Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1489/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Ludbrega, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9722/2023-17 od 24. lipnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9722/2023-17 od 24. lipnja 2024.:

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 1. Ugovora o [broj kredita] od 22. kolovoza 2007., zaključenog između tužitelja i tuženika, kojom je ugovoreno da je glavnica vezana za valutu švicarski franak, tako da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan,

- potvrđuje u preostalom dijelu.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 523,41 EUR (slovima: petsto dvadeset tri eura i četrdeset jedan cent).

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1. i 7. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 22. kolovoza 2007., a solemniziranog po Javnom bilježniku Ivanu Kvakan, Ruđera Boškovića 21, Čakovec, dana 24. kolovoza 2007. pod poslovnim brojem OV8871/07, sklopljenog između tužitelja UL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a odredba članka 7. u dijelu koji glasi „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća „ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju UL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.040,67 eura, sa zateznom kamatom na pojedine iznose , i to:

-na iznos od 10,92 eura od 01. listopada 2009. do plaćanja,

-na iznos od 14,54 eura od 01. studenoga 2009. do plaćanja,

-na iznos od 17,70 eura od 01. prosinca 2009. do plaćanja,

-na iznos od 20,24 eura od 01. siječnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 23,85 eura od 01. veljače 2010. do plaćanja,

-na iznos od 23,02 eura od 01. ožujka 2010. do plaćanja,

-na iznos od 27,92 eura od 01. travnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 27,00 eura od 01. svibnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 28,21 eura od 01. lipnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 44,49 eura od 01. srpnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 41,26 eura od 01. kolovoza 2010. do plaćanja,

-na iznos od 51,12 eura od 19. rujna 2010. do plaćanja,

-na iznos od 47,72 eura od 01. listopada 2010. do plaćanja,

-na iznos od 42,24 eura od 01. studenoga 2010. do plaćanja,

-na iznos od 53,80 eura od 01. prosinca 2010. do plaćanja,

-na iznos od 68,51 eura od 01. siječnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 58,10 eura od 01. veljače 2011. do plaćanja,

-na iznos od 61,75 eura od 01. ožujka 2011. do plaćanja,

-na iznos od 57,10 eura od 01. travnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 57,94 eura od 01. svibnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 77,66 eura od 01. lipnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 79,58 eura od 01. srpnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 95,80 eura od 01. kolovoza 2011. do plaćanja,

-na iznos od 87,36 eura od 01. rujna 2011. do plaćanja,

-na iznos od 78,12 eura od 01. listopada 2011. do plaćanja,

-na iznos od 76,56 eura od 01. studenoga 2011. do plaćanja,

-na iznos od 75,86 eura od 01. prosinca 2011. do plaćanja,

-na iznos od 80,23 eura od 01. siječnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 84,05 eura od 01. veljače 2012. do plaćanja,

-na iznos od 84,56 eura od 01. ožujka 2012. do plaćanja,

-na iznos od 81,92 eura od 01. travnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 83,70 eura od 01. svibnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 84,92 eura od 01. lipnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 82,87 eura od 01. srpnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 84,41 eura od 01. kolovoza 2012. do plaćanja,

-na iznos od 81,77 eura od 01. rujna 2012. do plaćanja,

-na iznos od 78,55 eura od 01. listopada 2012. do plaćanja,

-na iznos od 82,09 eura od 01. studenoga 2012. do plaćanja,

-na iznos od 83,79 eura od 01. prosinca 2012. do plaćanja,

-na iznos od 82,60 eura od 01. siječnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 75,92 eura od 01. veljače 2013. do plaćanja,

-na iznos od 81,59 eura od 01. ožujka 2013. do plaćanja,

-na iznos od 82,09 eura od 01. travnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 79,86 eura od 01. svibnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 72,95 eura od 01. lipnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 72,77 eura od 01. srpnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 74,47 eura od 01. kolovoza 2013. do plaćanja,

-na iznos od 77,19 eura od 01. rujna 2013. do plaćanja,

i to sve do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju UL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovoga parničnog postupka od 1.776,98 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. rujna 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku plati troškove postupka, a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, međutim, ne navodi o kojoj bitnoj povredi bi se radilo, već u okviru tog žalbenog razloga u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojih razloga je ovaj sud presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5.1. U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženika da je sud bez valjanog razloga dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka potrebno je reći da u konkretnom slučaju tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev, već je tijekom postupka samo prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je bio iskazan u kunama, iskazao u valuti Republike Hrvatske euro, pri čemu je visina zahtjeva za isplatom ostala ista, pa su takvi žalbeni navodi potpuno nerazumljivi.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja, kao nesporne činjenice među strankama, utvrđuje da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 20.599,62 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,75 % promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Člankom 4. Ugovora stranke su ugovorile rok otplate kredita od 72 mjeseca, a člancima 5. i 6. Ugovora da će se kredit koristiti najkasnije do 30. studenog 2007. u svrhu kupnje rabljenih vozila. U članku 7. Ugovora stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita.

6.1. U odnosu na spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula te ima li tužitelj pravo na isplatu traženog novčanog iznosa na ime razlike tečaja za valutu CHF u vrijeme otplate kreditnih obveza u odnosu na tečaj na dan sklapanja Ugovora, sud prije svega utvrđuje saslušanjem tužitelja da je Ugovor zaključio u Auto-kući Jasenović u Čakovcu gdje mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, pri čemu je potpisao unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa i rok otplate, te mu nitko nije objašnjavao rizike ugovora u CHF, kao i činjenicu da je kupljeno vozilo koristio isključivo u privatne svrhe, na temelju kojih činjenica sud zaključuje da je tužitelj dokazao da ima svojstvo potrošača na način definiran člankom 3. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. i 46/07.). Sud također iznosi pravno shvaćanje da je na tuženiku bio teret dokaza da tužitelj nije potrošač, međutim, da u postupku tuženik takvu činjenicu nije dokazao, dok je s druge strane tužitelj dokazao da je kredit podigao radi kupnje vozila za privatne potrebe.

6.2. S obzirom da je sud utvrdio da tužitelj ima status potrošača, pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a ocjenjuje da je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.3. Ocjena je suda prvog stupnja da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

6.4. Iz tih razloga sud zaključuje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u člancima 1. i 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.

6.5. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da je tužitelj, temeljem ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta CHF, preplatio iznos od 3.248,87 eura. Sud je također utvrdio da eurska protuvrijednost manje plaćenog iznosa u vrijeme kad je tečaj bio niži iznosi 21,59 eura. Sud utvrđuje da utvrđeni iznos preplate ne treba umanjivati za iznose koji su manje plaćeni zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu jer tužitelj nije stekao ništa plaćanjem obveze po nižem tečaju, iz kojih razloga je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

6.6. Sud također utvrđuje da je neosnovan prigovor zastare iz razloga što utvrđuje da nije istekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) jer od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, pa do dana podnošenja tužbe 27. veljače 2020. nije proteklo 5 godina.

6.7. Na preplaćeni iznos sud je tužitelju dosudio zatezne kamate na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a zaključujući da je tuženik nesavjesni stjecatelj zbog čega je u obvezi platiti zateznu kamatu od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa koji proizlazi iz promjene tečaja za valutu CHF do dana isplate.

7. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, kao i primjenu materijalnog prava osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 20.599,62 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

8. Člankom 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.599,62 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

8.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023., a koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u anuitetima čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, kako je to i utvrđeno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018. Kako je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Tuženik je u ovom sporu imao mogućnost dokazivati da su okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, međutim, tuženik te činjenice nije dokazao.

9.1. Naime, tuženik je na okolnost pregovaranja predlagao saslušanje svojeg zaposlenika, time da nije naveo ime i prezime zaposlenika zbog čega sud nije mogao provesti tako predloženi dokaz, a predlagao je i saslušanje javnog bilježnika. Pravilno sud prvog stupnja nije proveo predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer prema stabilnoj sudskoj praksi redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

9.2. Iz tih razloga sud je pravilno iz iskaza tužitelja utvrdio da mu tuženik nije objasnio rizike zaključenja ugovora u švicarskim francima, kao i s obzirom na utvrđenu činjenicu da je Ugovor sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, zbog čega tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, sud pravilno utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu kojim se plaćanje anuiteta veže uz valutu švicarski franak.

9.3. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije uzimao razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog jer tuženik u postupku nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti je postavio protutužbeni zahtjev pa sud nije bio dužan te činjenice utvrđivati. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu opreza radi istaknuo „uvjetni prijeboj“ eventualne negativne razlike sa zahtjevom koji ističe tužitelj, međutim, nakon provedenog vještačenja nije naveo iznos kojeg tužitelju stavlja u prijeboj, iz kojeg razloga sud nije bio ovlašten umanjivati tužbeni zahtjev tužitelja za manje plaćene iznose u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog. Iako nije odlučno, potrebno je ukazati da je tužitelj tražio isplatu manjeg iznosa od iznosa kojeg je vještak utvrdio da je tužitelj preplatio, jer je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 3.040,67 eura, a vještačenjem je utvrđeno da preplata iznosi 3.248,87 eura, dok bi negativne razlike iznosile 21,59 eura, iz kojih razloga žalbene tvrdnje tuženika također nisu osnovane.

9.4. Suprotno žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je jasno i opširno u točkama 10. do 13. obrazloženja obrazložio iz kojih razloga je utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača te je po ocjeni ovog suda pravilno tu činjenicu utvrdio obzirom da je tužitelj kredit podigao radi kupnje automobila kojeg je koristio isključivo u privatne svrhe, jer nije bio vlasnik ni obrta ni trgovačkog društva, iz kojih razloga niti te žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane.

9.5. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe 27. veljače 2020. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

9.6. Neosnovano tuženik u žalbi osporava zaključak suda prvog stupnja da je on nesavjesni stjecatelj te da je u obvezi platiti zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a od dana svake uplate preplaćenog iznosa jer je po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je tuženik, koji je sastavio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, kao i ugovornu odredbu o načinu promjene ugovorne kamate, koje odredbe su utvrđene ništetnim, nepošteni stjecatelj zbog čega je u obvezi platiti zateznu kamatu na preplaćene mjesečne iznose od dana stjecanja, odnosno dana svake uplate (isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-364/2022).

10. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika u preostalom dijelu trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

11. Tuženik je s podnesenom žalbom uspio u neznatnom dijelu (samo u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora), iz kojih razloga je neosnovan njegov zahtjev da mu tužitelj plati troškove žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 523,41 euro.

Koprivnica, 11. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković