REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9071/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Vildane Jarak, u pravnoj stvari tužiteljice ŠO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 11, Vlahe Stulića 2 zastupane po punomoćniku Vedranu Miličeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri, radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave održane 20.siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.074,56 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 77,04 eur od 4. prosinca 2020. do isplate

- na iznos od 78,31 eur od 7. siječnja 2021. do isplate

- na iznos od 78,15 eur od 5. veljače 2021. do isplate

- na iznos od 71,72 eur od 5.ožujka 2021. do isplate

- na iznos od 72,07 eur od 6. travnja 2021. do isplate

- na iznos od 73,25 eur od 5.svibnja 2021. do isplate

- na iznos od 72,15 eur od 4.lipnja 2021. do isplate

- na iznos od 72,65 eur od 6. srpnja 2021. do isplate

- na iznos od 76,88 eur od 17.kolovoza 2021. do isplate

- na iznos od 74,55 eur od 6. rujna 2021. do isplate

- na iznos od 76,95 eur od 5.listopada 2021. do isplate

- na iznos od 82,91 eur od 5. studenog 2021. do isplate

- na iznos od 86,96 eur od 6. prosinca 2021. do isplate

- na iznos od 87,89 eur od 5. siječnja 2022. do isplate

- na iznos od 83,21 eur od 9.veljače 2022. do isplate

- na iznos od 93,58 eur od 4.ožujka 2022. do isplate

- na iznos od 93,39 eur od 5.travnja 2022. do isplate

- na iznos od 88,20 eur od 6.svibnja 2022. do isplate

- na iznos od 88,73 eur od 6.lipnja 2022. do isplate

- na iznos od 96,49 eur od 5. srpnja 2022. do isplate

- na iznos od 103,79 eur od 8.kolovoza 2022. do isplate

- na iznos od 101,32 eur od 5. rujna 2022. do isplate

- na iznos od 104,91 eur 6.listopada 2022. do isplate

- na iznos od 101,23 eur od 4. studenog 2022. do isplate

- na iznos od 101,49 eur od 6.prosinca 2022. do isplate

- na iznos od 109,60 eur od 9. siječnja 2023. do isplate

- na iznos od 109,36 eur od 13.veljače 2023. do isplate

- na iznos od 106,87 eur od 6.ožujka 2023. do isplate

- na iznos od 108,52 eur od 6. travnja 2023.do isplate

- na iznos od 110,65 eur od 8. svibnja 2023. do isplate

- na iznos od 114,54 eur od 7.lipnja 2023. do isplate

- na iznos od 112,61 eur od 5. srpnja 2023. do isplate

- na iznos od 118,18 eur od 4.kolovoza 2023. do isplate

- na iznos od 119,15 eur od 5. rujna 2023. do isplate

- na iznos od 116,49 eur od 5.listopada 2023. do isplate

- na iznos od 116,76 eur od 6. studenog 2023. do isplate

- na iznos od 122,37 eur od 8.prosinca 2023. do isplate

- na iznos od 126,44 eur od 8. siječnja 2024. do isplate

- na iznos od 126,61 eur od 5.veljače 2024. do isplate

- na iznos od 117,41 eur od 5.ožujka 2024. do isplate

- na iznos od 110,12 eur od 5.travnja 2024. do isplate

- na iznos od 113,15 eur od 6.svibnja 2024. do isplate

- na iznos od 114,35 eur od 6.lipnja 2024. do isplate

- na iznos od 113,93 eur od 4. srpnja 2024. do isplate

- na iznos od 126,97 eur od 6.kolovoza 2024. do isplate

- na iznos od 123,97 eur od 5. rujna 2024. do isplate

- na iznos od 124,26 eur od 4.listopada 2024. do isplate

- na iznos od 123,52 eur od 5. studenog 2024. do isplate

- na iznos od 126,94 eur od 5.prosinca 2024. do isplate

- na iznos od 123,97 eur od 7. siječnja 2025. do isplate

s time da su kamate do 31. prosinca 2022. godine određene po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su 14. 12. 2005. tužitelj i tuženi sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama Broj Ugovora: 051214136853, solemniziran dana 19. 12. 2005. kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, pod brojem OU-1863/05, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za refinanciranje kredita i adaptaciju nekretnine, u iznosu od 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate. Predmetni kredit otplaćuje se u mjesečnim ratama, a rok otplate je 30 godina. Tužitelj napominje kako se pred naslovnim sudom pod posl. brojem P-7779/2021 vodio postupak (pravomoćno okončan) temeljem istog ugovora o namjenskom kreditu, no na način da su u tom postupku utuženi preplaćeni iznosi do datuma 6. 11. 2020. Ovom tužbom tužiteljica iz istog činjeničnog i pravnog osnova potražuje preplaćene iznose s osnova tečajne razlike, ali one iznose koji su preplaćeni nakon 6. 11. 2020. Podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž7129/13) od 4. 7. 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Što se pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20. 9. 2018.) i C-118/17(Presuda od 14. 3. 2019). Tužitelj ukazuje i na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF, te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti (pitanje promjenjive kamatne stope je riješeno već ranije). Prvenstveno se navode zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužitelja i tuženika, te se nadalje obrazlaže stav tužitelja. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 1. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti.Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio razboritu i informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.O svemu tome je, kao što je već ranije navedeno, stav zauzeo i Europski sud koji je u Presudi C-26/13 od 30. 4. 2014. izričito naveo: Članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na sljedeći način: -izraz "glavni predmet ugovora" odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; -ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži "naknadu" koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13. Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatici razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Također, isti je sud u Presudi C-51/17 od 20. 9. 2018. izričito naveo: Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znaci da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu. Također, Europski sud je u Presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. izričito naveo: Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da: -mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i -mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Članak 6. stavak 1. iste direktive glasi: „Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.” Iz spomenute Presude valja izdvojiti još i sljedeća utvrđenja Suda: U tom pogledu, valja podsjetiti da navedeni članak 6. stavak 1. zahtijeva da države članice predvide da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, i da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Iako je mađarski zakonodavac ispravio probleme povezane s praksom kreditnih ustanova, koja se sastoji od sklapanja ugovora o zajmu s odredbama o tečajnoj razlici, mijenjajući te odredbe zakonskim putem i održavajući istovremeno valjanost ugovora o zajmu, takav pristup odgovara cilju zakonodavca Unije u okviru Direktive 93/13, a osobito njezina članka 6. stavka 1. Naime, taj cilj se sastoji od uspostavljanja ravnoteže između strana održavajući u načelu valjanost ugovora kao cjeline, a ne u utvrđenju nevaljanim ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Što se tiče pitanja treba li ugovor o zajmu poput onog u glavnom postupku poništiti u cijelosti kada je utvrđeno da je jedna njegova odredba nepoštena, valja reći, s jedne strane, da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. S druge strane, taj ugovor u načelu mora nastaviti vrijediti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C- 421/14, EU:C:2017:60, t. 71. i navedena sudska praksa), što treba provjeriti na objektivan način (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2012., Š i Đ, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 32.). Slijedom svega navedenog sa osnova pretplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111 st. 1 ZOO-a tužitelj prema zahtjevu u podnesku od 18.02.2025. potražuje iznos od 5.074,56 eur sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je navedeno u točci I izreke ove presude, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navodi kako nije sporno da je tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 051214136853 (dalje: ''Ugovor o kreditu'' ili ''Ugovor''). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor o navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare. Nadalje, navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice ''Potrošač'', jer je u toj parnici utvrđivanja apstraktna pravna zaštita čiji učinci nisu primjenjivi na pojedini ugovorni odnos. Obzirom se pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača, te bi se u individualnom sporu trebalo utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. U svakom pojedinom sporu potrebno je dokazati postojanje onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS-a rukovodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u parnici ''Potrošač'' ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu ''prosječnog potrošača'' kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule. Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom je jasno utvrđeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno proizlazi da: ''Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora''. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt-575/16. od 3.listopada 2017. (dalje ''Rješenje VSRH'') i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik ''… kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?''. Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je rastao i padao ( od 2003. -2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada, i to bez značajnih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici ''Potrošač''. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome moralo bi se krajnje špekulirati postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u prvima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknado povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice- potrošača), uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj se kako tužiteljica, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne ( nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke. Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu, otplatni plan, promet po računu, presliku obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, te je proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. Petri Blašković, te saslušanjem tužiteljice.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

5. Među strankama nije sporno da su iste dana 14.12.2005. sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti kredita od 60.000,00 CHF za refinanciranje kredita i adaptaciju nekretnine prema srednjem tečaju HNB-a važećim na dan isplate, sa rokom otplate 360 mjeseci uz ugovorenu kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan) 4,39%, Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 300,10 CHF. Iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.421,95 kn. Ugovoreni tečaj za otplatu srednji tečaj HNB-a na dan plaćanja.

