Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1089/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Zdenku Krstiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te u odsutnosti uredno pozvane tuženice, uz javnu objavu dana 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz Ugovora kreditu br. 216762, solemniziran po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, OV-6985/2008 od 23.04.2008. sklopljen između tužiteljice i tuženice iz članka 4. Valutna klauzula, kojom se kredit ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti i ništetna je odredba iz članka 8. kojom se kredit otplaćuje po srednjem tečaju HNB-a tečaju za devize važećem na dan dospijeća, te kao takve ne proizvode pravne učinke između stranka.

II. Nalaže se tuženici Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, da tužiteljici TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.992,28 eura (tisućudevetstodevedesetdvaeuradvadesetosamcenti) sa zateznom kamatom po stopi od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, na pojedinačne iznose kako slijedi:

tekući od 01.07.2008. na iznos 0,23 €

tekući od 03.11.2008. na iznos 7,19 €

tekući od 01.12.2008. na iznos 1,84 €

tekući od 02.01.2009. na iznos 7,78 €

tekući od 02.02.2009. na iznos 8,58 €

tekući od 02.03.2009. na iznos 8,99 €

tekući od 01.04.2009. na iznos 8,02 €

tekući od 02.05.2009. na iznos 7,89 €

tekući od 01.06.2009. na iznos 6,37 €

tekući od 01.07.2009. na iznos 5,05 €

tekući od 01.08.2009. na iznos 5,51 €

tekući od 01.09.2009. na iznos 6,50 €

tekući od 01.10.2009. na iznos 6,05 €

tekući od 02.11.2009. na iznos 5,50 €

tekući od 01.12.2009. na iznos 6,78 €

tekući od 02.01.2010. na iznos 8,00 €

tekući od 01.02.2010. na iznos 9,27 €

tekući od 01.03.2010. na iznos 8,94 €

tekući od 01.04.2010. na iznos 11,09 €

tekući od 03.05.2010. na iznos 10,54 €

tekući od 01.06.2010. na iznos 11,62 €

tekući od 01.07.2010. na iznos 17,73 €

tekući od 02.08.2010. na iznos 16,34 €

tekući od 01.09.2010. na iznos 21,55 €

tekući od 01.10.2010. na iznos 18,80 €

tekući od 02.11.2010. na iznos 16,73 €

tekući od 01.12.2010. na iznos 23,02 €

tekući od 03.01.2011. na iznos 26,91 €

tekući od 01.02.2011. na iznos 24,09 €

tekući od 01.03.2011. na iznos 24,50 €

tekući od 01.04.2011. na iznos 22,48 €

tekući od 02.05.2011. na iznos 23,10 €

tekući od 01.06.2011. na iznos 29,98 €

tekući od 01.07.2011. na iznos 30,95 €

tekući od 01.08.2011. na iznos 38,57 €

tekući od 01.09.2011. na iznos 35,80 €

tekući od 01.10.2011. na iznos 31,49 €

tekući od 02.11.2011. na iznos 31,38 €

tekući od 01.12.2011. na iznos 30,91 €

tekući od 02.01.2012. na iznos 32,47 €

tekući od 01.02.2012. na iznos 34,20 €

tekući od 01.03.2012. na iznos 34,25 €

tekući od 02.04.2012. na iznos 33,16 €

tekući od 02.05.2012. na iznos 33,60 €

tekući od 01.06.2012. na iznos 34,25 €

tekući od 02.07.2012. na iznos 33,55 €

tekući od 01.08.2012. na iznos 33,61 €

tekući od 01.09.2012. na iznos 32,97 €

tekući od 01.10.2012. na iznos 31,78 €

tekući od 02.11.2012. na iznos 33,23 €

tekući od 01.12.2012. na iznos 33,76 €

tekući od 02.01.2012. na iznos 33,55 €

tekući od 01.02.2013. na iznos 31,43 €

tekući od 01.03.2013. na iznos 32,90 €

tekući od 02.04.2013. na iznos 33,24 €

tekući od 02.05.2013. na iznos 32,58 €

tekući od 01.06.2013. na iznos 30,63 €

tekući od 01.07.2013. na iznos 29,42 €

tekući od 01.08.2013. na iznos 30,49 €

tekući od 02.09.2013. na iznos 31,23 €

tekući od 01.10.2013. na iznos 33,12 €

tekući od 02.11.2013. na iznos 32,08 €

tekući od 02.12.2013. na iznos 32,54 €

tekući od 02.01.2014. na iznos 32,94 €

tekući od 01.02.2014. na iznos 33,65 €

tekući od 01.03.2014. na iznos 34,41 €

tekući od 01.04.2014. na iznos 34,02 €

tekući od 15.05.2014. na iznos 32,89 €

tekući od 16.06.2014. na iznos 33,11 €

tekući od 15.07.2014. na iznos 33,81 €

tekući od 16.08.2014. na iznos 34,38 €

tekući od 15.09.2014. na iznos 34,52 €

tekući od 15.10.2014. na iznos 35,13 €

tekući od 15.11.2014. na iznos 35,99 €

tekući od 15.12.2014. na iznos 36,16 €

tekući od 15.01.2015. na iznos 36,28 €

tekući od 16.02.2015. na iznos 36,22 €

tekući od 16.03.2015. na iznos 36,22 €

tekući od 15.04.2015. na iznos 36,32 €

tekući od 15.05.2015. na iznos 36,14 €, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz Ugovora o kreditu br. 216762, solemniziran po javnom bilježniku Dragici Dumančić u Osijeku, OV-6985/2008 od 23.04.2008. sklopljen između tužiteljice i tuženice u točki 6.1. naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,1% od iznosa kredita, a minimalno 66,36 eura koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te kao takva ne proizvodi pravne učinke između stranka.

IV. Nalaže se tuženici Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, platiti tužiteljici TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi ništetnosti odredbe na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita, iznos od 66,36 eura (šezdesetšesteuratridesetšestcenti) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 11. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, da tužiteljici TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.826,54 eura (tisućuosamstodvadesetšesteurapedesetčetiricenta) sa zateznim kamatama tekućim od dana 11. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz Ugovora kreditu br.:216762, solemniziran po JB Dragici Dumančić u Osijeku, OV-6985/2008 od 23.04.2008. godine sklopljen između tužitelja i tuženika iz: članka 2. točka 1. Redovna kamatna stopa, kojom je kamata godišnja promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora; kao i da je ništetna odredba iz članka 2. točke 4. Redovna kamata po dospijeću, istog ugovora kojom je kamata promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora;“;

kao i dio tužbenog zahtijeva za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv prednice tuženice Sberbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB:78427478595, dana 14. studenog 2021. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 23.04.2008. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te radi isplate po navedenim osnovama, čije se iznose obvezala specificirati nakon pribave potrebnih podataka od tužene i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, s tim da je vrijednost predmeta spora naznačila u iznosu od 11.000,00 kn / 1.459,95 eura. Tužbu obrazlaže navodeći da je sa prednikom tužene Volksbank d.d. Zagreb sklopila u Osijeku dana 23. travnja 2008. Ugovor o kreditu br. 216762 prema kojem joj je prednik tužene kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kao korisniku kredita iznos 9.667,04 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate, sa ugovorenom kamatnom stopom od 6,10 % godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora – banke Članak 2.1. Ugovora, da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema čl. 4. Ugovora. Naknada za obradu zahtjeva i administracije kredita iznosi 1,10 % od iznosa kredita, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita (čl. 6.1. Ugovora). Korisnik kredita otplaćuje kredit u iznosu 141,69 CHF u kunama po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća anuiteta (čl. 8. Ugovora). Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit je otplaćen u cijelosti. Tuženik je unio u ugovor o kreditu nepoštene, posljedično ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, već je uglavio i valutnu klauzulu kojom je glavnicu koja je predmet ugovora o kreditu vezao uz tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, čijim je nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Naime, ugovorne odredbe koje se vežu za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: 1. općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, 2. o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, 3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, 4. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Visoki trgovački sud RH presudom Pž-6632/2017 koja je donijeta u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda U-III-2521/2015 kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kao nepoštena, ništetna, a žalbe tuženika – banaka na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbačene su kao neosnovane. U ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i početno navedenu kamatnu stopu od 6,10 % (t.j. u odnosu na početni anuitet koji je iznosio 141,69 CHF) nastalu od 23.04.2008 do otplate kredita, koji iznosi će se točno utvrditi po pribavi podataka od tuženika i po provedenom financijskom vještačenju. Poziva se na čl 1111. st 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i čl. 6. st 3. Zakona o sudovima (NN 28/13).

2. U odgovoru na tužbu od dana 19. kolovoza 2024. tužena spori osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtijeva, te ističe prigovor zastare. Navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tužena se tijekom postupka nije očitovala u odnosu na preinaku tužbe, odnosno zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu po toj osnovi.

3. Na pripremnom ročištu održanom dana 17. travnja 2025. tužiteljica je djelomično povukla tužbu u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi po osnovi promjenjive kamatne stope i isplate po tom osnovu, o čemu je tužena obaviještena dana 18. travnja 2025. Kako se tužena u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe nije o tome izjasnila, to se smatra da je pristala na povlačenje, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.).

3.1. Na istom ročištu, tužiteljica je preinačila tužbu na način da je dodala točku, sada III. i IV. zahtjeva, kojima traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 6.1. koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i isplatu po tom osnovu iznosa od 66,36 eura, s pripadajućim zateznim kamatama.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužiteljica je preinačila tužbu za isplatu po utuženim osnovama, kojom sada po osnovu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zahtijeva isplatu iznosa od 1.992,28 eura (stavak II. tužbenog zahtijeva), a po osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtijeva, iznos od 66,36 eura (stavak IV. tužbenog zahtijeva), sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Iako se tužena nije protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu održanom dana 12. prosinca 2025. dopustio preinaku tužbe, sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, pregledao Otplatnu tablicu po kreditu (list 7. -9. i 14.-16. spisa), Obavijest o promijeni anuiteta od 14.08.2009. (list 10.), Obavijest o promijeni kamatne stope od 15.03.2015. (list 11.), Potvrdu od 18.06.2015. (list 12.), Podatke za upis u glavnu knjigu Sudskog registra (list 13.), Ugovor o kreditu (list 17.-24.), proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 26.09.2025. (list 60.-79.).

6. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti, dok prigovor zastare nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 216762 kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice (Volksbank d.d., Zagreb) kao kreditor, u dijelu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu CHF (čl. 4. i dio čl. 8.), te kojom je ugovoreno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita (čl. 6.1.), kao i zahtjev za isplatu iznosa koji su po tim osnovama naplaćeni s pripadajućom zateznom kamatom.

8. Prije svega valja navesti da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu sa Volksbank d.d., Zagreb, da je pravni slijednik navedene banke bila Sberbank d.d., Zagreb, a potom Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, koja je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023. pripojena sadašnjem tuženiku - Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb. Dakle, tužena je pravni sljednik Volksbank d.d., te sukladno odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva, a što tužena nije niti osporavala tijekom postupka.

9. Među strankama nije sporno:

- pasivna legitimacija;

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice (Volksbank d.d., Zagreb) kao kreditor dana 23.04.2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 216762 za kupnju vozila, kojim je prednik tuženice stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 9.667,04 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate;

- da je Ugovor o kreditu solemnizirao javni bilježnik Dragica Dumančić iz

Osijeka pod brojem OV-6985/2008 dana 23.04.2008.;

- da rok otplate iznosi 84 mjeseca, time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 141,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća;

- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu počevši od 1.06.2008.

- da je tužiteljica kredit otplatila u cijelosti;

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu;

- da je čl. 6.1. ugovorena naknada za obradu zahtijeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita;

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj R 2221/18 od 03. rujna 2019.) utvrđeno da su (među kojima i prednik tužene) banke u određenim razdobljima povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,10 % od iznosa kredita sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu, ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te naknadi za obradu kredita, visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja.

11. Prije svega treba napomenuti da tužiteljica svoj individualni zahtjev temelji na presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.

11.1. Iz iskaza tužiteljice, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključila tužiteljica kao fizička osoba radi kupovine vozila za vlastite potrebe. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s pravnom prednicom tuženice kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njenoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a niti je u to vrijeme bila vlasnica obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

11.2. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

12. Nadalje, unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I/392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

13. Nije osnovan prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

13.2. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.3. Naime, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

13.4. Na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe, tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13.6. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice.

13.7. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

14. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

14.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu, istu informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je zaključila predmetni Ugovor o kreditu sa Volksbank d.d., Zagreb u Poslovnici u Osijeku dana 23.04.2008. kao fizička osoba, nije bila vlasnica tvrtke niti obrta i kredit joj je bio potreban radi kupnje osobnog vozila za njene vlastite potrebe. Kredit nije mogla realizirati u Banci u kojoj je imala tekući račun (RBA), jer nije bila kreditno sposobna, zbog čega je kredit realizirala upravo kod prednika tuženice jer je bila kreditno sposobna za kredit u CHF valuti. Međutim, nitko ju u Banci nije upozorio na rizike tog kredita, odnosno da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, niti koji parametri utječu na promjenu tečaja, a niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Da je na taj rizik bila upozorena, a budući joj je rata duplo narasla zbog valutne klauzule, sigurno ne bi dizala taj kredit. Nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, već joj je Ugovor o kreditu bio predan na potpis po principu „uzmi ili ostavi“, te joj nitko nije rekao da će morati platiti trošak obrade kredita, niti pojasnio od čega se sastoji i što ulazi u taj trošak, već joj je taj iznos banka samo ustegnula sa isplaćenog kredita. Ugovor je pročitala prije potpisa i kao laik, budući je po zanimanju prodavačica, mogla shvatiti ugovorne odredbe kao i pojam valutna klauzula, a nitko joj u Banci nije posebno pojašnjavao ugovorne odredbe. Napominje da je kredit uspjela otplatiti u cijelosti.

14.2. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornoj odredbi Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega je ista nepoštena. Pri tom nije od utjecaja to što je tužiteljici očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

14.3. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženica je tužiteljici trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14.4. Naime sporna odredba čl. 4. i dio čl. 8. o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

14.5. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu od 23.04.2008. isto konkretno nije slučaj, jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogla, niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 23.04.2008. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

14.6. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

14.7. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisna isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

14.8. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15.1. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tužena je trebala informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15.2. Isto tako, činjenica da je tužiteljica svojevoljno pristala na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pri tome, valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

16. Stoga su odredbe čl. 4. i dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu od 23.045.2008. u odnosu na valutnu klauzulu, sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

17. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

17.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

18. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

19. Ovdje treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

20. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku za računovodstvo , financije i bankarstvo IT, univ.mag.oec. iz [adresa], a zadatak vještaka je bio utvrditi visinu preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu tečajne razlike uzimajući u obzir početno stanje valute CHF u odnosu na plaćanje koje je vršila tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu, te koliko iznosi naknada za obradu zahtjeva po predmetnom ugovoru o kreditu.

20.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 26. rujna 2025. (list 60.-79. spisa), navodi da je tužiteljici tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF, uključujući samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo stavke kada je tečaj CHF bio viši od tečaja na dan isplate kredita, tužena obračunala više u odnosu na prvobitno ugovorene uvijete, ukupno 15.010,82 HRK, odnosno 1.992,28 EUR, a što je prikazano po anuitetima sa danom dospijeća i danom plaćanja u Tablici 2 (list 64.-65.). Također, vještak navodi da je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) platila dana 25.04.2008. u iznosu od 500,00 HRK, odnosno 66,36 eura a što je 1,10 % od iznosa kredita i razvidno je iz kartice prometa po kreditu (list 67. spisa).

21. Tužiteljica je u podnesku od dana 16. listopada 2025. sukladno nalazu vještaka, uredila (preinačila tužbu) tužbeni zahtjev kojim traži isplatu na ime više plaćene tečajne razlike u ukupnom iznosu od 1.992,28 eura sa zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne anuitete od dana dospijeća (uplate vršene nakon dospijeća kako je razvidno iz Tabele 2 na listu 64. -65. spisa) pa do isplate; kao i isplatu na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtijeva u iznosu od 500,00 kn / 66,36 eura sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. Preinaku tužbe je sud dopustio rješenjem na ročištu od dana 12. prosinca 2025. kako je već navedeno.

21.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te izrađenim sukladno zadatku suda, na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

22. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

22.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 4. studenog 2021., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

23. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Naime, tužiteljica je uplate mjesečnih iznosa vršila po dospijeću, pa je potraživanje kamate od dana dospijeća osnovano, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod II. izreke.

24. U odnosu na zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora, koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jednokratno od 1,10 % od iznosa kredita neposredno prije isplate, sud je pregledom predmetnog Ugovora o kreditu (list 17.-24. spisa) utvrdio da je isti sastavljen od strane prednika tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz točke 6.1. Ugovora proizlazi da je ugovoreno se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje neposredno prije isplate kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita. Niti iz jedne ugovorne odredbe nije razvidno od čega se ta naknada sastoji, niti njen nominalni iznos, koje troškove pokriva.

25. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

26. Prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

26.1. Ovdje valja napomenuti da odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba pod točkom 12.1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

26.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

26.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba sadržana u čl. 6.1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima

26.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,10%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

26.5. Nadalje, prema odredbi čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena ugovorna odredba je ništetna; ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, odredbom čl. 74. st. 1. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

27 . Kao što je navedeno, posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dok iz odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

28. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

29. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovoren pod točkom 6.1. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu koja u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, Ugovor joj je u Banci dan na potpis unaprijed sastavljen, Ugovor je pročitao prije potpisivanja i kao laik je mogla razumjeti ugovorne odredbe. Nitko joj nije rekao da će morati platiti naknadu na ime obrade kredita, niti od čega se sastoji taj trošak, već joj je samo umanjen iznos isplaćenog kredita za tu naknadu.

29.1. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako njoj takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužiteljici trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njene financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužiteljici omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio, jer je prema izjavi tužiteljice, istoj predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužiteljica odbila potpisati, tada moguće ne bi realizirala kredit. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, sukladno odredbi čl. 2. do 4. i čl. 6. do 8. Zakona o obveznim odnosima.

29.2. Naime, ugovorenim načinom uračunavanja naknade je umanjen iznos koji je temeljem ugovora o kreditu isplaćen tužiteljici, zbog čega je, u povezanosti sa ostalim nastavno navedenim relevantnim okolnostima, bilo opravdano ocijeniti da je sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

29.2. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,10 % iznosa kredita, jednokratno i neposredno prije isplate kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

30. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6.1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

30.1. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava sukladno čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.

31. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 6.1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kao u izreci pod III.

32. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

33. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

34. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020- 2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbo čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

35. Nadalje, kako je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je tužiteljica platila naknadu za obradu zahtijeva i administraciju dana 25.04.2008. u iznosu od 500,00 HRK / 66,36 eura (list 66. spisa), a isto proizlazi i iz Prometne kartice po kreditu (list 67. spisa), to je tuženica iznos od 66,36 eura, dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323., u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tužene. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

35.1. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa kako to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, pa slijedom navedenog tužiteljici zatezna kamata na iznos od 66,36 eura pripada sukladno zahtjevu iste od dana presuđenja pa do isplate, u visini stope zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod IV. izreke.

36 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

36.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.826,54 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 17.10.2025. od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 17.04.2025, 12.12.2025. i 24.02.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), obračunatog PDV-a na te iznose od 250,00 eura (Tbr. 46.), plaćene pristojbe na tužbu od 26,54 eura i predujma za vještačenje od 550,00 eura, a što je u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., 107/25.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

U Osijeku, 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Tuženici