Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1475/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja PD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tihani Ranđelović, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffesenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-249/2021-39 od 11. listopada 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-249/2021-39 od 11. listopada 2024.:

- ukida u dijelu točke I. izreke presude kojim je sud utvrdio da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o [broj kredita], koji je potvrđen od strane javnog bilježnika 6. prosinca 2006. koji glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke“ te odluka o parničnim troškovima sadržana u točki III. izreke presude i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje,

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke te cijela točka II. izreke presude.

II. Nepobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o [broj kredita] koji ugovor je sklopljen između tužitelja PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU- 2455/06 dana 06. prosinca 2006. i to: - članak 2. u dijelu koji glasi:

„promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ - članak 7. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“

i u dijelu koji glasi:

„Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.665,00 eura (dvijetisućešestošezdesetpeteura) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 8,77 eura od 31.12.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 15,22 eura od 31.01.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 14,48 eura od 28.02.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 18,88 eura od 31.03.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 18,05 eura od 30.04.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 19,67 eura od 31.05.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 33,77 eura od 30.06.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 30,87 eura od 31.07.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 39,73 eura od 31.08.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 36,67 eura od 30.09.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 31,74 eura od 31.10.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 42,14 eura od 30.11.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 55,36 eura od 31.12.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 46,00 eura od 31.01.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 49,28 eura od 28.02.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 44,48 eura od 31.03.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 45,22 eura od 30.04.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 62,70 eura od 31.05.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 64,40 eura od 30.06.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 79,01 eura od 31.07.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 71,51 eura od 31.08.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 63,29 eura od 30.09.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 62,41 eura od 31.10.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 61,78 eura od 30.11.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 65,70 eura od 31.12.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 69,11 eura od 31.01.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 69,57 eura od 29.02.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 67,21 eura od 31.03.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 68,80 eura od 30.04.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 69,89 eura od 31.05.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 68,06 eura od 30.06.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 68,54 eura od 31.07.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 67,16 eura od 31.08.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 64,19 eura od 30.09.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 67,36 eura od 31.10.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 68,88 eura od 30.11.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 67,82 eura od 31.12.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 61,83 eura od 31.01.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 66,92 eura od 28.02.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 67,36 eura od 31.03.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 65,37 eura od 30.04.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 59,17 eura od 31.05.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 59,02 eura od 30.06.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 60,54 eura od 31.07.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 62,98 eura od 31.08.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 66,36 eura od 30.09.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 64,61 eura od 31.10.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 65,85 eura od 30.11.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 67,25 eura od 31.12.2013.g. pa do isplate

u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 platiti tužitelju PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.615,20 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od dana 11. listopada 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.»

1.1. Sud prvog stupnja donio je i rješenje čija izreka glasi:

«Smatra se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od 1.045,46 EUR (7.877,00kn) - povučena.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu tako da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da mu naknadi prouzročeni parnični trošak ili podredno da pobijanu presudu i rješenje o trošku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a smatrajući da sud nije obrazložio na temelju čega zaključuje da se o konkretnim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, zatim da se presuda ne može ispitati u dijelu u kojem je sud utvrdio da tužitelj ima status potrošača te da sud nije obrazložio zbog čega tuženika treba smatrati nepoštenim stjecateljem. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem tvrdi da presuda ne sadrži obrazloženje o tome jesu li stranke pregovarale o spornim odredbama o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, u dijelu u kojem je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača te da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je u odnosu na te sporne činjenice sud u presudi naveo jasne razloge u točkama 15. do 19. te u točkama 22. i 24. obrazloženja, zbog čega je presudu u tom dijelu bilo moguće ispitati.

