REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ
Kralja Petra Krešimira IV br. 2
21300 Makarska
P-106/2025-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu toga suda Lariju Glavašu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupa pun. Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne, usmene i javne rasprave zaključene 26. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude, 10. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 11.3. Ugovora o kreditu br. 9012039195 od dana 19.10.2006.g. koji su sklopili tužitelj TR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb,OIB: 02535697732 kao kreditor, a koja glasi:
“Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % ( slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana."
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju DR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 122,51 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.10.2206.godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.979,65 EUR, uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 30.1.2025. navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9012039195 dana 19. listopada 2006. godine na iznos od 13.240,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju 19.10.2006. godine. Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom kupnje vozila. Kao dokaz dostavlja Ugovor o kreditu br. 9012039195 od 19.10.2006.godine, te navodi da Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 13.240,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. U prilog tome dostavljen je Ugovor o kreditu, Plan otplate, Knjigovodstvena kartica. Ugovorne strane su člankom 11.3 ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 - dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Predlaže u tom pravcu saslušanje tužitelja.
2. U odnosu na naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu u iznosu od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu . S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Predlaže u tom smislu saslušanje tužitelja i saslušanje službenika tuženika; podatke zatražiti od tuženika
3. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO -a. Nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 11.3. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 11.3. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra NEPOŠTENOM, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.
4. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 11.3. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćene naknade iz priložene dokumentacije je razvidno da je tužitelj s osnove naknade isplatio iznos od 1,50 % iznosa kredita odnosno 198,60 CHF / 923,49 Kn / 122,57 Eura. Navedeno je osobito razvidno iz Knjigovodstvene kartice koju je tuženik izdao tužitelju dana 25.02.2021. godine gdje se navodi kako je plaćena navedena naknada upravo u utuženom iznosu i to 1,50 % od iznosa kredita, kao i otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope. To proizlazi prema navodima tužitelja iz knjigovodstvene kartice te otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužitelj predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliku je naknadu tužitelj isplatio tuženika prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita dana 19.10.2006.g. temeljem čl. 11.3. Ugovora o kreditu. Predlaže se financijsko vještačenje a na navedenu okolnost tužitelj se poziva i na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-673/23, Rev-1035/2024, Revd-1601/24 i Revd-1974/2023.
5. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Također, tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja u cijelosti. Ne spori se da da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012039195 od 19. listopada 2006.godine. Međutim, nije točno da je tužitelj bio u nepovoljnom položaju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te da isti nije pregovarao o predmetnoj odredbi, odnosno, da istom nije prezentirano na koji način će se utvrditi iznos naknade. Predlaže se saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao s Tužiteljem s tim da će se podaci dostaviti naknadno a predlaže se i pregled ugovora. Tuženik, koji je trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva, a koji troškovi se pokrivaju tom naknadom. Dakle, naknada za obradu kreditnog zahtjeva je naknada za njegovu uslugu, na koju Tuženik ima pravo sukladno njegovim internim propisima sastavljenim u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i ZZP, koji uređuju pitanje naknade obrade kredita. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 120/17) od 13. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu toga Zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) dopuštena je naknada za obradu kredita, te je preciznije definirana ta naknada.
6. Nadalje, prema navodima iz odgovora na tužbu, nesporno je da je iznos naknade obrade kredita tužitelju bio poznat odmah prilikom sklapanja ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koji iznos je tužitelj potpisom ugovora o kreditu prihvatio. Sam iznos ulazne naknade koji se ovom tužbom potražuje (122,57 EUR-a) u odnosu na isplaćeni iznos kredita od 13.240,00 CHF ne predstavlja iznos koji bi u tolikoj mjeri bio značajan za ravnotežu među strankama da bi mogao opravdati sudsko propitkivanje zakonitosti i transparentnosti pregovaranja u procesu ishođenja kredita, te je očigledno jedina motivacija tužitelja ishođenje parničnog troška. Slijedom navedenoga, čl. 11.3 Ugovora o kreditu ne predstavlja ništetnu odredbu pa se predlaže kao uvodno. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare, za koji drži da je u cijelosti osnovan. Naime, hrvatski sudovi su skloni i nakon presude Velikog vijeća Suda Europske unije od 11. srpnja 2024. u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, ECLI:EU:C:2024:594 (tzv. Hann-Invest presuda), u pogledu zauzetog pravnog shvaćanja vezanog za istaknute prigovore zastare u postupcima po tužbama protiv Banke, (sa jedinom poznatom iznimkom presude VTSRH broj Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.), odlučivati u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020, a koje vezuje početak tijeka zastare s pravomoćnom odlukom u pogledu ništetnosti odredbe. S time u vezi, uz činjenicu da se o istaknutom prigovoru zastare odlučuje na temelju stajališta Vrhovnog suda RH koje je doneseno bez ikakvog obrazloženja i to na način koji je suprotan standardima odlučivanja unutar Europske unije, iz recentnih sudskih odluka razvidno je da domaći sudovi u cijelosti zanemaruju obvezujuća pravna shvaćanja SEU-a u pogledu rokova računanja početka zastare (tj. datum dospijeća tražbine). Da nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C - 561/21 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, trebalo bi biti moguće dokazati da je potrošač mogao postati svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe i prije donošenja presude o ništetnosti. Da je tome tako proizlazi i iz usporedne prakse sudova drugih država članica EU pa tako, primjerice, u Republici Sloveniji nije sporno da se dospijeće restitucijskog/kondicijskog zahtjeva iz ništetnih pravnih poslova (dakle, trenutak od kojeg počinje teći rok u kojem vjerovnik gubi pravo na prisilno ostvarenje tražbine) ne veže za datum pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost nego za trenutak kada je tužitelj postao svjestan ništetnosti ugovora i posljedica koje iz toga proizlaze. U tom smislu, Višje sodišče v Mariboru donijelo je odluku broj Cp 62/2023 od 31.08.2023. (točka 19. obrazloženja) prema kojoj taj sud prihvaća argumente prvostupanjskog suda i potvrđuje stajalište da zastarijevanje kondicijskog zahtjeva koji je posljedica ništetnosti ugovora počinje teći od trenutka kada postoji svijest da je ugovorena ništetna odredba te svijest o pravima koja proizlaze iz ništetnosti, zbog čega su sudovi u tom postupku prihvatili da se taj trenutak u konkretnom slučaju dogodio 2015., kada je tužitelja na navedeno upozorila njegova/njena majka, iz čega je nedvojbeno za zaključiti kako za osnovanost prigovora zastare nije važan datum pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost (što tražbinu čini nedospjelom u trenutku zaključenja glavne rasprave), nego neki događaj koji je prethodio podnošenju tužbe, što je u konkretnom slučaju bilo upozorenje majke. Kao dokaz predlaže se pregled navedene sudske odluke .
7. Prema odgovoru na tužbu, takav pristup na Banku stavlja teret dokazivanja činjenice da je postojala svijest o ništetnosti i posljedicama ništetnosti kod potrošača u odnosu na ugovorene odredbe o naknadi koju je bio dužan platiti na temelju sklopljenog ugovora o kreditu i prije podnošenja tužbe za utvrđenje ništetnosti i/ili povrat onoga što je stečeno na temelju ništetne ugovorne odredbe. S tim u vezi, predlaže se, sve u skladu s praksom SUE - a, saslušati tužitelja na okolnost njegove svijesti kao potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze, i to, ako ne ranije onda 2014.g. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan, jer, neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Slijedom svega iznesenog, budući je potraživanje tužitelja u zastari, to tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao u cijelosti neosnovane, uz nalog tužitelju na podmirenje nastalog parničnog troška.
8. Sud je odlučio prihvatiti prijedloge za izvođenje dokaza uz napomenu da se tijekom postupka može i odustati od izvođenja pojedinih dokaza ako je to suvišno za presuđenje na ročištu održanom pred ovim sudom 8. srpnja 2025. godine. Nakon što je zaključen prethodni postupak, sud je odlučio najprije izvesti dokaz vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke – financijsko knjigovodstveno vještačenje, zatim saslušanjem tužitelja te svjedokinje GR, djelatnice Banke kako je to i predloženo od tuženika.
9. Sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava koje su stranke priložile u predmetni spis, izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem a vještakinja Ines Lozić dostavila je sudu pisani nalaz i mišljenje 30. rujna 2025. godine po kojem je tužitelj i precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 6. listopada 2025. godine, te je izveden i dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu za glavnu raspravu 26. veljače 2026. godine.
10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev utemeljen.
11. Stranke su popisale parnične troškove.
12. Nije prijeporna među strankama aktivna i pasivna legitimacija jer su tužitelj i tuženik dana 19. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9012039195, kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.240,00 CHF, radi kupnje vozila.
13. U ovom postupku je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva a kojom se traži od suda donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu, koja odredba se odnosi na plaćanje naknade tuženiku za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita. U vezi s tim je i postavljen zahtjev za isplatu iznosa od 122,51 EUR, koliko je isplaćeno od tužitelja s osnove troškova obrade. Tuženik spori da bi bio u obvezi posebno ističući da nije poremećena ravnoteža među strankama kod zaključenja ugovornog odnosa a pored toga, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.
14. Obzirom na istaknut prigovor u vezi s visinom predmeta spora, valja napomenuti da je tužitelj ovom tužbom postavio deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, stoga je visina vrijednosti predmeta spora u iznosu 1.330,00 EUR postavljena sukladno odredbi čl. 37. Zakona o parničnom postupku.
15. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja sud je stajališta kako nije utemeljeno istaknut ovakav prigovor. U tom pravcu ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine (Su-IV- 4/2020), prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim obzirom na odredbu članka 215. ZOO-a, kojom je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći i pravo zahtijevati isplatu. Stoga nije u zastari potraživanje tužitelja.
16. Pregledom i čitanjem citiranog Ugovora o kreditu broj: 9012039195, kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.240,00 CHF, radi kupnje vozila, sud je utvrdio da su stranke člankom 11.3.. Ugovora zaključile da “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % ( slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…“, pa u tom smislu i upire tužitelj navodeći kako je takva odredba ništetna u smislu Zakona o zaštiti potrošača jer se o ovakvoj odredbi nije niti pregovaralo a sam tuženik je ostavio sebi na dispoziciji određivanje visine naknade ne navodeći od čega se sastoji navedeni trošak kao niti zašto je baš određen taj iznos.
17. Člankom 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano je da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
18. Člankom 269. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05- 78/2015, dalje: ZOO), propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju a člankom 269. stavak 2. ZOO -a, propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je člankom 270. ZOO-a, propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
19. Točni su navodi tužitelja prema kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, još 5. studenoga 2020. godine, donio zaključak broj. Su IV -308/2020, prema kojemu proizlazi da: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ 20. Uzimajući u obzir da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takv im ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je po izvršenom pregledu i čitanju odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se korisniku kredita (tužitelj), naplaćuje tzv. ulazna naknada prilikom prvog korištenja kredita sud je mišljenja kako sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe prethodno citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao neprijeporno jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a o istoj odredbi tužitelj niti je mogao pregovarati a niti utjecati na sadržaj iste.
21. Iz iskaza tužitelja na ročištu 26. veljače 2026., proizlazi da je kredit bio namijenjen kupnji automobila, te je tužitelj kazao kako s tuženikom uopće nije pregovarao odnosno nije mu od tuženika prilikom sklapanja ugovora bilo pojašnjeno zbog čega bi morao platiti taj iznos jedino da se radilo o tome da to mora platiti a to je postupak za obradu kredita i to je bio uvjet a da sam nije niti gledao. Naveo je da pregovaranja nije bilo jer je Ugovor bio sačinjen a on je platio sve što je trebalo za realizaciju. Prethodno je bio u autokući a baš je autokuća gdje se odlučio na kupnju vozila ugovarala s bankom pa je praktično došao u banku te samo potpisao ugovor a ono što jest pročitao bilo je plaćanje na rate po ugovoru o kreditu. Tom prigodom jest pitao kod tuženika zašto iznos ne može biti u kunama ali mu je rečeno da "oni rade sa švicarcima" i kazali da samo potpiše ugovor.
