Posl.br. P-556/2025
Republika Hrvatska
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
Dubrovnik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
PRESUDA
Općinski sud Dubrovniku, po sucu tog suda Petroneli Jakobušić u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, protiv tuženika: 1. O Leary OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. LŽC, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Andrija Boras, odvjetnik u Metkoviću, radi: brisovna tužba, nakon zaključene glavne i javne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika dana 20. veljače 2026.godine i objavljene presude dana 11. ožujka 2026.godine,
presudio je
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Nalaže se upis brisanja zemljišnoknjižnog stanja (vlasništva) upisanog rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku broj Z- 2937/16 , a na nekretnini oznake čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 1023, k. o. [katastarska općina], te na nekretnini oznake čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 400, k. o. [katastarska općina], prema kojem su z.k. stanju tuženici upisani kao jedini suvlasnici opisane nekretnine u dijelovima od po ½.
2. Nalaže se uspostava zk. stanja kako je bilo prije provedbe Rješenja Općinskog suda u Dubrovniku br. Z 2937/16, te je tužitelj ovlašten temeljem ove Presude zatražiti i postići upis prava vlasništva na nekretnini iz toč. 1. na svoje ime – za cijelo.".
II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 22.500,00 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da je tužitelj je vlasnik za cijelo nekretnine č. zgr. [katastarska čestica], ZU 1023 k. o. [katastarska općina], te nekretnine oznake č. zgr. [katastarska čestica], ZU 400, k. o. [katastarska općina], a do vlasništva je došao upisom u zemljišnu knjigu – spis Općinskog suda u Dubrovniku br. Z 5131/09. Naime, tužitelj je do upisa vlasništva došao temeljem kupoprodajnog ugovora ovjerenog u potpisu kod Javnog bilježnika Vlade Nikolića, posl. br. OV 8968/08, koji je zajedno s potvrdom Ureda državne uprave u Dubrovačko – neretvanskoj županiji proveden u zemljišnim knjigama ovoga suda. Navodi da je prednik tužitelja ŠŽ dava puta raspolagao svojim vlasničkim pravima i to sa tužiteljem i s tuženicma. Tuženici su se rješenjem Naslovnog suda br. Z 2937/16 upisali kao suvlasnici u jednakim dijelovima na nekretnini iz toč. 1., a sve temeljem djelomično pravomoćne presude ovog suda br.- P 1717/08. Dakle, u parničnom postupku ovog suda br. P 1717/08 su pasivno legitimirani povijesni vlasnici nekretnine iz toč. 1., i to sada pok. MŽ i izvaknjižni vlasnik ZŽ, slijedom koje parnice je zabilježen spor po prijedlogu tuženika (tamo predlagatelja), a u spisu ovog suda br. Z 7702/08. Navedena zabilježba spora je evidentirana prije podnošenja prijedloga tužitelja za upisom vlasnosti nekretnine iz toč. 1., a u spisu Z 5131/09. S obzirom da zabilježba spora proizvodi pravne učinke i briše sve naknadne upise po izvršenoj zabilježbi, to su se tuženici Rješidbom ovog suda br. Z 2937/16 upisali suvlasnicima nekretnine iz toč. 1. u jednakim omjerima ( u dijelu od po ½), a sve ovo temeljem djelomično pravomoćne presude br. P 1717/08. Kako je došlo do zaključenja kupoprodajnog ugovora između tuženika i zajedničkog prednika stranaka - ZŽ Tuženici su u travnju mjesecu 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu (alt zajmu), po kojem tuženici daju ZŽ iznos od 200.000,00 Euro, na rok od jedne godine, pod uvjetom da po proteku tog roka, [adresa] vrati glavnicu i kamate, u iznosu od 300.000,00 Euro. Dakle, stranke su sklopile ugovor o kreditiranju, koji je ništetan u dijelu u kojem se tužitelj obvezao naspram tuženicima isplatiti kamate u iznosu od 100.000,00 Euro, a na predmet ugovora koji je glasio na iznos od 200.000,00 Euro. Do sklapanja ovakvog ugovora je došlo isključivo iz razloga, što su [adresa] trebala financijska sredstva, za potrebe dovršetka građevine u [adresa], a tuženima je bilo poznato da se ZŽ bavi investicijama, pa su preko svojeg posrednika, stupili u kontakt s AŽ u namjeri realizacije ovakvog ugovora, bolje rečeno enormne zarade u kratkom roku. Posrednik između tuženika i ZŽ je bio RŽ, koji inače trenutno živi u [adresa], koji od cijelog posla između stranaka je imao obećanu zaradu od strane tuženika (proviziju).Nakon primitka novca, ZŽ je zapao u ozbiljne gospodarske probleme, koji su doveli do toga da nije završio investiranje, pa je tako izostala zarada koju je očekivao, o čemu je obavijestio posrednika Naill Leacy u [adresa], koji je potom nazvao tuženike, te im prenio da ugovor o kreditu nije moguće realizirati, tj. da [adresa] nema novaca kojim bi jamčio vraćanje kredita, nakon čega tuženici dolaze u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te na ZŽ vrše pritisak, prijete različitim oblicima angažiranja državnih tijela, te putem posrednika Naill Leacy traže da im [adresa], kao jamstvo da će vratiti dužnu obvezu, prenese u vlasništvo č. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], te č. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], sve u k. o. [katastarska općina]. Dakle, ZŽ je u to vrijeme i to baš 2007.godine bio vlasnikom potonjih nekretnina, pa je pod utjecajem prisile i bez stvarne volje da tuženicima zaključi ugovor o prodaji tih nekretnina, zaključio kupoprodajni ugovor s tuženicima br. OV 13684/07 od 03.08.2007.godine. Zaključenju ugovora o kupoprodaji, nije prethodio nikakav sporazum stranaka, niti su tuženici htjeli vlasništvo nekretnina, niti su kada ušli u posjed „kupljenih“ nekretnina, niti je kada plaćena kupoprodajna cijena. Evidentno je, da su stranke kupoprodajom sklopile simulirani pravni posao, bez predaje stvari u posjed, bez pregleda nekretnine i stvarne volje da se takav ugovor zaključi, a do ovakvih utvrđenja došao je Općinski sud u Dubrovniku, koji je nepravomoćno odbio tužbeni zahtjev tužitelja LŽ, a radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla kupoprodaje na relaciji [adresa] – tuženici. Postupak se vodi kod OS-a u Dubrovniku, br. P 25/13. Rezultati dokaznog postupka P 25/3 govore da tuženici nikada nisu prespavali u nekretnini Do činjenica navedenih u toč. 4. ove Tužbe, tužitelj je došao u parnici P 25/13, a u kojoj je podlegao upravo iz razloga što sud zauzima stav da je pravni posao između tužitelja i ZŽ vremenom konvalidirao, tj. u trenutku zaključenja ugovora bio je ništetan, da bi liberalizacijom tržišta nekretnina postao valjan i podoban za stjecanje vlasnosti. Treba nadodati, da pored činjenice da 2007. godine tuženici kao stranci, uopće nisu mogli steći vlasništvo nekretnina u Republici Hrvatskoj, da je predmet prodaje bilo kulturno dobro, pa je prije sklapanja ugovora trebalo konzultirati lokalnu samoupravu, tj. RH, budući njima pripada pravo prvokupa. No, kako je rečeno, ništa od ovog što je regulirano zakonom, nije ispunjeno, pa je i time povrijeđen zakon, koji za posljedicu ima ništavost. Ove činjenice u svojoj ukupnosti oslikavaju karakter ugovornog odnosa između tuženika i ZŽ. Nasuprot ovome, tužitelj je prije zaključenja ugovora o prodaji s ŽŽ, zaključio i predugovor o kupoprodaji, platio enormna financijska sredstva na ime adaptacije (zaključio ugovor o građenju), te stupio u posjed predmetne nekretnine (dobra vjera), te u kuću koja je bila derutna, uložio na stotine tisuća kuna u svrhu adaptacije, te kuću namjestio najluksuznijim namještajem. Da su upravo tužitelj i njegova obitelj jedini posjednici navedene kuće iskaze mogu dati svi stanovnici [adresa], te načelnik Općine, dok svi računi za vodu, struju, komunalije dolaze na tužitelja, od priključenja kuće na potrebnu infrastrukturu; iz toč. 1., te se nisu mogli izjasniti o projektu kuće, niti površini objekta i okućnice. Ugovor o kupoprodaji nekretnina tužitelj je zaključio s ŽŽ, a prije tog Ugovora zaključuje preliminarni kupoprodajni ugovor od 03.10.2008.godine, kojim Ugovorom se tužitelj obvezao zatražiti od lokalne samouprave odricanje od prava prvokupa (kulturno dobro), pa su nakon ishođenja dopisa Općine Ston, zaključili definitivni kupoprodajni ugovor, kojim je ĐŽ stekao vlasništvo nekretnine u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška] , k. o. [katastarska općina], za cijelo. Ovaj ugovor je proveden u zemljišnoj knjizi i ĐŽ je prije donošenja Rješenja Z 2937/16 bio upisan kao vlasnik označenih nekretnina. Tužitelju je po tom ugovoru platio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 120.000,00 Euro, te kako je rečeno uložio najmanje još toliko u adaptaciju. Tužitelj je u parnici P 1717/08 imao svojstvo umješača, te je nakon pravomoćnosti parnice omogućen upis vlasništva na ime tuženika (2017 godine) uslijed činjenice procesne pasivnosti MŽ. Međutim, sud je ukinuo presudu u odnosu na tuženika ZŽ, te posredno uputio tužitelja na podnošenje ove Tužbe, a sve iz razloga što postoje nedostaci u označavanju nekretnine idr. U tom dijelu je i ugovor između tuženika i prednika stranaka manjkav. Tužitelj smatra da činjenica zaključenja ugovora s ŽŽ prije pravomoćnosti parnice P 1171/08 a temeljem ugovora imenovanog s tuženima, koji je u trenutku upisa tužitelja u zk bio ništetan, kao i činjenica da je tužitelj jedini stupio u stvarni i miran posjed nekretnine, izvršio znatna ulaganja, ishodio suglasnosti Općine (kulturno dobro), te zatražio upis vlasništva u zk., ukazuje na vlasništvo tužitelja na nekretnini iz toč. 1. Prema odredbi čl. 125 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kada je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva, s tim da brisanje upisa vlasništva te osobe i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecatelj nije postupio u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopio pravni posao s otuđivateljem znao da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva. Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, a koje na temelju njih nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila. Dakle, u slučaju višestrukog otuđenja vlasništvo nekretnine steći će onaj kupac koji je u dobroj vjeri prvi zatražio upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, pa radi navedenog tužitelj je podnio predmetnu tužbu predloživši sudu da prihvati njegov tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži upis brisanja zk stanja upisanog rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku Z-2937/16. i uspostava prijašnjeg stanja.
2. U odgovoru na tužbu tuženici u cijelosti osporavaju navode iz tužbe kao činjenično i pravno neutemeljene i predlažu da se tužba odbaci, odnosno podredno da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a tužitelj obveže na plaćanje troškova ovog postupka. Navode da je između istih parničnih stranaka u tijeku je parnični postupak pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću, poslovni broj: P- 2194/15, ( raniji poslovni broj P-1717/08 ) po tužbi, ovdje tuženika, da je je u tijeku parnični postupak po tužbi tužitelja i ŽŽ, (spisi spojeni rješenjem suda ) koji se vodio pred Općinskim sudom u Dubrovniku, pod poslovni brojem: P-25/13, a u tijeku je i ovršni postupak radi ponovne predaje u posjed predmetnih nekretnina. Konačno u tijeku je i žalbeni postupak po prigovoru koju je izjavio tužitelj protiv rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, Zemljišno knjižni odjel, poslovni broj: Z- 2937/16, kojim je temeljem djelomično pravomoćne presude OS u Dubrovniku, poslovni broj:P-1717/08, po prethodno evidentiranoj zabilježbi spora, dopušten upis prva vlasništva predmetnih nekretnina na ime tuženika. Tuženici posebno ukazuju na činjenicu da je tužitelj predmetnu tužbu nominirao kao brisovnu tužbu, a da tužbenim zahtjevom traži brisanje postojećeg zemljišno knjižnog stanja, kao i da prema sudskoj praksi brisovnom tužbom se ne može tražiti brisanje zemljišno knjižnog stanja koje je upisano temeljem pravomoćne sudske odluke, i to od stranaka koje su sudjelovale u postupku (tužitelj u spisu P-1717/08 odbio biti tuženik, i u postupku sudjelovao kao umješač) zbog čega smatra da tužbu treba odbaciti kao neodpuštenu, odnosno podredno odbiti kao neosnovanu. Nadalje navodi da iako je predmetna tužba nominirana kao brisovna, temelji se na istom činjeničnom osnovu, kao i tužba iz spisa P-25/13, u kojoj je tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjskom presudom odbijen kao neosnovan, zbog čega tuženici ističu prigovor litispendencije. Stoga tuženici prije svega predlažu da ova tužba odbaci kao nedopuštena jer je u tijeku postupak po prigovoru kojeg je ovdje tužitelj izjavio protiv rješenja OS u Dubrovniku, Zemljišno knjižni odjel, poslovni broj: Z-2937/16, od 26. 10. 2017.godine, zbog činjenice se ova tužba temelji na istom činjeničnom osnovu kao i tužba u spisu P-25/13, u pogledu koje još uvijek teče parnica, te zbog činjenice da se ovom brisovnom tužbom traži upis obavljen temeljem pravomoćne sudske odluke. Ukoliko sud tužbu ne odbaci, predlaže se da donese rješenje o prekidu postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred OS u Dubrovniku, SS u Metkoviću, poslovni broj: P-2194/15 (raniji broj: P-1717/08 ), odnosno do pravomoćnog okončanja postupka pred OS u Dubrovniku, poslovni broj: P-25/13 ), jer odluke u tim sporovima imaju karakter prethodnog pitanja za odluku u ovoj pravnoj stvari, sve to imajući u vidu činjenicu da kao razlog za brisanje upisa tužitelj isključivo navodi ništetnost ugovora o kupoprodaji sklopljenog između tuženika i ŽŽ, a upravo se o pravnoj valjanosti tog ugovora odlučuje u navedenim parničnim postupcima. Ističe da u cijelosti osporava navode iz historijata tužbe, kao činjenično i pravno neutemeljene jer da svaki pošten i savjestan kupac, tužitelj je prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji od 09. 12. 2008. godine, ovjerenog po Javnom bilježniku Vladi Nikolić, od 13. 12. 2008. godine, mogao i trebao provjeriti stanje u zemljišnoj knjizi, te da je postupio utvrdio bi da su tuženici dana 02. 12. 2008. godine, evidentirali zabilježbu spora, pa bi po prirodi stvari odustao od sklapanja citiranog ugovora, jer bi ustanovio da prodavatelj AŽ [adresa] istu nekretnina već prethodno prodao trećoj osobama i da ukoliko nije postupio na takav način valja mu trpjeti posljedice propuštanja. Suprotno tvrdnjama tužitelja, činjenični i pravni zaključci izneseni u presudi P-1717/08, i u presudu P-25/13 potvrđuju da je Ugovor o kupoprodaji od 03. 08. 2007. godine, sklopljen između tuženika kao kupaca i ŽŽ kao prodavatelja pravno valjan, a ne ništetan - simuliran pravni posao, te da nije jasno zbog čega se tužitelj poziva na zaključke iz citiranih presuda, koji govore suprotno od onoga što tužitelj tvrdi. Potpuno su promašene i neutemeljene tvrdnje tužitelja da je podnošenje tužbe u spisu OS u Dubrovniku, poslovni broj: P-1717/08, te zabilježba spora, bile u funkciji „dočekivanja“ ulaska RH u EU i liberalizacije tržišta nekretnina. Identično kao i tvrdnja da tuženici nisu imali pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje prava vlasništva predmetnih nekretnina, jer je upravo ponašanje tužitelja i ŽŽ determiniralo jedini mogući pravni put, da bi tuženici zaštitili svoje izvanknjižno vlasništvo. Naime, i prije liberalizacije tržišta nekretnina tužitelji kao državljani Republike Irske mogli su steći pravo vlasništva nekretnina u Republici Hrvatskoj, jer je postojao reciprocitet, pa su samo trebali ishoditi suglasnost Ministarstva pravosuđa RH, a o razlozima zbog čega nisu podnijeli zahtjev, tužitelji su već iskazivali u povezanim postupcima (odbili ih odvjetnici, postupci izdavanja odobrenja trajali više godina ). Međutim, kada su tužitelji saznali namjere ŽŽ i tužitelja (prodavatelja iz oba ugovora o kupoprodaji ), u cilju zaštite svojih prava izvanknjižnog vlasništva predmetnih nekretnina stečenog Ugovor o kupoprodaji od 02. 08. 2007. godine), postupili su na jedini mogući način. Obratili su se sudu a tužbom, te zabilježili spor kako bi treće osobe izvijestili o postojanju njihovog prave. Provjerili su stanje na licu mjesta, te nakon što su se uvjerili da je treća osoba stupila u posjed predmetnih nekretnina, podnijeli tužbu zbog smetnja posjeda po kojoj je vođen i pravomoćno okončan parnični postupak pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P- 65/09. Navode i da je dana 05. 12. 2008. godine, donesen je Zakon o izmjenama i dopunama zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ( NN-146/2008 ) u kojem je u članku 6., „ex lege“ utvrđena konvalidacija ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenih od strane građana EU. Navode da je ugovor u kupoprodaji u cijelosti izvršen jer je prodavatelju ŽŽ u cijelosti isplaćena prodajna cijena, a tuženici su stupili u posjed predmetnih nekretnina. Postojanje ili nepostojanje interesa prvotne vlasnice MŽ potpuno je pravno irelevantno, ali iz spisa P-1717/08, razvidno je da je imenovanu u tom postupku zastupao punomoćnik u osobi odvjetnika, te da je podnio odgovor na tužbu. MŽ je u nastavku postupka, u cilju izbjegavanja nepotrebnih troškova parničnog postupka, priznala tužbeni zahtjev, pa je i ta tvrdnja tužitelja neutemeljena. Da apsurdnost tvrdnji tužitelja bude veća, upravo je MŽ prodajna cijena isplaćena dana 28. 