Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1452/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Filipu Ivanu Ćavaru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-721/2024-42 od 19. srpnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-721/2024-42 od 19. srpnja 2024.:

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba Ugovora o [broj kredita], solemniziranog dana 27. siječnja 2005., kojom je ugovorena glavnica vezana uz švicarski franak, tako da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja kao neosnovan,

- potvrđuje u preostalom dijelu.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 418,68 EUR (slovima: četiristo osamnaest eura i šezdeset osam centi).

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 226,55 EUR (slovima: dvjesto dvadeset šest eura i pedeset pet centi).

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano za švicarski franak (valutna klauzula) iz Ugovora o [broj kredita], solemniziranog dana 27. siječnja 2005. kod javnog bilježnika u Zagrebu, Mladena Bureca, posl.br. OU-89/2005, sklopljenog između ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope iz Ugovora o [broj kredita], solemniziranog dana 27. siječnja 2005. kod javnog bilježnika u Zagrebu, Mladena Bureca, posl.br. OU-89/2005, sklopljenog između ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka i odredba o jednokratnoj ulaznoj naknadi u visini od 3,30% od iznosa kredita iz Ugovora o [broj kredita], solemniziranog dana 27. siječnja 2005. kod javnog bilježnika u Zagrebu, Mladena Bureca, posl.br. OU-89/2005, sklopljenog između ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.485,40 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose od:

- 5,62 eura od 15. rujna 2007.,

- 5,53 eura od 16. listopada 2007.,

- 5,45 eura od 16. studenog 2007.,

- 5,37 eura od 20. prosinca 2007.,

- 5,28 eura od 16. siječnja 2008.,

- 5,20 eura od 16. veljače 2008.,

- 6,79 eura od 15. ožujka 2008.,

- 6,68 eura od 16. travnja 2008.,

- 6,56 eura od 15. svibnja 2008.,

- 6,44 eura od 17. lipnja 2008.,

- 6,32 eura od 17. srpnja 2008.,

- 6,21 eura od 15. kolovoza 2008.,

- 6,08 eura od 16. rujna 2008.,

- 6,42 eura od 16. listopada 2008.,

- 8,02 eura od 18. studenog 2008.,

- 8,77 eura od 16. prosinca 2008.,

- 10,65 eura od 20. siječnja 2009.,

- 10,49 eura od 18. veljače 2009.,

- 9,62 eura od 21. ožujka 2009.,

- 9,39 eura od 17. travnja 2009.,

- 9,15 eura od 19. svibnja 2009.,

- 8,91 eura od 17. lipnja 2009.,

- 8,67 eura od 17. srpnja 2009.,

- 8,42 eura od 15. kolovoza 2009.,

- 8,25 eura od 16. rujna 2009.,

- 8,84 eura od 16. listopada 2009.,

- 11,50 eura od 14. studenog 2009.,

- 10,89 eura od 15. prosinca 2009.,

- 14,50 eura od 15. siječnja 2010.,

- 13,82 eura od 16. veljače 2010.,

- 15,15 eura od 17. ožujka 2010.,

- 26,72 eura od 17. travnja 2010.,

- 24,33 eura od 15. svibnja 2010.,

- 31,61 eura od 19. lipnja 2010.,

- 29,10 eura od 21. srpnja 2010.,

- 25,06 eura od 21. rujna 2010.,

- 33,58 eura od 23. listopada 2010.,

- 44,43 eura od 20. studenog 2010.,

- 36,75 eura od 22. prosinca 2010.,

- 39,44 eura od 21. siječnja 2011.,

- 36,02 eura od 23. veljače 2011.,

- 36,63 eura od 22. ožujka 2011.,

- 51,17 eura od 24. svibnja 2011.,

- 52,59 eura od 22. lipnja 2011.,

- 64,74 eura od 28. srpnja 2011.,

- 58,50 eura od 22. rujna 2011.,

- 51,66 eura od 22. listopada 2011.,

- 50,93 eura od 22. studenog 2011.,

- 50,40 eura od 22. prosinca 2011.,

- 53,66 eura od 21. veljače 2012.,

- 56,50 eura od 28. ožujka 2012.,

- 0,33 eura od 29. svibnja 2012.,

- 372,26 eura od 03. veljače 2005. do isplate, po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.087,98 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama, kao i trošak žalbe sa zakonskom zateznom kamatom, a podredno da presudu ukine te da se provede nova glavna rasprava.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj ocjenjuje da je žalba tuženika neosnovana u cijelosti jer je sud prvog stupnja donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku te predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu tuženika kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrdi te obveže tuženika da tužitelju naknadi trošak sastava odgovora na žalbu i sudsku pristojbu na odgovor na žalbu u ukupnom iznosu od 226,55 eura.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je pogrešno primijenio odredbu članka 186. ZPP-a obzirom da tužbeni zahtjev nije bio određeno postavljen zbog toga što u njemu nisu navedene konkretne odredbe i dijelovi tih odredaba koje se utvrđuju ništetnima. Nadalje, tvrdi da je počinjena i apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a citirajući zakonski tekst te bitne povrede. Također, u žalbi tvrdi da je sud retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a jer je ta odredba izmijenjena na način da se ona primjenjuje i na postupke radi isplate, a izmjena je stupila na snagu 1. rujna 2019., zbog čega ju sud nije mogao primijeniti u ovom postupku koji je pokrenut prije toga.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu iznesenih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, utvrđeno je da su žalbene tvrdnje tuženika neosnovane. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti potpuno je jasan i razumljiv te je bio podoban za postupanje jer je tužitelj sadržajno naveo ugovorne odredbe u odnosu na koje traži utvrđenje ništetnosti te činjenica što nije konkretno naveo broj ugovorne odredbe prema sadržaju Ugovora ne čini presudu nerazumljivom, odnosno tužbeni zahtjev nejasnim. O svim odlučnim činjenicama sud prvog stupnja u presudi naveo je obrazložene razloge tako da je presudu po žalbi bilo moguće ispitati. Također, neosnovane su žalbene tvrdnji o retroaktivnoj primjeni odredbe članka 502.c ZPP-a jer je ta odredba unesena u Zakon o parničnom postupku člankom 53. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11.) te je stupila na snagu 2. lipnja 2011. Bez obzira što je citirana odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.), koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., tako da je dodana riječ „isplata“, po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a mogao je presudu utemeljiti na pravnim utvrđenjima iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Iako je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – dalje: ZPP/14) bilo određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, prema ocjeni ovog suda navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja glave 32. pod nazivom „Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa“, te vodeći računa o činjenici da je zakonskom izmjenom citirana zakonska odredba izmijenjena samo na način da je iza riječi „naknada štete“ dodano „ili isplata“, neprihvatljivo je strogo formalističko tumačenje navedene odredbe, slijedom čega se termin „naknada štete“ u članku 502.c ZPP/14-a treba tumačiti u skladu s ciljem te odredbe, a koji cilj je olakšanje i ubrzanje parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja, kao nesporne činjenice, utvrđuje da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 041-50-2642794 dana 27. siječnja 2005. na iznos od 17.550,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, u kojem Ugovoru je odredbom članka 2. ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,55% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, a odredbom članka 3. ugovorena je naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6.1. U odnosu na spornu činjenicu primjene utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava sud prvog stupnja pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a i 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđuje da je vezan na pravna utvrđenja iz te presude, a obzirom da se je tužitelj, podnoseći tužbu, pozvao na ta utvrđenja. Sud utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je u odnosu na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., protiv koje je bila uložena revizija, Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude poslovni broj Pž- 6632/2017, kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., a koje povrede traju i dalje. Pozivom na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. sud utvrđuje da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu tako da je koristio u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP/07, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

6.2. Na temelju iskaza tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj kredit podigao radi kupnje osobnog vozila te da ga je djelatnik auto-kuće odvezao k javnom bilježniku gdje je potpisao Ugovor o kreditu, pri čemu je naveo da se radilo o tipskom ugovoru te da mu je rečeno da se ništa ne može u ugovoru promijeniti. U odnosu na ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi nitko mu prilikom zaključenja Ugovora nije objasnio na što se ona točno odnosi, niti o kojem iznosu se radi, a također da niti tu odredbu nije bilo moguće mijenjati. Iz takvog iskaza tužitelja sud zaključuje da tužitelj s tuženikom nije pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, da se radilo o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru, te da tužitelja djelatnici tuženika nisu upozorili o mogućnosti povećanja anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu. Također, sud utvrđuje da se niti o ugovornoj odredbi o plaćanju ulazne naknade nije posebno pregovaralo. Pozivom na odredbu članka 81. stavak 1., 84. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03) sud utvrđuje da je i odredba o ulaznoj naknadi bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, a kako je ugovornom odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ugovoreno samo da je tužitelj, kao korisnik kredita, obvezan platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30 % od iznosa kredita, sud zaključuje da takva odredba nije određena, a niti odrediva te je u smislu odredbe članka 47. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) ništetna. Osim toga, sud ocjenjuje da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je on financijski oštećen, iz kojih razloga utvrđuje da je ta odredba ništetna na temelju odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

6.3. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja sud utvrđuje da zastara restitucijskog zahtjeva zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene ugovorne kamate nije nastupila jer od dana pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 11. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

6.4. Pozivom na odredbu članka 323. stavak 1., 1111. stavak 1. i 1115. ZOO-a sud utvrđuje da je tuženik u obvezi tužitelju platiti preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope te o ulaznoj naknadi. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da je temeljem ništetne valutne klauzule tužitelj preplatio tuženiku iznos od 6.176,21 kunu, s osnova više plaćene kamate iznos od 2.210,81 kunu te trošak obrade kredita (ulaznu naknadu) u iznosu od 2.804,76 kuna ili ukupno 11.191,78 kuna, odnosno primjenom fiksnog tečaja za euro iznos od 1.485,40 eura. Prilikom izračuna preplaćenih iznosa sud nije uzeo u obzir razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog zauzimajući pravno shvaćanje da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja jer tužitelj plaćanjem manjih iznosa nije ništa primio, zbog čega ne postoji obveza vraćanja nečega što nije primio. Zatezne kamate sud je tužitelju na preplaćene iznose dosudio sukladno tužbenom zahtjevu kojim je tužitelj tražio plaćanje zateznih kamata od kasnijeg datuma nego što mu pripadaju, a po ocjeni suda tužitelju bi pripadale zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na utvrđenje da je ništetna ugovorna odredba kojom je glavnica vezana za švicarski franak, ovaj sud prihvaća kao pravilne.

8. Člankom 1. Ugovora o kreditu tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.550,67 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

8.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023., a koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u ratama čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinih rata, kako je to i utvrđeno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. Kako je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost odredbe kojom je ugovorena glavnica vezana za CHF pogrešno primijenio materijalno pravo, u tom dijelu žalbu tuženika trebalo je uvažiti te taj dio prvostupanjske presude na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja pravilno je pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, također je pravilno sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.). Također, pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora u dijelu u kojem je promjena kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja određena na temelju jednostrane odluke tuženika kao kreditora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredba kojom se otplata anuiteta veže uz valutu švicarskog franka. Naime, osnovano tuženik tvrdi da u postupku kolektivne zaštite s obzirom na njezin apstraktni i preventivni karakter nije mogao dokazivati da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem zbog čega mu je to moralo biti dopušteno u ovom postupku, međutim, tuženik je imao mogućnost dokazivati u ovom postupku da su okolnosti zaključenja konkretnog Ugovora bile drugačije u odnosu na one koje su utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te je tuženik tijekom postupka predlagao provođenje dokaza saslušanjem svoje zaposlenice DD, međutim, od tog dokaznog prijedloga odustao je podneskom od 20. ožujka 2024. zbog čega je pravilno sud prvog stupnja na okolnost pregovaranja utvrđenja temeljio na iskazu tužitelja te utvrđenjima iz kolektivnog spora.

9.1. Također, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita kao jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita sadržana u točki 3. Ugovora (ulazna naknada).

10. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

10.1. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužitelja. Tom zakonskom odredbom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

10.3. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

10.4. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba o obvezi plaćanja ulazne naknade u visini od 3,30 % ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.5. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30 % od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

10.6. Odredbe članaka 1065. do 1071. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. i 41/08.; dalje: ZOO/91) važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

10.7. U skladu s člankom 59. stavak 1. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.8. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

10.9. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 3. Ugovora o kreditu, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja javnobilježničke ovjere ugovora (točka 9. Ugovora). U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

10.10. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. stavak 1. točka 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik ugovaranjem plaćanja naknade od 3,30% na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. stavak 1. točka 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % od iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja visine preplate na temelju ništetnih ugovornih odredaba nije uzimao u obzir tzv. „negativne razlike“ jer tuženik tijekom postupka nije stavio prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev, zbog čega sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati tužiteljevu tražbinu s negativnim tečajnim razlikama. (Isto pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-549/2023.)

12. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na zastaru novčane tražbine s osnova preplaćenih iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu tužbu tužitelj je u ovom predmetu podnio 11. lipnja 2019., zbog čega od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, odnosno kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, nije protekao rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

12.1. Također, sud je pravilno ocijenio da nije nastupila zastara zahtjeva za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi jer je ta odredba utvrđena ništetnom u ovom postupku, zbog čega zastarni rok još nije niti počeo teći obzirom da on počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost. Kako je isplata posljedica utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i temelji se na odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, zastarni rok se ne može računati od dana kada je ta naknada naplaćena, kako to tvrdi tuženik u žalbi.

13. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno zateznu kamatu tužitelju dosudio od dana svake uplate preplaćenog iznosa po nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, odnosno od dana uplate ulazne naknade, jer je po ocjeni ovog suda u tom dijelu sud pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj, kako je to utvrdio i sud prvog stupnja, jer je on sastavio ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima bez pregovaranja s tužiteljem pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

14. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev i utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi zbog toga što je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen pozivajući se na odredbu članka 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.; dalje: ZID ZPK), kojim je bilo propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu toga Zakona, prije svega iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru u odnosu na koji bi bila provedena konverzija prema citiranoj zakonskoj odredbi. Osim toga, obzirom da se prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tužitelj je mogao tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora koji je u cijelosti ispunjen, zbog čega su u tom smislu žalbene tvrdnje tuženika neosnovane.

15. Pobijajući odluku o parničnim troškovima tuženik tvrdi da je sud pogrešno tužitelju za sve poduzete radnje dosudio naknadu troškova prema vrijednosti boda od 2,00 eura jer je ta vrijednost boda na snagu stupila tijekom postupka. Ove žalbene tvrdnje tuženika neosnovane su jer prema odredbi Tbr. 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa/23), koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je presuda donesena 19. srpnja 2024., kada je Tarifa/23 bila na snazi i koja je u Tbr. 54. propisivala vrijednost boda od 2,00 eura, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je sve troškove postupka utvrđivao prema vrijednosti boda od 2,00 eura.

15.1. Tuženik nadalje ocjenjuje da je sud pogrešno tužitelju dosudio trošak pristupa na ročište održano 9. lipnja 2022. tvrdeći da je ročište odgođeno njegovom krivnjom jer nije pristupio radi saslušanja. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu 9. lipnja 2022. primjenom Tbr. 9. točka 5. Tarife u visini 25 bodova jer se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari obzirom da je odlučeno o preinaci tužbe, zbog čega bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu troškova i u većem iznosu od onog koji je dosuđen na temelju Tbr. 9. točka 5. Tarife. Također, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno tužitelju priznao trošak sastavljanja podneska od 29. siječnja 2021. jer se je tim podneskom tužitelj očitovao na opširni podnesak tuženika pa se radi o obrazloženom podnesku za koji tužitelju pripada pravo na naknadu troška prema Tbr. 8. točka 1. Tarife.

15.2. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud pogrešno tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura jer je tužitelj pristojbu mogao platiti u roku od 3 dana u polovini iznosa te tvrdi da može imati pravo na naknadu samo onog iznosa kojeg je platio, a ne dvostruko većeg iznosa. Niti te žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je prema sadržaju uplatnice, koja se nalazi na listu 231 spisa, tužitelj po pozivu suda platio sudsku pristojbu na presudu broj P-7475/19 od 15. srpnja 2022. u iznosu od 400,00 kuna, što odgovara iznosu od 53,09 eura, iz kojih razloga je pravilno sud i taj trošak dosudio tužitelju.

16. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika u preostalom dijelu trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

17. S obzirom da je tuženik sa žalbom uspio u neznatnom dijelu (samo u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je glavnica kredita vezana u CHF), neosnovan je njegov zahtjev da mu tužitelj plati troškove žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 418,68 eura, iz kojih razloga je takav zahtjev odbijen.

18. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu i pristojbe na odgovor na žalbu jer se po ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 11. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković