REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-226/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja MĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa Ivan Adžić, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika Adikko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 koju zastupa Iris Šnjug odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti , nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 11. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanoga punomoćnika tuženika, dana 11.ožujka 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1906/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 14. rujna 2005. između prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao Banke i tužitelja MĆ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 8. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ii djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke.”;

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od - 553,10 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. ožujka 2025. navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom dana 14. rujna 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-1906/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine – dalje u tekstu:

Ugovor, kojim mu je prednik tuženika odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 152.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana za osobne potrebe tužitelja. Člankom 8. Ugovora određeno je: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ii djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke.” Tužitelj je uvećanom uplatom od 2. studenog 2017. prijevremeno konačno otplatio taj kredit, za što mu je tuženik zaračunao naknadu u iznosu od 9.607,50 kn. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Prednik tuženika je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno konačno otplati kredit. Tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita ništetna i zbog toga što je neodrediva pa je i činidba neodrediva. Ističe kako ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, postojanje pravnog interesa tužitelja i vrijednost predmeta spora. Smatra da tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva jer pravnu zaštitu može ostvariti i kroz kondemnatorni tužbeni zahtjev u kojem bi radi utvrđenja prava na isplatu utvrđenje ništetnosti odredbe bilo prethodno pitanje. Smatra da se temeljem navoda tužbe ne može napraviti test radi li se o ništetnim ugovornim odredbama. Tvrdi da je sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za prijevremenu otplati kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Ističe da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača kao i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, kao i Direktivom 2008/48 EZ propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navodi i da je prema pozitivnim propisima u vrijeme prijevremene otplate kredita bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita te da se navedeno temelji na članku 1024 ZOO-a. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 016- 1906/2005 (str. 5 - 14), pregled prometa za klijenta od 2. kolovoza 2023.( str. 15 – 17), odluku o naknadama za usluge HYPO-ALPE-ADRIA BANK d.d. ( str 37-64), uvid u pisane i javnobilježnički ovjerene izjave svjedoka ĆĆ (list 133-135) i CĆ (list 200-203), ovjereni prijevod o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a stalne sudskog tumača za njemački i engleski jezik Marije Fitz (list 163-192), ovjereni prijevod dokumenta stalnog sudskog vještaka za engleski jezik FĆ (list 193- 199), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 219 ).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Na pravni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5.) te Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 14. rujna 2005. navedeni Ugovor, te je ugovorom odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 152.700,00 CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno. Među strankama nije bilo prijeporno ni da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor sa prednikom tuženika ni da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. No navedeno proizlazi i iz pregleda prometa po klijentu (list 17 spisa).

7. Člankom 8 Ugovora ugovoreno je pravo korisnika kredita na prijevremenu otplatu kredita uz uplatu prema zaključnom obračunu Banke.

7.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu članka 8. Ugovora o kreditu jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

8. Među strankama je prijeporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu, a temeljem koje je i naplaćena jednokratna naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba. Prijeporno je je li dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe, ima li tužitelj pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva.

9. U odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu ocjenjuje da se ne može prihvatiti prigovor tuženika. Naime, tužitelj tužbom i tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnom odredbe potrošačkog Ugovora kojom je utvrđeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita a vrijednost predmeta spora kod tužbi na utvrđenje iznosi 1.327,22 EUR-a sukladno članku 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18. i 51/23. dalje ZSP). Tužitelj je umjesto 1.327,22 EUR-a kao vrijednost predmeta spora naveo iznos od 1.400,00 EUR-a, no iznos od 1.327,22 EUR-a i 1.400,00 EUR-a nalazi se unutar istog raspona i u odnosu na visinu sudske pristojbe i u odnosu na odvjetnički trošak.

10. Člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a prema članku 327. ZOO na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

11. Prema članku 3. stavku 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit koristila za kupnju kuće koja je bila u roh bau fazi, a koju kuću je kupila radi rješavanja stambenog pitanja, da je u kući živjela sa svojom obitelji i da je nikada nisu iznajmljivali. U odnosu na obavijesti koje je dobila od banke prilikom ranijeg zatvaranja kredita navodi da je od banke dobila pismo namjere u kojem je stajalo koliko treba platiti kako bi kredit bio zatvoren, a da je u tom iznosu bila uračunata i naknada koju treba platiti tuženiku za ranije zatvaranje kredita. Da bi joj tuženik zatvorio kredit morala je platiti ukupan iznos, a nije joj pojašnjen što plaća tuženiku iznosom naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ni pri sklapanju ugovora o kreditu nije mogla utjecati na sadržaj odredbe o prijevremenoj otplati kredita jer je Ugovor unaprijed pripremio tuženik, a ona je morala pristati na sve uvjete ugovora kako bi joj kredit uopće bio odobren.

13. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice te ga ocjenjuje jasnim, uvjerljivim i istinitim.

14. Kako je prema tome ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (kupnja kuće radi rješavanja obiteljskog stambenog pitanja), a ne za obavljanje neke poslovne djelatnosti to tužiteljica ima status potrošača. Osim toga ni iz samog ugovora o kreditu ne proizlazi da ga je tužitelj sklopio unutar neke privatne poslovne aktivnosti.

15. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv. izlaznu naknadu tužiteljica je iskazala da je dokumentacija oko dizanja kredita bila unaprijed pripremljena od strane tuženika da nije dobila obavijest na što se odnosi trošak ranijeg zatvaranja kredita te da joj je bilo samo jasno da treba pristati na uvjete iz Ugovora koje je tuženik unaprijed sastavio kako bi joj kredit bio odobren. Također iz iskaza tužiteljice proizlazi i da joj prilikom samog zatvaranje kredita nije bilo pojašnjeno koje troškove tuženika plaća naknadom za ranije zatvaranje kredita već je samo znala da cjelokupni iznos naveden u pismu namjere treba platiti kako bi mogla zatvoriti kredit.

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ni u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme otplate kredita nije dobila adekvatne informacije što se plaća naknadom za raniju otplatu kredita, niti koje to troškove tuženik ima ako njegov klijent ranije otplati kredit ali da je znala da treba na uvjete banke pristati zbog čega sud zaključuje da je odnos među strankama pri sklapanju pravnog posla kao i u vrijem ranije otplate kredita bio postavljen po principu "uzmi ili ostavi" i da tužitelj o ugovornim odredbama nije mogao pregovarati.

17. Dalje je sud, a s obzirom na prigovore tuženika smatrao da je nužno utvrditi podliježe li odredba o izlaznoj naknadi testu poštenosti. Sud Europske Unije je u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. postavio kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost. Stoga je sud bio dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o predmetnoj naknadi te utvrditi je li takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenju te uzrokuje li na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024.

18. Prema člankom 59. ZZP/03 Ugovor o potrošačkom zajmu propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima i pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

19. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

20. Iz navedenih odredaba proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu tvrdnju nije dokazao. Naime, tuženik je na navedenu okolnost u spis dostavio ovjerene izjave svjedoka, djelatnika tuženika CĆ i ĆĆ. No iz navedenih izjava ne proizlazi da su upravo navedeni djelatnici tuženika vodili pregovore prije i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom odnosno u vrijeme kada se tužiteljica obratila tuženiku radi ranije otplate kredita pa nemaju konkretnih saznanja o tijeku pregovora među strankama već samo načelno navode, a s obzirom na standardizirane uvjete i ugovore da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita bila sadržana u tekstu ugovora o kreditu i iskazivana u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kao i da se troškovi tuženika kod prijevremene otplate kredita sastoje od plaćanja kamata svojim zajmodavcima jer banke nisu u mogućnosti ranije zatvoriti svoju kreditnu obvezu niti višak sredstava plasirati u nove kredite.

21. Iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Prijeporna ugovorna odredba je također standardna i tipska, odnosno radi se o formulaciji koje unaprijed formulira tuženik u brojnim ugovorima o kreditu, a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini naknade i načinu njenog određivanja nije ni moglo pregovarati budući je ista određena odlukom banke o visini naknade. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora i to upravo prijepornog članka 8. Ugovora u kojem tuženik navodi da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke.

22. Odredbama članka 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Stoga pravilno upućuje tužiteljica da se u smislu članka 269. stavka 2. i članka 272. ZOO na način kako je člankom 8. Ugovora određena naknada za prijevremenu otplatu kredita ovdje radi o neodređenoj i neodredivoj činidbi a što dovodi do ništavosti ugovora.

23. Nadalje pored okolnosti da odredba Ugovora ni naizgled nije jasna i razumljiva te ne omogućava tužiteljici da predvidi koliko će iznositi "zaključni obračun banke" koji treba platiti pri prijevremenoj otplati kredita prema utvrđenju ovog suda navedena odredba ne sadrži ni adekvatnu informaciju o tome što tužiteljica izlaznom naknadom plaća ili nadoknađuje pa time nisu jasna ni osnovna financijska obilježja usluge koja se podmiruju plaćanjem.

24. Okolnost koju djelatnici tuženika navode u ovjerenim izjavama govore u pravcu zaključka da tuženik takvom naknadom suštinski bar djelomično pokriva gubitak kamata koje bi tužitelj platio da nije bilo prijevremene otplate kredita od dana vraćanja do dana kada bi ih po ugovoru trebalo vratiti, a što je suprotno prisilnoj (kogentnoj) odredbi članka 1024 stavak 4. ZOO-a, a svaka ugovorna odreda koja je protivna prisilnoj odredbi ZOO-a je ništava.

25. U daljnjoj fazi postupka ispitana je poštenost predmetnih odredbi Ugovora te je u skladu s čankom 81. stavak 1. ZZP ispitano je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača.

26. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužbe i iskaza tužiteljice proizlazi da se o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužitelju pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

27. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj moglo adekvatno pojedinačno pregovarati. Imajući na umu da je tuženi takvu ugovornu odredbu sam sročio i stavio ju u tipski ugovor ne može se zaključiti da bi tužitelj prihvatio upravo takvu odredbu da je o istoj mogao pregovarati sa tuženim. Osim toga iz okolnosti da je tužiteljica smatrala da joj kredit neće biti odobren ako ne pristane na plaćanje sve uvjete tuženika jednako tako i da joj neće biti odobrena prijevremena otplata kredita ako ne plati sve što je tuženik od nje tražio upućuje na zaključak da su svi pregovori vođeni po principu "uzmi ili ostavi" odnosno na obvezni odnos u kojem tužiteljica nije imala mogućnost postavljanja pitanja i dobivanja odgovora o tzv. izlaznoj naknadi te na ugovorni odnos u kojem stranke nisu bile ravnopravne.

28. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za prijevremenu otplatu) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

29. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi na koje stvarne troškove tuženika je tužitelj platio naknadom za prijevremenu obradu kredita, a takvi troškovi tuženoga nisu sami po sebi razumljivi pa je u okolnostima ovog predmeta došlo do i do povrede članka 59. i 61. ZZP-a. Ovo i zbog toga što trošak naknade za prijevremen obradu kredita ne bi trebao ovisiti o preostaloj glavnici na što se poziva tuženika već o stvarnim materijalnim troškovima koje zbog prijevremene otplate kredita ima kreditor. Kako je tuženik ugovornom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu "prema zaključnom obračunu banke", o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je tako sročena odredba određena ni odrediva to je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama.

30. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ( članak 5) u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, a odredba ovdje prijepornog dijela Ugovora ne zadovoljava uvjet jasnosti i razumljivosti.

31. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2., 3. i 4. te u vezi s člankom 82. i člankom 87. stavak 1. ZZP ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 8 Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita koja se određuje prema aktu kreditora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tužitelj nije bio adekvatno informiran na što se odnosi naknada niti šta njom podmiruje niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogao utjecati, niti predvidjeti visinu obveze čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presuđeno kao pod I izreke. Osim toga prema članku 322. stavku 1. ZOO ugovorna odredba koja je protivna prisilnim propisima ništava je, a što se prema ocjeni ovoga suda odnosi na naprijed navedenu odredbu predmetnog Ugovora.

32. U odnosu na prigovore tuženika u kojima navodi da tužiteljica nema pravni interes za postavljanje samo deklaratornog tužbenog zahtjeva ako uz njega ne traži i isplatu, prema pravnom shvaćanju ovog suda tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje ništetnost odredbe o izlaznoj naknadi jer u slučaju pozitivnog utvrđenja tužitelj može podnijeti i zahtjev za isplatu, odnosno može potraživati od druge strane sve ono što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a u vezi s člancima 327 stavak 1. i 328 ZOO-a predstavljaju poseban propis u smislu članka 187. stavak 2. ZPP-a koji propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje. Pri razmatranju ovog pravnog pitanja sud je na umu imao i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržano u odlukama (Rev-1051/22 i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020.)

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je opravdani trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 14. listopada 2025.

34. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR- a prema Tbr 7.1. OT te trošak pristupa na ročište 11. veljače 2026., u iznosu od 200,00 EURA (Tbr 9.1. OT), za obje radnje priznat je i zatraženi PDV od 25%. Nadalje tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR-a i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR-a, koliko iznosi trošak pravodobno plaćene pristojbe putem e-spis komunikacije jer je tužitelj zastupan po punomoćniku obveznik takve komunikacije, a što sve čini ukupan i opravdani trošak ovog parničnog postupka od 553,10 EUR-a.

35. Tužitelju nisu priznati troškovi za sastav podneska od 25.rujna 2025. jer za podnošenje tog podneska tužitelj nije u smislu članka 299a ZPP imao odobrenje od suda niti ga je sud na dodatno očitovanje pozvao, a prema ocjeni ovog suda taj podnesak nije ni doprinio ishodu spora jer tužitelj suštinski ponavlja ono što je u tužbi već naveo. Nije priznat ni trošak pristojbi iznad dosuđenoga jer ih je tužitelj zatražio u previsokom iznosu. Naime, tužiteljica zastupana po punomoćniku koji je obvezni korisnik e-sustava komunikacije ima mogućnost plaćanja pristojbe u roku od 3 dana uz umanjenje umanjenje za 50%. Kod određivanja pristojbe ovdje treba napomenuti da ovaj predmet nije pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa tužiteljica nije oslobođena plaćanja pristojbi u smislu članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", 118/18 i 51/23.). Ovo iz razloga jer je tužitelj uz popratnom podnesku uz tužbu naveo oslobođenje od plaćanja pristojbe 100%.

36. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 11. ožujka 2026.

S u d a c :

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika uz poziv na plaćanje pristojbe na tužbu i presudu

-tuženiku putem punomoćnika

II/Kal 30 dana