Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1236/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Burazer, u pravnoj stvari tužiteljice ŽAČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana po punomoćnicima Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 12. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, po objavi dana 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., da, tužiteljici ŽAČ isplati iznos od 5.581,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. od do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok počem od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 2.850,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od 11. ožujka 2026. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja sve, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 24. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako su 14. studenoga 2005. tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili su Ugovor o kreditu broj 7102908832 (dalje: Ugovor o kreditu) na iznos kredita od 137.100,00 CHF solemniziran od strane Javnog bilježnika Jadranke Borčić – Olge Sokolić Ožbolt pod brojem OU-744/2005 dana 14. studenoga 2005. Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 137.100,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 4,50 % koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika.

2. Tužiteljica je nadalje navela kako je odlukom VSRH broj Revt-249/2014 kao nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu, a time i ništetna, proglašena odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka. Razloge za takvu odluku VSRH navodi da su te odredbe ugovora bile potrošačima jasne i uočljive, ali iste nisu bile razumljive. Isto tako, nakon odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215 te odluke VSRH broj Revt-575/16 donesena je nova odluka VTSRH, broj Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, a naknadno je donesena i presuda Vrhovnog suda, posl. br. Rev-2221/18. Navedene odluke viših sudova donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138. a navedenog Zakona kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Osim toga, Sud Europske unije u višim slučajevima (C-186/16, C-118/17, itd.) donio je presude koje su obvezujuće za sve sudove država članica EU, a time i za sve sudove u Republici Hrvatskoj, ali u kojima je prethodno donesena odluka vezana uz nepoštene naloge u prigovorima potrošača propisane Direktivom 93/13.

3. Tužiteljica je navela kako je s tuženikom 15. siječnja 2016. sklopila Dodatak Ugovora o kreditu broj 7102908832 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (Ugovor o kreditu broj 7102908832) u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. Sukladno odluci Vrhovnog suda RH, broj Rev 2868/18, sama činjenica što su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) kojim su se odredbe iz Ugovora o kreditu broj 9011626125 izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljici nije u cijelosti podmiren dug i u ovoj tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Navedeno je potvrđeno presudom Suda Europske unije broj C-118/17.

4. Navodi kako je u provedenoj konverziji utvrđena nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. godine koja je iznosila 576.922,90 kn. Prema tome, imajući u vidu da su navedene odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije, tj. dan 30. rujna 2015. postojala razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF (nedospjela glavnica kredita) uz početnu 536.499,94 kn te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije u iznosu od 576.922,90 kn.

5. Istaknula je kako je razlika između preostalog iznosa glavnice koji je tuženik utvrdio na dan provedbe konverzije i stvarnog preostalog iznosa glavnice kada se uzmu u obzir preplaćeni iznosi, iznosi 5.365,05 EUR. Dakle, tuženik je ugovarajući nepoštene ugovorne odredbe na temelju kojih su se tužitelju znatno povećali mjesečni anuiteti, pogrešno izračunao preostali iznos glavnice koja je platio u razdoblju od dana isplate kredita pa sve do dana provedbe konverzije, odnosno preostali iznos koji duguje da bi u potpunosti isplatio kredit, te je na taj način nezakonito prisvojio, odnosno oštetio tužiteljicu za dodatnih 5.365,05 EUR.

6. Tužiteljica nadalje navodi da je svaka strana u slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Zaključno predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor dvostruke litispendencije obzirom činjenični supstrat tužbe sadrži navode po osnovi (promjenjive kamatne stope i) valutne klauzule u CHF koju je već tužiteljica utužila u postupku koji se vodi pred istim sudom pod posl. brojem P- 1431/2019. Posebno ističe da je tužiteljica namirena i restituirana prilikom konverzije kredita sukladno ZID ZPK. Navodi da da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije banka bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor.

8. Konkretna tužiteljica da je svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Napominje kako korisnici kredita u CHF, koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH, a što je detaljno objašnjeno i u obrazloženju Rješenja VSRH broj Gos-1/2019.

9. U odnosu na tvrdnje tužiteljice vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine, te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Neovisno o tome, tužena banka ukazuje da se radi o nedospjeloj glavnici (o računovodstvenoj kategoriji) odnosno o glavnici koja u cijelosti dospijeva tek 2035. godine pa se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani banke, niti o tome da se imovina banke povećala, jer do nikakvog prelaska imovine nije ni došlo jer upravo ta nedospjela glavnica nije niti plaćena pa nema govora o smanjenju imovine tužiteljice odnosno povećanju imovine tuženika.

10. Tuženik upire na činjenicu da tužiteljica u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužiteljica raniju pravnu osnovu s koje je primila i po kojoj je do tada otplaćivala kredit s retroaktivnim učinkom zamijenila posve novom pravnom osnovom.

11. Tuženik stiče kako tužiteljica nije dokaza status potrošača. Zaključno ističe prigovor zastare potraživanja te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

12. Radi razjašnjavanja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti i utvrđivanja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, sud je u postupku proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i to: Ugovor o kreditu (list 26-32 spisa), Dodatak ugovora o kreditu (list 10-16 spisa), dopis banke s izračunom konverzije (list 17-25 spisa), dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (list 111-112 spisa), a provedeno je i vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, (list 126- 140 spisa).

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

14. Među strankama je nesporno da su tužiteljica i tuženik sklopili 14. studenog 2005. Ugovor o kreditu broj 7102908832 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 137.100,00 CHF protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 30 godina. Također, nije sporno da je tužiteljica s tuženikom 15. siječnja 2016. sklopila Dodatak Ugovora o kreditu broj 7102908832 radi provedbe postupka konverzije kredita.

15. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015.

16. Nije ni sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

17. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

18. Među strankama je sporan osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, podredno i visina, a obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužiteljica neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog iznosa. Pri tome je sporno i pitanje je li se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu. Također, sporan je status potrošača tužiteljice.

19. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka Ugovoru kojim je tužiteljica pristala na konverziju kredita ugovorni odnos između stranaka u cijelosti izmijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa zbog čega je tužiteljica zaključenjem dodatka ugovora od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, zbog čega ista ne bi imala osnova potraživati isplatu preplaćenih iznosa, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

20. Isticanje da bi pristankom tužiteljice na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti potrošača kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona, na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Posebno je potrebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

22. VSRH je u svojoj odluci Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

23. U konkretnom slučaju prilikom donošenja odluke o postavljenim kondemnatornim zahtjevima tužiteljice bilo je potrebno kao prethodno pitanje cijeniti pravnu valjanost napadanih ugovornih odredaba osnovnog ugovora, s obzirom da je tužiteljica istakla ništetnost istih kao temelje zatražene isplate.

24. Tužiteljica je u ovome postupku zatražila pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, potrebno je naglasiti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama Zakona o zaštiti potrošača, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.

25. Tužiteljica po stavu ovoga suda ima pravni interes dokazati ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora s obzirom da se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc, odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

26. Kada govorimo o pravnom interesu tužiteljice za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018.

27. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavila tužiteljica, ističe se da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.

28. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju joj jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

Predmetnim Dodatkom ugovora kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe.

29. Slijedom navedenog, mišljenje je ovoga suda da na strani tužiteljice u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.

30. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve pročitane isprave kao i cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu.

31. Iz stranačkog iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom 2005. sklopila ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja. Kredit u valuti CHF je ugovorila jer su joj u banci rekli kako je kreditno sposobna samo za sklapanje ugovora o kreditu u navedenoj valuti. O odredbama ugovora nije mogla posebno pregovarati već je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Tužiteljica je znala što znači valutna klauzula, ali nije očekivala da se ovako može razviti situacija. Nisu joj objasnili u banci na koji način dolazi do promjene kamatne stope. Na konverziju se odlučila jer je bila teška situacija te je bila je na bolovanju. O odredbama Dodatka ugovora o kreditu također nije mogla pregovarati. U stanu koji je kupila putem ovog kredita i danas živi sa suprugom, a nikada ga nije iznajmljivala niti u njemu obavljala nikakvu poslovnu djelatnost.

32. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim, logičnim i životnim, te se njezin iskaz slaže sa dokumentacijom koja prileži spisu i ista se smatra potrošačem. Iz samog iskaza vidljivo je kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen radi rješavanja stambenog pitanja. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužiteljica neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

33. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

34. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

35. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.

36. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

37. Naime, stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

38. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužiteljice, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužiteljice.

39. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužiteljici, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

40. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

41. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

42. Važno je naglasiti da pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju niti zbog toga što je tužiteljica kredit otplatila. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

43. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, dipl. oec., koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen i precizan. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako se u odnosu na razliku po glavnici radi o iznosu od 5.581,90 EUR.

44. Budući stranke nisu imali primjedbi na tako izrađen nalaz i mišljenje, odnosno tuženik nije tražio saslušanje vještaka, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

45. Sud cijeni pravni stav VSRH iznijet u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. prema kojem sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno zakonu se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi, ukoliko takva razlika postoji. Pri tome nije moguće kumulirati preplatu koja im je priznata prilikom izračuna konverzije i onu koja proizlazi iz ranije navedenih ništetnih odredbi. Ostvaruje se pravo na razliku koju je moguće utvrditi provedenim financijskim vještačenjem, kako je to i provedeno tijekom ovosudnog postupka.

46. Tužiteljica je podneskom od 24. prosinca 2025. preinačila tužbu sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju vještaka te potražuje iznos 5.581,90 EUR po osnovi razlike iznosa glavnice sa kamatama i troškovima postupka. Navedenoj preinaci tužbe tuženik se izričito usprotivio.

47. Sud je primjenom članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014,70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje: ZPP) istu dopustio jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužiteljica tek po primitku nalaza i mišljenja vještaka mogla konačno postaviti svoj tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

48. Odredbe ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan isplate u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informirana o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak tužitelju jasno objasnili neke kriterije o kojima ovisi promjena tečaja.

49. Niti iz iskaza tužiteljice kao stranke ne proizlazi da bi ista bila informirana o svim rizicima promjene tečaja valute, a niti je tuženik dokazao da bi ikakvi posebni pregovori tužitelja i tuženika vezano uz valutnu klauzulu bili vođeni.

50. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

51. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

52. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužiteljicu.

53. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

54. Glede prigovora zastare navedenog potraživanja valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 33/2022 održanoj dana 31. siječnja 2022. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

55. Naime, prema odredbi članka 296. st. 1. i 3. i članka 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je navedenom preplatom nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe koju je primjenom pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a dužna vratiti tužiteljici.

56. Sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznos od 5.581,90 EUR po osnovi razlike iznosa glavnice.

57. Tuženik je iznio prigovor dvostruke litispendencije ističući kako je tužiteljica prethodno pokrenuola parnicu protiv tuženika koja se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-1431/2019. Uvidom u ovosudni spis poslovnog broja P-1431/2019 proizlazi neosnovan prigovor dvostruke litispendencije. Isti postupak pokrenula je ovdje tužiteljica radi utvrđenja isplate ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te manjka u konverziji.

58. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. te čl. 155. Zakona o parničnom postupku pa su tužiteljici priznati parnični troškovi njezinog zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to: za sastav tužbe u iznosu od 200 eura (Tbr. 7 toč.1), za zastupanje na ročištima 1. veljače 2024., 12. rujna 2024., 2. listopada 2024. i 12. veljače 2026. u iznosu 200 eura svako (Tbr. 9 toč.1), za sastav podnesaka od 22. siječnja 2024., 24. prosinca 2025., 30. prosinca 2025. i 11. veljače 2026. u iznosu od 200 eura svako (Tbr. 8 toč.1) sve uvećano za pdv 25 %, (iznos od 450,00 eur), dakle sveukupno iznos od 2.250,00 eura.

Tužiteljici je u cijelosti priznat trošak predujma za izvođenje financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, dakle sveukupno iznos od 2.850,00 eura. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138,23).

60. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

61. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranka može putem e-oglasne ploče saznati sadržaj odluke ukoliko uredno pozvana ne dođe na to ročište, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka.

Preostali dio troška tužiteljice iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim.

62. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci, 11. ožujka 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Valentina Burazer

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika