. pa do isplate
- 25,61 eur počevši od 31.07,2010. god. pa do isplate
- 35,30 počevši od 31.08.2010. god. pa do isplate
- 31,96 eur počevši od 30.09.2010. god. pa do isplate
- 26,57 eur počevši od 31.10.2010. god. pa do isplate
- 37,93 eur počevši od 30.11.2010. god. pa do isplate
- 52,39 eur počevši od 31.12.2010. god. pa do isplate
- 42,15 eur počevši od 31.01.2011. god. pa do isplate
- 45,74 eur počevši od 28.02.2011. god. pa do isplate
- 41,18 eur počevši od 31.03.2011. god. pa do isplate
- 42,00 eur počevši od 30.04.2011. god. pa do isplate
- 61,37 eur počevši od 31.05.2011. god. pa do isplate
- 63,26 eur počevši od 30.06.2011. god. pa do isplate
- 79,30 eur počevši od 31.07.2011. god. pa do isplate
- 71,00 eur počevši od 31.08.2011. god. pa do isplate
- 61,91 eur počevši od 30.09.2011. god. pa do isplate
- 60,64 eur počevši od 31.10.2011. god. pa do isplate
- 59,94 eur počevši od 30.11.2011. god. pa do isplate
- 64,25 eur počevši od 31.12.2011. god. pa do isplate
- 68,01 eur počevši od 31.01.2012. god. pa do isplate
- 68,52 eur počevši od 29.02.2012. god. pa do isplate
- 65,92 eur počevši od 31.03.2012. god. pa do isplate
- 67,67 eur počevši od 30.04.2012. god. pa do isplate
- 68,87 eur počevši od 31.05.2012. god. pa do isplate
- 66,85 eur počevši od 30.06.2012. god. pa do isplate
- 67,38 eur počevši od 31.07.2012. god. pa do isplate
- 65,87 eur počevši od 31.08.2012. god. pa do isplate
- 62,59 eur počevši od 30.09.2012. god. pa do isplate
- 66,08 eur počevši od 31.10.2012. god. pa do isplate
- 67,76 eur počevši od 30.11.2012. god. pa do isplate
- 66,58 eur počevši od 31.12.2012. god. pa do isplate
i to po stopi koja se od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. god. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.
i r i j e š i o j e
I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.
II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.561,72 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 2.561,72 eura, a do zatraženog iznosa od 2.924,49 eura.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke 08. prosinca 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.202,21 CHF, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Sukladno odredbama čl. 2. predmetnog ugovora, korisnik kredita obvezao se plaćati kreditoru redovnu kamatu po stopi od 5,50%, godišnju, čija je stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora, ovdje tuženika. Kamata po dospijeću je ugovorena u visini zakonske zatezne kamate, koja je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora iznosi 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplatnom planu, tužitelj je uredno ispunio svoju obvezu, a kako se odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi očito smatra i jest ništetna, to je tužitelj tuženiku, temeljem takve ništetne odredbe, te uslijed promjene tečaja koji se mijenjao tijekom cijelog razdoblja otplate, jer je bio vezan za srednji tečaj tuženika na dan plaćanja, isplatio po citiranom ugovoru viši iznos od onoga koji je trebao, i to za ukupan iznos od 17.427,93 kn. tijekom otplate kredita tuženik je višekratno mijenjao kamatnu stopu, te se ujedno mijenjao i tečaj CHF-a, slijedom čega je tužitelj uplaćivao znatno više iznose mjesečnih anuiteta od početnih. Tužitelj je dana 21. ožujka 2012. god. prijevremeno otplatio preostalu glavnicu. Između stranaka ne bi trebalo biti sporno da su odredbe o kreditu u spornom razdoblju između korisnika kredita kao potrošača – tužitelja i kreditora kao trgovca –tuženika, a koje se odnose na ugovorenu i promjenjivu kamatnu stopu naznačene u ugovoru, te da je tužitelj postupio po zahtjevu tuženika, isplativši tuženiku sve dospjele iznose i po takvoj kamatnoj stopi. Također, između stranaka nije sporno da se ovdje radi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja se mijenjala odlukom banke- kreditora. Način otplate je bio definiran čl. 7. ugovora o kreditu, potpuno ovisan o odluci banke- kreditora, jer je bio određen kao kunska protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora za CHF, na dan dospijeća, tako da tužitelj nije imao nikakva saznanja koliki će biti svaki mjesečni anuitet. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Ugovor o kreditu da je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava. Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u predmetni ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i tečaja. Stoga se radi te se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava jer je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, s obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da na temelju nje tužitelj znao kolika je visina stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali isti nije ni približno mogao ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, buduća kamatna stopa, promjenjiva, niti je bila određena, a niti je bila odrediva. Stoga se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Posljedica toga je evidentno ništetnost istih. (VSH Revt-249/14). Kako su odredbe o ugovorenoj kamati i otplati kredita uz korištenje valutne klauzule prema tečaju CHF u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ( iste ništetne, to je posljedica ništetnosti da svaka strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik je naveo kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita, dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Ističe prigovor zastare i mjesne nenadležnosti. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
3. U postupku je sud izvršio uvid u ugovor o kreditu od 8. prosinca 2005. ( l.s. 20- 24), zadužnice, suglasnost i zahtjev za kredit ( l.s. 153-161), otplatni plan i obavijesti tuženika ( l.s. 20-48), sudsku praksu ( l.s. 6- 18, 49-144, 166-173, 187,188, 197-202), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 216-226, 241-253), saslušao tužitelja. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 20. siječnja 2026. su predložile zaključiti glavnu raspravu. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka te pribave podataka od HNB-a i Ministarstva financija.
4. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer ugovorna klauzula iz Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2005. kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora predstavlja nepoštenu odredbu ugovora. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a posebno odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP/14), odnosno čl 54. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 19/22, 59/23), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te R Editores SA protiv RAH i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji o nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. O odredbi tog članka Ugovora, kao odredbe unaprijed formuliranog Ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njegovu štetu, jer bi i on, čije je prebivalište na području ovog suda, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i teškoćama. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost suda u Zagrebu. Slijedom toga, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP). Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016,u daljnjem tekstu: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 46. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.). Tužitelj ima prebivalište u [adresa], odnosno na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Ovaj članak odgovara čl. 142. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u daljnjem tekstu ZOO/91).Prema čl. 59. ZZP/03, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ( s primjenom od 01. siječnja 2008.) ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Ovaj članak odgovara čl. 50. ZOO/91.
7. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ovaj članak odgovara čl. 210. ZOO/91. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj članak odgovara čl. 214. ZOO/91.
8. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu, dok je sporno je li ugovorena valutna klauzula ništetna i je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja.
9. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 8. prosinca 2005. proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora da iznosi 5,50 % godišnje te da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
10. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je valutna klauzula ništetna, kao i da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.
11. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.
12. Nesporno je da predmetni Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Budući da je sud temeljem članka 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da je sporna odredba o valutnoj klauzuli ništetna.
13. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
14. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 24. ožujka 2021., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.
15. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.
16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
17. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, tuženik se poziva na vlastite akte ( odluke, opći akti) koji su sadržani u samom ugovoru i po prirodi stvari o tim uvjetima se i ne može pojedinačno pregovarati. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.
18. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 2. Ugovora: „Redovna kamata: 5,50% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora". Ovakva odredba predstavlja previše uopćenu definiciju bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti pa se ni po takvim definicijama ne može ( u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu) znati uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope, kolika će ta promjena biti, koliko će trajati, kada će uslijediti nova promjena, koliko će tih „novih“ promjena biti, itd.
19. Stranke nisu priložile obavijesti o promjeni kamatne stope pa nije utvrđeno je li tuženik u istima navodio razloge zbog kojih dolazi do promjene. Tuženik je u nedostatku odgovarajućih propisa o tome u ugovoru koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent ( tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano ( kako je ranije obrazloženo), što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a isti stav izražen je i u presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1215/17, od 26. lipnja 2019.
20. Sud je nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Ante Mrčele prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan. Vještak je naveo da je na temelju navedenog zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjoj tablici u nalazu, iskazao razlike anuiteta, ugovornih kamata i tečaja u kunama i eurima za utuženo razdoblje od 31.1.2006. do 31.12.2012. godine, tj. do dana kada je predmetni kredit otplaćen u cijelosti i to u dvije varijante:
a) Prva varijanta, tablica broj 1, u kojoj su uključene i negativne razlike, razlike anuiteta u kunama i eurima, nakon prebijanja iznosa više i manje plaćenih svota, stupac 13. i 14., red ukupno, iskazao je u kunama od 14.950,81 kuna (1.984,31 €).
aa) Prva varijanta, tablica broj 1, nakon prebijanja iznosa više i manje plaćenih svota, razlike ugovornih kamata u kunama i eurima stupac 15. i 16., red ukupno, iskazao je u kunama od 2.224,13 kuna (295,19 €).
aaa) Prva varijanta, tablica broj 1, nakon prebijanja iznosa više i manje plaćenih svota, razlike tečajnih razlika u kunama i eurima stupac 17. i 18., red ukupno, iskazao je u kunama od 12.726,68 kuna (1.689,12 €).
b) Druga varijanta, tablica broj 2, u kojoj nisu uključene negativne razlike, iznos razlike anuiteta u kunama i eurima, stupac 11. i 12., red ukupno, iskazao je u kunama od 17.479,89 kuna (2.319,98 €).
bb) Druga varijanta, tablica broj 2, razlike ugovornih kamata u kunama i eurima stupac 13. i 14., red ukupno, iskazao je u kunama od 3.675,50 kuna (487,82 €). bbb) Druga varijanta, tablica broj 2, iznos tečajnih razlika u kunama i eurima stupac 15. i 16., red ukupno, iskazao je u kunama od 13.804,40 kuna (1.832,16 €).
21. Nakon nalaza i mišljenja ( i dopune) vještaka, tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Mrčeli bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužiteljica potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07 te da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio radi kupnje automobila, a kako proizlazi iz njegovog iskaza i što nije izvedenim dokazima dovedeno u sumnju. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO. Tužitelj je već u tužbi predložio provedbu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je u ovakvoj vrsti postupka uobičajeno uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, odnosno tužitelj je nakon vještačenja ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora.
22. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.
23. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati
– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).
24. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.
25. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.
26. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 21. lipnja 2021., 31. siječnja 2024., 6. listopada 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanja na ročištu od 12. veljače 2024., 8. srpnja 2024., 3. studenog 2025. i 20. siječnja 2026. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), 28. kolovoza 2025. vrijednost od 50 bodova ( Tbr. 9.2.), što uz PDV od 25% te trošak vještačenja ( 600 eura) naknade za dokumentaciju prema računu tuženika ( 4,91 eura), ukupno iznosi 2.561,72 eura. Vrijednost boda određena je prema tarifi koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja radnje i sukladno vrijednosti predmeta spora. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužitelja nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023). Odbijen je zahtjev za naknadom troška pristupa ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova za podneske od 14. veljače 2025. i 16. rujna 2025. jer tih datuma tužitelj nije podnosio podneske.
27. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 11. ožujka 2026.
S u d a c
Tomislav Bago
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.
DNA
1. Tužitelju po punomoćnici.
2. Tuženiku po punomoćnicima.
