Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-646/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice ILM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], I, zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 3. veljače 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Kristine Kokijer Viličić, odvjetnice u ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, Graberje 4/I, i punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, te objave presude 11. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 2,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

i  p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ILM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.154,35 EUR (slovima: dvije tisuće sto pedeset i četiri eura i trideset i pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

iznos 42,00 EUR od 01. travnja 2009.

iznos 16,92 EUR od 01. svibnja 2009.

iznos 12,25 EUR od 01. lipnja 2009.

iznos 22,87 EUR od 01. rujna 2009.

iznos 19,20 EUR od 01. listopada 2009.

iznos 9,55 EUR od 01. studenoga 2009.

iznos 12,99 EUR od 01. prosinca 2009.

iznos 13,13 EUR od 01. siječnja 2010.

iznos 13,13 EUR od 01. veljače 2010.

iznos 13,13 EUR od 01. ožujka 2010.

iznos 13,13 EUR od 01. travnja 2010.

iznos 28,02 EUR od 01. svibnja 2010.

iznos 13,13 EUR od 01. lipnja 2010.

iznos 13,13 EUR od 01. srpnja 2010.

iznos 13,13 EUR od 01. kolovoza 2010.

iznos 96,20 EUR od 01. rujna 2010.

iznos 18,52 EUR od 01. listopada 2010.

iznos 13,80 EUR od 01. studenoga 2010.

iznos 60,89 EUR od 01. siječnja 2011.

iznos 33,40 EUR od 01. veljače 2011.

iznos 32,29 EUR od 01. ožujka 2011.

iznos 27,73 EUR od 01. travnja 2011.

iznos 76,82 EUR od 01. lipnja 2011.

iznos 42,21 EUR od 01. srpnja 2011.

iznos 57,96 EUR od 01. kolovoza 2011.

iznos 49,87 EUR od 01. rujna 2011.

iznos 41,01 EUR od 01. listopada 2011.

iznos 40,06 EUR od 01. studenoga 2011.

iznos 39,38 EUR od 01. prosinca 2011.

iznos 43,60 EUR od 01. siječnja 2012.

iznos 42,94 EUR od 01. veljače 2012.

iznos 52,15 EUR od 01. ožujka 2012.

iznos 45,23 EUR od 01. travnja 2012.

iznos 46,95 EUR od 01. svibnja 2012.

iznos 48,13 EUR od 01. lipnja 2012.

iznos 46,15 EUR od 01. srpnja 2012.

iznos 46,67 EUR od 01. kolovoza 2012.

iznos 45,19 EUR od 01. rujna 2012.

iznos 41,98 EUR od 01. listopada 2012.

iznos 45,40 EUR od 01. studenoga 2012.

iznos 47,04 EUR od 01. prosinca 2012.

iznos 45,89 EUR od 01. siječnja 2013.

iznos 39,44 EUR od 01. veljače 2013.

iznos 44,92 EUR od 01. ožujka 2013.

iznos 45,40 EUR od 01. travnja 2013.

iznos 43,25 EUR od 01. svibnja 2013.

iznos 36,57 EUR od 01. lipnja 2013.

iznos 36,40 EUR od 01. srpnja 2013.

iznos 75,91 EUR od 01. rujna 2013.

iznos 47,40 EUR od 01. listopada 2013.

iznos 42,44 EUR od 01. studenoga 2013.

iznos 43,77 EUR od 01. prosinca 2013.

iznos 45,28 EUR od 01. siječnja 2014.

iznos 4,85 EUR od 01. veljače 2014.

iznos 6,55 EUR od 01. ožujka 2014.

iznos 5,99 EUR od 01. travnja 2014.

iznos 4,12 EUR od 01. svibnja 2014.

iznos 14,15 EUR od 01. kolovoza 2014.

iznos 7,70 EUR od 01. rujna 2014.

iznos 7,33 EUR od 01. listopada 2014.

iznos 8,84 EUR od 01. studenoga 2014.

iznos 9,93 EUR od 01. prosinca 2014.

iznos 9,37 EUR od 01. siječnja 2015.

iznos 10,29 EUR od 01.02.2015.

iznos 10,16 EUR od 01.03.2015.

iznos 10,16 EUR od 01.04.2015.

iznos 10,16 EUR od 01.05.2015.

iznos 10,16 EUR od 01.06.2015.

iznos 10,16 EUR od 01.07.2015.

iznos 10,16 EUR od 01.08.2015.

iznos 10,16 EUR od 01.09.2015.

iznos 10,16 EUR od 01.10.2015.

sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 106.942,94 KN uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1. listopada 2015. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknaditi trošak parničnog postupka tužiteljici tužiteljici ILM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 1.968,09 EUR (tisuću devetsto šezdeset osam eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 11. ožujka 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnik kredita dana 6. listopada 2008. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 318-50-5101720 (dalje: Ugovor), te 20. veljače 2016. Dodatak broj KONV- 01/2016 ugovora o kreditu broj: 318-50-5101720 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora. U tužbi navodi da je čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 5,95 % godišnje promjenjiva temeljem odluke tuženika, a člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate za CHF, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Smatra da sklopljenim Dodatkom ugovora o kreditu nije nestao uzrok ništetnosti jer tužiteljici nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već je i u konverziji tuženik iskoristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te nije izvršio isplatu tužiteljici na koju ista ima pravo zbog previše plaćenog tuženiku. Navodi da su odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora ništetne jer da ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i veže se uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle, gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ovih ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio promjenjivu obvezu tužiteljice kao potrošača u odnosu na kamatu, koju banka određuje jednostrano, što da je protivno načelu savjesnosti i poštenja propisanog člankom 4. ZOO-a, te tako što je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl. 96. i čl. 97. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navodi da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužiteljica kao potrošač nije mogao utjecati. Radi svega navedenog tužiteljica je podnijela tužbu radi isplate zbog ništetnih odredbi ugovora i to iznos od 16.287,33 KN, a podneskom od 16. srpnja 2019. kojim uređuje tužbeni zahtjev potražuje iznos od 16.253,66 KN / 2.157,23 EUR. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 21. svibnja 2025. odredila tužbeni zahtjev prema kojemu potražuje iznos od 2.154,35 EUR te je tužiteljica time djelomično povukla tužbu za iznos od 2,88 EUR. Navedeni je podnesak dostavljen tuženiku, no tuženik se nije očitovao o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, slijedom čega se sukladno 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) smatra da na isto pristaje pa je odlučeno kao u rješenju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, a tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. U bitnome ističe da su konverzijom kredita iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Slijedom navedenog, neosnovan je tužbeni zahtjev jer se temelji na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje navodi da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., jer se u tom postupku pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, te u istom sporu sudovi nisu izvodili dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Navodi da tužiteljica mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a isto tako i da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive (sukladno članku 96. stavak 1. i članku 9. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članku 81. stavak 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) jer u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a da na te okolnosti nije predložila nikakve dokaze. Ako pak odredbe nemaju neka od tih obilježja, potrebno je utvrditi je li se o njima pojedinačno pregovaralo, te ako nije, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne mogu primijeniti jer u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isto isključuju. Smatra da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, navodi da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Navodi da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno mogle utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. Tuženik ističe da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se temeljem članka 96. ZZP iz 2007. o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu o valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Nadalje tuženik navodi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Tuženik ne ostvaraje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Naposljetku, tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare, kao i prigovor radi prebijanja ako sud zaključi da tužiteljica ima pravo na isplatu zbog ništetnosti odredbi Ugovora, i to po osnovi zbroja preplate iz konverzije (372,65 KN) i iznosa za kojeg je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (13.963,43 EUR) te predlaže tužbeni zahtjev odbiti i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužiteljica je u podnesku od 16. listopada 2020. navela da je nejasna odredba iz čl. 13. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Ponavlja navode iz tužbe kako sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica nije izgubila pravo ni pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba iz osnovnog ugovora iz razloga što ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora, sklapanjem Dodatka ugovoru, a kojim Dodatkom je prihvaćena konverzija, sukladno odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima ne postaju ni poštene ni valjane. Posebno se napominje da je odredbom čl. 19. b Zakona o konverziji propisano da konverzija podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, a ne konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi zamjenom. Tužiteljica ukazuje na presudu Europskog suda u predmetu C-452/18 od 09.07.2020. godine donesenu povodom zahtjeva za prethodnu odluku, koja se primjenjuje i na ovaj konkretan predmet iz koje da proizlazi da za potrošače u RH koji su konvertirali CHF kredite, da se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao. Tužiteljica također opširno iznosi navode u kojima osporava preostale navode iz odgovora na tužbu.

4. Sud je o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda odlučio rješenjem broj P-464/2019-12 od 27. srpnja 2023. kojim je taj prigovor odbijen, a isto je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu Gž-3851/2023 od 11. lipnja 2024.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to Ugovor o kreditu broj: 318-50-5101720 od 6. listopada 2008. te Dodatak ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 od 20. veljače 2016., otplatni plan od 10. listopada 2008. prijepis knjigovodstvene kartice od 7. svibnja 2019., pregled izvršenih uplata, dopis tuženika tužiteljici od 15. siječnja 2016., novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR, izjavu o prihvatu izračuna konverzije od 14. prosinca 2015. saslušana je tužiteljica, pročitan je nalaz i mišljenje sudske vještakinje Natalije Jambrečić i iskaz tužiteljice.

6. Na temelju članka 8. ZPP, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je novčano potraživanje tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika.

8. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s tuženikom 6. listopada 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj: 318-50-5101720 i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita bila stambeni kredit za kupnju, te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 64.890,00 CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 2. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke, da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 37.905,95 EUR, te da je utvrđen preplaćeni iznos u iznosu od 48,83 EUR.

8. Sporna je među strankama osnova potraživanja tužiteljice, odnosno da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, odnosno da li tužiteljica ima pravni interes potraživati takvu isplatu budući da je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu, kao i to da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 26. listopada 2006. tuženik

– banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP). Prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 98. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III- 2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

13. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

15. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

16. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 6. listopada 2008. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Tužiteljica je navela da je predmetni kredit uzela za kupnju kuće za stanovanje te je sredstva utrošila za kupnju kuće i djelomice na adaptaciju kuće te i danas živi u istoj kući. Prije sklapanja ugovora nije pregovarala o pojedinim odredbama jer nije niti mislila da može pregovarati, ponuđen joj je ugovor čiji sadržaj je prihvatila. Nitko je nije upozorio na postojanje bilo kakvog rizika ugovaranjem valutne klauzule sa CHF koji bi mogao utjecati na njenu obvezu. To je bio prvi kredit koji je uzela i prije sklapanja ugovora se raspitivala i o drugačijim ugovorima te su se kod tuženika nudili i krediti vezani uz euro te kunski krediti, no ona se odlučila za ugovor sa chf valutom jer je taj bio daleko najpovoljniji. Termin "valuta utočišta" nije joj bio poznat, a kod sklapanja kredita nije joj posebno objašnjavano na koji način se može mijenjati ugovorena redovna kamata no zna da je ugovorila promjenjivu kamatu. Nikada nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost u toj kući već se ista koristi isključivo za stanovanje. Prije potpisivanja ugovora o kreditu isti je pročitala. Navela je da je smatrala da mora sklopiti ugovor o konverziji, a nakon sklapanja istog rok otplate kredita se smanjio. Rate kredita su u početku otplate iznosile oko 1.800,00 kuna, a kasnije su porasle na preko 2.000,00 kuna. Prilikom sklapanja ugovora o konverziji nije joj posebno objašnjavano na koji način je izvršen obračun konverzije već je prihvatila obračun kako joj je isti predočen. Kredit otplaćuje sama, a preostale su još dvije godine otplate. Budući da nije niti znala da je ugovorom o kreditu u čl. 9. ugovorila mogućnost promjene valute kredita u valutu euro isto nije niti pokušala promijeniti sve do ponuđene konverzije.

18. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti našao vjerodostojnim jer je iskazivala izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužiteljici kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužiteljici posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužiteljice proizlazi da je bila svjesna da se njezina obveza veže uz valutu švicarskog franka iako joj nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Radi navedenog, sud iskaz tužiteljice u cijelosti prihvaća.

20. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužiteljica kao stranka nije mogla pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi iz članka 2. niti o odredbi članka 7. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljicom niti da su tužiteljici sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.

22. Glede prigovora tuženika da tužiteljica nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužiteljica prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 14. studenog 2007. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

23. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužiteljice podnesena je 7. lipnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

24. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 2.154,35 EUR, koji je tužiteljica platila više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebala platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužiteljice za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužitelja plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan korištenja kredita prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, stekao bez osnove.

25. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 6. svibnja 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužiteljica platila primjenom početne ugovorene kamatne stope od 5,95 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužiteljica platila primjenom srednjeg tečaja kreditora za CHF prema HRK na dan isplate kredita 10. listopada 2008. (4,602807 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 31. ožujka 2009. do 30. rujna 2015. zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,95 %, tužiteljica platila manje 2.340,54 EUR, a zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužiteljica platila više 4.523,02 EUR. Kada se preplaćenim iznosima uračuna preplata obračunata konverzijom kredita sukladno Dodatku ugovoru o kreditu u iznosu od 48,83 EUR tada je preostala razlika više plaćenog 2.154,35 EUR.

26. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. U svom očitovanju dostavljenom 21. svibnja 2025. tužiteljica navodi da smatra da je vještački nalaz napravljen u skladu s pravilima struke, da je u cijelosti suglasna s nalazom i mišljenjem, dok tuženik u podnesku od 22. srpnja 2025. navodi da je predmetni nalaz irelevantan za ovaj spor prema već ranije iznesenim navodima tuženika te i nadalje osporava pravo tužiteljici na isplatu.

27. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok nije uvažio ove prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.

28. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platila više, i to s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu iznos od 2.154,35 EUR, a temeljem kojeg je tužiteljica i postavila konačni tužbeni zahtjev podneskom od 21. svibnja 2025. time da je tužiteljica očitom omaškom u pisanju na iznos od 13,13 EUR zatražila zateznu kamatu od 1. siječnja 2009., dok iz nalaza sudske vještakinje, s kojim je u preostalom dijelu u cijelosti usklađen tužbeni zahtjev tužiteljice, proizlazi da da je preplata tog iznosa dospjela 31. prosinca 2009., pa tužiteljica može potraživati zateznu kamatu od 1. siječnja 2010., a ne kako je to pogrešno naznačeno. S obzirom na tako sređeni tužbeni zahtjev, odnosno na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva, o kojem se tuženik nije posebno očitovao niti protivio, odlučeno je, kao što je to već ranije i navedeno, sukladno čl. 193. st. 2. ZPP.

29. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja iznosa od 106.942,94 KN sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate po osnovi preplate iz konverzije (372,65 KN / 49,45 EUR) i po osnovi umanjenja neotplaćene glavnice (13.963,43 EUR) primjenom srednjeg tečaja HNB na dan 30. rujna 2015. Vezano za iznos preplate u konverziji ističe se da je isti uključen u izračun preplate utvrđene radi ništetnih odredbi Ugovora kako je to već ranije navedeno, dok vezano za preostali traženi iznos valja reći da je predmet spora zahtjev tužiteljice za povrat novčanih iznosa koji su u smislu odredbe čl. 1111. ZOO bez osnove prešli u imovinu tuženika na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a odredbe o vraćanju stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja što po prirodi stvari u konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice bez pravne osnove. Stoga je sukladno čl. 338. st. 3. ZPP odlučeno kao u točci II. izreke.

31. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

32. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

33. Kako je tužiteljica u sporu u cijelosti uspjela sud joj je priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), te trošak sastava podneska od 14. listopada 2020. kojim se očitovala na odgovor na tužbu kao i trošak sastava podneska od 21. svibnja 2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i postavlja konačni tužbeni zahtjev u iznosima od po 250,00 EUR za svaki podnesak sukladno tbr. 8 st. 1. i tbr. 46. Tarife, zatim joj je priznat trošak zastupanja na ročištima 26. svibnja 2023., 11. prosinca 2024. i 3. veljače 2026. u zatraženim iznosima od 250,00 EUR za svako ročište, sukladno tbr. 9. st. 1. i tbr. 46. Tarife. Tužiteljici je priznat trošak plaćenog predujma na ime sudskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 68,09 EUR sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi). Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastava podnesaka od 16. srpnja 2019. koji je podnijela nakon tužbe i kojim sređuje tužbeni zahtjev tako što korigira iznos čiju isplatu potražuje (umjesto 16.287,33 KN potražuje 16.253,66 KN) te specificira pojedine iznose preplate po anuitetima jer je isto tužiteljica mogla navesti već i u tužbi, a osim toga, tužiteljica je konačni tužbeni zahtjev postavila podneskom od 21. svibnja 2025. za koji joj je priznat zatraženi trošak u cijelosti. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 18. siječnja 2021., 20. studenoga 2024., 27. studenoga 2025., u iznosima od po 250,00 EUR za svaki, budući da je sve relevantno tužiteljica već iznijela u ranijim podnescima za koje joj je priznat trošak u zatraženom iznosu te isti nisu bili potrebni za vođenje parnice, a nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 14. ožujka 2025. u iznosu od 62, 50 EUR kojim obavještava sud o uplati predujma za vještačenje jer isti nije bio potreban za vođenje parnice. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.968,09 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba Trg žrtava fašizma 5