Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Glini

Trg bana Josipa Jelačića 5

44400 Glina

Poslovni broj: P-333/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja IR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku za Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, nakon održane i zaključene glavne rasprave 10. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.-dalje ZPP), dana 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj: 406-53019709 od 24.02.2010. godine sklopljenog između tužiteljice IR, Ponikvari, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00 % (dva posto) iznosa kredita."

II.Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1806,64 eura (tisućuosamstošesteurašezdesetčetiricenta), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., kao kreditorom, dana 24.02.2010. godine Ugovor o kreditu, broj: 406- 53019709. Odlukom Skupštine društva tuženika od 14. lipnja 2016. godine izmijenjene su odredbe Statuta društva od 23. prosinca 2015. godine i to naslov i članak 1. (prvi) Statuta u dijelu tvrtke/naziva društva i članak 2 -tvrtke društva. Od tada tvrtka tuženika je Addiko Bank d.d. Kreditor je korisniku kredita odobrio nenamjenski kredit. Člankom 5. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00 % (dva posto) iznosa kredita."Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07: Dalje ZZP) propisuje se: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19i C- 259/19povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je predložio da sud donese presudu na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva i da je tužitelj suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora. Pored toga, istakao je prigovor zastare. Imajući na umu da je tužitelj ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 20000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a naknada je naplaćena u neznatnom dijelu od 2% jednokratno, odnosno 1500,00 HRK, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi riječ o zabrani manjeg značaja temeljem članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.). Pored toga, osporava status potrošača. U članku 5. ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi od 2%, pa je stoga činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Troškovi obrade kredita jesu uvjeti davanja kredita te se iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu te je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, naknade, osiguranja, depozit i ostale izravne povezane troškove kredita. Članak 5. ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade, a lako uočljiva jer je navedena u članku 5. veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora te su tužitelju stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja. Ugovor je solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu. Zbog toga je predložio da se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom odbije.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 406- 53019709 od 24. veljače 2010. zaključen između Hypo Alpe Adria Bank d.d. i IR te je saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu 406-53019709 od 24. veljače 2010. zaključen između Hypo Alpe Adria Bank d.d. i IR kao korisnika kredita, vidljivo je da je kreditor korisniku kredita odobrio nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20000,00 eura. Ugovorne strane su suglasne da korisnik može koristiti kredit nakon što banci predoči dokaz o izvršenom osiguranju tražbina i ispunjenju drugih uvjeta u skladu s ugovorom, a na dan koji odredi banka. Na iskorišteni iznos kredita obračunavaju se kamate od 9,95% dekurzivno godišnje, a kamatna stopa je promjenjiva. Rok vraćanja kredita je 9 godina od stavljanja kredita u otplatu, a kredit se vraća u 108 mjesečnih anuiteta. Člankom 5. ugovora predviđeno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2% iznosa kredita.

5. Saslušana kao stranka tužiteljica je iskazala da je 4. veljače 2010. kod Hypo Alpe Adria Bank d.d. radi kupnje osobnog automobila digla kredit te je bila njihov klijent. Kredit je dignut na iznos od 20000,00 eura, a ugovor zaključen na rok od 9 godina te je kredit otplaćen prijevremeno. Ugovor je pročitala i u pretežitom dijelu razumjela, osim u dijelu koji se odnosi na naknadu od 2% i nije joj obrazloženo na što se naknada odnosi. Ugovor je zaključen u banci i ovjeren kod javnog bilježnika, a osobni bankar je bio prisutan prilikom zaključenja ugovora. Javni bilježnik je samo pročitao ugovor i ovjerio isti, ali joj nije dao nikakvo objašnjenje niti upoznao s odredbama ugovora. Nije pregovarala o iznosu ulazne naknade kredita, odnosno na odredbu ugovora o naknadi za obradu kredita, već je samo mogla pregovarati o dužini otplate kredita. Rečeno joj je da je postotak 2% od iznosa kredita i nije joj objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade od 2%. Plaćanje naknade predstavljalo joj je financijsko opterećenje, budući je iznos od 400,00 eura odbijen od iznosa koji je podigla.

6. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP) koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

8. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti temeljem članka 3. točka 9. te članka 15. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.). Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača ugovor o kreditu. Iz Ugovora je vidljivo da je tužitelj fizička osoba te se ne navodi nikakva njegova poslovna djelatnost ili slobodno zanimanje, a u Ugovoru je navedena i namjena kredita, tužitelj je nenamjenski potrošio sredstva dobivena kreditom. Prema tome, ne stoji tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora. Tijekom postupka nadalje je utvrđeno da je tužitelj 24. veljače 2010. godine sklopio ugovor o kreditu, a isti je otplatio prijevremeno te mu je tuženik naplatio naknadu od 2% kredita. Tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, a nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u navedenom postotku. Kao što je i sam tužitelj naveo u svom iskazu, rečeno mu je da mora izvršiti uplatu u iznosu od 2% za brzi gotovinski kredit, ali mu nije objašnjen razlog zašto je naveden ugovoren iznos naknade baš u postotku od 2%. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, radi čega je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu.

9. Također se prigovor zastare tuženika u ovom predmetu ukazuje neosnovanim, imajući u vidu i sudsku praksu sudova. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući ovo u vidu prigovor zastare tuženika nije osnovan.

10. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 20. studenog 2025. i 3. prosinca 2025., troškovi zastupanja na ročištima od 9. prosinca 2025. i 10. veljače 2026., što zajedno sa troškovima objave presude u iznosu od 100,00 eura, troškovima PDV-a i sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 79,64 eura te troškove izbivanja iz pisarnice za 9. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 eura i 10. veljače 2026. u iznosu od 100,00 eura te materijalnim troškovima punomoćnika tužitelja na relaciji Karlovac-Glina-Karlovac u iznosu od 102,00 eura, daje ukupan iznos od 1806,64 eura.

11. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Glini 11. ožujka 2026.

Sudac

Zoran Pleše

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku na Vaš broj: A-25/2025