REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8124/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3- a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja i isplate, dana 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj 5102938811 od 6. travnja 2006., zaključenog između tužiteljice NN, kao korisnice kredita i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., kao kreditora, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.182,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 233,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 21. prosinca 2025. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da s tuženikom 6. travnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 5102938811 (dalje: Ugovor o kreditu), a koji Ugovor je sklopljen s namjenom kupnje nekretnine za osobne potrebe tužiteljice. Nadalje je navela da je u odredbi čl. 2. Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, dok se tužiteljica obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Isto tako je navela da su ugovorne strane u odredbi čl. 7. Ugovora ugovorile da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 685,41 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica je, također, navela da je tuženik u odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 2,500 % od iznosa kredita, te da je tuženik istu naplatio prilikom isplate kredita, odnosno da ju je ustegnuo od ukupnog isplaćenog iznosa kredita. Tužiteljica je još navela da je predmetni Ugovor sklopila kao potrošač, odnosno da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu. U odnosu na ništetnost odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva tužiteljica je navela da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu uzmi ili ostavi. Pojasnila je da Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,500 % od iznosa odobrenog kredita, ali da u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, niti zašto je baš određena u tom iznosu. Istaknula je i da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa da je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi Ugovora. Tužiteljica je još napomenula da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, te da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. Nastavno je tužiteljica navela i da tuženik navedenom naknadom nije pokrio troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti je pretrpio štetu, već tužiteljica smatra da se u konkretnom slučaju radilo o uračunavanju kamata protivno odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga tužiteljica je navela da joj je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a isplatio joj je drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta banke, dok su svi troškovi poslovanja banke obračunati u efektivnoj kamatnoj stopi koju je tuženik odredio Ugovorom.

2. Tužiteljica je u tužbi, nadalje, navela da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, te da stranke o spornoj odredbi nisu posebno pregovarale, kao i da je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Dodala je i da odredba čl. 10. Ugovora o kreditu nije jasna, jer nije izričito navedeno o kojim uvjetima se radi već je paušalno navedeno da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali nije navedeno na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva, te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja Ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom Ugovoru. Tužiteljica je, također, istaknula da je ugovaranje sporne odredbe prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj 5102938811 od 6. travnja 2006., zaključenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.". Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica, nadalje, od tuženika potražuje i isplatu iznosa od 1.182,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2006. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu u roku od 30 dana, iako je uredno pozvan rješenjem od 7. siječnja 2026.

4. Kako su tuženiku tužba i rješenje kojim je pozvan na davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni 12. siječnja 2026., a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te kako navedene činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je tužiteljica podnijela niti s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su opravdani razlozi tuženika spriječili podnijeti odgovor na tužbu, tako je na temelju odredbe čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) odlučeno kao u t. I. i II. izreke ove presude zbog ogluhe.

5. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 1.182,89 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Županijski sud u Zagrebu u rješenju poslovni broj Gž-69/2026-2 od 20. siječnja 2026. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005., te u rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud odluku o troškovima parničnog postupka donio prema vrijednosti predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž- 1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

6. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

7. Tužiteljici je tako na ime troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku dosuđen trošak u iznosu od 187,50 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 11. studenoga 2025. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova - Tbr. 7/1 Tarife), te trošak PDV-a na istu radnju (25%) u iznosu od 37,50 EUR. Tužiteljici je isto tako priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 19,91 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭‭‭‭233,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 11. ožujka 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.). ‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

8. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu, koja se podnosi putem ovoga suda. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

Dna:

- tužiteljici po pun. uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe u iznosu od 19,91 EUR

- tuženiku