REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

P-356/2023.-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu ovog suda Beatrix Crnogorac, u pravnoj stvari tužitelja: INKASO.HR, OIB: 82925459345, Ulica Lorenza Jagera 5, Osijek, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš iz Zagreba, Radnička cesta 34, protiv tuženika: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koju zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, vps: 2.739,19 eur, nakon glavne i javne rasprave zaključene 05. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000, ZAGREB, OIB: 53056966535 da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345 isplati iznos od 2.739,19 € / 20.638,40 kn, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

9,90 eur od 01.11.2008.,

0,13 eur od 01.12.2008.,

12,55 eur od 01.01.2009.,

14,46 eur od 01.02.2009.,

15,32 eur od 01.03.2009.,

12,94 eur od 01.04.2009.,

13,40 eur od 01.05.2009.,

8,76 eur od 01.06.2009.,

7,08 eur od 01.07.2009.,

7,79 eur od 01.08.2009.,

9,21 eur od 01.09.2009.,

9,08 eur od 01.10.2009.,

7,66 eur od 01.11.2009.,

10,33 eur od 01.12.2009.,

12,48 eur od 01.01.2010.,

15,53 eur od 01.02.2010.,

14,83 eur od 01.03.2010.,

18,98 eur od 01.04.2010.,

18,19 eur od 01.05.2010.,

19,72 eur od 01.06.2010.,

32,99 eur od 01.07.2010.,

30,26 eur od 01.08.2010.,

38,60 eur od 01.09.2010.,

35,71 eur od 01.10.2010.,

31,08 eur od 01.11.2010.,

40,86 eur od 01.12.2010.,

53,30 eur od 01.01.2011.,

44,49 eur od 01.02.2011.,

47,58 eur od 01.03.2011.,

43,65 eur od 01.04.2011.,

44,36 eur od 01.05.2011.,

61,03 eur od 01.06.2011.,

62,66 eur od 01.07.2011.,

76,59 eur od 01.08.2011.,

69,44 eur od 01.09.2011.,

61,60 eur od 01.10.2011.,

60,76 eur od 01.11.2011.,

60,16 eur od 01.12.2011.,

63,89 eur od 01.01.2012.,

67,15 eur od 01.02.2012.,

67,59 eur od 01.03.2012.,

65,33 eur od 01.04.2012.,

66,86 eur od 01.05.2012.,

67,90 eur od 01.06.2012.,

66,15 eur od 01.07.2012.,

66,61 eur od 01.08.2012.,

65,29 eur od 01.09.2012.,

62,46 eur od 01.10.2012.,

65,48 eur od 01.11.2012.,

66,93 eur od 01.12.2012.,

65,91 eur od 01.01.2013.,

60,21 eur od 01.02.2013.,

65,06 eur od 01.03.2013.,

65,48 eur od 01.04.2013.,

63,58 eur od 01.05.2013.,

57,67 eur od 01.06.2013.,

57,52 eur od 01.07.2013.,

58,97 eur od 01.08.2013.,

61,30 eur od 01.09.2013.,

64,52 eur od 01.10.2013.,

62,86 eur od 01.11.2013.,

64,04 eur od 01.12.2013.,

65,37 eur od 01.01.2014.,

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000, ZAGREB, OIB: 53056966535, da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345, podmiri troškove ovog postupka u iznosu od 1.607,01 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11.03.2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i UR (dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopili 28.10.2019. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu. Temeljem navedenog ustupa, na tužitelja je preneseno dospjelo novčano potraživanje.

Nadalje navodi kako su prednik tužitelja i tuženika zaključili Ugovor o kreditu broj 038-50-3847876 od 19.12.2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u valuti CHF (švicarski franak). Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broja P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broja Pž-6632/2017 od 14.06.2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorna valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, pa je time postupio suportno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 05.07.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019.

Ugovor o kreditu br. 038-50-3847876 od 19.12.2006. ispunjava uvjete iz gore navedene presude i to: sklopljen je unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Obzirom je tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekao nepripadni novčani iznos koji je prednik tužitelja preplatio, potrebno je utvrditi o kolikom iznosu se radi. Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način, kao i iznos preplate, predlaže se provođenje financijskog vještačenja na sljedeće okolnosti kolike je iznose, izražene u eurima po mjesecima, prednik tužitelja preplatio svojom otplatom predmetnog kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita.

Tužitelj posebno ističe i napominje da potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku. Međutim, sve i da ga je imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. Sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu.

Cilj posebne zakonske regulacije za potrošače je viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Prihvaćanjem prijenosa prava korisnika kredita na tužitelja postigao bi se suprotni učinak jer tužitelj (trgovac) u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, a zahtijeva prava koja može zahtijevati isključivo potrošač (korisnik kredita).

Nadalje navodi kako je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.Predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo.

Tuženik ističe da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene.

Pored navedenog, predmetni je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTS RH-a sadržanog u presudi posl. broj Pž-6632/17. Tužitelj ističe kako sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj protivno mora dokazati da korisniku kredita sporne odredbe nisu bile jasne, iako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 13. do 14. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. Predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štiti apstraktni interesi svih potrošača.

Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja korisniku kredita je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje korisniku kredita nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi "svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr."

Također, osim što je tuženik korisniku kredita prije zaključenja ugovora, odnosno prije njegovog odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je korisnik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika.

Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja korisnika kredita, a kako bi se utvrdilo ima li on uopće pravo na pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16.

VSRH navodi kako se "postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kredituposebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani".

Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ.

Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja korisnika kredita i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog korisnika kredita.

Zbog svega navedenog tuženik smatra da je korisniku kredita, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Korisniku kredita je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je korisniku kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom na to da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu. Korisnik kredita je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR.

Smatra da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist korisnika kredita u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

Tuženik ističe i prigovor zastare.

Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istog u cijelosti kao i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

3.Sud je izvršio uvid u dokumentaciju sadržanu u spisu te je proveden dokazni postupak saslušanjem svjedoka NR.

4.Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23,146/25 dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5.Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.739,19 eura/ 20.638,40 kn na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 28.10.2019. (list 6. spisa) , a koja tražbina je nastala na temelju stjecanja bez osnove po Ugovoru o kreditu broj 038- 50-3847876 od 19.12.2006. (list 8. spisa) na ime preplaćenih iznosa uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnom tečaju u švicarskim francima.

6.Između stranaka je nesporno da je UR zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu kreditu broj 038-50-3847876 od 19.12.2006. na iznos od 21.180,74 CHF i da je kredit otplaćen u cijelosti. Također je nesporno da je UR s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu od 28.10.2019. tražbine odnosno da je UR tužitelju ustupio tražbinu prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora te da će nominalni iznos ustupljene tražbine bit točno utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od tuženika zahtijevati naplatu ustupljene tražbine ( članak 2. Ugovora, list 6. spisa).

7.Između stranaka je sporno je li tužitelj potrošač ( nije stranka Ugovora o kreditu), je li se prava koja uživa potrošač mogu ustupom prenijeti na drugu pravnu osobu, odnosno sporna je aktivna legitimacija, osnova zahtjeva te je istaknut i prigovor zastare.

8.Na ročištu održanom 05. veljače 2026. svjedok NR iskazao je da je 2006. godine sklopio ugovor s tuženikom o kreditu putem auto kuće Vasil u Samoboru. Kredit je iznosio nešto više od 70.000,00 kuna, odnosno približno 21.000,00 CHF, a bio je namijenjen kupnji automobila za njegove osobne potrebe. Svjedok je naveo da ga u vrijeme podizanja kredita nitko iz banke nije informirao da bi rata kredita mogla porasti. Istaknuo je da su mu i u auto kući i u banci govorili kako je najpovoljnije uzeti kredit u švicarskim francima te smatra da mu kredit u drug im valutama nije bio ponuđen. Dodao je da mu je takav kredit ponudila auto kuća, koja je, prema njegovim riječima, imala određeni dogovor s bankom.

Izjavio je da je prije potpisivanja pročitao ugovor o kreditu. Rate kredita otplaćivao je osobno, sa svog tekućeg računa. Također je naveo da mu u auto kući nitko nije spominjao valutnu klauzulu te da se u to vrijeme takav kredit smatrao najpovoljnijim i najstabilnijim.

Svjedok je naveo da je ugovor bio tipski te da nije bilo mogućnosti pregovaranja, već je samo potpisao pripremljene dokumente. U vezi s rastom rata kredita izjavio je da mu je u početku to bilo uobičajeno, dok je kasnije shvatio da zapravo nema izbora.

9.U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud je isti ocijenio kao neosnovanim.

Naime, kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti švicarski franak s promjenjivom kamatnom stopom, dok je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutna klauzula). Obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a nije protekao pa je taj prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim.

10.U odnosu na aktivnu legitimaciju valja istaknuti kako je odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Potrošačka prava vezana uz status potrošača te da potrošaču daju posebna prava predviđena Zakonom o zaštiti potrošača i drugim propisima. Međutim, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Pri tome prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa tako i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača (Pž - 5375/2020, Pž-4749/2020).

11. Valja istaknuti da u Ugovoru o ustupu tražbina je dovoljno određena i nepostojeća valja istaknuti da predmet ugovora o ustupu tražbine može biti svaka tražbina, dospjela i nedospjela, uvjetna i buduća tražbina, ako su takve tražbine dovoljno određene i postoji izvjesnost u pogledu dužnika. Sadržaj tražb ine prenesene Ugovorom o cesiji u kojem je točno utvrđena osnova tražbine i konkretiziran ugovor o kreditu iz kojeg (eventualna) tražbina je dovoljno određen da individualizira predmetnu tražbinu, iako ne sadrži točno određen iznos.

12.Sud smatra kako se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretan odnos. Sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

13.Na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli. Stoga nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

14.U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred ovim sudom te je pravomoćnom presudom, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (te odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 1.11. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

15.Iz obrazloženja presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Dakle, na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove.

16.Stoga, imajući u vidu da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

17.Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

18.Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala.

19.Iz uvida u Ugovor o kreditu (list 8. spisa), a što nije niti sporno, proizlazi da je prednik tuženika odobrio UR kredit u iznosu od 21.180,74 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF-a prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora o kreditu). Stranke su odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ugovorile redovnu kamatu od 5,20% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukama tuženika (članak 4. Ugovora o kreditu).

20.S obzirom na to da je utvrđeno da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka, proizlazi da se odredbe između prednika tuženika i korisnika kredita ne mogu primijeniti, slijedom čega tuženik nema pravo naplate na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik je sukladno odredbi članka 84. stavka 1. i članka 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta, i to razlike između iznosa koji je korisnik kredita platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema stopi od 5,20% redovne kamate te kunskih iznosa koje je preplatio zbog vezanja glavnice za tečaj švicarskog franka.

21.Slijedom svega navedenog , nakon provedenih dokaza sud je zaključio da je korisnik kredita uslijed ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženiku preplatio iznos od 2.739,19 eura/ 20.638,40 kn, a koji iznos u cijelosti odgovara tužbenom zahtjevu tužitelja. Stoga je sud, sukladno odredbi članka 80. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a, a u vezi s člankom 323. stavak 1. istog Zakona, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.739,19 eura/ 20.638,40 kn te je odlučeno kao u točki 1. izreke presude.

22.Sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je prednik tuženika sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na temelju čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je isti morao znati da su takve odredbe nepoštene. Uslijed navedenog, zakonske zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita. Visinu stope zatezne kamate sud je za razdoblje do 31. prosinca 2007. odredio sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04.), a od 1. siječnja 2008. pa nadalje na temelju odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, već se radi pravnom institutu stjecanja bez osnove.

23.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak, a trošak se sastoji od troška zastupanja po odvjetniku odmjerenim prema Tarifi o nagradi i naknadi za rad odvjetnika (NN br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 107/15 dalje: OT) te se sastoji se od troška: sastava tužbe od 14.02. 2023. u iznosu od 199,00 eura Tbr.8.t.1.OT-a, sastav podneska od 08.05.2023. u iznosu od 199,00 eura Tbr.8.t.1.OT-a, sastav podneska od 11.09.2023. u iznosu od 199,00 eura Tbr.8.t.1.OT-a, sastav podneska od 11.04.2025. u iznosu od 200,00 eura Tbr.8.t.1.OT-a, trošak ročišta od 6.11.2025. u iznosu od 200,00 eura Tbr.9.t.1.OT-a, trošak ročišta od 05.02.2026. u iznosu od 200,00 eura Tbr.9.t.1.OT-ašto sveukupno sa PDV-om od 25 % iznosi 1.496,25 eura.

Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 36,92 eura kao i pristojbe na presudu u iznosu od 73,84 eura, što sveukupno iznosi 1.607,01 eura te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 11. ožujka 2026.

SUDAC:

Beatrix Crnogorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u 2 primjerka za Sud i po jedan za svaku protivnu stranku, u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz čl.354. st.2. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog koji se ona ne može podnijeti bit će odbačena, kao nedopuštena (čl.467. st.1.,3.,4. i 5. ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku

pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Spis u kalendar 60 dana – parnična pisarnica