Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-142/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vesne Britvec članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Pedić odvjetnik u Popovači, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-55/2025-14 od 9. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-55/2025-14 od 9. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom žalbenog troška u iznosu 365,59 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-55/2025-14 od 9. siječnja 2026. suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] su dana 30. kolovoza 2006. sklopili tužitelj ZG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kao kreditor u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju ZG iznos od 217,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. rujna 2006. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju ZG troškove postupka u iznosu od 1.204,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove postupka, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećano za pripadajući PDV 25% i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu 53,09 EUR, što ukupno iznosi 365,59 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 11. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 9011843795 od 30. kolovoza 2006. , u dijelu u kojem je ugovoreno da tužitelj prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te zahtjev za isplatu iznosa 217,85 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2006. pa do isplate.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama zbog čega nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik u žalbi.

7. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – u daljnjem tekstu ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u stavku 4. propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

7.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

7.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, prema stavku 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP -a pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje, koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju :

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9011843795 od 30. kolovoza 2006. i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, za kredit u iznosu od 35.367,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora), da je namjena kredita kupnja vozila (članak 2. ugovora) te da je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 11.3. ugovora).

- da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz članka 11.3. ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi”,

- da tuženik nije tužitelju prezentirao koje to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (1,00 % od iznosa kredita),

- da je predmetni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, pravilno zaključio da je sporna odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022. – dalje: ZOO), prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je nepoštena prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, navodeći za to sasvim određene razloge u odlomku 12., 13. i 14. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne.

9. Zahtjev transparentnosti sadržan je u odredbi članka 85. ZZP/03 prema kojem, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9.1. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navedena nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

10. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

10.1. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/04, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz niti dokazao da sporna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratna 1,00% od iznosa kredita, odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja predmetne naknade.

12. Tuženik je nesavjestan stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju odredbi koje je unaprijed sastavio u standardnom ugovoru o kreditu i koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa tužitelj kao potrošač ima pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa po toj osnovi s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada je tuženik nepripadno stekao taj iznos pa do isplate.

13. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahţjeva iz čIanka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da njemu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok od 5. godina iz članka 225. ZOO -a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa slijedom navedenog rok zastare u konkretnom slučaju još nije niti počeo teći.

14. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbe članka 322. ZOO, članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a kada je pobijanom presudom u točki II. izrijeke naložio tuženiku da tužitel ju isplati na ime naplaćene naknade iznos 217,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. i 8. ZOO -a.

15. Sudska praksa na koju se žalitelj poziva nije primjenjiva na konkretan predmet jer nije činjenično identična niti usporediva.

16. Odluka o parničnom trošku u točki III. izrijeke pobijane presude je pravilna jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155 ZPP-a, dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, s time da ovaj sud drugog stupnja prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP -a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima, a žalitelj ne osporava vrijednost predmeta spora.

17. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu., te odlučiti kao u točki I. izrijeke ove presude.

18. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom valjalo je, temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 369,59 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II. izrijeke ove presude.

U Karlovcu 11. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Josip Štrucelj