04. 2006. godine, novcima koje su tuženici doznačili na račun kupca ŽŽ dana 19. 04. i 25. 04. 2006. godine, dakle nekoliko dana prije sklapanja ugovora o kupoprodaji. Naime, u samom ugovoru o zajmu od 07. 04. 2006. godine, u uvodnim odredbama ugovora, naznačeno je „Kao garancija za novce stavlja se hipoteka na kuću u [adresa] na Pelješcu broj kat. čestice [katastarska čestica], koju mogu koristiti u tom vremenskom periodu od jedne godine“. Stoga nisu jasne tvrdnje tužitelja, o ulaganju u gradnju objekta u [adresa], kada je takav možebitni dogovor poznat samo ŠŽ. Da su tuženici doista bili u poslovnom aranžmanu sa ŽŽ, onda bi po prirodi stvari takva konstatacija bila unesena u ugovor o zajmu, a doznačeni novac ne bi bio upotrjebljen za kupnju predmetne kuće. Tuženici su u svojim iskazima u povezanim postupcima otklonili takvu mogućnost, u ispravama koje su stranke međusobno sačinjavale, nigdje se ne spominje zajedničko ulaganje, dok sklapanju Ugovora o kupoprodaji sa MŽ, odnosno isplati prodajne cijene po tom ugovoru, slijedi odmah po zaprimanju ino doznaka koje su tuženici uputili u korist računa HŽ, što opet govori o namjeni zajma. Hipotetski gledano, da je takav dogovor i postojao on bi naknadnim sklapanjem Ugovora o kupoprodaji od 02. 08. 2007. godine, i predajom posjeda predmetnih nekretnina tuženicima, po prirodi stvari, bio stavljen izvan snage. Bitno je istaknuti da se u to vrijeme ŠŽ bavio prometom nekretnina, (potvrđuje u svojim iskazima u povezanim spisima) pa se nije radilo o pravno neupućenoj osobi, koji bi svakako za slučaj da Ugovor o kupoprodaji od 02. 08. 2007. godine, nije predstavljao stvarnu volju ugovornih stranaka, pribjegao nekom od raspoloživim oblika osiguranja tražbine (zasnivanje hipoteke na predmetnoj ili nekoj drugoj nekretnini, fiducijalni prijenos vlasništva predmetne ili neke druge nekretnine, ugovaranje prava naknadne kupnje ili sl. , odnosno ponudio bi neko alternativno rješenje za podmirenje dugovanja, te bi ostao u kontaktu sa tuženicima. Naravno u zadanim okolnostima (ZŽ ne vraća zajam u ugovorenom roku, izbjegava tuženike zbog čega ga moraju tražiti po BiH, ne nudi nikakvo rješenje za povrat dugovanja, a nakon sklapanja ugovora prestaje svaka komunikacija sa tuženicima ) u životu je vrlo teško zamisliti situaciju u kojem Ugovor o kupoprodaji od 02. 08. 2007. godine ne bi bio, odnosno ne bi trebao biti običan - redoviti ugovor o kupoprodaji. Stoga se ne radi o nikakvom simuliranom pravnom poslu. Neistinita je tvrdnja tužitelja da tuženici nisu stupili u posjed predmetnih nekretnina, jer suprotno potvrđuje pravomoćno rješenje zbog smetanja posjeda iz spisa P-65/09. U cijelosti je promašena elaboracija tužitelja o tome kako su tuženici mogli steći pravo vlasništva, jer da tužbeni zahtjev u pogledu MŽ nije bio utemeljen na zakonu, posve je sigurno da ga sud ne bi prihvatio, nevezano za njeno aktivno ili pasivno ponašanje tijekom parničnog postupka koji se vodio pod brojem P-1717/08. Tužitelj nije stvarni vlasnik predmetnih nekretnina, jer je dijelom pravomoćne presude OS u Dubrovniku, poslovni broj P-1717/08, utvrđeno da su pravi vlasnici predmetnih nekretnina tuženici. Tvrdnje tužitelja o nekakvim ulaganjima u predmetnu nekretninu, samo potvrđuju da se radi o nepoštenom stjecatelju. Prosječan odnosno pošten kupac, nikada ne bi ulagao u nekretninu (bez obzira na dvojbenu razinu ulaganja) za koju zna da ju je prije njega kupila treća osoba i da se u pogledu nje vodi sudski postupak za utvrđivanje vlasništva sa evidentiranom zabilježbom spora, odnosno sudski postupak zbog smetanja posjeda. Za spomenute činjenice tužitelj je svakako saznao najkasnije nakon intervencije policijskih službenika PP Ston, po prijavi tuženika od 17. 12. 2008., ( dogodila na samom početku obavljanja grubih građevinskih radova), mada cjelokupno ponašanje tužitelja jasno i nedvosmisleno govori da je od samog početka znao da se radi o nekretnini koja je prethodno prodana trećim osobama, i da je ugovor koji je sklopio sa ŽŽ sklopljen isključivo i jedino da bi se prevarili tuženici. Promašene su tvrdnje tužitelja o tome kako bi trebao biti dizajniran tužbeni zahtjev radi utvrđivanja prava vlasništva stečenog pravnim poslom, iz više razloga. Prije svega Ugovor o kupoprodaji od 28. 04. 2006. godine ( članak 6. ), identično kao i Ugovor o kupoprodaji od 02. 08. 2007. godine ( članak 6. ), sadrži tabularnu izjavu kojom prodavatelji MŽ, odnosno ZŽ ovlašćuju kupce da mogu „bez njihovog daljnjeg znanja i posebnog dopuštenja“ izvršiti uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina, pa nema nikakvog opravdanja da se postavlja tužbeni zahtjev na izdavanje tabularne isprave, kada je tabularna izjava inkorporirana u samu ispravi – Ugovoru o kupoprodaji. S druge pak strane, tužitelj zanemaruje doseg pravomoćne presude u dijelu u kojem je postala pravomoćna, kao i činjenicu zabilježbe spora, koja je uostalom inkorporirana u pravne sustave kao tzv. „čuvar zakonitosti“, kako bi se prevenirala upravo ovakva protupravna i prevarna ponašanja, odnosno kako bi se poštenim kupcima signalizirao da se trebaju „kloniti“ određene nekretnine, jer se u pogledu nje vodi sudski spor. Do zaključenja ugovora o kupoprodaji od 02. 08. 2007. godine, nije došlo na način kako to tvrdi tužitelj, jer to naprosto nije istina, a da je tome tako potvrđuju isprave koje su sačinjavali ZŽ i tuženici, odnosno iskazi koje su tuženici dali u povezanim postupcima, kao i iskaz koji je dao svjedok EŽ, pa se doista ukazuje nepotrebnim ponovno saslušavanje tuženika, odnosno EŽ, koji su već u dva navrata, pred sudom davala svoje iskaze u pogledu istih činjenica. Tuženici ne osporavaju činjenicu da su i oni bili žrtve financijskog buma (puhanja financijskog balona koji je puknuo 2006/2007 godine ), pa su nepromišljeno i olako pristali sklopiti ugovor o zajmu sa HŽ. U protivnom ne bi svoju egzistenciju stavili u ruke HŽ, čovjeka kojeg nisu niti poznavali, a dali su mu bez ikakvog valjanog instrumenta osiguranja iznos od 200.000 EUR-a, do kojeg su došli podizanjem kredita u banci. Naime tuženici su niža srednja klasa u Irskoj. Tuženik pod 1. je radio u salonu za prodaju automobila, a trenutno je nezaposlen, a tuženik pod 2. je službenica nižeg ranga sa skromnim mjesečnim prihodima Ugovor je sklopljen na prijedlog i nagovor ŽŽ, koji je sam ponudio ugovorenu kamatu, kako bi privukao tuženike. Međutim kada je prošao rok za povrat novca, a ZŽ ih počeo izbjegavati, tuženici su shvatili što su zapravo napravili, pa su u cilju „spašavanja žive glave“, počeli potragu za ŽŽ. Nakon što su imenovanog pronašli u Bosni i Hercegovini, i uvjerili se da im ZŽ, nema od kuda vratiti posuđeni iznos, pristali su da im na ime posuđenog novca ( odustajući od kamate) prenese vlasništvo kuće u [adresa] koja je kupljena njihovim novcima za iznos od 120.000 EUR-a. Dakle, tuženici odustaju od kamate kolika god bila, i „prihvaćaju“ nekretninu koja je godinu ranije plaćena 80.000 EUR-a, manja od pozajmljenih 200.000 EUR-a. O svemu ovome tuženici su iskazivali u spisima: P-1717/08 ( sada 2194/15 ) i P-25/13. Na okolnosti da tužitelj nije pošteni stjecatelj predmetnih nekretnina, tuženici u privitku dostavljaju zapisnik iz spisa Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-25/13, sa ročišta održanog dana 16. 05. 2016. godine, u kojem su tužitelj i ZŽ iskazivali o načinu i mjestu isplate prodajne cijene po Ugovoru o kupoprodaji od 09. 12. 2008. godine. Iz zapisnika je razvidno kako u tom spisu tuženik, ZŽ, na pitanje o vremenu i mjestu isplate prodajne cijene po Ugovoru o kupoprodaji od 09. 12. 2008. godine, sklopljenim sa umješačem LŽ izjavljuje: „ GŽ sam kuću prodao za 120.000,00 EUR-a jer sam ja toliko platio MŽ 2005 ili 2006. S tim da mi je GŽ cijenu isplatio u dvije rate, prva rata od 90.000,00 a druga od 30.000,00 EUR. Meni je GŽ ove novce dao u [adresa] na ruke. ĆŽ je bio prisutan u [adresa] kada je meni GŽ isplato ovaj novac“.Dok umješač ĐŽ u svom iskazu na istom ročištu u pogledu mjesta i vremena isplate prodajne cijene po istom ugovoru izjavljuje: „Cijenu sam isplatio na način da sam prvo isplati 90.000,00 EUR a potom 30.000,00 EUR, sve u gotovini i sve kod javnog bilježnika Nikolića u Metkoviću i o tome je sastavljena potvrda, tj potvrđeno je da novac primljen a novac se brojao pred javnim bilježnikom. Iz prethodno citiranih iskaza razvidno je da je Ugovor o kupoprodaji od 09. 12. 2008. Godine, prividan pravni posao, jer ĐŽ kao kupac uopće nije prodavatelju ŽŽ, isplatio prodajnu cijenu. Taj ugovor je sklopljen isključivo da se prevare tužitelji, te da ih se onemogući da se upišu kao vlasnici nekretnina koje su kupili i uredno isplatili prodanu cijenu. Nevezano za bilo koji drugi dokazni prijedlog prethodno citirani iskazi i više nego rječito govore o tome da li je tužitelj ĐŽ pošten kupac.Tuženici u spis prilažu isprave iz kojih je razvidno da se na svjedoka EŽ vršio pritisak od strane osoba bliskih tužitelju, kako bi promijenio svoj iskaz. Kako se tužitelj u historijatu tužbe poziva na pošteno stjecanje predmetnih nekretnina, tuženici smatraju potrebnim ukazati sudu, i na ostale činjenice koje su u opreci sa takvim tvrdnjama. Tužitelj i ŠŽ u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji ( 09. 12. 2008. godine ) živjele su u istom mjestu ([adresa]) u kojem se sve osobe međusobno poznaju, pa je mala vjerojatnost da bi se ZŽ usudio predmetnu nekretninu prodati LŽ pod regularnim uvjetima, i bez razmjene informacija o stvarnom stanju stvari, jer je to naprosto opasno, ali je s druge strane manje opasno, prevariti tuženike. Životno je nelogično i u opreci sa zdravim razumom da ZŽ nekretninu koju je prodao tuženicima za iznos od 200.000 EUR-a, godinu dana kasnije «prodaje» za iznos od 120.000 EUR-a, i tako gubi 80.000 EUR-a, od kojeg iznosa tuženicima pod 1. i 2. nije isplatio niti jednu lipu, niti ih je o tome informirao, a u svom iskazu tvrdi da vrijedi znatno više od 200.000 EUR-a. Tužitelj i ZŽ sve vrijeme skladno funkcioniraju, pa su ih tako u prethodno citiranim zastupali odvjetnici iz istog zajedničkog odvjetničkog ureda (L). Za razliku od tuženika koji su priložili dokaze iz kojeg je razvidno da su ŽŽ isplatili iznos od 200.000 EUR-a putem bankarskih doznaka na njegov račun ( 19. 04. 2006 i 25. 04. 2006 ), i to nekoliko dana prije nego što je ZŽ sklopio ugovor o kupoprodaji sa MŽ iz [adresa], (ugovor sklopljen 28. 04. 2006), tužitelj ĐŽ je iznos od 120.000 EUR-a, «uplatio» na «ne provjerljiv» način, na ruke, i to upravo onako kako su iskazivali na ročištu dana 16. 05. 2016. godine, u spisu P-25/13 ( dakle nikako ).Za razliku od tuženika, tužitelj ĐŽ protiv ŽŽ nije podnio kaznenu prijavu, iako bi bilo očekivano da je to učinio nakon što je saznao da je sporna nekretnina već prije prodana trećim osobama i da je prije podnošenja njegovog prijedloga za uknjižbu izvršena zabilježba ovog spora i podnesena tužba zbog smetanja posjeda.
Stoga je očigledno da je ponašanje LŽ u opreci s ponašanjem savjesnog i poštenog kupca, odnosno govori o tome da su mu bile poznate sve okolnosti, te da predmetnu nekretninu nije platio ŽŽ. Kakva je priroda njihovih odnosa, to očigledno znaju samo njih dvojica, ali teško bilo koga ozbiljnog mogu uvjeriti da su postupali s poštenim namjerama. Dana 29. 04. 2013. godine u odvjetnički ured punomoćnika tuženika pristupila je osoba po imenu EŽ, (saslušan kao svjedok u spisima 12.P-1717/08 i P-65/09 ) i izjavila kako joj je pristupila osoba iz [adresa] po imenu ĆŽ, bliska tužitelju i ponudila na potpisivanje Izjavu, koja se dostavlja u privitku, a u pogledu koje je ovaj punomoćnik sačinio Posvjedočenje od 29. 04. 2013. godine, i arhivirao ga u spis. Sadržaj izjave potvrđuje kako se na imenovanog pokušalo utjecati da promijeni svoje iskaze dane pred Općinskim sudom u Dubrovniku. Utjecaj na svjedoka da potvrdi neistinit sadržaj ne čini osoba koje sebe prikazuju poštenim kupcem. Tuženici posebno naglašavaju činjenicu kako informacija da predmetna nekretnina predstavlja kulturno dobro sa pravom prvokupa u korist RH, odnosno jedinice lokalne samouprave, nije bila evidentirana u zemljišnoj knjizi, pa tako učinjena vidljivom potencijalnim kupcima, a u naravi se radi o običnoj kamenoj kući u nizu u gradiću [adresa].Čak i da je ta činjenica evidentirana u zemljišnoj knjizi, pravo prvokupa je razlog pobojnosti ugovora koje može koristiti titular u čiju korist je to pravo ustanovljeno, a ne razlog ništetnosti ugovora. S druge strane, sukladno odredbama članka 37. St. 1. i 39. Zakonu o zaštiti kulturnih dobara ( NN-69/1999, 151/2003, 157/2003, 100/2004 ), to pravo prvokupa se moglo konzumirati u roku od 90 dana od dana saznanja, odnosno najkasnije 5 godina od dana sklapanja Ugovora o kupoprodaji, a izvjesno je da to pravo nije konzumirano od strane njegovog titulara. sto tako ZŽ prije sklapanja ugovora o kupoprodaji sa prodavateljicom MŽ iz [adresa], nije dobio odobrenje za kupnju odnosno prodaju od strane RH, ili jedinice lokalne samouprave, pa bi se po prirodi stvari taj nedostatak trebao reflektirati i na Ugovor o kupoprodaji od 09. 12. 2008. godine, kojeg je ZŽ sklopio sa tužiteljem. Temeljem svega naprijed navedenog tuženici predlažu da se tužba odbaci, podredno da se tužbeni zahtjev odbije, te da se tužitelj obveže na plaćanje troškova ovog postupka.
3. Tužitelj podneskom od 01. lipnja 2020. godine podnosi alternativni tužbeni zahtjev koji glasi: „ I. Nalaže se tuženima da solidarno isplate tužitelju iznos od 100.000,00 EUR-a, plativo u kunama, prema srednjem tečaju HNB-e na dan isplate, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 20.10.2021. godine pa do potpune isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da tužitelju pripada pravo retencije (zadržaja) nekretnine oznake č. zgr. [katastarska čestica], ZU 1023, č. zgr. [katastarska čestica], ZU 400, k. o. [katastarska općina], i to sve dotle dok mu tuženici ne plate iznos naveden u toč. 1 izreke presude."
4. Tuženici su podneskom od 20. listopada 2021. godine prigovorili naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko određenoj jer da je vrijednost veća od 250.000,00 kuna, te su se protivili preinaci tužbe isticanjem alternativnog tužbenog zahtjeva za naknadu iznosa zbog izvršenih građevinskih radova na predmetnim nekretninama od strane tužitelja.
5. Tuženici u privitku podneska od 21.1.2022. godine tuženici dostavljaju presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev- 1327/12-1, od 15. veljače 2017. godine, donesenih po izvanrednoj reviziji. U citiranoj reviziji postavljeno je pitanje: pod 1. „ da li se uknjižba koja je provedena na temelju pravomoćne presude može pobijati brisovnom tužbom“, te na postavljeno pitanje pod 4. „Da li je pravni slijednik vezan pravomoćnom presudom u istom predmetu u kojem je sudjelovao njezin prednik“. Na pitanje pod 1. Vrhovni sud je odgovorio da uknjižbu koja je provedena temeljem pravomoćne presude nije moguće pobijati brisovnom tužbom, a na pitanje pod 4., sud je odgovorio da je pravni slijednik vezan pravomoćnom presudom u istom predmetu u kojem je sudjelovao njezin prednik. Nije sporno da predmetna tužba predstavlja brisovnu tužbu, obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, a i sam je tužitelj u uvodnom dijelu tužbe naznačio:“ radi: brisanje u zemljišnim knjigama“. isto tako nije sporno, da su MŽ i ZŽ, tužiteljevi pravni prednici, jer tužitelj svoje „pravo vlasništva“ temelji na Ugovoru o kupoprodaji koji je ZŽ sklopio sa MŽ, odnosno na Ugovoru o kupoprodaji koji su nakon toga sklopili ZŽ i tužitelj. Pri obrazlaganju razloga zbog čega je prihvatio izvanrednu reviziju pod točkom 1. i 4. između ostalog Vrhovni su navodi: „ da ukoliko je uknjižba prava vlasništva ishođena temeljem pravomoćne sudske presude kao tabularne isprave, da je pogrešno stajalište nižestupanjskih sudova o tome da (eventualna) nesavjesnost u vođenju parnice iz koje proizlazi presuda, odnosno okolnost da ta presuda ( koja je temelj osporavanog upisa u zemljišnu knjigu) nije pravilna i zakonita predstavlja okolnost koja je dovela do neistinitog upisa, koji je moguće uspješno osporavati brisovnom tužbom, zbog čega je preinačio prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev. Nadalje navodi: „kada postoji pravomoćna odluka, njome je definitivno riješen spor i stranke ( ni njihovi pravni slijednici ) nisu ovlašteni u novoj parnici nastojati ishoditi preispitivanje onoga o čemu je već pravomoćno odlučeno. Pitanje koje je riješeno pravomoćnom odlukom, ne može drugi sud drugačije riješiti. Isto tako i stranke, bez obzira na to što misle o sadržaju pravnog odnosa i koliko su zadovoljne pravomoćnom sudskom odlukom moraju je prihvatiti onakvu kakva je i ravnati se po njoj“. poziva se i na odredbe čl. 6. St. 2. Zakon o sudovima, kojim je propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštovati pravomoćnu i izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Slijedom navedenog, kako predmetna tužba prema odredbama ZZK, odnosno odredbi članka 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, predstavlja brisovnu tužbu, sukladno zauzetom pravnom stanovištu Vrhovnog suda iz citirane presude, uknjižba koja je provedena na temelju pravomoćne presude ne može se pobijati brisovnom tužbom.
6. Rješenjem Općinskog suda u Metkoviću P-241/2019 od 22. veljače 2022. godine odbijen je preinaka tužbe te zastaje s postupkom do pravomoćnost te odluke, smatrajući ga preinaka nije svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, te da se radi o novim činjenicama i novim dokazima što bi povrijedilo načelo ekonomičnosti postupka te da se radi o zahtjevu druge naravi nego što je brisovna tužba, na koje je rješenje tužitelj izjavio pravodobnu žalbu, a koja je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-1100/2022 od 01. ožujka 2023. godine odbijena i pravomoćno potvrđena prvostupanjska odluka.
7. Rješenjem Općinskog suda u Metkoviću P-241/2019 od 26. travnja 2023. godine određena je vrijednost predmeta spora od 120.000,00 eura.
8. Nakon provedenog dokaznog postupka i zaključene glavne rasprave Općinski sud u Metkoviću P-241/2019 od 12. lipnja 2023. godine je odbacio tužbu i naložio tužitelju naknaditi tuženicima troškove postupka od 15.000,00 eura.
9. Na predmetno rješenje o odbacivanju tužbe, tužitelj je izjavio pravodobnu žalbu koja je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola Gž-698/2025 od 22. svibnja 2025. godine prihvaćena, ukinuta prvostupanjska odluka i predmet vraćen na ponovni postupak s obrazloženjem da drugostupanjski sud nije našao razloga za odbačaj tužbe, već da je potrebno meritorno odlučiti tužbi uzimajući u obzirom intervencijski efekt iz pravomoćne presude P-2194/2015 u kojoj je tužitelj sudjelovao kao umješač na strani tamo tuženika ŠŽ.
10. Spis je dostavljen ovom sudu temeljem čl.12. Zakona o područjima i sjedištima sudova kojim je propisano da ako viši sud povodom pravnog lijeka predmet vrati na ponovni postupak, dostaviti će ga sudu mjesno nadležnom sukladno tom zakonu.
11. U ponovnom postupku u dokazne svrhe pročitana je i pregledana dokumentacija
-predugovor o kupoprodaji između ŠŽ i LŽ zaključen 03. listopada 2008. ovjeren pred javnim bilježnikom Vladom Nikolićem iz Metkovića, poslovni broj OV-7113/2008 (l.s.7-9)
-potvrda od 03. listopada 2008. ovjerena pred javnim bilježnikom Vladom Nikolićem iz Metkovića, poslovni broj OV-7111/2008 dana 03. listopada 2008. (l.s.10)
-ugovor o kupoprodaji između ŠŽ i LŽ zaključen 09. prosinca 2008. vjeren pred javnim bilježnikom Vladom Nikolićem iz Metkovića (l.s.11-13)
-ugovor o kupoprodaji nekretnina između prodavatelja MŽ i kupca ŠŽ zaključen dana 28. travnja 2006. (l.s.14-15)
-ugovor o građenju između LŽ i MM-niskogradnja i visokogradnja, Industrijska bb, Metković, sklopljen dana 10. studenog 2008. (l.s.16-18)
-izvadak iz zemljišne knjige, z. ul. [broj ZK uloška] za katastarsku općinu [katastarska općina] od 05. siječnja 2009. (l.s.19)
-izvadak iz zemljišne knjige, z. ul. [broj ZK uloška] za katastarsku općinu [katastarska općina] od 05. siječnja 2009. (l.s.20)
-ugovor o zajmu između zajmodavatelja CŽ i OŽC i zajmoprimatelja ŠŽ od 07. travnja 2006. (l.s.21-22)
-potvrda banke (ls..23)
- ugovor o kupoprodaji nekretnina između prodavatelja ŠŽ i kupca CŽ i OŽC od 02. kolovoza 2007. (l.s.24-25)
-zk izvadak, z. ul. [broj ZK uloška] za katastarsku općinu [katastarska općina] od 15. svibnja 2016. (l.s.26-28)
- zk izvadak, z. ul. [broj ZK uloška] za katastarsku općinu [katastarska općina] od 15. svibnja 2016. (l.s.29-31)
-rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, ZK odjel, poslovni broj Z-2937/2016 od 26. listopada 2017. (l.s.32-33)
-rješenje Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-841/13 od 23. rujna 2015. (l.s.34-36)
-presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1717/08 od 12. lipnja 2012. (l.s.37-46)
-presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-25/13 od 01. rujna 2016. (l.s.47-53)
- rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-65/09 od 19. ožujka 2010. (l.s.81-87)
- rješenje Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-1837/2010 od 09. prosinca 2010. (l.s.88-92)
-preslik zapisnika o vanjskom uredovanju iz spis poslovni broj Ovr-92/11 od 23. ožujka 2015. (l.s.97-98)
-preslik zapisnika, poslovni broj P-25/13 od 16. svibnja 2016. (l.s.99-108)
-izjava PŽ (l.s.109-110)
-posvjedočenje od 29. travnja 2013. (l.s.111)
-zk izvadak, z. ul. [broj ZK uloška] za katastarsku općinu [katastarska općina] od 01. svibnja 2018. (l.s.112)
- zk izvadak, z. ul. [broj ZK uloška] za katastarsku općinu [katastarska općina] od 01. svibnja 2018. (l.s.114- 115)
- rješenje Županijskog suda u Varaždinu Gž Zk-230/2019 od 18. veljače 2020. (l.s.119-122)
- zk izvadak, z. ul. [broj ZK uloška] za katastarsku općinu [katastarska općina] od 20. listopada 2021. (l.s.126- 127)
-zk izvadak, z. ul. [broj ZK uloška] za katastarsku općinu [katastarska općina] od 20. listopada 2021. (l.s.128- 129)
-zaključak Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Ovr-126/2020 od 02. travnja 2021. (l.s.144-145)
-presuda Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-4988/2019 od 19. siječnja 2021. (l.s.146-156)
-presuda Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-796/2016 od 03. travnja 2019. (l.s.157-161)
- presuda Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-1327/2012 od 15. veljače 2017. (l.s.171-175)
- presuda Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-724/2020 od 03. veljače 2021. (l.s.183-190)
-presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1718/2020 od 06. svibnja 2021. (l.s.214-218)
- presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-398/2022 od 28. svibnja 2025. (l.s.284-297)
-smrtni list, Splitsko-dalmatinska županija,Matični ured Makarska, od 05. rujna 2025. (l.s.311)
- presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću, poslovni broj
P-2194/15 od 28. lipnja 2018. (l.s.329-335)
- presuda Županijskog suda u Dubrovniku, Gž-906/2018 od 19. prosinca 2018. (l.s.336-339)
- presuda Županijskog suda u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-642/2025 od 24. studenog 2025. (l.s.347-351)
-rješenje Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-284/10 od 01. travnja 2010. (l.s.373-374)
-rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, zk odjel, poslovni broj Z-5131/09 od 21. listopada 2009. (l.s.375-375)
-rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, zk odjel, poslovni broj Z-7702/08 od 20. veljače 2009. (l.s.377-378)
-rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Z-1843/19 od 28. veljače 2019. (l.s.381-382). Pročitani i pregledani spisi P-2194/15, P-25/13, P-65/09; Z- 2937/2016.
12. Sud nije provodio daljnje dokaze u smislu odredbe članka 292. st. 4. ZPP-a u vezi s člankom 220. st. 2. ZPP-a, već ih je kao nepotrebne odbio iz razloga što su predloženi na okolnosti koje sud, na temelju već provedenih dokaza, smatra dovoljno utvrđenim ili na okolnosti koje nisu sporne ili nisu od utjecaja na rješavanje predmeta spora. Iz istih razloga nije posebno cijenio ni preostale izvedene dokaze. Sud ne nalazi pravo relevantnu vezu s tužbenim zahtjevom dokazni prijedlozi na okolnosti posjedovanja predmetnih nekretnina, saslušanja bivšeg punomoćnika FŽ na okolnosti pisanja predugovora, ugovora i pretpostavki za uknjižbu predmetnih nekretnina, identično kao i prijedlog za saslušanjem VŽ, koji je u povezanim postupcima saslušan u dva navrata (iskaz imenovanog dva puta cijenjen kao vjerodostojan). Činjenica da li tužitelj plaća li ili ne plaća režije za predmetne nekretnine je beznačajna za ovaj postupak, kao i pribavljanje podataka od Vodovoda Dubrovnik, HEP-a, očevida na licu mjesta, i saslušanjem svjedoka ŽŽ, nisu u nikakvoj svezi sa tužbenim zahtjevom.
13. Sud je rješenjem od 23. siječnja 2026. godine pretvorio glavnu raspravu radi razjašnjenja i dopune sukladno čl.305. ZPP-a.
14. Tužitelj u tužbenom zahtjevu iz ove parnice traži brisanje zemljišno knjižnog stanja upisanog rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku Z-2937/16, te zahtijeva uspostavu zk. stanja koje je bilo prije provedbe rješenja Općinskog suda u Dubrovniku Z-2937/16, o kojem je po prigovoru, odnosno žalbi tužitelja pravomoćno odlučeno u zemljišno knjižnom postupku. Za tako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj treba dokazati postojanje pravnog interesa.
15. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi:
- da iz ugovora o kupoprodaji od 9.prosinca 2008.godine zaključenom između ZŽ, kao prodavatelja i LŽ, kao kupca, a u ovom predmetu tužitelja, proizlazi da ZŽ prodaje, a ĐŽ kupuje u cijelosti nekretninu označne kao čest. zgr. br. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- da iz ugovora o kupoprodaji od 28.travnja 2006.godine između ugovornih stranaka MŽ pok. O kao prodavatelja i ZŽ iz [adresa] kao kupca, kao kupca, proizlazi da prodavatelj prodaje, a kupac kupuje i čest. zgr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- da iz ugovora o kupoprodaji od 02. kolovoza 2007.godine između ugovornih stranaka ŠŽ kao prodavatelja i Š OŽ i Mc M Z [adresa] kao kupac proizlazi da prodavatelj prodaje, a kupci kupuju i čest. zgr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- da iz spisa P-2194/2015 (prethodno P-1717/08) tada Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Metkoviću, razvidno je da su tuženici iz ove parnice, tamo kao tužitelji, utužili upisanu zemljišnoknjižnu vlasnicu MŽ i ŠŽ kao osobe od koje su predmetnu nekretninu kupili. U historijatu tužbe se navodi da su tužitelji naknadno saznali da je ŠŽ s trećom osobom čije je ime GŽ, a prezime im nije poznato, iz [adresa], sklopio ugovor o kupoprodaji istih nekretnina koje je njima prodao pa ustaju tužbom. U tom je postupku MŽ, koju je zastupao odvjetnik Vicko Dabelić priznala tužbu i tužbeni zahtjev. Nakon ukidne odluke (samo u odnosu na ŠŽ) u konačnici je odlukom Županijskog suda u Dubrovniku Gž-906/2018 od 19. prosinca 2018. u ponovnom postupku pod P-prihvaćen tužbeni zahtjev i u odnosu na ŠŽ u dijelu u kojem se utvrđuje da su tužitelji (ovdje tuženici) stekli pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na ovdje spornim nekretninama. U tom je postupku ĐŽ, ovdje tužitelj sudjelovao kao umješač. Protiv takve odluke je upravo ĐŽ podnio reviziju koja je odbijena odlukom Vrhovnog suda Rev-1339/2019 od 23. travnja 2024.
-da rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. Z-2937/2016 od 26.listopada 2017.godine odlučeno da se dopušta sljedeći upis na temelju djelomično pravomoćne i ovršne presude i rješenja P-1717/08 Općinskog suda u Dubrovniku od 12.6.2012.godine uknjižba pravo vlasništva u prvenstvenom redu osiguranom zabilježbom tijeka spora pod posl.br. Z-7702/08 na nekretninama GŽ, a koja se sastoji od cjeline katastarske čestice k. č. br. zgr. [katastarska čestica] u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za korist 1. O Š DŽ(h)er, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], za po ½, da je ĐŽ izjavio žalbu na to rješenje o upisu, a da je Županijski sud u Varaždinu odbio žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda u Dubrovniku Z-1843/19,
- da je na to rješenje ĐŽ izjavio žalbu koja je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž Zk-230/2019 odlukom od 18. veljače 2020. odbijena, te potvrđeno prvostupanjsko rješenje,
- da iz spisa ovog suda P-25/2013 razvidno je da je ĐŽ tužio ovdje tuženike i ŠŽ radi utvrđenja da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen dana 3. kolovoza 2007.sklopljen između ŠŽ kao prodavatelja i ovdje tuženika kao kupaca. Tužitelj ĐŽ u tom postupku kao razlog ništetnosti predmetnog ugovora navodi da je isti sklopljen protivno zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, kao i bez suglasnosti Ministarstva pravosuđa, dakle suprotno prisilnim propisima Republike Hrvatske. Odlukom ovog suda od dana 1. rujna 2016. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog između ŠŽ i ovdje tuženika te je utvrđeno da je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena od 200 tisuća eura putem prethodno sklopljenog ugovora o zajmu (koji zajam ŠŽ nije vratio tuženicima) kao i da nepoštivanje zakonskih odredbi o pravu prvokupa na kulturnom dobru ne dovodi do ništetnosti ugovora. Predmetna presuda je u cijelosti potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku Gž-796/2016 od 3. travnja 2019. Protiv predmetne prvostupanjske odluke tužitelj ĐŽ podnio je reviziju koja je odbijena kao neosnovana odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-4988/2019. Za navesti je da je Vrhovni sud u toj odluci naveo da nije odlučno što tuženici kao stranci nisu imali suglasnost Ministarstva pravosuđa za stjecanje prava vlasništva jer je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnine od 3. kolovoza 2007. konvalidirao, naknadnim izmjenama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a kojim je izmjenama propisano da osobe iz država članica Europske unije stječu pravo vlasništva nekretnina pod pretpostavkama koje vrijede za stjecanje prava vlasništva za državljane Republike Hrvatske i pravne osobe sa sjedištem u [adresa]. U predmetnoj je odluci izneseno i to da posljedica nepoštivanja prava prvokupa nije ništetnost već pobojnost, a da poništenje ugovora o kupoprodaji pod uvjetima predviđenim Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara mogu zahtijevati samo pravne osobe koje su ovlaštenici prava prvokupa,
- da iz spisa ovog suda poslovni broj P-65/09 koji je pokrenut po tužbi tužitelja Š OŽ i LŽC (ovdje tuženika) protiv tuženika LŽ (ovdje tužitelja) radi smetanja posjeda, razvidno je da je u istome doneseno rješenje od dana 19. ožujka 2010. kojim se prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev. Sud je u tom postupku temeljem provedenih dokaza utvrdio da je tuženik ĐŽ u vremenu od 20. svibnja 2008. do 17. prosinca 2008. zasmetao tužitelje u posljednjem mirnom posjedu nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] na način da je promijenio bravu na ulaznim vratima te započeo s izvođenjem građevinskih radova na uređenju unutarnjih prostorija. Tuženiku je zabranjeno takvo i slično smetanje ubuduće te mu je naložena predaja nekretnine u posjed tužiteljima (ovdje tuženicima). Takvu je odluku Županijski sud u Bjelovaru potvrdio odbivši žalbu tuženika odlukom Gž-1837/2010 od 9. prosinca 2010. Naknadno je tuženik ĐŽ u tom postupku predložio ponavljanje postupka, a i takav je prijedlog pravomoćno odbačen kao nedopušten (odluka Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2903/2011 od 4. siječnja 2012.),
– da je u međuvremenu pravomoćno odbijeni tužbeni zahtjev u presudom ovog suda P-398/2022 od 28. svibnja 2025. godine tamo tužitelja LŽ protiv tuženika ŠŽC i JŽ, radi utvrđenja da je ĐŽ vlasnik nekretnina čest. zgr. [katastarska čestica] zul 1023 k. o. [katastarska općina] i čest. zgr. [katastarska čestica] zul 400 k. o. [katastarska općina], te uknjižbu tužitelja,uz brisanje tog prava s imena tuženika što su isti dužni trpjeti koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu,
Stalna služba u Požegi Gž-642/2025 od 24. studenog 2025. godine iz razloga intervencijskog efekta iz postupka P-2194/2015 kao i činjenice da su tuženici sklopili s ŠŽ ugovor o kupoprodaji nekretnine i zabilježili tečenje spora ranije nego je ĐŽ sklopio svoj ugovor o kupoprodaji nekretnine.
16. Prvenstveno, nije osnovan tuženikov prigovor dvostruke litispedencije jer se postupak ovog suda P-25/13 vodio po tužbi tužitelja LŽ protiv tuženike i ŠŽ radi utvrđenja da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen dana 3. kolovoza 2007.sklopljen između ŠŽ kao prodavatelja i ovdje tuženika kao kupaca, dok se ovaj postupak vodi po tužbi tužitelja LŽ protiv tuženika radi utvrđenja nevaljanim upisa u zemljišnu knjigu po rješenju ovog suda Z-2937/16 i nalaže uspostava ranijeg zk stanja odnosno ne postoji identitet tužbi u smislu čl. 194. ZPP-a.
17. Polazeći od pravnog stajališta kojega je Vrhovni sud zauzima u svojoj odluci Rev- 1327/12 od 15.veljače 2017.godine, donesen po izvanrednoj reviziji, ovaj sud se ograničio na utvrđivanje činjenice da li se u predmetnom slučaju radi o brisovnoj tužbi kojom se pobija uknjižba provedena na temelju pravomoćne presude. Naime, Vrhovni sud RH u odluci Rev-1327/12 od 15.veljače 2017.godine, donesen po izvanrednoj reviziji, u kojoj je postavljeno pitanje: pod 1. „ da li se uknjižba koja je provedena na temelju pravomoćne presude može pobijati brisovnom tužbom“, odgovora da uknjižbu koja je provedena temeljem pravomoćne presude nije moguće pobijati brisovnom tužbom. Na pitanje pod 4 koje glasi: „Da li je pravni slijednik vezan pravomoćnom presudom u istom predmetu u kojem je sudjelovao njezin prednik“. Vrhovni sud u istoj odluci odgovara da je pravni slijednik vezan pravomoćnom presudom u istom predmetu u kojem je sudjelovao njezin prednik.
18. Prema pravilima o brisovnoj tužbi iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodnenovinbr. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004, 107/2007, 15 2/2008, 126/2010, 55/2013, 60/2013, 108/2017,) važećeg u vrijeme upisa u vezi s odredbom čl. 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZVDSP), nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno nevaljanom, odnosno neistinitom uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite tog svog prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati. Temelj zahtijevanja sudske zaštite upisanog knjižnog prava ovom tužbom je povreda tog prava provedbom nevaljane, odnosno neistinite uknjižbe, tj. uknjižbe za koju u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu nisu bile ispunjene sve pretpostavke nužne da bi uknjižba uistinu bila istinita i valjana.Prema citiranim odredbama, brisovnu su tužbu ovlašteni podnijeti oštećeni nositelji knjižnog prava, tj. osobe čije je upisano knjižno pravo neposredno povrijeđeno nevaljanom uknjižbom, kao i njihovi univerzalni slijednici.
19. Odredbom čl.123 st.1-3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje ZV) stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti. Brisanje upisa iz stavka 1. ovoga članka može se zahtijevati zbog neistinitosti (nevaljanosti) prednikova upisa tužbom za brisanje dok ne proteknu tri godine od kad je bio zatražen prednikov upis.
20. Odredbom čl.125. st.1-3 ZV-a kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva .Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva. Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila.
21. Odredbom članka 81. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/2001, 100/2004, 107/2007) propisano je da je zabilježba spora upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnoga prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje toga prava (stavak 1.), da zabilježba spora ima učinak da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu. Isto vrijedi i kad je zabilježbom spora učinjeno vidljivim da se vodi postupak pred drugim nadležnim tijelom o čijem ishodu ovisi knjižno pravo (stavak 2.), te da kad je zabilježeni spor dovršen odlukom po kojoj stranci pripada pravo, dosuđeno pravo dobiva ono mjesto u prvenstvenom redu koje mu je bilo osigurano zabilježbom spora (stavak 3.).
22. Prvenstveno, ovaj tužbeni zahtjev predstavlja brisovnu tužbu s obzirom na navode tužbe odnosno sadržaj tužbenog zahtjeva, a i da je sam tužitelj u uvodnom dijelu tuže naznačio: "radi: brisanja uz zemljišnim knjigama" i da su MŽ i ŠŽ, tužiteljevi pravni prednici jer tužitelj svoje "pravo vlasništva" temelji na Ugovoru o kupoprodaji koji je ZŽ sklopio sa MŽ odnosno na Ugovoru o kupoprodaji koji su nakon toga sklopili on ĐŽ, ovdje tužitelj i ZŽ.
23. Tužitelj traži brisanje prava vlasništva tuženika, a koje je pravo vlasništva tuženika utvrđeno pravomoćnom presudom Županijskog suda Dubrovnik poslovni broj Gž- 906/2018-2 od 19. prosinca 2018., u kojem je postupku ovdje tužitelj sudjelovao kao umješač na strani tamo tuženika ŠŽ.
24. Pravomoćna sudska odluka donesena u parničnom postupku između tužitelja i tuženika odnosi se samo na te stranke (inter partes), a u odnosu na treće ona je res inter alios acta odnosno prema njima u pravilu nema pravnog učinka, dok na umješača pravomoćna presuda ima specifičan, intervencijski učinak koji se sastoji u tome da činjenična i pravna utvrđenja suda iz spora u kojem se kao umješač bio pridružio u prethodnom postupku, da u kasnijem sporu s tom strankom neće moći s uspjehom osporavati pravilnost te presude ni u činjeničnom ni u pravnom pogledu. Sud u tom kasnijem sporu između jedne od stranaka iz prethodne parnice i osobe koja se u prethodnoj parnici umiješala na strani te stranke će biti vezan, uz izreku presude iz prethodne parnice i uz činjenična i pravna utvrđenja na kojim se ta izreka zasniva. Objektivne granice intervencijskog učinka protežu se, dakle, i na činjenična i pravna utvrđenja suda iz presude donesene u postupku u kojem je umješač sudjelovao (intervencijski efekt iz članka 208.a ZPP-a).
25. Nadalje, pravomoćna sudska odluka obvezuje stranke i njihove univerzalne slijednike (prema stavu VS RH Rev 220/92, objavljena u IO 1994/300 - na koju se u reviziji poziva tuženica, ali i brojnim drugim). Dakle, kada je pravni prednik bio stranka u parnici u kojoj je donesena pravomoćna odluka, pravomoćnošću te odluke vezani su i njegovi pravni slijednici. Posljedično tome, kad postoji pravomoćna odluka, njome je definitivno riješen spor i stranke (ni njihovi pravni slijednici) nisu ovlaštene u novoj parnici nastojati ishoditi preispitivanje onog o čemu je već pravomoćno odlučeno. Pitanje koje je riješeno pravomoćnom odlukom, ne može neki drugi sud drugačije riješiti. Isto tako i stranke, bez obzira na to što misle o sadržaju svog pravnog odnosa i koliko su zadovoljne pravomoćnom sudskom odlukom moraju je prihvatiti onakvu kakva je i ravnati se po njoj sve sukladno čl. 6. stavak 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) kojim je propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, dok iz odredbe čl. 6. st. 2. toga Zakona proizlazi da odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet u postupku propisanom zakonom
26. Prvi parnični postupak u svezi sa pravom vlasništva predmetnih nekretnina (P- 1717/08, odnosno P-2194/15), pokrenut još 2008. godine, da je taj postupak pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Dubrovniku, broj: Gž- 906/2018-2, od 19. 12. 2018. godine, kojom je utvrđeno da su tuženici vlasnici predmetnih nekretnina, a u kojem postupku je ovdje tužitelj odbio sudjelovati kao stanaka, a u postupku je sudjelovao kao umješač na strani ŽŽ. Tom presudom, kao i pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-25/2013, od 01. 09. 2016, godine, potvrđenoj presudom Županijskog suda u Dubrovniku, broj: Gž-796/16-5, od 03. 04. 2019. godine, u kojem postupku je odbijena revizija ovdje tužitelja, presudom Vrhovnog suda RH, broj: Rev- 4988/2019-2, od 19. 01. 2021, godine, kao i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž Zk-230/2019-5, od 18.02. 2020. godine, razriješena su sva činjenična i pravna pitanja, koja tužitelj ističe u ovom postupku, i koja su relevantna za odluku o tužbenom zahtjevu.
27. Stoga se tužitelj ĐŽ u ovom parničnom postupku ne može pozivati na drugačije činjenično stanje nego što je utvrđeno kod donošenja pravomoćne presude, što tužitelj ni ne čini, jer se poziva na iste činjenice koje je i ranije iznosio sudjelujući u sporu kao umješač. Pored efekata presuđene stvari iz pravomoćno okončanog postupka u kojem je utvrđena valjanost zaključenog kupoprodajnog ugovora kojim su tuženici stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina. Iz obrazloženja presude Županijskog suda u Dubrovniku, broj: Gž-906/2018-2, od 19. 12. 2018. godine proizlazi da člankom 5. Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenim 2. kolovoza 2007. prodavatelj potpisom na tom ugovoru potvrđuje da mu je kupac isplatio ukupnu kupoprodajnu cijenu za nekretnine koje su predmet tog ugovara, da su ugovorne stranke suglasne da su ovim ugovorom u svemu regulirali svoje obveze u vezi ove kupoprodaje pa se odriču bilo kakvih daljnjih potraživanja jedne prema drugoj strani po bilo kojoj osnovi (voda, struja, komunalna naknada, porezi i dr.) ", a ugovorena cijena nekretnine prema članku 4. tog ugovora iznosi 200.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, da je iz ugovora o zajmu proizlazi da su tužitelji s tuženikom 7. travnja 2006. godine sklopili ugovor o zajmu svote od 200.000,00 EUR s obavezom zajmoprimca vratiti zajam u roku od godinu dana i to u svoti od 300.000,00 EUR, da je tuženik u stranačkom iskazu potvrdio da su mu tuženici isplatili 200.000,00 EUR, a da među strankama nije sporno da taj iznos nije vratio tužiteljima, da sadržaj kupoprodajnog ugovora i to članka 2. kojim prodavatelj prodaje kupcu u cijelosti zgradu iz članka 1. ugovora te kupac postaje zemljišno knjižni vlasnik i posjednik nekretnina koje su predmet ugovora, kao i da posjedovna zaštita pružena tužiteljima prema kupcu LŽ, kao i drugi provedeni dokazi daje dovoljno osnove za zaključak da je kupoprodajni ugovor pravna osnova za stjecanje prava vlasništva. U prilog prethodnim utvrđenjima govori i u međuvremenu pravomoćno odbijeni tužbeni zahtjev u presudom ovog suda P-398/2022 od 28. svibnja 2025. godine tamo tužitelja LŽ protiv tuženika ŠŽC i JŽ, radi utvrđenja da je ĐŽ vlasnik nekretnina čest. zgr. [katastarska čestica] zul 1023 k. o. [katastarska općina] i čest. zgr. [katastarska čestica] zul 400 k. o. [katastarska općina], te uknjižbu tužitelja,uz brisanje tog prava s imena tuženika što su isti dužni trpjeti koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi Gž-642/2025 od 24. studenog 2025. godine.
28. Tuženici su prodavateljem nekretnine zaključili taj ugovor 2. kolovoza 2007.a tužitelj je s istim prodavateljem za iste nekretnine ugovor 9. prosinca 2008. godine odnosno kasnije odnosno u trenutku kada je tužitelj kao kupac zaključio ugovor o kupnji nekretnine, prodavatelj ŠŽ više nije bio faktični vlasnik istih, s obzirom da je vlasništvo te nekretnine već bilo preneseno na tuženike ranije zaključenim ugovorom. Pošto prodavatelj ne može na kupca prenijeti više prava nego što ih ima sukladno čl. 115. st. 2. ZV-a koji propisuje da se na temelju pravnog posla ne može steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže sa stvari, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu. S obzirom da su tuženici izvršili uknjižbu zabilježbe spora na predmetnim nekretninama dana 2. prosinca 2008., dakle prije zaključenja tužiteljevog ugovora o kupoprodaji nekretnina, tužitelj se ne može pozivati niti na okolnost da nije znao da je ta nekretnina već otuđena, odnosno na načelo povjerenja u zemljišne knjige, odnosno dobru vjeru.
29. Slijedom prethodnih utvrđenja, a s obzirom na intervencijski efekt prema tužitelju LŽ koji je sudjelovao kao umješač na strani tuženika u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je i da su tuženici stekli pravni osnov za upis prava vlasništva temeljem valjanog ugovora o kupoprodaji, to nisu ispunjene pretpostavke za prihvaćanje brisovne tužbe u smislu čl.129. ZZK-a, pa je valjalo ovakav tužbeni zahtjev odbiti i odlučiti kao u tužbi.
30. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., 154.st.1. i 155. ZPP-a., sukladno s Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) postupajući u okviru postavljenog zahtjeva tuženika: za sastav odgovora na tužbu, zastupanja za ročišta 03.11.2021., 22.022022., 26.04.2023., 04.09.2025.,06.11.2025 i 08.12.2025 godine, trošak sastava podneska od 28.10.2021.i 17.02.2022.godine, svaka navedena stavka po 2.000,00 eura, ukupno 18.000,00 €, uvećano za PDV-a 25%, ukupno 22.500,00 eura.
U Dubrovniku, dana 11. ožujka 2026. godine
Sutkinja
Petronela Jakobušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
- tužitelju, putem punomoćnika
- tuženiku, putem punomoćnika