22. Nakon saslušanja tužitelja evidentno je da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo oko odredbi ugovora o kreditu. Ugovor je dobio unaprijed sastavljen od strane banke, tipski ugovor, za koji nije dobio pojašnjenje na što se ti troškovi odnose. Takvim postupanjem banka je iskoristila svoj položaj jače ugovorne stranke, obzirom je financijska institucija, dok je tužitelj osoba koja nema znanja o financijskom poslovanju, a nije dobila sve potrebne i relevantne informacije o pojedinim odredbama ugovora. Banka je time postupila u potpunosti suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a).
23. Na tuženiku je pored predloženih dokaza od tužitelja još u podnesenoj tužbi bilo valjano osporiti i pobiti navode i dokaze protivnika. Međutim, tuženik ničim uspješno nije pobio navode i tvrdnje protivnika koji su uostalom i valjano dokumentirani (članak 219. ZPP - a). Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP -a, a posljedica koje je ništetnost a stajalište ovog suda je da je tuženik - Banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos od 122,51 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja odnosno 20. 10. 2006. godine do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.
24. Vrijedi ukazati i na presudu Europskog suda u predmetu C-224/19. Sud EU tumači članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za os tale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali pri je ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabil izaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.
25. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade. i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sk lapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti ekonomske razloge za naknadu, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade a razlog je tome što ekonomskog opravdanja i nema. Jasno proizlazi i iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu održanom 26. veljače 2026. kako mu ništa nije bilo ukazano od tuženika a ovo tuženik nije do zaključenja raspravljanja ničim valjano pobio niti je dokazao suprotno a to jest u ovoj situaciji bila njegova dužnost i obveza.
26. S obzirom da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, sud je utvrdio da je prednik tuženika, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada do isplate. Valja napomenuti da je u tom pravcu Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH, poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.
27. Vrijedi napomenuti kako je tuženik na ročištu za glavnu raspravu 26. veljače 2026. godine odustao od prijedloga radi izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje GR. Prethodno je sud uputio poziv svjedokinji i to na adresu tuženika s napomenom kako je
1 0
zaprimljen podnesak tuženika u kojem obavještavaju sud da ista više nije zaposlenica kod tuženika. Stav je ovog suda da i ovakvo držanje tuženika jasno upućuje da isti nije valjano pobio navode i dokaze protivnika, u ovom slučaju tužitelja te niti na ovaj način nije dokazao da bi se u konkretnom slučaju pregovaralo između tužitelja i tuženika na način kako je to prethodno obrazloženo (članak 219. ZPP-a). Prethodno je ovaj sud po rješenju od 22. rujna 2025. godne, pribavio i pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ines Lozić iz Centra za vještačenja u Splitu, iz kojeg nalaza i mišljenja proizlazi da bi obračun tzv. ulazne naknade bio doista u iznosu od 122,51 EUR, kako je to i naznačeno od tužitelja kod podnošenja tužbe (list. 70. spisa). Na pisani nalaz i mišljenje nije bilo nikakvih primjedbi niti prigovora slijedom čega je i ovaj sud prihvatio ovakav nalaz i mišljenje kao stručno, nepristrano i profesionalno sačinjen od strane sudskog vještaka.
28. Stoga je sud i odlučio nakon pregleda i čitanja cjelokupne dokumentacije koja je priložena spisu kao i nakon izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja, zaključiti raspravljanje i odustati od bilo kakvog daljnjeg izvođenja dokaza u ovom postupku jer je isto pored utvrđenog činjeničnog stanja suvišno a tuženik nije uspješno pobio navode i dokaze protivnika. Uostalom, baš je prema stajalištu ovog suda, pored ovakvog odgovora na tužbu od strane tuženika, na tuženiku bila dužnost i obveza dokazati svoje tvrdnje odnosno valjano ih potkrijepiti. Međutim, nije tuženik to učinio niti je u tom pravcu sudu ponudio bilo kakav likvidan dokaz niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi potvrdio svoje tvrdnje i navode. U konkretnom slučaju, riječ je o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovor je sastavio tuženik i isti je stavio navedenu ugovornu odredbu, te je isti uvjetovao realizaciju kredita plaćanjem navedene naknade. Nije dvojbeno kako sam postotak ne čini ugovornu odredbu razumljivo (onako kako je to ugovoreno), a obzirom tuženik nije informirao tužitelja o ulaznoj naknadi, visini iste, razlozima iste, što se tom naknadom plaća, zašto u tom iznosu, kao i ostalom što je tužitelj naveo tijekom postupka. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. citiranog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredb i unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Navedena obveza osim što je nerazumljiva, je i neodređena, a obzirom da je ista ovisna o jednostranoj odluci tuženika, na koju tužitelj u konkretnom slučaju nije imao nikakvog utjecaja i ista je utvrđena u postotku kojeg je odredio bez bilo kakvog sudjelovanja tužitelja sam tuženik i kao takvu stavio u tipski ugovor o kreditu. Predmet ovog postupka je upravo ništetnost navedene ugovorne odredbe, a kako je to detaljno navedeno u svim navodima tužitelja iznijetih tijekom postupka, kao i činjenica kako je ovdje riječ o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je sastavio tuženik i u odnosu na koji sadržaj tužitelj nije imao mogućnost pregovara. Da bi tužitelj realizirao kredit, isti je bio dužan platiti navedenu naknadu, jer bez iste do realizacije kredita ne bi došlo, a pri tome tuženik ga nije izvijestio o kakvoj se naknadi radi, zašto se plaća navedena naknada, što se istom pokriva, zašto se plaća baš u tom iznosu, a što sve navedenu ugovornu odredbu čini nepoštenom odnosno ništetnom.
29. Prigovorio je tuženik iskazu tužitelja na ročištu 26. veljače 2026. godine, na način da bi neživotno i nelogično bilo kada bilo koja osoba koja je u svojstvu kreditnog dužnika se ponaša na način kako je to sam tužitelj iskazao a da se prethodno ne bi informirala o uvjetima sklapanja ugovora, pa da bi i preuzela obveze a da nije pročitala ugovor ili potražila od djelatnika banke objašnjenje za nejasne odredbe. Međutim, sud je stajališta kako nije osnovano prigovorio tuženik u tom smislu. Općepoznato je kako se kod ovakvih ugovora o kreditu radi o tipskim ugovorima koje sačinjava kreditor (tuženik u ovom slučaju),
1 1
pa je korisniku kredita najbitniji iznos i način plaćanja a nedvojben je bilo kakav izostanak o pregovaranju s kreditorom jer se sačinjeni ugovor o kreditu praktično samo donosi na potpis a korisnik kredita ga može potpisati i to prema uvjerenju ovog suda po principu uzmi ili ostavi. Sud je stajališta kako tužitelju uopće nije bilo razjašnjeno što bi on u konačnici doista imao platiti i zbog čega bi imao platiti baš ta j iznos kod tzv. ulazne naknade, pa su u tom pravcu točne i opravdane tvrdnje tužitelja.
30. Slijedom navedenog, ovaj sud je ujedno vodeći računa da je visina naplaćene naknade nesporna, prihvatio tužbeni zahtjev kao utemeljen u smislu utvrđenja ništetnim odredbe članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno prije isplate kredita odbiti troškove obrade u iznosu od 1,50 %, tzv. ulaznu naknadu te naložiti tuženiku platiti iznos od 122,51 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. rujna 2005. godine do isplate, primjenom odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 1024. stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOO-a, odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP -a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i vrijednosti predmeta spora od 1.330,00 EUR. Tužitelju je s obzirom na uspjeh u sporu prihvaćen trošak sastava tužbe, podneska od 4. lipnja 2025., trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 8. srpnja 2025. i 11. prosinca 2025., te 26. veljače 2026. kao i trošak sastava podnesaka od 6. listopada 2025., sve radnje po 200,00 EUR (100 bodova x2), ukupno 1.200,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a, 300,00 EUR, uz trošak vještačenja od 400,00 EUR i troškova sudske pristojbe od 79,65 EUR, sveukupno 1.979,65 EUR, na koji iznos tužitelja pripadaju i zakonske zatezne kamate prema članku 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, od dana presuđenja pa do isplate, radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.
U Makarskoj, 10. ožujka 2026.
S U D A C
Lari Glavaš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi pozivom na poslovni broj predmeta, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.
1 2
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena (članak 335. ZPP- a).
Dostaviti:
1. pun. tužitelja,
2. pun. tuženika,
3. u spis.