5.1. Međutim, u odnosu na dio presude kojom je sud utvrdio da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile, a koji glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke“, presuda suda prvog stupnja doista ne sadrži niti jedan razlog jer takva odredba nije bila predmet utvrđenja ništetnosti u kolektivnoj tužbi za zaštitu interesa i prava potrošača zbog čega se utvrđenja iz tog postupka ne mogu primijeniti na takvu ugovornu odredbu, a sud nije dao razloge zbog čega smatra da je takva ugovorna odredba ništetna pa je u tom dijelu sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a zbog čega je žalbu tuženika u tom dijelu trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5.2. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u preostalom dijelu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da su zaključili Ugovor o [broj kredita] od 4. prosinca 2006., a koji je solemniziran po javnom bilježniku Mirjani Borić 6. prosinca 2006. pod brojem OU-2455/06, prema kojem Ugovoru je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 21.052,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, člankom 4. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita 84 mjeseca, a člankom 7. Ugovora da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Tom točkom ugovoreno je dospijeće anuiteta, kao i da se kredit otplaćuje u korist računa banke te da se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa banke.

6.1. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama je li ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojom ugovoreno da je ugovorna kamata promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora te dio odredbe članka 7. Ugovora kojom je obveza vraćanja glavnice ugovorena u valuti CHF (švicarski franak) prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, sud pozivom na odredbu članka 502. c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14., 110/15., 14/19.) utvrđuje da je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sud u bitnome citira sadržaj presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012. Naime, sud u obrazloženju navodi da iz odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. proizlazi da je u tom postupku utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, kao i to da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača – korisnike kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o toj odredbi, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje: ZZP/07).

6.2. Na temelju iskaza tužitelja sud utvrđuje da je kredit podigao za kupovinu automobila,da je bio klijent tuženika te je kod tuženika zatražio podizanje kredita u valuti euro, ali mu je rečeno da je bolje kredit podići u valuti CHF, koja je stabilna valuta. Nije upozoren na rizik tečaja CHF. Također, sud utvrđuje da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj bio u radnom odnosu u ... na radnom mjestu prodavač namještaja te da ni on, a ni članovi njegove obitelji nisu imali obrt niti je za kupnju automobila koristio poreznu olakšicu. Na izričito pitanje punomoćnika tuženika tužitelj je izjavio da automobil kupljen kreditom nije unio u imovinu obrta ili trgovačkog društva. Tijekom postupka tuženik je predlagao da se na okolnost pregovaranja sasluša njegov djelatnik ŽD te javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, međutim, od tih dokaznih prijedloga je tijekom postupka odustao.

6.3. Ocjena je suda prvog stupnja da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te načinu promjene kamatne stope ništetne jer u ovom postupku nije utvrđeno da su o tim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale te da su tužitelju bili jasno objašnjeni parametri o kojima ovisi promjena tečaja te način promjene kamatne stope, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a odredbe su dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja posebno zbog toga što tuženik nije dokazao da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi. Također, sud utvrđuje da u ovom postupku nije utvrđeno da postoje okolnosti koje bi ukazivale na postupanje tuženika koje je bilo drugačije od utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

6.3. Sud je utvrdio da tužitelj ima status potrošača jer je Ugovor o kreditu zaključio za kupnju rabljenog automobila, kao fizička osoba, koja nije imala niti obrt, a niti je bio vlasnik trgovačkog društva te je automobil koristio isključivo za osobne potrebe. Sud je odbio provesti dokaz kojeg je tuženik predlagao na okolnost statusa potrošača, a to je pribava podataka od Ministarstva financija, Porezne uprave, o tome je li objekt financiran Ugovorom o kreditu tužitelj unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno koristio bilo kakva prava u kontekstu poreznih propisa smatrajući da bi se provedbom tog dokaza nepotrebno postupak odugovlačio.

6.4. Kako je sud utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF te s obzirom da je tužitelj tražio isplatu samo na temelju te ništetne ugovorne odredbe, sud je proveo financijsko vještačenje kojim je utvrdio da je na temelju te ništetne ugovorne odredbe tužitelj preplatio ukupno iznos od 2.798,54 eura, a ako se taj iznos umanji za iznos kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, tada preplata iznosi 2.665,00 eura, koliko je tužitelj i tražio tužbenim zahtjevom. Iz tih razloga sud na temelju odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) usvaja tužbeni zahtjev, time da je zateznu kamatu sud dosudio na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj, obzirom da je upravo on sastavio spornu ugovornu odredbu koja je utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom, zbog čega je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

6.5. Raspravljajući osnovanost prigovora zastare sud utvrđuje da zastara nije nastupila pozivajući se pritom na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na Sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022) prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema utvrđenju suda tužitelj je tužbu podnio unutar zastarnog roka od 5 godina od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu jer je tužbu podnio 24. veljače 2021., pa od dana pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. do dana podnošenja tužbe nije proteklo više od 5 godina.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava, suda prvog stupnja kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

8. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje vraćanja kredita vezanjem za valutnu klauzulu u CHF te kojima je ugovoren način promjene kamatne stope ugovorne kamate ništetne.

9. Prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita, zaključujući ugovore o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je također tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da presuda koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuje ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedene odluke radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Naime, tuženik je u ovom postupku imao mogućnost dokazivanja da su okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem bile drugačije u odnosu na okolnosti utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, međutim, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da tuženik te činjenice u postupku nije dokazao, odnosno nije dokazao da bi s tužiteljem pregovarao te da bi mu objasnio specifične rizike ugovaranja obveze vraćanja kredita u švicarskim francima, odnosno parametre prema kojima će se kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjati.

10. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 24. veljače 2021., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

11. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud pogrešno utvrdio spornu činjenicu da tužitelj ima status potrošača jer je sud pravilno na temelju iskaza tužitelja, kao i sadržaja Ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo da je namjena kredita bila kupnja rabljenih automobila već registriranih u [adresa], utvrdio da tužitelj ima status potrošača obzirom da je kredit podigao radi kupnje osobnog automobila za vlastite potrebe. Kako tuženik tijekom postupka nije iznosio činjenicu da je tužitelj vlasnik obrta ili trgovačkog društva, na koju okolnost je predlagao pribavljanje podataka od Ministarstva financija, a sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva, pravilno je odbio dokazni prijedlog tuženika da se od Ministarstva financija pribavi podatak je li tužitelj objekt financiran Ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta ili trgovačkog društva jer i po ocjeni ovog suda provođenje tog dokaza nije bilo potrebno, a obzirom da nije bila iznesena činjenična tvrdnja o tome da bi tužitelj bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva.

11.1. Također, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o primjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer se sud donoseći pobijanu presudu nije pozvao na tu Direktivu.

11.2. Neosnovano tuženik u žalbi osporava da je u ovom postupku bilo moguće primijeniti utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača tvrdeći da Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora među strankama, nije sadržavao takvu odredbu, jer je sud ta utvrđenja primijenio i pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, a prema kojoj odredbi se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz tih razloga pravilno se sud pozvao na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11.3. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je on sastavio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koja je utvrđena ništetnom bez pregovaranja s tužiteljem, zbog čega je pravilno primjenjujući odredbu članka 1115. ZOO-a zateznu kamatu na preplaćene mjesečne iznose tužitelju dosudio od dana stjecanja (isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-364/2022).

12. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika u odnosu na preostali dio točke I. izreke te točku II. izreke trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

13. S obzirom da je presuda djelomično ukinuta na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a trebalo je ukinuti i odluku o parničnim troškovima jer ta odluka ovisi o konačnom ishodu spora među strankama, time da će sud odlučiti i o troškovima u povodu pravnog lijeka.

14. U ponovnom postupku sud prvog stupnja otklonit će bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano u točki 5.1. ovog obrazloženja tako što će ponovno odlučiti o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti te će za presuđenje u presudi navesti jasne razloge kako bi se presuda po eventualnim žalbama mogla ispitati, a odlučit će i o troškovima cijelog postupka.

Koprivnica, 11. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković