REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] P 5

Poslovni broj: Us I-223/2025-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužiteljice PK (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (OIB: 02958272670) , Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, kojeg zastupa službena osoba GK, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, iz Rijeke, Žrtava fašizma 3, koju zastupa kao opunomoćenica zaposlenica CK, radi prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/24-01/648, URBROJ: 338-01- 06-05-25-04 od 14. siječnja 2025. godine.

Obrazloženje

¸

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-03/24-02/7991, URBROJ: 338-08-02-01- 24-6 od 10. rujna 2024., djelomično je usvojen zahtjev tužiteljice te joj je ozljeda nastala 16. siječnja 2024. kod poslodavca Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske (ovdje: zainteresirane osobe), za dijagnozu akutna reakcija na stres (šifre prema MKB-u F43.0) priznata ozljedom na radu, uz priznavanje s time pripadajućih prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu (t. I. izreke rješenja). Točkom II. izreke tužiteljici ozljedom na radu nastalom 2. srpnja 2024. nije priznata dijagnoza srednje teška depresivna epizoda (F32.1), niti su joj priznata s time povezana prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu. U točki III. izreke utvrđeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-502-03/24-01/648, URBROJ: 338-01-06- 05-25-04 od 14. siječnja 2025., usvojio žalbu zainteresirane osobe izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, poništivši točku I. prvostupanjskog rješenja. Tuženik je u tom dijelu sam riješio stvar na način da dijagnoza F43.0 nije priznata ozljedom na radu po ozljedi nastaloj 2. srpnja 2024., niti su joj priznata s time povezana prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu. Tuženik je ujedno utvrdio da u preostalom dijelu prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

3. Tužiteljica i tužbi i u kasnijem podnesku opisuje okolnosti spornog događaja, osporava zakonitost tuženikove odluke, te tvrdi, u bitnome, sljedeće. Poslodavac (ovdje: zainteresirana osoba), o čijim se pravima u postupku ne odlučuje, prigovara prvostupanjskom rješenju, iako je prethodno bez prigovora dostavila obrazac ozljede na radu. Zainteresirana osoba u žalbi iznosi nove činjenice, iako je dužna obrazložiti zašto te činjenice i/ili dokaze nije iznijela tijekom prvostupanjskog postupka. Ocjena drugostupanjskog Liječničkog povjerenstva tuženika temelji se na paušalno ocijenjenim činjenicama. Akutna reakcija na stres individualna je i različita je kod svake osobe i teško ju je ocjenjivati samo na temelju onoga što je liječnik napisao u svojem nalazu. Izvan fokusa su stavljeni svi drugi razlozi traumatskog iskustva osim „direktne ugroženosti životno ugrožavajućem stresoru“, što ukazuje da je ocjena donesena površno. U konkretnom bi se slučaju mogla primijeniti analogija, pa npr. umjesto „ozbiljna prijetnja sigurnosti ili fizičkoj cjelovitosti osobe ili voljene osobe / osoba“, situaciju sagledati u pogledu „ozbiljne prijetnje sigurnosti ili fizičkoj cjelovitosti osoba ili radnog/ih kolege/a“, što je u konkretnom događaju svakako bio slučaj, uzevši u obzir dugogodišnju profesionalnu povezanost tužiteljice s kolegicom PKA. Događaj u kojem tužiteljica ne zna kakav može biti ishod kolegičinog izrazito povišenoga krvnog tlaka, a pritom nadređeni rukovoditelj viče na tužiteljicu i optužuje je da je ona odgovorna za ugroženo zdravstveno stanje tužiteljice, za tužiteljicu je svakako bilo preplavljujuće traumatsko iskustvo i razina stresa je bila značajnijeg intenziteta. Opisana situacija odgovara simptomima odlučnima za akutnu reakciju na stres. Tužiteljica se sljedećeg dana javila liječniku, uz povjerenje u pogledu svoje zdravstvene zaštite. Liječnik je odmah prepisao terapiju, a nakon prve kontrole i uputnicu za specijalistički pregled, koji zbog godišnjih odmora tužiteljica nije mogla obaviti prije rujna. Tužiteljica je u potpunosti postupila prema uputama prvostupanjskog tijela te predala od nje traženu medicinsku dokumentaciju. Drugostupanjsko rješenje nije doneseno u propisanom roku, protivno pravu na dobru upravu, što je povećalo tužiteljičine troškove, a smanjilo naknadu njezine plaće za vrijeme bolovanja. Nerazumno dugo trajao je i prvostupanjski postupak. Zaključak o razini stresa nije mogao biti donesen na pretpostavci da ga je mogao prouzročiti samo fizički napad – nasilje, prijetnja oružjem, otmica, teška nesreća, nasilna smrt, s daljnjim objašnjenjem da akutna reakcija na stres predstavlja direktnu izloženost životno ugrožavajućem stresoru, jer je predmetna situacija za tužiteljicu svakako bila životno ugrožavajuća. Prvostupanjsko tijelo propustilo je obavijestiti tužiteljicu o žalbi zainteresirane osobe, pa postupak proveden uz takve propuste ne može biti zakonit. Svoje dostojanstvo smatra pogaženim i pregaženim. Detaljno osporava navode zainteresirane osobe vezane uz pravni aspekt dotične ozljede. Događaj je rezultirao bolovanjem tužiteljice, koje je trajalo punih sedam mjeseci, za koje vrijeme je tužiteljica redovito odlazila na kontrole psihijatra i grupnu terapiju. Tužiteljica predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporavanog rješenja i predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. Zainteresirana osoba Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava primorsko-goranska, Rijeka u odgovoru na tužbu opisuje postupanje povodom prijave ozljede na radu, osporava i pravni i medicinski aspekt dotične ozljede, te iznosi, u bitnome, sljedeće. Tužbeni navodi su paušalni i ničime potkrijepljeni. Osporavanim drugostupanjskim rješenjem jasno su, argumentirano i nedvosmisleno otklonjeni navodi tužiteljice. Postupanje tužiteljice pri spornom događaju bilo je skrivljeno, nesavjesno i neodgovorno, pri čemu se u upravnom postupku odnosno upravnom sporu odgovornost ne utvrđuje na isti način kao u građanskopravnim ili kaznenopravnim postupcima. Tužiteljica je i sama navela da se nakon tog događaja vratila u svoj ured i ostala do kraja smjene jer je naručila stranku za 14:00 sati, te da po dolasku kući svojim ukućanima nije prepričala sve pojedinosti događaja, već im je rekla da je kolegici pozlilo na poslu. Dakle, ni ukućani tužiteljice, koji najbolje poznaju njezinu osobnosti, nisu zamijetili nikakvu promjenu u ponašanju tužiteljice.

Zainteresirana osoba predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog upravnog spora. Na prijedlog tužiteljice, u ovome je sporu, na okolnost spornih stručno- medicinskih činjenica, izveden dokaz medicinskim vještačenjem. Vještačenje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji prof. prim. dr. sc. Elizabeti Dadić-Hero, dr. med., specijalistici psihijatrije u Rijeci, koja je svoj nalaz i mišljenje dostavila u pisanom obliku, te ga dodatno iznijela na raspravi. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prema članku 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23), ozljedom na radu, u smislu toga Zakona, smatra se: ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima (t. 1.); bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju (t. 2.); ozljeda nastala na način iz točke 1. navedenoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju (t. 3.); ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. toga članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. navedenog Zakona (t. 4.).

8. Nadalje, člankom 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da se ozljedom na radu, u smislu toga Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.) (t. 1.); aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.) (t. 2.); namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti (t. 3.); atake kronične bolesti (t. 4.); urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest (t. 5.).

9. U obrazloženjima osporavanih rješenja javnopravna tijela citirala su i druge mjerodavne zakonske i podzakonske odredbe. Te su odredbe tužiteljici i zainteresiranoj osobi stoga poznate.

10. S obzirom na to da tužiteljica u ovome sporu nije zastupana po opunomoćeniku odvjetniku, Sud je na prvom ročištu za raspravu (24. rujna 2025.) upoznao tužiteljicu s mogućim dokazivanjem u ovoj vrsti predmeta, s granicama odlučivanja u ovoj upravnoj stvari, te s glavnim crtama s upravne i upravnosudske prakse vezane uz ozljede na radu po osnovi bolesti psihe (str. 64-65 spisa spora).

11. Tuženik ne osporava pravni aspekt priznavanja konkretnog događaja ozljedom na radu, već osporava njegov medicinski aspekt. Za priznavanje ozljede na radu potrebno je kumulativno ispunjenje propisanih pravnih i medicinskih kriterija. Pri utvrđenju Suda da medicinski aspekt ne ide u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva, što je elaborirano u nastavku ovog obrazloženja, u ovome sporu nije bilo nužno dodatno razmotriti i pravni aspekt.

12. Tuženikova drugostupanjska odluka temelji se, u osnovi, na nalazu, mišljenju i ocjeni tuženikova Liječničkog povjerenstva od 24. listopada 2024. godine. Nakon ocjene medicinske dokumentacije, uključujući podatke o tijeku liječenja tužiteljice, te raščlambe bitnih obilježja dijagnoza F43.0 i F32.1, tuženikovo Liječničko povjerenstvo zaključilo je da se navedene dijagnoze ne mogu uzročno-posljedično povezati s predmetnim događajem kao ozljeda na radu, jer razina stresa nije bila značajnijeg intenziteta, s obzirom da tužiteljica nije imala traumatsko iskustvo koje predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti i integritetu osobe (fizički napad – nasilje, prijetnja oružjem, otmica, teška nesreća, nasilna smrt). Akutna reakcija na stres predstavlja direktnu izloženost životno ugrožavajućem stresoru, što kod tužiteljice nije bio slučaj, jer ona nije bila neposredno životno ugrožena, niti je bilo prijetnji oružjem ili bilo kakvog oblika ugroze života ili cjelovitosti osobe, već se radilo o verbalnom konfliktu, narušenim interpersonalnim odnosima, pa stoga predmetni događaj ne zadovoljava kriterije za priznavanje ozljede na radu prema dijagnozi šifre F43.0. Dijagnoza F32.1 (srednje teška depresivna epizoda) ne može se uzročno-posljedično povezati sa spornim događajem kao ozljeda na radu, jer depresija nije bolest koja se može vezati uz jedan traumatski događaj, budući da je depresija etiološki kompleksa bolest (multifaktorijalna etiologija) na koju utječu nasljeđe i socijalni čimbenici okoliša. Epizode depresije javljaju se u različitim trajanjima i intenzitetima, često bez jasnog uzroka ili okidača, njezin tijek nije akutan već je spor i vezan uz strukturu ličnosti.

13. Stručno-medicinska osnovanost nalaza, mišljenja i ocjene drugostupanjskog tijela institucionalnog vještačenja u cijelosti je potvrđena nalazom i mišljenjem sudske vještakinje prof. prim. dr. sc. Elizabeti Dadić-Hero, dr. med. Zadaća vještačenja određena je izvanraspravnim rješenjem od 13. studenoga 2025. godine. Srž pisanog mišljenja sudske vještakinje glasi:

„Iz razgovora s tužiteljicom doznaje se o povijesti njezinog života. Rođena je u cjelovitoj obitelji kao mlađe od dvoje djece. Trudnoća majke, porod kao i njezin rani psihomotorni razvoj protekao je uredno po vlastitim saznanjima. U školu kreće ranije po savjetu i procjeni bake s kojom je odrasla. U školi se opisuje mirnom i povučenom sklonom da pomaže drugim učenicima. Postiže vrlo dobar/odličan školski uspjeh. Na vrijeme upisuje srednjoškolsko obrazovanje no ne ispunjava vlastite planove i želje radi nešto lošijih ocjena. Odlazi na prijemni ispit željenog fakulteta, gdje doživi razočaranje i nepravdu, zatim upiše drugi fakultet od kojeg je odustala.

Zaposlila se u MUP-u u kojem je napredovala i mijenjala pozicije da bi zadnjih godina radila na radnom mjestu policijskog službenika za maloljetničku delinkvenciju. Ostvarila bračnu zajednicu u kojoj je rođeno dvoje djece, a istom zadovoljna. Iz razgovora se zaključuje da je tužiteljica urednog psihomotornog razvoja. Ne nalaze se elementi koji bi ukazivali na duševnu bolest, duševni poremećaj ili nedovoljni duševni razvitak. Tužiteljica uredno funkcionira tijekom svog dosadašnjeg života. Tužiteljica za razgovora opisuje događaj koji je bio razlogom traženja psihijatrijske pomoći. U medicinskoj dokumentaciji priložen nalaz psihijatra od 19.08.2024. godine gdje se bilježi prvi pregled. Za napomenuti je da se događaj koji opisuje tužiteljica dogodio 2.07.2024.godine, a uvidom u osobni zdravstveni karton javlja se povodom navedenog liječniku obiteljske medicine narednog dana 3.07.2024, uz prijavu ozljede na radu 08.07.2024. Uputnica za psihijatrijski pregled izdaje 15.07.2024.g., a pregled psihijatra učinjen tek 19.08.2024.g. uz objašnjenje godišnjih odmora. Ističem da u KBC Rijeka psihijatrijska hitna ambulanta radi 0-24 sata i nije potrebna ni uputnica da bi se učinio pregled, pa je nejasno zašto se isti tek obavlja 19.08.2024.

Nadalje, u učinjenom pregledu 19.08.2024.g. bilježi se dijagnoza Akutna reakcija na stres F43.0. Navedena dijagnoza po kriterijima ima vremenski točan okvir, odnosno može se dijagnosticirati do 30 dana od samog događaja, a nakon toga potrebno je redijagnosticiranje iste. Dakle, po javljanju na prvi pregled navedena dijagnoza nije mogla biti postavljena.

Inače, F43.0 je prolazni psihički poremećaj koji se javlja nakon iznimno stresnog ili traumatičnog događaja (teška nesreća, iznenadna smrt bliske osobe, prirodna katastrofa, nasilje). Navedeni poremećaj karakteriziran je naglim početkom, ali i kratkim trajanjem od nekoliko sati do najviše nekoliko dana (maksimalno 30 dana) a simptomi se povlače spontano. Događaj koji opisuje tužiteljica ne spada po intenzitetu u traumatičan događaj. Isti je nastao jer su tužiteljica i kolegica bile rasporedom službe drugačije raspoređene nego li su one očekivale. Zdravstveno stanje kolegice koja je bila uznemirena radi čega se i zatražila intervencija Hitne medicinske pomoći, a kojem je prisustvovala tužiteljica, bio medicinski blagog intenziteta jer po pregledu Hitne medicinske pomoći kolegica nije bila upućena na daljnje preglede i pretrage u bolnicu. Postoji mogućnost da je tužiteljica doživjela sam događaj traumatičnije radi svoje osjetljivosti i karakteroloških specifičnosti.

Obzirom na priloženi osobni zdravstveni karton tužiteljice, uoči se da je i ranije uzimala antidepresiv Portal (2009. i 2010.g.) a dijagnosticirana je također Depresivna epizoda F32.9. Na inzistiranje vještaka da pojasni razlog navedenog liječenja antidepresivom navede „radi nekog događaja jer su kolege nešto „ofrlje“ napravili“. Ostaje nejasno zašto je tužiteljica uzimala antidepresive, ako su drugi „ofrlje“ napravili“. Zaključak:

Medicinske činjenice utvrđene u nalazu, mišljenju i ocjeni Liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda od 24. listopada 2024.g. ispravno su utvrđene.“ 14. Raspravno sudska vještakinja, u dijelu koji je obuhvaćen zadaćom vještačenja, dodaje, u bitnome, sljedeće. Na pitanje tužiteljice da li znam koji je njezin stupanj obrazovanja, znam samo činjenice iz razgovora što mi je navela, a na daljnji komentar da je to nisam ni pitala ističem da u svom nalazu i mišljenju na stranici 6, zadnji odlomak prije psihičkog statusa stoji: „Ima li nešto što je za ovaj postupak bitno, a ja nisam pitala?“ Da je tužiteljica smatrala da je bitno njezino obrazovanje sigurno bi ga istakla. Stupanj obrazovanja za psihičke smetnje, poremećaje i bolesti zapravo uopće nije bitan jer se navedeno u podjednakom postotku javlja kod nepismenih, polupismenih, pismenih itd. Svoj zaključak temeljila sam na priloženoj medicinskoj dokumentaciji, kliničkom pregledu i razgovoru. Vremenski interval od događaja do javljanja psihijatru jako je bitan, kao i činjenica da je tužiteljica imala i ranije određene psihičke smetnje tijekom 2009. i 2010., što je sve skupa utjecalo na doneseni zaključak. Sam događaj za tužiteljicu po kriterijima ozljede na radu, s obzirom na dijagnoze koje su joj postavljene, nije ispunjen, odnosno prvi simptom životne ugroze nedostaje. Inače, mobing kao takav ne postoji u klasifikaciji poremećaja i bolesti koji koriste liječnici, to je više pravni termin, a događaj na radnome mjestu koji procjenjujemo eventualno da se radi o zlostavljanju na radnom mjestu često sam doživljaj doživljenog događaja ovisi i o osobi. U razgovoru je tužiteljica najprije prešutjela uzimanje tableta, a kada sam je suočila time objasnila je da je pila tablete jer je netko učinio nešto „ofrlje“, pa je vrlo nelogično zašto bi netko pio tablete ako je netko drugi nešto učinio „ofrlje“. Koliko se sjećam iz razgovora sa tužiteljicom, najprije se tužiteljica nije sjetila, a onda je rekla da su je poslali na disciplinski postupak jer su drugi nešto učinili „ofrlje“. Na pitanje kako sam zaključila da je bio razlog da su ona i kolegice trebale biti raspoređene na druge poslove i da je to bio razlog njezinog stresa, navodim da sam to doznala iz razgovora: „Inače smo dugo u timu, mislim 4/5 godina ….vidjeli smo da su nas razdvojili i stavili u tim s ljudima s kojima nemamo komunikaciju od ranije porječkani radi voditeljice. Kada smo vidjeli raspored kolegica se uznemirila, što ćemo sad, koga da pitamo da voditeljicu urazumi…“. Spis predmeta pažljivo sam pročitala i sve uzela u obzir. Na pitanje jesu li su događaji koji su se dogodili na radnome mjestu mogli dovesti do promjene psihičkog stanja, uzrokovano pravnim terminom mobinga, navodim da s psihijatrijske strane kao i u medicinskoj dokumentaciji nisu se našle duševne trpnje koje bi dovele do određene kliničke slike. S obzirom na vrijeme javljanja psihijatru, a to je više od 30 dana, nije se smjela postaviti dijagnoza akutna reakcija na stres, jer je ona prolazna, može trajati nekoliko sati do maksimalno 30 dana po kriterijima. Na koncu, događaj koji opisuje tužiteljice nije razlog priznavanja ozljede na radu. Taj događaj, koji se zbio u trenutku kada je kolegici službenoj partnerici bilo loše, nije takvog psihičkog intenziteta da bi posrijedi mogla biti ozljeda na radu, nego je on produkt određene komunikacije, po opisu tužiteljice možda neadekvatne. Za istaknuti je karakterološke specifičnosti i način na koji doživljavamo određenu komunikaciju. Pri tome mislim na karakterološke specifičnosti same tužiteljice, ali to se može primijeniti i na opću populaciju, jer svi ne doživimo događaj na isti način i različito ga s obzirom na doživljeno opisujemo. Tužiteljica je osoba koja zadovoljava kriterije za isticanje crta ličnosti dakle, to je dijagnoza kada osoba ima određene karakterološke specifičnosti zbog kojih može ulaziti u sukob s okolinom, zbog osjećaja nepravde, podcijenjenosti, žrtve, nepravde i slično, a vrlo često svoju krivnju takve osobe mogu projicirati u druge i nemaju kapaciteta da sagledavaju vlastita postupanja. U psihijatriji, za svaku dijagnozu postoji kriterij i promatranjem, slušanjem, gledanjem psihijatar opservira ponašanje, govor, intonaciju, položaj tijela, pa čak i vanjski izgled (održava li se higijena ili ne). Uz razgovor i opservaciju psihijatar čini da postavi dijagnozu zadovoljavajući određene kriterije. Inače u vještačenjima zadatak vještaka je pregled, razgovor i profiliranje same osobe. Ništa nije neobično da nakon pregleda, kada je apsolutna šutnja i kada pacijent / klijent nije progovorio niti riječ, psihijatar postavi dijagnozu. Na pitanje kako je mogao liječnik primarne medicine tužiteljici prepisati lijek i postaviti dijagnozu, a ne uputiti je psihijatru, odgovaram da liječnik obiteljske medicine može zakonski prepisati antidepresive, ali ne može prepisati druge lijekove (antipsihotike). Tužiteljicu nije uputio psihijatru kao hitnoću jer je procijenio da se radi o blagim psihičkim smetnjama, budući da za sve teže psihičke smetnje svakog dana od 8:00 do 16:00 sati postoje termini za hitne ambulante, pored dežurstva navedenog u pisanom nalazu i mišljenju. Dakle, da je liječnik obiteljske medicine smatrao da je došlo do ozbiljne duševne trpnje, uputio bi pacijenticu odnosno tužiteljicu na hitni ambulantni pregled, što ne bi ovisilo o godišnjim odmorima. Na Klinici za psihijatriju KBC-a Rijeka radi 28 specijalista psihijatara i i ne smijemo biti u isto vrijeme na godišnjem odmoru, odnosno više od polovice mora ih raditi i svaki dan mora bitni pružena usluga u ambulantnim radilištima. Na koncu, ni akutna reakcija na stres ni ostale reakcije na stres koja je zabilježena kod tužiteljice zapravo ne predstavljaju ozljedu na radu, nego u psihičkom aparatu u svakome od nas postoji određeni narcizam, kod nekoga je više istaknuti a kod nekoga manje istaknut. U događaju koji tužiteljica opisuje način na koji ga je ona doživjela, ne može se smatrati ozljedom na radu nego više narcističkom povredom.

15. Stranke su se izjasnile o nalazu i mišljenju sudske vještakinje.

15.1. Nakon raspravnog izlaganja sudske vještakinje, tužiteljica navodi sljedeće. U provedbi vještačenja sudska vještakinja nije pokazala dovoljnu pažnju, niti je ispitala sve činjenice vezane uz konkretni događaj. To naročito temeljim na njezinoj završnoj rečenici odnosno pitanju prilikom razgovora, kada je vještakinja tužiteljicu pitala zašto nije dostavila i dodatnu medicinsku dokumentaciju, na što je tužiteljica odgovorila da dodatna dokumentacija ne bi govorila ništa dodatno u odnosu na konkretnu ozljedu, niti bi doprinijela u odnosu na prvi nalaz. Pritom je vještakinja istaknula da je tužiteljica imala depresiju, iako ta bolest uopće nije predmet ove ozljede na radu iz čega se može zaključiti da vještakinja nije shvatila što se vještači. Posve je neprihvatljivo iznositi karakterne osobine na način na koji je to učinila sudska vještakinja i postavljati tužiteljici dijagnoze na sudskoj raspravi kako bi opravdala svoje propuste. Pritom tužiteljica ističe da sebe ne smatra konfliktnom osobom i da nikada nije dolazila ni u kakve konflikte.

15.2. Tuženik se podneskom od 5. veljače 2026. (pozivom na očitovanje svojeg Liječničkog povjerenstva), te na raspravi, suglasio s nalazom i mišljenjem sudske vještakinje.

15.3. U raspravnom izjašnjenju zainteresirana osoba navodi da je suglasna s nalazom i mišljenjem sudske vještakinje.

16. Nalaz i mišljenje sudske vještakinje, sagledan u cjelini pisanog i raspravnog izlaganja, Sud ocjenjuje potpunim, koherentnim i temeljitim, te sukladnim zadaći vještačenja i posebnim propisima mjerodavnima na ovome upravnom području. Usto, vještakinja je na raspravi uvjerljivo odgovorila na pitanja i primjedbe tužiteljice. Pritom nije nedopušteno ni neuobičajeno da psihijatrijsko vještačenje, u kontekstu zadaće vještačenja određene u odnosnom predmetu te radi cjelovitog i pravilnog ispunjenja te zadaće, obuhvati i širu sliku od one koju stranka smatra isključivo mjerodavnom za rješavanje slučaja, uključujući karakterološki aspekt psihijatrijske procjene.

17. Dodatno, tužiteljica smatra da su ovdje kriteriji priznavanja dijagnoze F43.0 ozljedom na radu primijenjeni previše strogo (kruto). Međutim, Sud, na temelju vlastite prakse i uvida u predmete ove vrste, primjećuje da su ti kriteriji u predmetnom slučaju primijenjeni sukladno ustaljenoj upravnoj i upravnosudskoj praksi.

18. Naposljetku, čak i da je u upravnom postupku bilo procesnih manjkavosti na koje upire tužiteljica, to ne bi osporavano rješenje nužno činilo nezakonitim, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS) propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi otklanjanja odnosnih nedostataka u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije. Podredno (i povezano s netom iznesenim), kada rezultati dodatnog dokazivanja provedenog u upravnom sporu (ovdje: sudsko- medicinskog vještačenja) ne idu u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ti rezultati sudu omogućuje da se uvjeri u zakonitost izreke osporavanog rješenja, više ne postoji valjani razlog za poništavanje osporavanog rješenja pozivom na procesne nedostatke u upravnom postupku.

19. Tužiteljica, dakle, u ovome sporu nije osnovano osporila ključne stručno- medicinske činjenice utvrđene u upravnom postupku, na kojim činjenicama je bazirana osporavana odluke tuženika.

20. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. ZUS-a, vezano uz članak 66. točku 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

21. Ishod ovoga spora nije zapreka da tužiteljica koristi druga pravna sredstva, vezana, primjerice, uz zaštitu dostojanstva radnika, naknadu štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada javnopravnih tijela, možebitno počinjenje kaznenih djela odnosno disciplinskih povreda i dr., ako smatra da za to postoji valjana pravna osnova.

22. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 11. ožujka 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- PK, [adresa]

- Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Rijeka,

Žrtava fašizma 3