Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-425/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Robertu Demo odvjetniku iz OD Juranović i dr. j.t.d. Nova Gradiška, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaić odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 5. veljače 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč.4. b) Ugovora o kreditu br.: 73278/05 sklopljenog dana 21.02.2005.g. između tužitelja CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i kreditora HVB Splitska banka d.d. kao prednika tuženika OTP BANKA d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61 koja glasi:“ Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita plaća se jednokratno prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita. korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61 da tužitelju CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stjecanja bez osnove isplati ukupan iznos od 296,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od 25.02.2005.g. do 31. 07. 2015.g. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024.g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od presuđenja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 238,66€ sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana presuđenja 11. ožujka 2026. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana od dana presuđenja.

IV. Sa preostalim zatraženim troškom preko dosuđenog tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 15.7.2025. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je temeljem Ugovora o kreditu br.:73278/05 od 21.02.2005.g. između kreditora HVB Splitska banka d.d. kao prednika tuženika i tužitelja kao korisnika kredita, tužitelju isplaćen namjenski kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 45.541,35 CHF, koja isplata je izvršena u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja. Predmetnim ugovorom tužitelj se obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim ratama uvećano za obračunatu kamatu prema redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci kreditora od 29.12.2004.g. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 7 godina. Kredit je otplaćen. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski(adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je u toč.4.b) ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Nakon sklapanja ugovora o kreditu dana 25.02.2005.g. pravni prednik tuženika je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u visini 1,00% od iznosa kredita, točnije iznos od 455,41 CHF što je u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan 25.02.2005.g. iznosilo 2.234,15 kuna. Odredbe Ugovora kojima je ugovorena naknada za obradu kredita su ništetne jer pravni prednik tuženika u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima(N.N. br.35/05). U Ugovoru se ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je naplaćena baš u visini od 1,00% od iznosa kredita zbog čega je sporna odredba i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl.270. ZOO. Kako se radilo o tipskom(adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom Ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima koje je imao tuženik te je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog navedena odredba je i nepoštena, a time i ništetna temeljem odredbe članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača(N.N. br.96/03) kao i temeljem odredbe čl.3. Direktive vijeća 93/13 od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, time je stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus među strankama, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu primjenu što je suprotno i čl.247.ZOO. Opisano postupanje tuženika dovelo je i do neosnovanog bogaćenja na strani tuženika i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl.7. ZOO.

Uslijed primjene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br.: br.:73278/05 od 15.07.2025.g.. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i činjenice da je tuženik temeljem te ugovorne odredbe tužitelju dana 25.02.2005.g. naplatio iznos od 455,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora što je iznosilo 2.234,15 kn, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao naznačena novčana sredstva. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan te se predlaže odbijanje istoga kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je pravni prednik tužitelja s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu , a sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi.

Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja kako slijedi:

-Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

-Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kod Ugovora o kreditu radilo se o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Bilo bi nedopustivo da takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

- Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 16.09.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (21.2.2005.g.), a tužba je podnesena tek 15.7.2025.g. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za obradu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u čl. 4. b određeno kako će Banka naknadu za obradu kreditnog zahtjeva naplatiti u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita a koja se naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu ugovora.

Tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe čl. 4.b sadržane u Ugovoru kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.

Sukladno Tarifi iznos naknade za obradu kredita je precizno određen pa tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva je neosnovana. Odredba o naknadi za obradu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za obradu kredita nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka).

Odluka je interni akt tuženika koja je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Odlukom je bila propisana naknada za obradu te je ista bila određena i odrediva pa je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Navedena naknada za obradu kredita predstavlja unaprijed dogovoreni iznos kreditora za troškove obrade kredita. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl.272 ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“

Tuženik smatra da je utuženi iznos koji se odnosi na isplatu ulazne naknade za obradu kredita točno određen čl. 4.b Ugovora o kreditu te su navodi tužitelja o istoj naknadi paušalni i pogrešni jer su uvjeti plaćanja naknade jasni te iznose 1% od iznosa odobrenog kredita. Ista odredba je suglasno prihvaćena voljom ugovornih stranaka. Čl. 111. st. 1. ZOO-a određeno je da onaj tko izvrši isplatu znajući da je nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje osim ako je zadržao pravo na povrat ili ako je platio da bi izbjegao prisilu ili isplatu duga ili ako isplata duga ovisi od ispunjenja uvjeta. Tuženi ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 296,52€ eura, no osporava deklaratorni dio.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka

3. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP -a uvidom u Ugovor o kreditu od 21.2.2005. broj 73278/05, u otplatni plan za isti ugovor, u tečajnu listu pravnog prednika tuženika na dan 25.2.2005., u dopis pun. tužitelja tuženiku od 16.5.2025. sa preslikom povratnice, u dopis tuženika pun. tužitelja od 12.6.2025., u potvrdu o naplati ulazne naplate te o isplati kredita sa 25.2.2025., u podneske stranaka, u odgovor na tužbu, u odgovor na tužbu, u iskaz saslušanog tužitelja ŠK

4. Tužitelj CK iskazao je da je 2005. digao kredit za kupovinu automobila koji je kupio u Auto salonu u Slavonskom Brodu, a kredit je podigao u tadašnjoj Splitskoj banci. Osobno je išao u poslovnicu Splitske banke da se raspita za uvjete dobivanja kredita i na traženje djelatnika banke je dostavo potrebnu dokumentaciju. U banci mu je rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita no nije mu točno razjašnjeno u čemu se sastoji trošak te naknade niti koliko ona iznosi. Nije prigovarao tom iznosu naknade za obradu kredita iako nije znao koliko ona iznosi jer je kredit dizao za kupovinu automobila. Sa djelatnikom banke nije razgovarao o visini naknade niti je bilo uobičajeno da se o tome razgovara i prihvatio je tu obvezu da kao korisnik kredita mora platiti troškove obrade kredita koje su plaćali i drugi koji su dizali kredit. Nije siguran no misli da se danas troškovi obrade kredita ne plaćaju ali tada su se plaćali. Punomoćnik ga je zastupao u sudskim predmetima vezano za isti kredit a zbog preplate za kamatnu stopu i valutnu klauzulu pa ga je on obavijestio da ima pravo na povrat naplaćene naknade za obradu kredita pa je zbog toga i utužio. Čuo je i iz medija da postoji mogućnost utuženja za plaćenu naknadu. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja i vidio je odredbu o naknadi za obradu kredita bez koje nije mogao niti dobiti kredit. Više je bio fokusiran na kamatnu stopu i druge odredbe kredita. Ne zna u kojem postotku od realiziranog kredita je naknada naplaćena jer je prošlo 21 godinu. Ne sjeća se niti da li je iznos dobivenog kredita za kupovinu automobila bio umanjen za naplaćeni iznos naknade za obradu kredita. Cijeli iznos kredita je prebačen na račun Auto salona u kojem je kupio automobil tako da se ne sjeća detalja.

5. Nije sporno da su 21.2.2005. tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili ugovor o kreditu za kupovinu osobnog automobila u iznosu kunske protuvrijednosti od 45.541,35 CHF, te da je u čl. 4.b Ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita. Iznos od 455,41CHF je prema dopisu tuženika naplaćen tužitelju sa 25.2.2005. prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita.(str. 17-18 spisa)

6. Među strankama je sporno je li odredba članka 4.b Ugovora o kreditu od 21.2.2005. ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 4.b Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 296,52€ a što je protuvrijednost iznosa od 455,41CHF prema tečaju na 25.2.2005., sa zateznim kamatama od 25.2.2005. do isplate.

7. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

8. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

9. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

10. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu (Ugovor o kreditu (str. 5-10 spisa), otplatne tablice kredita sa nesporno naplaćenim iznosom tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i dopisa tuženika od 12. lipnja 2025. o naplati iznosa od 455,41CHF protuvrijednost od 296,52€ (str. 11-18 spisa) i iskaza tužitelja, odredba članka 4.b Ugovora o kreditu po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

11. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 4.b naveo da je naknada za obradu kredita 1% od iznosa kredita jednokratno, te se tako određena naknada naplaćuje jednokratno unaprijed prilikom realizacije kredita bez navođenja u kojem iznosu i od kojeg iznosa i bez naznake u ugovoru po kojoj odluci davatelja kredita isti takvu naknadu određuje.

Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 296,52€ obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time a se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu koji navodi da je bio u kontaktu sa djelatnikom banke koji mu je uručio već napisani ugovor o kreditu prije potpisivanja ugovora i ovjere istog kod javnog bilježnika.

12. Sud je prihvatio navode iz iskaza saslušanog tužitelja da nije mogao utjecati na sadržaj uručenog mu pismenog ugovora o kreditu te da sa djelatnikom banke nije raspravljao o pojedinim odredbama ugovora a napose o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita. Rečeno mu je da će morati platiti trošak obrade kredita no nije mu točno razjašnjeno u čemu se isti trošak sastoji niti koliko iznosi naknada za obradu kredita a kojoj nije prigovarao jer nije niti znao koliko ista iznosi. Dobivena sredstva za kupovinu automobila su prebačena na račun auto salona u Slavonskom Brodu te je čuo da se danas troškovi obrade kredita više ne plaćaju no tada su se plaćali. U vrijeme podizanja kredita je bio zaposlen te je automobil kupio za osobne potrebe Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasnio na što se s obzirom na odredbu članka 4.b ugovora, jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema navodu iz čl. 4.b ugovora, ista se odnosi za obavljanje bankarskih usluga, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor ovdje tuženik rukovodio kad ju je odredio sa iznosom od 1% jednokratno i unaprijed. Nejasno je koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene tužitelju kao korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, ovdje tužitelju, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj za iste mogao znati. Svi navodi tuženika u konkretnom slučaju nisu primjenjivi u dijelu gdje se navodi da je tužitelj znao u kojem iznosu mu je naplaćena naknada za obradu kredita jer tužitelj priznaje da je znao da mora platiti ulaznu naknadu no nije znao u kojem iznosu niti za što se točno plaća.

13. Sud smatra da je odredba čl. 4.b ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

14. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 1% bez precizne naznake od kojeg iznosa je taj postotak, a najčešće se uzima od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 25.2.2005. naplatio iznos od 296,52€ odnosno tada iznos od 455,41CHF, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO- a), odnosno 296,52€ s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

15. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 25.2.2005. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke).

16. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući daje u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 4.b Ugovora o kreditu od 21.2.2005., sklopljenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su- IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).

17. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., OK i RK, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., C, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4.b Ugovora o kreditu od 21.2.2005., te naplata iznosa od 295,52€ na ime ništetne odredbe čl.4.b ugovora.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu osobnog automobila a kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 45.541,35 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu koja iznosi 1% iznosa odobrenog kredita jednokratno, unaprijed (članka 4.b).

Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1% sadržana u članku 4.b Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita i li koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio.

Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 4.b Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 4.b ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23 - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu sav jesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razum ljiva.

19. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 4.b Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja ŠK, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 21.2.2005.

Poklonjena je vjera iskazu saslušanog tužitelja koji je iskazao da sa djelatnikom banke prilikom traženja i odobravanja kredita nije raspravljao o pojedinim odredbama ugovora o kreditu a isti mu je predao pismeni primjerak ugovora o kreditu koji je trebao ići ovjeriti kod javnog bilježnika. Tužitelju je u djelatnik banke ukazao na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita no ne zna na što se točno odnosi trošak naknade za obradu kredita i zašto iznosi baš toliko koliko je ista naknada iznosila. Nije mogao utjecati na taj postotak naknade te je prilikom dobivanja novca od podignutog kredita za taj utuženi iznos naknade za obradu kredita, umanjen iznos koji je uplaćen na račun auto kuće tako da nije ni znao koji iznos naknade mu je jednokratno naplaćen niti da mu je uopće naplaćen. Iz navedenog proizlazi da je banka sačinila pismeni ugovor o kreditu sukladno svojim uvjetima te tužitelj nije mogao utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu pa tako i odredbe o ugovorenoj naknadi iz točke 4.b ugovora.

Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 1% navedeno u čl. 4.b ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 4.b Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP - a.

Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 4.b. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1% unaprijed.

Punomoćnik tužitelja je u spis dostavio dopis od 16. svibnja 2025. (str. 15 spisa) kojim je od tuženika zatražio podatak o datumu i iznosu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je povodom tog dopisa tuženik tužitelju uputio dopis od 12. lipnja 2025. (str. 17 spisa) kojim je punomoćniku tužitelja dostavio iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 455,41CHF sa 25.2.2005. (str. 17 i 18 spisa).

Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio u iznosu od 296,52€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 25.2.2005.. a prema podatku o naplaćenoj naknadi za obradu kredita koji mu je dostavio tuženik.

21. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO -a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 1% , o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 4.b Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku 25.2.2005. naplatio iznos od 296,52€ a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 25.2.2005. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za utuženo razdoblje a kako je to navedeno u točki II. izreke presude.

22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 4.b Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

23. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 296,52€, a obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje ništetnim jedne odredbe ugovora te kondemnatornog dijela u kojem se traži isplata iznosa od 296,52€.

Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 24.9.2024. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 5.2.2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 11.3.2026. u iznosu 25,00 eura kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife), a što zbrojeno daje iznos od 175,00 eura na koji tužitelju pripada PDV od 43,75 eura, što zbrojeno daje iznos od 218,75 €. Tužitelju je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64€ te pristojbe na presudu od 13,27€ što zbrojeno daje iznos od 238,66€ koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su mu i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 11.3.2026. do isplate.

24. Tužitelj je odbijen sa zatraženim parničnim troškom za sastav tužbe, podneska od 24.9.2025. te zastupanja na ročištu od 5.2.2026. i ročišta za objavu presude od 11.3.2026. preko dosuđenog iznosa a obzirom da je dosuđen trošak prema v.p.s. od 296,52€ koji je naznačen u tužbi. Tužitelj je odbijen i sa zatraženim troškom pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa od 13,27€ jer zatraženi iznos od 66,36€ nije osnovan prema visini predmeta spora i obzirom na visini pristojbe prema Tarifi o sudskim pristojbama.

25. Slijedom gornjeg odlučeno je kao u izreci presude.

U Novoj Gradiški 11. ožujka 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Robert Demo

2. Odvj. Belizar Tomaić