REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:Pn-5/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva br. 3., OIB:84397956623 za Područni ured u Požegi, Ul. Rep. Hrvatske 1 c, zastupan po opunomoćeniku ŽR, dipl. iur, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, Zagreb, OIB:26187994862, zastupana po djelatnici TR, dipl.iur., radi naknade štete, v.p.s. 3.502,97 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja na temelju čl. 335 st. 4 ZPP-a, 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, odbija se tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 3.502,97 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03427661445), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv Croatia osiguranje d.d. u kojoj navodi da je tuženik u obvezi periodično podmirivati štetu tužitelju za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja CR, jer je imenovani zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik JR.

1.1. Budući da se isplata invalidske mirovine vrši i poslije 31.12.2021., do kada je štetu tuženik podmirio, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti.

1.2. Tužitelj ističe da šteta obuhvaća isplaćenu invalidsku mirovinu u razdoblju od 1.1.2022. do 31. 12. 2024. u iznosu od 3.502,97 EUR u smislu čl.161. do 170. st. 2. toč. 1 ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18). Napominje da potražuje samo 40 % punog iznosa štete jer je ozljeda izvan rada uzrokom invalidnosti samo sa 40%.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim pasivnu legitimaciju kao osiguratelj vozila reg. oznake [registarska oznaka] kojim je kritične zgode upravljao JR, kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja CR u navedenoj prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede.

2.1. Tuženik se ovako postavljenoj tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti a sve imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju po pitanju opsega i visine šteta imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Navodi da izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se o ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete).

2.2. Ističe da samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Ukazuje da je Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano slijedeće:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

2.3. Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

2.4. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu VSRH, primjerice presudu VSRH broj Rev- 90/2023 od 04.04.2023. godine.

2.5. Ovakav stav VSRH su prihvatili i trgovački sudovi pri rješavanju ove vrste sporova, te je Visoki trgovački sud RH, na svojoj sjednici od 4.4.2023. godine, o tom pitanju donio novo pravno shvaćanje prema kojemu je, za suđenje, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme vršenja isplata mirovina.

2.6. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Stoga je evidentno da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim.

2.7.Slijedom svega iznesenoga tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Podneskom od 30.1.2025. (list br. 77-76) tužitelj se očituje na navode tuženika ističući da je uzročno posljedična veza već dovoljno utvrđena u upravnom postupku kod tužitelja prilikom umirovljenja osiguranika tužitelja RR kod donošenja pravomoćnog rješenja i priznavanja prava na invalidsku mirovinu nalazom Invalidske komisije tužitelja i sud nije ovlašten u parničnom postupku ponovno preispitivati takvu pravomoćnu odluku tužitelja.

3.1. Tužitelj ističe da je sud vezan pravomoćnom odlukom upravnog tijela, ovdje pravomoćnom odlukom tužitelja o umirovljenju osiguranika RR donesenom u upravnom postupku, kojom je utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između opće nesposobnosti za rad i ozljede izvan rada, te nije ovlašten preispitivati pravilnost odnosno valjanost iste odluke. Dakle, uzročno-posljedična veza je već neupitno utvrđena u upravnom postupku kao prethodno pitanje i sud nije ovlašten takva rješenja preispitivati, ocjenjivati i o njima odlučivati u predmetnom parničnom postupku u vezi naknade štete.

3.2. Dakle, neosnovan je prigovor tuženika o nedostatku uzročno-posljedične veze između štete koju trpi tužitelj sukcesivnom isplatom invalidske mirovine osiguraniku RR i štetnog događaja odnosno premetne prometne nezgode. U prilog navodima tužitelja da je uzročno posljedična veza već dovoljno utvrđena govori i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2038/2019 od 20.07.2021.

3.3. Tužitelj ističe da se u ovome predmetu ne radi o tužbi oštećenika po polici osiguranja, već se radi o actio directa institucije javnog prava (tužitelj je javna ustanova na koju su prenesene javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja), kod koje neposredno po zakonu (ZOMO-u) nastaju odgovarajući pravni odnosi.

3.4. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja iz čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO- a, a ne subrogacijski zahtjev prema društvu za osiguranje.

3.5. Nadalje, tužiteljev obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine osiguraniku RR, koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe, je javna isprava u smislu čl. 140 a. ZOMO i čl. 230 ZPP., tako da je bitno da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, te sud ne treba određivati vještačenje i kod odluke uzimati u obzir nekakvu pretpostavljenu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu.

3.6. Smatra da je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona. Pojašnjenja radi, tužitelj ističe da je osiguraniku tužitelja RR rješenjem priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada tj. zbog predmetne prometne nezgode, te da nekakva druga fiktivna, pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu nikada neće biti u isplati. Dakle, što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom, tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina koji predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis, te stoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3.7. Što se tiče tereta dokazivanja, tužitelj smatra da ako tuženik svojim prigovorima pobija osnovanost tužbenog zahtjeva, onda je osnovanost svojih prigovora dužan dokazati upravo tuženik. U parničnom postupku svaka strana dužna je dokazivati činjenice koje istoj idu u prilog, odnosno ne može se stavljati na teret tužitelju da dokazuje činjenice koje idu u korist tuženika, odnosno da dokazuje tvrdnje koje uopće nije iznio u postupku.

3.8. U prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1177/2023 od 21.03.2023., u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena, te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda. Dakle, revizijski sud za sada nema generalni stav, već se radi o pojedinačnim odlukama tog suda.

3.9.Također, u prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-751/2024 od 10.07.2024., u kojem se također ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), da o tom pravnom pitanju sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena odnosno da o tom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda.

3.10. Tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju NN br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165., u kojima je ponovno Zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju NN. br. 96/2025. izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

4. Prijeporan je temelj potraživanja, odnosno ima li se u ovoj pravnoj stvari primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18 i 115/18) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23).

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid - u presudu trgovačkog suda u Osijeku, stalna služba u Slavonkom Brodu broj P-416/2025 od 27.2.2017, u presudu Općinskog suda u Požegi, Pn-23/2023 od 19.12.2024, rješenje o priznanju prava na invalidsku imovinu broj 52465 od 20.5.2011., nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka br. dnevnika 17/11/461 od 12.4.2011., nalaz i mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju br. dnevnika 99/11/489 od 19.4.2011., obračun službe za isplatu mirovina od 23.11.2024.

6. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 -ZPP-a), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan te je odbio tužitelja s istim.

7. Odredbom čl. 161 st. 2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

7.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

7.2. Iz navedenog zakonskog određenja navedenih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti.

8. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1.,2 i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

9. VSRH je zauzeo pravno shvaćanje u svezi s spornom primjenom Zakona u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021., u kojoj se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020., a u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020.

9.1. Dakle Vrhovni sud je u recentnim odlukama zauzeo stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

10. Prema odredbi čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 75/1, 29/18 i 126/21) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Šteta je za tužitelja nastala isplatom invalidske mirovine.

11. Po ocjeni ovoga suda u ovoj pravnoj stvari ima se primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu , obzirom da je istim Zakonom uređena odgovornost i opseg iste osiguravajućih društava u postupcima obveznih osiguranja pri čemu nije odlučno što je čl. 161. ZOMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

11.1. Osim toga, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u odluci br. Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27. st.1., 2, i 3. Tužitelj ima dakle pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje štetu u iznosu od 3.502,97 EUR.

13. Pravilnim tumačenjem odredbe članka 27. stavak 2. i stavak 3. ZOOP/05, a vezano za izdatke učinjene na ime isplate invalidske mirovine, obveza ovdje tuženika bi postojala samo ako bi postojala razlika između iznosa mirovine koji se osiguraniku tužitelja isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

13.1. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju samo stvarnu štetu koja predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a kako tužitelj nije dokazao da postoji razlika koja bi predstavljala stvarnu štetu to je dakle valjalo odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

14. O troškovima nije odlučeno jer isti nisu zatraženi.

Požega, 11. ožujka 2026.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba ovom sudu u roku od 15 dana od dana objave prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a i istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. HZMO Područni ured Požega, Republike Hrvatske 1 c, Požega

2. CROATIA osiguranje d.d. V. Jagića 33, Zagreb,