6. Među strankama je nesporno da je tužiteljica sa tuženikom ugovorila da će plaćati promjenjivu kamatnu stopu, a sukladno Odluci o kamatnim stopama banke

7. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula, ništetne, te ima li tužiteljica pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za razdoblje od studenog 2020. do siječnja 2025. Sporno je i radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom Ugovoru, te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Uvidom u spis poslovni broj P-7779/21 sud je utvrdio da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama Broj Ugovora: 051214136853 od 14. 12. 2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u protuvrijednost kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate...", te u dijelu koji glasi: "Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavat u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta."

9. Prije svega valja reći da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužiteljica osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

10. Sama činjenica da je tužiteljica potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužiteljice u kojem navodi da je kredit podigla u svrhu kupnje stana, a iz samog ugovora je razvidno da je tužiteljici isplaćen kredit u pravu svrhu, dok iz pregleda prometa po kreditu i specifikacije uplata proizlazi da je kreditne uplate vršila upravo tužiteljica.

11. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno: - da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i - da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 14.12.2005., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužiteljica na spomenute odluke pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

13. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužiteljici bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

14. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.

15. Radi utvrđenja činjenice preplaćenih anuiteta upravo po osnovi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Petri Blašković iz čijeg vještva je utvrđeno da je tužiteljica dana 14.12.2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 051214136853 s tuženikom, sa sljedećim bitnim odredbama kredita te promjena u vezi kreditnog odnosa: Korisnik kredita ŠO Kreditor OTP banka d.d. Ugovor/ kreditna parija 051214136853, Datum ugovora 14.12.2005., Iznos kredita 60.000,00 CHF, Tečaj CHF na dan isplate kredita 4,738248, Rok otplate (mjeseci) 360, Rok otplate godine 30, Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan) 4,39%, Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 300,10 CHF, Iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.421,95 kn, Ugovoreni tečaj za otplatu srednji tečaj HNB-a na dan plaćanja. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,39% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Kredit je isplaćen dana 30.12.2005. godine. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 01.02.2006. godine u iznosu od 300,10 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 1.421,95 kn, a dospijeće sljedećih anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu. Kredit se otplaćuje po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. (čl.1 Ugovora o kreditu). Vještak navodi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju od 06.11.2020. godine do dana izrade nalaza i mišljenja iznosi 5.074,56 eur.

16. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio navedeno vještvo, kao objektivno i stručno, jer je sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu. Na vještvo stranke nisu imale prigovore.

17. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je isti neosnovan. Naime, tužitelj ima pravo podnijeti tužbu za preplaćene iznose s osnova valutne klauzule u valuti CHF u roku od 5 godina od dana kada se stjecanje bez osnova dogodilo. S obzirom na to da su utuženi iznosi od 12/2020 do 1/2025, to je očito da zastara nije nastupila i da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

18. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik isplati na ime razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 5.074,56 eur sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća do konačne otplate, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., 154. i 155. ZPP. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" br. 132/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr 7.1. Tarife, trošak sastava podneska od 18.2.2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr 8.1. Tarife, trošak sudjelovanja na ročištima od 30.4.2024., 1.10.2024. i 20.1.2026. u iznosu svako od po 200,00 eur sukladno Tbr. 9.1. Tarife uvećano za PDV što ukupno iznosi 1.250,00 eur. Tome valja dodati trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 eur što ukupno iznosi 1.550,00 eur. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151.st.3. ZPP tekuće od presuđenja do isplate.

U Zagrebu, 11. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se podnosi u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. pun tužitelja

2. pun. tuženika