Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-810/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice JV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Milanu Jurčeviću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4042/2023 od 8. travnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4042/2023 od 8. travnja 2024.:

- potvrđuje u točkama I., II., III. i u točki IV. izreke za iznos od 1.724,51 EUR (slovima: tisuću sedamsto dvadeset četiri eura i pedeset jedan cent) zajedno s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki IV. izreke za iznos od 156,30 EUR (slovima: sto pedeset šest eura i trideset centi) zajedno s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tako da se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 385,17 EUR (slovima: tristo osamdeset pet eura i sedamnaest centi).

III. Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati trošak sastavljanja odgovora na žalbu i pristojbe za odgovor na žalbu u ukupnom iznosu od 239,49 EUR (slovima: dvjesto trideset devet eura i četrdeset devet centi).

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 7. Ugovora o [broj kredita], solemniziranog od strane javnog bilježnika Joško Donika-Stanojević pod brojem ovjere OU-547/06-1 od 28. studenog 2006.g., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o [broj kredita], solemniziranog od strane javnog bilježnika Joško Donika-Stanojević pod brojem ovjere OU-547/06-1 od 28. studenog 2006.g., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici JV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 15.413,22 kn / 2.045,69 eura kojega je tužiteljica preplatila na ime ništetne valutne klauzule u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,82 eura od dana 1.studenog 2008.g.,

- na iznos od 0,00 eura od dana 1. prosinca 2008.g.,

- na iznos od 5,01 eura od dana 1.siječnja 2009.g.,

- na iznos od 6,53 eura od dana 1.veljače 2009.g.,

- na iznos od 7,29 eura od dana 1.ožujka 2009.g.,

- na iznos od 2,97 eura od dana 1.travnja 2009.g.,

- na iznos od 3,50 eura od dana 1.svibnja 2009.g..

- na iznos od 1,08 eura od dana 1. lipnja 2009.g.,

- na iznos od 0,00 eura od dana 1.srpnja 2009.g.,

- na iznos od 0,03 eura od dana 1.kolovoza 2009.g.,

- na iznos od 1,32 eura od dana 1.rujna 2009.g.,

- na iznos od 1,44 eura od dana 1.listopada 2009.g.,

- na iznos od 0.62 eura od dana 1.studenog 2009.g.,

- na iznos od 2,78 eura od dana 1.prosinca 2009.g.,

- na iznos od 4,57 eura od dana 1.siječnja 2010.g.,

- na iznos od 7,02 eura od dana 1.veljače 2010.g.,

- na iznos od 6,75 eura od dana 1.ožujka 2010.g.,

- na iznos od 10,01 eura od dana 1.travnja 2010.g.,

- na iznos od 9,68 eura od dana 1.svibnja 2010.g.,

- na iznos od 11,05 eura od dana 1. lipnja 2010.g.,

- na iznos od 21,06 eura od dana 1.srpnja 2010.g.,

- na iznos od 19,31 eura od dana 1.kolovoza 2010.g.,

- na iznos od 25,74 eura od dana 1.rujna 2010.g.,

- na iznos od 23,89 eura od dana 1. listopada 2010.g.,

- na iznos od 20,74 eura od dana 1.studenog 2010.g.,

- na iznos od 28,27 eura od dana 1.prosinca 2010.g.,

- na iznos od 37,80 eura od dana 1.siječnja 2011.g.,

- na iznos od 31,57 eura od dana 1.veljače 2011.g.,

- na iznos od 34,17 eura od dana 1.ožujka 2011.g.,

- na iznos od 31,55 eura od dana 1.travnja 2011.g.,

- na iznos od 32,39 eura od dana 1.svibnja 2011.g.,

- na iznos od 45,22 eura od dana 1.lipnja 2011.g.,

- na iznos od 46,77 eura od dana 1.srpnja 2011.g.,

- na iznos od 58,12 eura od dana 1.kolovoza 2011.g.,

- na iznos od 53,06 eura od dana 1 rujna 2011.g.,

- na iznos od 47,45 eura od dana 1 listopada 2011.g.,

- na iznos od 48,47 eura od dana 1.studenog 2011.g.,

- na iznos od 48,24 eura od dana 1.prosinca 2011.g.,

- na iznos od 51,34 eura od dana 1.siječnja 2012.g.,

- na iznos od 54,08 eura od dana 1.veljače 2012.g.,

- na iznos od 54,66 eura d dana 1.ožujka 2012.g.,

- na iznos od 53,17 eura d dana 1.travnja 2012.g.,

- na iznos od 54,59 eura od dana 1.svibnja 2012.g.,

- na iznos od 55,65 eura od dana 1.lipnja 2012.g.,

- na iznos od 54,55 eura od dana 1.srpnja 2012.g.,

- na iznos od 55,16 eura od dana 1.kolovoza 2012.g.,

- na iznos od 54,40 eura od dana 1.rujna 2012.g.,

- na iznos od 52,46 eura od dana 1.listopada 2012.g.,

- na iznos od 55,07 eura od dana 1.studenog 2012.g.,

- na iznos od 56,47 eura od dana 1.prosinca 2012.g.,

- na iznos od 55,93 eura od dana 1.siječnja 2013.g.,

- na iznos od 51.75 eura od dana 1.veljače 2013.g.,

- na iznos od 55,81 eura od dana 1.ožujka 2013.g.,

- na iznos od 56,41 eura od dana 1.travnja 2013.g.,

- na iznos od 55,21 eura od dana 1.svibnja 2013.g.,

- na iznos od 50,85 eura od dana 1.lipnja 2013.g.,

- na iznos od 51,01 eura od dana 1.srpnja 2013.g.,

- na iznos od 52,42 eura od dana1.kolovoza 2013.g.,

- na iznos od 54,55 eura od dana 1.rujna 2013.g.,

- na iznos od 57,36 eura od dana 1.listopada 2013.g.,

- na iznos od 56,35 eura od dana 1.studenog 2013.g.,

- na iznos od 58,14 eura od dana 26.studenog 2013.g.,

a koje se zakonske zatezne kamate računaju prema stopi koja se za razdoblje od 31.listopada 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti u roku od 15 dana tužiteljici JV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 1.880,81 eura s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže ju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica ocjenjuje da je žalba tuženika neosnovana u cijelosti te predlaže da ju sud drugog stupnja odbije i obveže tuženika da uz već dosuđeni trošak tužiteljici isplati i trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 187. stavak 1. i 2. ZPP- a time što je odlučivao o ništetnosti dijela ugovorne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora tvrdeći da tužiteljica nema pravni interes za tužbu na utvrđenje jer je već pravomoćno odbijen u ovom postupku tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila isplatu preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope. Također tvrdi da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 9. ZPP-a jer je ponovno obrazlagao neosnovanost prigovora mjesne nenadležnosti, iako je i o tome pravomoćno presuđeno odlukom ovog suda broj Gž-1494/2022.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu ili dijela Ugovora o kreditu jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) iz kojih razloga i bez obzira na činjenicu što je tužbeni zahtjev s osnova preplate na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope odbijen, sud prvog stupnja pravilno je odlučivao o tužbenom zahtjevu tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu.

5.2. Neosnovano tuženik tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 9. ZPP-a time što je ponovno u obrazloženju iznosio razloge zbog kojih smatra da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti jer pravomoćna može postati samo izreka odluke, a ne i obrazloženje, a tijekom ovog postupka nije doneseno rješenje kojim bi bio odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, zbog čega sud nije mogao počiniti navedenu bitnu povredu time što je ponovno obrazlagao neosnovanost prigovora mjesne nenadležnosti, iako je to već učinio u ranijoj presudi broj P-1571/2021 od 30. rujna 2022. koja je djelomično ukinuta.

5.3. Tuženik također tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nije obrazložio ima li tužiteljica status potrošača, iako je ta činjenica bila sporna među strankama, a također tvrdi da presuda ne sadrži obrazloženje o tome je li tužitelj pošten ili nepošten stjecatelj, što presudu čini nerazumljivom. Osnovane su žalbene tvrdnje tuženika da presuda suda prvog stupnja ne sadrži obrazloženje o tome ima li tužiteljica status potrošača, odnosno je li tuženik pošten ili nepošten stjecatelj, vezano uz plaćanje zateznih kamata na preplaćene iznose, međutim, kako je sve odlučne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju stanja spisa, ovaj sud je u tom dijelu odlučivao o osnovanosti žalbe tuženika na temelju odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 24. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.876,68 CHF uz rok otplate od 84 mjeseci s početnom redovnom kamatnom stopom od 5,20 % promjenjiva, da je u čl.2 predmetnog ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora odnosno tuženika, da je u čl. 8 Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća. Sporno je među strankama bilo je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužiteljica plaćala dužnu tražbinu.

7. Raspravljajući sporne činjenice među strankama jesu li djelomično ništetne odredbe članaka 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza otplate kredita u valuti CHF (švicarski franak), kao i da se redovna kamatna stopa može mijenjati temeljem jednostrane odluke tuženika, sud pozivom na pravne učinke iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene po kolektivnoj tužbi, zatim na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te na članak 502.c ZPP i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03.) utvrđuje se da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne stoga što je tuženik promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz valutu CHF ugovorio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno stoga što visina kamatne stope ovisi isključivo o volji tuženika, i jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane. Kako je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o vezanju otplate anuiteta za švicarski franak otplaćivala kredit, po ocjeni suda, s obzirom da je ta odredba utvrđena ništetnom tužiteljica ima pravo od tuženika tražiti isplatu temeljem odredbe članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 324. ZOO-a.

7.1. U odnosu na prigovor tuženika o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno, u odnosu na tvrdnju da se u konkretnom slučaju presuda ne može donijeti na temelju utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, sud prvog stupnja ocjenjuje da je takav prigovor neosnovan jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da je prilikom ugovaranja s tužiteljicom postupio na drugačiji način nego što je to utvrđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obzirom da je iz iskaza tužiteljice utvrdio da tuženik tužiteljici nije objasnio rizike vezane uz valutu CHF, odnosno da joj nije objasnio parametre prema kojima će se mijenjati kamatna stopa, a tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svojeg djelatnika na okolnost pregovaranja s tužiteljicom iz kojih razloga sud smatra da je presudu u ovom predmetu bilo moguće donijeti na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a i ZZP/03.

7.2. Na temelju provedenog vještačenja sud prvog stupnja utvrđuje da je temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljica preplatila tuženiku iznos od 15.413,22 kune / 2.045,69 eura iz kojih razloga je zahtjev za isplatu sud usvojio na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a. Na dosuđeni iznos sud je tužiteljici dosudio zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja.

7.3. Sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik iz razloga što utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari, a zahtjev za isplatom zastarijeva u roku od 5 godina u smislu odredbe članka 225. ZOO-a i počinje teći od dana pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača koja je u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6332/2017 od 14. lipnja 2018., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a tužba u ovom predmetu podnesena je 24. travnja 2021.

7.4. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti sud ocjenjuje da je on neosnovan iz razloga što je sud ocijenio da je ništetna ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti u korist sjedišta tuženika jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a ona uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pri čemu sud ocjenjuje da se radi o nepoštenoj odredbi u smislu odredbe članka 50. točka 19. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje: ZZP/14). Na temelju odredbe članka 59. ZPP-a sud zaključuje da je mjesno nadležan jer je ugovor zaključen u Splitu zbog čega se ima smatrati da je spor nastao povodom djelatnosti poslovne jedinice tuženika koja se nalazi u Splitu.

8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, također je pravilno sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio.

9.1. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da se sud prilikom utvrđenja ništetnosti nije mogao pozvati na utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača zbog toga što Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) nije sadržavao odredbu koja bi sadržajno odgovarala odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07), koja je stupila na snagu tek 16. srpnja 2009., sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/09) na koji se je pozvao sud prvog stupnja. Prije svega sud prvog stupnja nije se pozvao na citiranu odredbu ZZP/07, već je utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sud primjenjivao pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, zbog čega se je sud pravilno pozivao na ta utvrđenja jer se je na njih pozvala i tužiteljica podnoseći tužbu.

9.2. Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da je tužiteljica potrošač jer iz njezinog iskaza proizlazi da je kredit podigla radi kupnje osobnog automobila za osobne potrebe obzirom da joj je automobil bio potreban radi odlaska u trgovinu te radi obavljanja svakodnevnih obveza jer ima četvero djece. Tuženik u žalbi tvrdi da je činjenica da tužiteljica ima status potrošača tijekom postupka među strankama bila sporna te da je on predlagao provođenje dokaza u smislu pribavljanja podataka od Ministarstva financija, Porezne uprave o tome je li tužiteljica objekt financiran ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta/društva, odnosno je li koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa, koje dokaze sud nije proveo zbog čega te činjenice nisu pravilno utvrđene. Ove žalbene tvrdnje nisu osnovane iz razloga što tuženik nije iznosio činjenicu da je tužiteljica vlasnica obrta zbog čega sud nije bio dužan provoditi dokaze jer se dokazi provode isključivo radi dokazivanja iznesenih činjenica, a sud nije dužan prikupljati dokaze da bi strankama omogućio iznošenje činjenica.

9.3. Tuženik nadalje u žalbi tvrdi da sud pogrešno utvrđujući visinu preplaćenog iznosa nije vodio računa o razdoblju kada je tužiteljica plaćala manje anuitete zbog nižeg tečaja CHF te da je sud trebao utvrditi i te iznose neovisno o tome je li tuženik u konkretnom slučaju izjavio prigovor radi prebijanja. Niti ove žalbene tvrdnje nisu osnovane jer u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tužiteljevu tražbinu s negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj kune prema CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita, koje pravno shvaćanje je izneseno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023, a prihvaća ga i ovaj sud. U konkretnom slučaju tuženik nije tijekom postupka stavio niti prigovor radi prebijanja, a niti je postavio protutužbeni zahtjev.

9.4. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu tužbu tužiteljica je u ovom predmetu podnijela 24. travnja 2021., zbog čega od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., nije protekao rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

10. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate na preplaćene iznose od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja, jer je i po ocjeni ovog suda tuženik nepošteni stjecatelj obzirom da je unio u ugovor ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF bez da je prethodno informirao tužiteljicu o svim rizicima vezanim uz tu valutu, zbog čega je takva ugovorna odredba utvrđena, nepoštenom, a time i ništetnom.

11. Pobijajući odluku o naknadi parničnih troškova tuženik tvrdi da je odluka pogrešna jer je sud pogrešno priznao tužiteljici trošak pristupa na ročišta za objavu presude, kao i trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) i to članku 11. stavak 1. točka 20. oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.

11.1. Žalbene tvrdnje tuženika u tom dijelu osnovane su prije svega iz razloga što punomoćnik tužiteljice nije bio prisutan niti na jednom ročištu za objavu presude, a sud je priznao trošak tužiteljici za dva ročišta za objavu presude u visini od po 50 bodova za svako ročište. Također, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na odredbu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP), prema kojoj su oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi, potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, koja odredba je stupila na snagu 20. svibnja 2023. sukladno odredbi članka 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) zbog čega tužiteljica nije u obvezi platiti pristojbu na presudu pa joj je sud pogrešno dosudio taj trošak. Iz obrazloženih razloga odluku o parničnim troškovima trebalo je preinačiti za iznos od 156,30 eura, koji iznos se odnosi na trošak zastupanja na dva ročišta za objavu presude, koje troškove je sud tužiteljici priznao sukladno uspjehu u parnici u omjeru od 60 %, te trošak priznate pristojbe na presudu u iznosu od 72,67 eura.

12. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika djelomično je trebalo odbiti kao neosnovanu te presudu potvrditi u točkama I., II., III. i u točki IV. izreke za iznos od 1.724,51 eura temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomično je žalbu trebalo uvažiti u odnosu na točku IV. izreke za iznos od 156,30 eura te u tom dijelu presudu preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.

13. Tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka koji se sastoji od troška odgovora na žalbu u iznosu od 200,00 eura i pristojbe za odgovor na žalbu u iznosu od 39,49 eura, jer se po ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a bio potreban radi vođenja parnice.

14. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka u iznosu od 385,17 eura jer je žalba tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari u cijelosti odbijena kao neosnovana, a djelomično je uvažena samo u odnosu na troškove postupka zbog čega tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

Koprivnica, 11. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković